Krvna osveta 1970: Kako su se izmirile albanska i srpska porodica nakon tragičnog događaja u Peći

Nekoliko dana nakon tragičnog događaja u šljiviku Mulićevih okupilo se više ljudi. Na travi su bili prostrti sagovi i šarenice. Okupljeni su nekoga čekali. Osim članova porodice Mulić, tu je bio i veći broj uglednih ljudi iz cijelog kraja...

Vozeći u koloni, šofer kamiona Radoje Vulić odjednom je spazio dječaka koji je neoprezno pokušao pretrčati preko ceste - kočnice su zaškripale, no nesreća je bila neizbežna... Iako shrvana bolom za izgubljenim Naimom, porodica Mulić našla je snage i plemenitosti da prijeđe preko starodrevnih tradicija i oprosti porodici Vulić pogibiju svoga člana...

*****

Radoje Vulić (42) vozio je kamion cestom što iz Peći vodi prema Skoplju. Asfaltna traka bila je zakrčena. Kao i uvijek pred prvomajske praznike. Ispred kamiona kretao se lokalni autobus. Vozač kamiona odjednom je opazio siluetu koja je izletjela na kolnik. Netko je, iza autobusa, htio pretrčati na drugu stranu ...

Vulić je svom snagom pritisnuo kočnicu. No bilo je isuviše kasno. Osjetio je udar. Teški kamion se zaustavio i vozač je tek tada vidio da na cesti leži teško ranjen nepoznat dječak.

Devetogodišnji Naim Mulić iz sela Raušića kod Peći odmah je prevezen u bolnicu. Dok su se liječnici borili za dječakov život, u bolnicu su stigli i članovi njegove porodice.

Naimov otac Demuš Mulić, stričevi i braća čekali su ispred vrata operacione dvorane.

Kad su kirurzi završili posao, pozvana je dječakova rodbina. Naim se osvijestio i prepoznao oca i ostale. Rekao je:

- Vozač nije kriv. Nisam vidio kamion i istrčao sam pred njega ...

Nakon toga je nastao muk. Nitko nije vjerovao tim riječima. Dječak se opet onesvijestio, ali... bile su to posljednje riječi teško povrijeđenog Naima.

Vijest o nesreći i pogibiji dječaka brzo je stigla i u mjesto Istok nedaleko od Peći, gdje živi porodica vozača kamiona Radoja Vulića.

Nitko od Vulićevih nije se usudio glasno izgovoriti svoje misli. No i bez riječi se znalo što za porodicu Vulić može značiti smrt malog Naima.

Nepisani zakon Leke Dukađina, održavan stotinama godina u ovom kraju, govori o krvnoj osveti koja treba da »namiri« prolivenu krv poginulog člana obitelji.

A to je značilo: krv za krv!

Svima u selu bilo je jasno da Vulićevi mogu strepiti za svakog svog muškog člana. Stari Petar Vulić (74), starosjedilac i dobar poznavalac prilika svoga kraja, pamti bezbroj slučajeva kad su se zbog krvne osvete zatirale čitave porodice.

Starac, još uvijek krepak i spreman da se bori s nedaćama, žrtvovao bi i sebe, samo da se »namiri« krv poginulog.

No to ne bi pomoglo, jer osvetnik sam bira žrtvu koja će najviše pogoditi obitelj. Osveta je najbolnija ako se izvrši nad djetetom ili nekim uglednim članom porodice.

Oko starog Petra okupila se cijela obitelj Vulić. Pored njega sjedili su najstariji sin Radomir i mlađi, vozač kamiona Radoje.

Starac je dugo gledao preda se.

Poznavali su ga kao odmjerena čovjeka kojega osjećali teško mogu svladati. Nakon šutnje Petar progovori:

- Tvrđa srca bih bio da ste mi donijeli mrtvog sina Radoja...

Prije nekoliko godina utopio se najmlađi Petrov sin Rade. Starac se na groblju dugo opraštao od sina, ali mu se oči nisu orosile.

Ovoga puta, shvaćajući koliku je bol nesretni slučaj nanio objema porodicama, nije mogao svladati suze.

Sastanak u šljiviku 

Malog Naima Mulića pokopali su sutradan na groblju blizu škole. Na sahrani su bili i članovi porodice vozača koji je pregazio dječaka. Petar Vulić prethodno je zatražio od Mulićevih dopuštenje da njegova obitelj prisustvuje tom žalosnom činu.

Porodica Mulić dala je svoj pristanak. Taj pristanak mogao je biti dobar znak, prva iskra nade da neće zaredati osvete.

Nekoliko dana nakon tragičnog događaja u šljiviku Mulićevih okupilo se više ljudi.

Na travi su bili prostrti sagovi i šarenice. Okupljeni su nekoga čekali. Osim članova porodice Mulić, tu je bio i veći broj uglednih ljudi iz cijelog kraja.

Uskoro se na putu što vodi prema šljiviku pojavila grupa ljudi. Išli su polako, predvodio ih je stari Petar Vulić. Za njim je koračao najstariji sin Radomir.

Na stanovitom odstojanju došljaci su stali. Nastao je tajac. Obje grupe su čekale.

Onda je pred Vulićevu grupu istupio otac poginulog dječaka Demuš Mulić. Ozbiljna lica pošao je u susret Vulićima.

Podigao je desnu ruku i u visini srca je položio na grudi. To je značilo: sjednite, ništa vam se neće dogoditi.

Cijela grupa je posjela u krug. Duže vrijeme nitko nije ni riječi progovorio. Ali tišina je bila rječitija od bilo kakvog govora.

U trenutku kad je muk već postao nepodnosiv, jedan od uglednih seljana je rekao, obraćajući se porodici Mulić:

- Znamo da se vaša bol još nije stišala. Ali došli smo da vas molimo...

Kao da traži odobravanje za svoje riječi, govornik je nekoliko puta zaokružio pogledom po prisutnima i nastavio:

- Poklonite krv Vulićima!

Ponovo je nastao tajac. Svi su dobro znali koliko bi nekom neumjesnom izjavom mogli otežati situaciju. Tišinu je prekinuo Halit Mulić, stric pokojnog dječaka.

- Bol za izgubljenim Naimom još je svježa - rekao je.

- Ne. Što može sutra, može i danas - rekao je netko od starijih seljana.

Porodica Vulić stala je u stranu.

Ispod stabala starog šljivika ostali su samo Mulićevi. Dugo su vijećali, ali među njima nije bilo žučne rasprave.

Napokon je ustao stric poginulog Naima, Halit Mulić.

- Neka vam je prosta krv - rekao je zagrlivši starca.

Zatim je Petru prišao i stari Musa Mulić, glava porodice Mulića, a uskoro se u Musinom i Halitovom zagrljaju našao i Petrov najstariji sin.

Za sve to vrijeme Petar i njegov sin Radomir razgovarali su s Mulićima na njihovu materinjem, albanskom jeziku.

Pomirenje dviju porodica utoliko je značajnije što su u pitanju Albanci i Srbi koji su ovim gestom još jednom potvrdili prijateljstvo ovih dviju nacija koje žive na Kosovu.

Tekst: Petar Pavković, obrada: Yugopapir (Arena, maj 1970.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate