Tu su i obavezni riffovi, gitarska sola i druge dobro znane stvari, nasuprot kojim stoji izvjesno melodijsko bogatstvo, dobri Đorđevićevi tekstovi koji u muziku grupe unose dosta osjećajnosti i topline, što u sklopu s metaliziranim sviranjem daju jednu uglavnom dobru kombinaciju na pločama i još bolju na koncertima
Nedavno mi jedan prijatelj reče: "Ak' se ruži, nek se ruži" i objasni mi da je napustio svoj stari band, jer nije želio svirati funky ili nešto slično. I još pomene da će za lovu od gitare i Marshalla kupiti novi HI-FI od 150 vati, te s time priređivati po školama heavy-tulume - Whitesnake, Purple, Zeppelin, Iron Maiden, Rainbow i te stvari ...
Priča je istinita, a nadam se i dovoljno ilustrativna za krunski dokaz dugovječnog (dosadnog) kraljevskog vladanja teškog rocka među našim rock potrošačima.
No, interesantno je da kod nas nema mnogo HM grupa što potvrđuje teoriju o pasivnosti metalske publike.
Na primjer, da li je kod nas snimljena i jedna punokrvna teška rokčina poput "Paranoid"? Nije! Da li je kod nas snimljena i jedna stvarno dobra ortodoksna HM ploča? Nije!
Sada se postavlja pitanje egzistencije muzičkog žanra bez ovjerene vinilne potvrde. Iz dosad navedenog je vidljivo da pisanje članka (bar dobronamjernog) o domaćem teškometalnom rocku, predstavlja napor adekvatan slušanju dvostrukog albuma Vatrenog poljupca.
Ipak, kad već odlučih da napišem članak, želio bih razjasniti neke stvari prije nego što pređem na "ko, kako i zašto".
Naime, neophodno je odvojiti metalce od povremenih hard-rockera, jer bi inače i Mlinarca sa početka sedamdesetih trebalo smatrati predstavnikom YU-HM-a, što zvuči doista apsurdno.
Slično je i sa ranim Parnim Valjkom, Grupom 220, Smakom, YU grupom i Bijelim dugmetom, iako su mnogi do "Doživjeti stotu" tretirali Bosance kao starove iz zvučnih čeličana (o čemu svjedoče poslijednje stranice Džuboksa), a tome je razlog bio njihov hašomanski izgled i izvjesni machizam koji je davao tvrđu boju Bregovićevim pjesmama.
Naravno, tu su i uspomene na stara hard-rock vremena, Goranove, sve do poslijednje faze Dugmeta, naizgled neintelektualni intervjui i slične stvari.
Vraćamo se domaćem HM-u.
Počinje proces obrade (uglavnom primitivnih) metala.
1. Lijevanje (iz visokih peći) - Ko?
U Jugi, napisah već, nema puno
izrazitog heavy-metala. Glavni predstavnici su sarajevski Vatreni
poljubac na čelu sa već legendarnim Mićom Vukašinovićem, zatim
pulsko Atomsko sklonište sa šefovima Brunom Langerom (muzički) i Boškom Obradovićem (idejni).
Tu su i dvije beogradske grupe - pop-heavy Generacija 5 i vrlo dobra Riblja čorba.
To su četiri jedine značajnije afirmisane domaće HM grupe.
Sem toga, i muziku Metka sa prvog albuma možemo svrstati u tu kategoriju, kao i rani Smak (najviše zbog Borisovog pjevanja.)
Ako pogledamo unatrag, na danas već zaboravljene sastave, vidjećemo da se ni u vrijeme svoje najveće popularnosti (rane sedamdesete) HM nije kod nas previše svirao, već je prevagnula takozvana progresivna muzika, što samo potvrđuje grandomansku crtu našeg mentaliteta.
Što se budućnosti tiče, ona izgleda još mračnija, jer grupe kao što su zagrebačka Treća dimenzija i Piramida, beogradski Desert ili zaječarski Kavez ni najveći optimisti ne mogu smatrati čak ni potencijalno kvalitetnim.
Jedina nada za YU-HM je eventualni revival, ali ne vjerujem da će se nešto takvo desiti.
Tu su i dvije beogradske grupe - pop-heavy Generacija 5 i vrlo dobra Riblja čorba.
To su četiri jedine značajnije afirmisane domaće HM grupe.
Sem toga, i muziku Metka sa prvog albuma možemo svrstati u tu kategoriju, kao i rani Smak (najviše zbog Borisovog pjevanja.)
Ako pogledamo unatrag, na danas već zaboravljene sastave, vidjećemo da se ni u vrijeme svoje najveće popularnosti (rane sedamdesete) HM nije kod nas previše svirao, već je prevagnula takozvana progresivna muzika, što samo potvrđuje grandomansku crtu našeg mentaliteta.
Što se budućnosti tiče, ona izgleda još mračnija, jer grupe kao što su zagrebačka Treća dimenzija i Piramida, beogradski Desert ili zaječarski Kavez ni najveći optimisti ne mogu smatrati čak ni potencijalno kvalitetnim.
Jedina nada za YU-HM je eventualni revival, ali ne vjerujem da će se nešto takvo desiti.
2. Legure - Kako?
Vatreni poljubac je odličan primjer za
seciranje kvalitete većeg dijela heavy-metala na jugoslavenski način.
Grupa Milića Vukašinovića spada u rijetke zvijerke domaćeg rocka
koje su uspjeli snimiti četiri albuma (od toga jedan dvostruki).
No, o njihovom sadržaju, pogotovo o muzici s prva tri, ne može se ništa pohvalno kazati.
Uvijek ista tri akorda, neinventivna ritam sekcija, nikakve melodijske linije, nakazna gitarska sola - sve je to činilo ploče Poljupca žalosnim produktima. Toliko žalosnim da ih je čak bilo teško ironizirati koliko su zasluživali.
Najzad, album "To je ono pravo" je mnogo bolji od svojih prethodnika i u muzičkom i u tekstualnom pogledu, ali na našoj rock sceni ima puno kvalitetnijih grupa da bi Vatreni poljubac dobio
No, o njihovom sadržaju, pogotovo o muzici s prva tri, ne može se ništa pohvalno kazati.
Uvijek ista tri akorda, neinventivna ritam sekcija, nikakve melodijske linije, nakazna gitarska sola - sve je to činilo ploče Poljupca žalosnim produktima. Toliko žalosnim da ih je čak bilo teško ironizirati koliko su zasluživali.
Najzad, album "To je ono pravo" je mnogo bolji od svojih prethodnika i u muzičkom i u tekstualnom pogledu, ali na našoj rock sceni ima puno kvalitetnijih grupa da bi Vatreni poljubac dobio
na značaju.
Atomsko sklonište je teškometalni sastav koji za razliku od Vatrenog poljupca teži za ozbiljnijim sadržajima u svom konceptu, kao i izvjesnom političkom angažmanu.
Rezultat je nažalost gotovo jednako loš kao i kod Miće Metalca.
Boško Obradović, pisac tekstova i idejni lider Skloništa, tvrdi da su za loše kritike koje njegov band dobiva krivi klanovi u domaćem showbizu, ali objektivni slušalac može vidjeti (čuti) da sva tri studijska albuma Atomskog skloništa zvuče prazno propovjednički, bolesno pretenciozno i da su ispunjeni manje-više dosadnom šablonskom muzikom.
Istini za volju, sve je to odlično odsvirano, što dokazuje tehničku superiornost članova grupe. To je u suštini i njihov najveći adut, a to se primjećuje na "uživo" snimljenom LP-ju "Atomska trilogija".
Međutim, samo sviranje, koliko god dobro bilo, ne spašava ih iz mora ispraznih ideja, koje su kulminirale poslijednjim, gotovo grotesknim singlom ("Bez kaputa" - op. Y.).
Ako će i svoju buduću karijeru graditi u sličnom stilu, ostaje nam samo da žalimo za neiskorištenim potencijalima dobrih muzičara.
Atomsko sklonište je teškometalni sastav koji za razliku od Vatrenog poljupca teži za ozbiljnijim sadržajima u svom konceptu, kao i izvjesnom političkom angažmanu.
Rezultat je nažalost gotovo jednako loš kao i kod Miće Metalca.
Boško Obradović, pisac tekstova i idejni lider Skloništa, tvrdi da su za loše kritike koje njegov band dobiva krivi klanovi u domaćem showbizu, ali objektivni slušalac može vidjeti (čuti) da sva tri studijska albuma Atomskog skloništa zvuče prazno propovjednički, bolesno pretenciozno i da su ispunjeni manje-više dosadnom šablonskom muzikom.
Istini za volju, sve je to odlično odsvirano, što dokazuje tehničku superiornost članova grupe. To je u suštini i njihov najveći adut, a to se primjećuje na "uživo" snimljenom LP-ju "Atomska trilogija".
Međutim, samo sviranje, koliko god dobro bilo, ne spašava ih iz mora ispraznih ideja, koje su kulminirale poslijednjim, gotovo grotesknim singlom ("Bez kaputa" - op. Y.).
Ako će i svoju buduću karijeru graditi u sličnom stilu, ostaje nam samo da žalimo za neiskorištenim potencijalima dobrih muzičara.
Ta konstatacija vrijedi i za Generaciju
5, s tim što frajeri iz tog sastava imaju jasan cilj, komercijalni
uspjeh pod svaku čijemu, bez ikakvih "viših" ideja kao kod
Skloništa.
Moglo bi se reći, obzirom na generacijski sastav "generacijske" publike, da njih slušaju tinejdžerke koje su do prije godinu-dvije salijetale Čolića i Kalembera za autogram i pusicu, a sada su se zaželjele "tvrdih" stvari.
Tako treba i shvatiti heavy šeme "Odličnih", obojene svijetlim popy-orguljama i začinjene šaptačkim pjevanjem šlagerskih melodijskih linija, što sve zajedno (uz fizički izgled Gorana Miloševića) čini punokrvni komercijalni štos za naivne, rockerski nastrojene tinejdžerke.
Međutim, mora se priznati da dečki svoj posao rade vrlo korektno i profesionalno. Tko još šljivi muziku?...
Pokušaj sviranja Bachove fuge ih ne opravdava, jer su dobre zanatlije bolje od pretencioznih muzavaca. Sad, kada im je skretanje u "ozbiljnije" vode donijelo samo probleme, vjerojatno će se vratiti svojim starim preokupacijama. Ne vjerujem da imaju snage za značanjije promjene.
Moglo bi se reći, obzirom na generacijski sastav "generacijske" publike, da njih slušaju tinejdžerke koje su do prije godinu-dvije salijetale Čolića i Kalembera za autogram i pusicu, a sada su se zaželjele "tvrdih" stvari.
Tako treba i shvatiti heavy šeme "Odličnih", obojene svijetlim popy-orguljama i začinjene šaptačkim pjevanjem šlagerskih melodijskih linija, što sve zajedno (uz fizički izgled Gorana Miloševića) čini punokrvni komercijalni štos za naivne, rockerski nastrojene tinejdžerke.
Međutim, mora se priznati da dečki svoj posao rade vrlo korektno i profesionalno. Tko još šljivi muziku?...
Pokušaj sviranja Bachove fuge ih ne opravdava, jer su dobre zanatlije bolje od pretencioznih muzavaca. Sad, kada im je skretanje u "ozbiljnije" vode donijelo samo probleme, vjerojatno će se vratiti svojim starim preokupacijama. Ne vjerujem da imaju snage za značanjije promjene.
Druga beogradska HM grupa, Riblja
čorba, također nije HM u punom smislu te riječi, ali je, svejedno,
najbolji jugoslovenski sastav koji se bavi tom muzikom.
Zvuk Čorbe je hladan, metaliziran, Borin izgled i pjevanje sasvim odgovaraju standardima žanra.
Tu su i obavezni riffovi, gitarska sola i druge dobro znane stvari, nasuprot kojim stoji izvjesno melodijsko bogatstvo, dobri Đorđevićevi tekstovi koji u muziku grupe unose dosta osjećajnosti i topline, što u sklopu s metaliziranim sviranjem daju jednu uglavnom dobru kombinaciju na pločama i još bolju na koncertima.
No, obzirom na Borine glavne izvore inspiracije, prljavštinu grada i žene (tretirane daleko ljudskije nego kod Coverdalea), postoji mogućnost da Čorba dospije u kreativnu krizu, da se počne ponavljati.
Iskreno se nadam da će Bora imati dovoljno snage i talenta da to izbjegne i da će Riblja čorba još dugo biti naš najbolji "teški" band.
Zvuk Čorbe je hladan, metaliziran, Borin izgled i pjevanje sasvim odgovaraju standardima žanra.
