Iz jugoslavenskih ratnih filmova mi možemo mnogo saznati o njegovim društvenim uzrocima, moralnim uticajima i psihološkim posljedicama, mi između slika možemo shvatiti budni pacifizam, ali ne možemo da otkrijemo suštinsko: filozofskim koordinatama obilježen čovjekov položaj u njemu, manje fizički, a više spiritualni stav
Od samog početka, to je bio film bez teze - ako se takvom ne shvati ona prilično pojednostavljena i na jednostavne fraze svedena težnja, da se opiše nacionalni zanos, borba porobljenih za slobodu...
Iako je prvi jugoslavenski ratni film, "Slavica", bio nazvan po imenu glavne junakinje, on još uvijek nije bio otišao dalje od namjere, da opću temu i opće mjesto izrazi kroz jedan izuzeti lik, pri čemu taj lik nije bio ličnost, već dosta neprecizan i fiktivan simbol same Revolucije.
Kako je bilo u početku, tako je bilo i
dalje, čitavih nekoliko godina, jugoslavenski film trudio se svim
srcem, svim žarom, da Revoluciju opiše, umjesto da se njome inspirirao.
Daljnji ratni filmovi, koji su došli poslije "Slavice", a u koje treba ubrojiti "Živjet će ovaj narod", "Besmrtnu mladost", "Na svojoj zemlji", "Zastavu" i nekoliko drugih, nisu se uzdigli iznad tematski egzaltacije i izrazito optimističkog proklamiranja.
Veća udaljenost od tog vremena dozvoljava nam sada da priznamo, kako je prolazak kroz tu fazu bio neophodan; jedino čemu se može predbacivati, jest činjenica, da je ta faza možda predugo trajala.
Film nikako nije uspijevao, da izrazi ono što se od njega očekivalo: na primjer, suštinu revolucije, njen smisao u historijskim, društvenim i drugim relacijama.
Autori su, uslijed neiskustva kao i opće kulturne orijentiranosti, inzistirali na njenoj fakturi, umjesto na, recimo, njenoj etici.
Prirodno je onda, da su događaji, okolnosti, predstave postali važniji od ljudi i njihovih odnosa: više je vrijedilo i bilo je zahvalnije postati kroničar, nego pjesnik.
Pravo je čudo, međutim, što svi redatelji nisu postali pjesnici, budući da ih je na to navodila veličanstvenost teme; to se može objasniti jedino činjenicom, da su se služili umjetnošću koja se tek rađala na jugoslavenskom tlu.
Daljnji ratni filmovi, koji su došli poslije "Slavice", a u koje treba ubrojiti "Živjet će ovaj narod", "Besmrtnu mladost", "Na svojoj zemlji", "Zastavu" i nekoliko drugih, nisu se uzdigli iznad tematski egzaltacije i izrazito optimističkog proklamiranja.
Veća udaljenost od tog vremena dozvoljava nam sada da priznamo, kako je prolazak kroz tu fazu bio neophodan; jedino čemu se može predbacivati, jest činjenica, da je ta faza možda predugo trajala.
Film nikako nije uspijevao, da izrazi ono što se od njega očekivalo: na primjer, suštinu revolucije, njen smisao u historijskim, društvenim i drugim relacijama.
Autori su, uslijed neiskustva kao i opće kulturne orijentiranosti, inzistirali na njenoj fakturi, umjesto na, recimo, njenoj etici.
Prirodno je onda, da su događaji, okolnosti, predstave postali važniji od ljudi i njihovih odnosa: više je vrijedilo i bilo je zahvalnije postati kroničar, nego pjesnik.
Pravo je čudo, međutim, što svi redatelji nisu postali pjesnici, budući da ih je na to navodila veličanstvenost teme; to se može objasniti jedino činjenicom, da su se služili umjetnošću koja se tek rađala na jugoslavenskom tlu.
Filmovi iz tog razdoblja kao "Barba Žvane", "Dečak Mita", ili "Major Bauk",
nastavljali su s punom dosljednošću liniju naznačenu u glavnim
crtama još u "Slavici": ako smo jednu ličnost mogli da
pratimo u kontinuitetu, pošto je ona bila nosilac radnje i tumač
historijskih zbivanja, to nas još nije spriječilo da budemo
obavezni da u njoj vidimo isključivo naivni simbol, inkarnaciju
revolucionarnog procesa oslobađanja društva.
Te su ličnosti imale političku ili idejnu osnovu, kao i ljudske kvalitete koje otud proističu; etika njihovog razvoja i njihove moralne premise ostale su nam neprotumačene, i stoga je bilo teško da u njima vidimo heroje.
Njihovi herojski činovi, njihova djela i njihovo spoznavanje velike ideje revolucije dolazili su iz vanjskih okolnosti, tako da su njihove reakcije morale biti herojske bez obzira na njihovu prirodu i moralnu konstituciju.
Tako je bilo i u literaturi tog vremena; ali dok je film naglo uskočio u novi kvalitet a da nije dao zaključno, sintetičko djelo svoje prve faze, literatura taj period završava Davičovim romanom "Pesma".
Te su ličnosti imale političku ili idejnu osnovu, kao i ljudske kvalitete koje otud proističu; etika njihovog razvoja i njihove moralne premise ostale su nam neprotumačene, i stoga je bilo teško da u njima vidimo heroje.
Njihovi herojski činovi, njihova djela i njihovo spoznavanje velike ideje revolucije dolazili su iz vanjskih okolnosti, tako da su njihove reakcije morale biti herojske bez obzira na njihovu prirodu i moralnu konstituciju.
Zajednička težnja, da se rat prikaže kao monstruozna pojava
Tako je bilo i u literaturi tog vremena; ali dok je film naglo uskočio u novi kvalitet a da nije dao zaključno, sintetičko djelo svoje prve faze, literatura taj period završava Davičovim romanom "Pesma".
