Zvanično, dakle, anatemisan od kratkovidih kritičara kao "ružan i rđav", ovaj film je, u stvari, veleljepni spomenik traganju za ljepotom i istinom, kao nedosezivim idealima u trošnoj ljudskoj egzistenciji
(Povodom prikazivanja "Rubljova" na programu JRT-a): Andrej protiv Andreja... Da razjasnimo naslov: riječ je o režiseru Tarkovskom i slikaru srednjevjekovnih fresaka Rubljovu. Obojici je ime Andrej. I obojica su genijalci u svom domenu.
Dakle, naslov je mogao biti: Sudar dva
genija.
Ili: Namjeri se junak na junaka.
A, sudbina i jednog i drugog je
podjednako zanimljiva i - neobična.
Vasilije Blaženi
Taj Vasilije Blaženi - to vam je, u
stvari, ime raskošne crkve na najljepšem trgu u Moskvi.
Vidjeli ste je sigurno, barem na
razglednici. Njena šarena mnogobrojna kubeta, u blistavim bojama i
nijansama boja, dominiraju naspram sivog neba i osmjehuju vam se, ma
iz kog pravca prilazili Crvenom trgu.
Izgled crkve, a posebno njeno ime,
asociraju na situaciju u sovjetskoj kinematografiji. Zastupljeno je
šarenilo svih žanrova, od ozbiljnih kolhoznih drama do fabričkih
komedija i brojnih oponašanja Holivuda u avanturističkim žanrovima...
Ali, kroz cjelokupnu filmsku produkciju struji jedna vrsta blaženog mira i stvaralačke nirvane, jer se film još uvijek tretira kao oružje za vaspitanja naroda, a ne kao samosvojna i samostalna umjetnost.
Filmovi su opterećeni didaktikom i pedagogijom, te malo koji stvaralac, samo ako je od one najtvrđe sorte, uspijeva da izbjegne zamke klišea i pravila još uvijek važećeg modela "socijalističkog realizma".
Ali, kroz cjelokupnu filmsku produkciju struji jedna vrsta blaženog mira i stvaralačke nirvane, jer se film još uvijek tretira kao oružje za vaspitanja naroda, a ne kao samosvojna i samostalna umjetnost.
Filmovi su opterećeni didaktikom i pedagogijom, te malo koji stvaralac, samo ako je od one najtvrđe sorte, uspijeva da izbjegne zamke klišea i pravila još uvijek važećeg modela "socijalističkog realizma".
Među tim malobrojnim bili su
Tarkovski, Končalovski, Paradžanov i Larisa Šepitko.
Pogledajmo njihove sudbine: prva dvojica rade u inostranstvu, Paradžanov je već godinama u zatvoru (u koji dospijeva pod neobičnim optužbama - homoseksualnost, pokušaj samoubistva i preprodaja ikona), a Larisa je prije nekoliko godina poginula u saobraćajnom udesu.
Pogledajmo njihove sudbine: prva dvojica rade u inostranstvu, Paradžanov je već godinama u zatvoru (u koji dospijeva pod neobičnim optužbama - homoseksualnost, pokušaj samoubistva i preprodaja ikona), a Larisa je prije nekoliko godina poginula u saobraćajnom udesu.
Tako je sovjetski savremeni film ostao
bez svojih najznačajnijih stvaralaca.
Ubjedljiva pobjeda "Rubljova"
u anketi "najbolji filmovi Festa" (prema izboru domaćih kritičara, u osvrtu na prvih petnaest godina FEST-a - op. Y.) pokazuje upravo te dvije
činjenice: da iz sovjetskih filmskih studija rijetko izlazi djelo
koje je van postojećih dogmi i pravila, ali kad se pojavi - ono
svjedoči o silnom stvaralačkom potencijalu koji se krije u njedrima
administrativno dirigovane (čitaj: uspavane) kinematografije.
Dvije ljubavi
Kada se portretiše Andrej Tarkovski,
dvije činjenice su takođe nepobitne: on silno voli svoju rodnu
Rusiju, ali još silnije ljubi svoju, filmsku umjetnost.
Tako je jedan rusofil postao disident,
na obostranu štetu njega kao stvaraoca i same ruske
kinematografije.
Nisu mu dozvolili da, nakon "Nostalgije", još jednom snima u inostranstvu i on se naljutio i preselio u Zapadnu Evropu. Sad snima novi film, negdje u Švedskoj, sa njemačkim i italijanskim parama.
Nisu mu dozvolili da, nakon "Nostalgije", još jednom snima u inostranstvu i on se naljutio i preselio u Zapadnu Evropu. Sad snima novi film, negdje u Švedskoj, sa njemačkim i italijanskim parama.
Njegov dugo godina najbliži drugar,
režiser Končalovski, mnogo je elastičnijeg karaktera i uspio je u
nečemu što do tada nije pošlo za rukom nijednom sovjetskom
reditelju - da snima filmove za Amerikance, u Holivudu, a da
pritom ostane legalni građanin svoje zemlje i ostaje stalno
nastanjen u Moskvi.
Nakon "Marijinih ljubavnika", sada je završio svoj novi američki film "Odbjegli voz".
Nakon "Marijinih ljubavnika", sada je završio svoj novi američki film "Odbjegli voz".
Ta razlika je postojala od početka
njihovog druženja, a posebno nakon diplomiranja na Visokoj filmskoj
školi u Moskvi, 1960. godine.
Končalovski je radio mnogo češće i nikada nije imao problema sa cenzurom.