Tu su i obavezni riffovi, gitarska sola i druge dobro znane stvari, nasuprot kojim stoji izvjesno melodijsko bogatstvo, dobri Đorđevićevi tekstovi koji u muziku grupe unose dosta osjećajnosti i topline, što u sklopu s metaliziranim sviranjem daju jednu uglavnom dobru kombinaciju na pločama i još bolju na koncertima.
No, obzirom na Borine glavne izvore inspiracije, prljavštinu grada i žene (tretirane daleko ljudskije nego kod Coverdalea), postoji mogućnost da Čorba dospije u kreativnu krizu, da se počne ponavljati.
Iskreno se nadam da će Bora imati dovoljno snage i talenta da to izbjegne i da će Riblja čorba još dugo biti naš najbolji "teški" band.
Legiranje završeno. Slijedi...
3. Izlazak na tržište - Početak novog proizvodnog procesa - Zašto?
Od mnogih razloga za sviranje
heavy-metala na jugoslavenski način izdvojit ću one najvažnije.
Počinjem od komercijalnih motiva, jer naši afirmirani "teškaši" ne pate mnogo od financijskih problema.
HM ima svoju brojnu publiku koja kupuje sve što je u vezi sa tim pravcem.
Normalno je stoga da muzičari nemaju ni naročite želje, ni potrebe za ozbiljnijim kreativnim napretkom. Uz to, metalci obično lakše snime ploču, lakše dođu na TV i radio od ostalih rockera (pogotovo novovalnih), što je i normalno jer su raznim dobrohotnim moralistima prihvatljiviji od "vulgarnosti" new wavea.
Također, važan razlog je i mit o rock staru na sceni.
Mnogi frajeri počinju svirati gledajući sebe kako trijumfalno razbijaju gitaru pred tisućama ljudi koji padaju u delirij od oduševljenja.
Problem je u tome što oni nemaju drugih, važnijih motiva, pa se stvar završava na lokalnim tulumima, eventualno manjim koncertima, jer imitirati nekog (Pagea, Blackmorea) nije suviše inspirativno, a i slušaoci se brzo zasite.
Počinjem od komercijalnih motiva, jer naši afirmirani "teškaši" ne pate mnogo od financijskih problema.
HM ima svoju brojnu publiku koja kupuje sve što je u vezi sa tim pravcem.
Normalno je stoga da muzičari nemaju ni naročite želje, ni potrebe za ozbiljnijim kreativnim napretkom. Uz to, metalci obično lakše snime ploču, lakše dođu na TV i radio od ostalih rockera (pogotovo novovalnih), što je i normalno jer su raznim dobrohotnim moralistima prihvatljiviji od "vulgarnosti" new wavea.
Također, važan razlog je i mit o rock staru na sceni.
Mnogi frajeri počinju svirati gledajući sebe kako trijumfalno razbijaju gitaru pred tisućama ljudi koji padaju u delirij od oduševljenja.
Problem je u tome što oni nemaju drugih, važnijih motiva, pa se stvar završava na lokalnim tulumima, eventualno manjim koncertima, jer imitirati nekog (Pagea, Blackmorea) nije suviše inspirativno, a i slušaoci se brzo zasite.
Ne smijemo zapostaviti niti uživanje u
samom soundu heavy-metala, jer ljudi dobijaju nekakav osjećaj moći
izvodeći snažne decibelske naboje.
Na kraju krajeva, tu je i sama muzika u kojoj, usprkos isviranosti njenih klišea ipak ima nečega što muzičarima ostavlja dosta mjesta za instrumentalistička iživljavanja, koje ponekad može biti efektno, ali je najčešće narcisoidno dosađivanje.
Grandomanija, ništa drugo.
Na kraju krajeva, tu je i sama muzika u kojoj, usprkos isviranosti njenih klišea ipak ima nečega što muzičarima ostavlja dosta mjesta za instrumentalistička iživljavanja, koje ponekad može biti efektno, ali je najčešće narcisoidno dosađivanje.
Grandomanija, ništa drugo.
Iz svega ovog jasno je da će se HM,
zbog same svoje prirode, svirati i dalje bez većih kreativnih
dometa. Kao i u svijetu, uostalom. Tamo je od svih takvih grupa
moguće izabrati šest-sedam dobrih, dok je kod nas to samo jedna. Zna
se koja.
Napisao: Davor Butković, obrada: Yugopapir (Džuboks, 1981.)