Uprkos težnji ka dokumentarnosti,
filmovi prve faze bili su posljedica romantičnih inspiracija:
oduševljenost nedavnom pobjedom, nacionalni zanos, pozivali su na
sveobuhvatnost; u tom trenutku ništa nije moglo izgledati
beznačajno.
Pravi heroj bila je revolucija; anonimni borac u toj epskoj širini ostao je anoniman.
Pravi heroj bila je revolucija; anonimni borac u toj epskoj širini ostao je anoniman.
Prvi znak promjene ukazao se u
trenutku kada se, nakon godina smirenja, pokazala nedovoljnost
proklamiranja ideja: trebalo je s njima i živjeti.
Da bi se to postiglo, da bi ideje dobile pravi izraz, postale vjerovanja i težnje, trebalo je da više ne kontroliramo naše junake: da bi bili istinski a ne izmišljeni heroji, morali smo ih pustiti da prođu kroz iskušenja ljudskog.
U toj običnosti, koja može ali ne mora da rezultira junaštvom i veličinom, ličnosti se dijele prirodnim putem: pokazuje se da nisu sve podjednako jake da bi mogle izdržati i pobijediti.
To je bio cilj koji je jugoslavenski ratni film sebi postavio i cilj koji nije ispunio. Prelaz od fizičkih deskripcija rata u dokumentarnom stilu (čak i u filmovima s vodećim ličnostima) do moralnih ratnih drama (bez vodećih ličnosti) nije riješio pitanje heroja (u vidu u kome je to bio Čapajev u istoimenom filmu braće Vasiljevih).
Da bi se to postiglo, da bi ideje dobile pravi izraz, postale vjerovanja i težnje, trebalo je da više ne kontroliramo naše junake: da bi bili istinski a ne izmišljeni heroji, morali smo ih pustiti da prođu kroz iskušenja ljudskog.
U toj običnosti, koja može ali ne mora da rezultira junaštvom i veličinom, ličnosti se dijele prirodnim putem: pokazuje se da nisu sve podjednako jake da bi mogle izdržati i pobijediti.
To je bio cilj koji je jugoslavenski ratni film sebi postavio i cilj koji nije ispunio. Prelaz od fizičkih deskripcija rata u dokumentarnom stilu (čak i u filmovima s vodećim ličnostima) do moralnih ratnih drama (bez vodećih ličnosti) nije riješio pitanje heroja (u vidu u kome je to bio Čapajev u istoimenom filmu braće Vasiljevih).
Kao što ni u svojoj prvoj fazi nije
dao programatsko djelo, koje bi u sebi sadržavalo i sintetiziralo
sve elemente, karakteristične za razdoblje o kome je riječ, tako
jugoslavenski ratni film ni u svojoj drugoj fazi nije uspio da pruži
sličan produkt.
U nemogućnosti smo, stoga, da opišemo sliku koja bi sjedinjavala malo podudarne a ponekad gotovo suprotne intencije i predilekcije. U situaciji smo da tražimo i nalazimo sličnosti u filmovima "Dolina mira", "Daleko je sunce", "Ne okreći se sine", "Veliki i mali", "Rafal u nebo", "Kala", "Kroz granje nebo": osnovna je svima zajednička težnja, da rat prikažu kao monstruoznu pojavu, kao direktan atak na humanost, etiku ljudskih odnosa i savjest čovjeka.
Polazeći od te zajedničke točke, ovi filmovi koriste didaktička, psihološka, moralistička, poetska ili naturalistička sredstva...
Nijedan se, međutim, nije uzvisio iznad okolnosti i pružio sliku rata u odnosu na čovjekovu egzistenciju.
Iz jugoslavenskih ratnih filmova mi možemo mnogo saznati o njegovim društvenim uzrocima, moralnim uticajima i psihološkim posljedicama, mi između slika možemo shvatiti budni pacifizam, ali ne možemo da otkrijemo suštinsko: filozofskim koordinatama obilježen čovjekov položaj u njemu, manje fizički, a više spiritualni stav.
U nemogućnosti smo, stoga, da opišemo sliku koja bi sjedinjavala malo podudarne a ponekad gotovo suprotne intencije i predilekcije. U situaciji smo da tražimo i nalazimo sličnosti u filmovima "Dolina mira", "Daleko je sunce", "Ne okreći se sine", "Veliki i mali", "Rafal u nebo", "Kala", "Kroz granje nebo": osnovna je svima zajednička težnja, da rat prikažu kao monstruoznu pojavu, kao direktan atak na humanost, etiku ljudskih odnosa i savjest čovjeka.
Polazeći od te zajedničke točke, ovi filmovi koriste didaktička, psihološka, moralistička, poetska ili naturalistička sredstva...
Nijedan se, međutim, nije uzvisio iznad okolnosti i pružio sliku rata u odnosu na čovjekovu egzistenciju.
Iz jugoslavenskih ratnih filmova mi možemo mnogo saznati o njegovim društvenim uzrocima, moralnim uticajima i psihološkim posljedicama, mi između slika možemo shvatiti budni pacifizam, ali ne možemo da otkrijemo suštinsko: filozofskim koordinatama obilježen čovjekov položaj u njemu, manje fizički, a više spiritualni stav.
Kontemplativnost nedostaje
jugoslavenskom ratnom filmu; filozofska kontemplacija, naravno, koja
bi odgovarala formama i okvirima ove umjetnosti.
Napisao: Žika Bogdanović, obrada: Yugopapir (Kinematografija, 1958.)
Napisao: Žika Bogdanović, obrada: Yugopapir (Kinematografija, 1958.)