Naprotiv, svaki film Tarkovskog, nakon prvog, "Ivanovog djetinjstva" (Zlatni lav u Veneciji, 1962) bio je zabranjivan, bunkerisan, pa onda naknadno pušten u javnost "na mala vrata". Najveće probleme imao je sa "Rubljovom" i "Ogledalom".
Končalovski je radio mnogo češće i nikada nije imao problema sa cenzurom.
Naprotiv, svaki film Tarkovskog, nakon prvog, "Ivanovog djetinjstva" (Zlatni lav u Veneciji, 1962) bio je zabranjivan, bunkerisan, pa onda naknadno pušten u javnost "na mala vrata". Najveće probleme imao je sa "Rubljovom" i "Ogledalom".
Iako je snimljen još 1966. godine,
"Rubljov" je od očiju javnosti skrivan do 1969.
U ministarstvu za film objašnjavali su da film nije završen, da reditelj radi na korekcijama montaže, i slično, tako da ne može biti prikazivan, posebno na inostranim festivalima, uprkos glasinama da se radi o remek-djelu.
Tarkovski izjavljuje da ni dan-danas ne shvata koje su bile zamjerke njegovom filmu.
U ministarstvu za film objašnjavali su da film nije završen, da reditelj radi na korekcijama montaže, i slično, tako da ne može biti prikazivan, posebno na inostranim festivalima, uprkos glasinama da se radi o remek-djelu.
Tarkovski izjavljuje da ni dan-danas ne shvata koje su bile zamjerke njegovom filmu.
Ružan i rđav
Međutim, nekoliko zvaničnih kritika
otkrivaju dio razloga za takav postupak:
Tarkovski je skratio nekoliko scena iz filma i najzad dobio vizu za prikazivanje.
"U filmu su zastupljeni nasilje, okrutnost, istorijska netačnost, mistične tendencije, golotinja, krivo predstavljanje odnosa umjetnosti i vlasti".
Tarkovski je skratio nekoliko scena iz filma i najzad dobio vizu za prikazivanje.
O čemu govori "Rubljov"?
Samo naizgled o slikarstvu srednjevjekovnog umjetnika, a u suštini: o sukobu ljudskog idealizma sa silom vlasti, korupcije i zločina.
U prologu filma prisustvujemo očajničkom pokušaju naivnih kaluđera da polete sa skrpljenim velikim balonom, da se odvoje od svega ružnog na zemlji.
Pokušaj ne uspijeva i kamera se, sa njima, sunovraćuje ka zemlji.
Poslije toga, zajedno sa Andrejom Rubljovom, prisustvujemo haosu krvoprolića u razjedinjenim ruskim kneževinama, koje nemaju snage da se odupru tatarskoj najezdi, a čiju kulminaciju predstavlja scena krvavog osljepljivanja nekoliko slikara crkvenih fresaka.
U završnoj epizodi "Zvono" ljudska nada se vraća kroz druženje Rubljova sa dječakom, livcem velikog crkvenog zvona, i glavni junak filma, zavjetovan na ćutanje u znak protesta protiv okrutnosti koja ga okružuje, odlučuje da progovori.
Samo naizgled o slikarstvu srednjevjekovnog umjetnika, a u suštini: o sukobu ljudskog idealizma sa silom vlasti, korupcije i zločina.
U prologu filma prisustvujemo očajničkom pokušaju naivnih kaluđera da polete sa skrpljenim velikim balonom, da se odvoje od svega ružnog na zemlji.
Pokušaj ne uspijeva i kamera se, sa njima, sunovraćuje ka zemlji.
Poslije toga, zajedno sa Andrejom Rubljovom, prisustvujemo haosu krvoprolića u razjedinjenim ruskim kneževinama, koje nemaju snage da se odupru tatarskoj najezdi, a čiju kulminaciju predstavlja scena krvavog osljepljivanja nekoliko slikara crkvenih fresaka.
U završnoj epizodi "Zvono" ljudska nada se vraća kroz druženje Rubljova sa dječakom, livcem velikog crkvenog zvona, i glavni junak filma, zavjetovan na ćutanje u znak protesta protiv okrutnosti koja ga okružuje, odlučuje da progovori.
Zvanično, dakle, anatemisan od
kratkovidih kritičara kao "ružan i rđav", ovaj film je,
u stvari, veleljepni spomenik traganju za ljepotom i istinom, kao nedosezivim idealima u
trošnoj ljudskoj egzistenciji.
Njegove filmske, takozvane, plastične vrijednosti su izvanredno bogate (snimatelj je Vadim Jusov, koji je diplomirao filmsku školu zajedno sa Tarkovskim), a misaoni naboj tako intenzivan da traži punu koncentraciju gledaoca da bi se dosegla njegova poetska dimenzija i humanistička vrijednost.
Njegove filmske, takozvane, plastične vrijednosti su izvanredno bogate (snimatelj je Vadim Jusov, koji je diplomirao filmsku školu zajedno sa Tarkovskim), a misaoni naboj tako intenzivan da traži punu koncentraciju gledaoca da bi se dosegla njegova poetska dimenzija i humanistička vrijednost.
U jednom ranijem prikazivanju na
televiziji bila je emitovana očajno loša kopija, koja je sprečavala
gledaoce da se koncentrišu. Nadajmo se da ovog puta neće biti
tako. (Film je bio prikazan u okviru ciklusa "FEST na TV"- op. Y.)
Napisao: Nikola Stojanović, obrada: Yugopapir (Ven, februar 1986.)
Napisao: Nikola Stojanović, obrada: Yugopapir (Ven, februar 1986.)