Josipa Lisac nikada nije definitivno znala ni mogla odrediti kamo zapravo pripada, pa se prepuštala jučer roku, danas džezu, ovdje šlageru, ondje glazbeno-scenskom spektaklu (uz povremeni dodir sa stiliziranim folklorom) i ako danas, u retrospektivi, gledamo na njenu karijeru, opazit ćemo da ona nema nikakva profila
 |
| Josipa Lisac & B.P. Convention |
Ovih je dana Josipa Lisac izašla pod
svjetla reflektora svojim najnovijim albumom na kojemu interpretira
deset "standarda" svjetske (američke i engleske) popularne
glazbe, uključujući Prohaskinu "Intimu", uz pratnju "B. P. Convention Big Banda".
Ako me sjećanje ne vara, ovo je dosad treći album na kojemu se Josipa Lisac pojavljuje kao zvijezda programa; godine 1973. izdala je "Dnevnik jedne ljubavi", a u ljeto 1974. kolekciju tipa "Najveći uspjesi", kompilaciju njenih festivalskih i drugih interpretacija.
Navedenome popisu nismo pridodali selekciju materijala iz "Gubec-bega", gdje je Josipa Lisac doduše vrlo istaknuti, ali ne i jedini solist.
Sudimo li sa stajališta artističkih
dometa, najnoviji album načinjen je uglavnom bez zamjerke: prateći
međunarodni džez-orkestar svira vrlo dobro i profesionalno, Josipa
Lisac kvalitetno pjeva (po atraktivnim vokalnim osobinama postala je,
uostalom, i poznata), i netko bi sada uskliknuo:
"Znači, albumu nema zamjerki!"
"Znači, albumu nema zamjerki!"
Međutim, ima!
Svijetla perspektiva
Novi LP vrlo je indikativan primjer
zabluda kojima je karijera Josipe Lisac obilovala do te mjere da je
glavna junakinja našeg današnjeg prikaza u svojim čudnovatim
metamorfozama od potencijalno najbolje (i gotovo jedine) domaće
pop-rok pjevačice za samo nekoliko godina dosegla sasvim suprotni
ekstrem, interpretirajući repertoar "evergreena" na način
svojstven zabavljačima naših očeva pa i djedova!
Od zagrebačkih "O'Hara" do džezističkog klasika "My Funny Valentine" doista je dug put, i samo se nepredvidivim zaokretima, odnosno "iščašenjima", mogao apsolvirati u tako kratkom vremenskom razdoblju kako nam to svjedoči slučaj Josipe Lisac.
Od zagrebačkih "O'Hara" do džezističkog klasika "My Funny Valentine" doista je dug put, i samo se nepredvidivim zaokretima, odnosno "iščašenjima", mogao apsolvirati u tako kratkom vremenskom razdoblju kako nam to svjedoči slučaj Josipe Lisac.
Bljesak Josipe Lisac na domaćoj
zabavnoglazbenoj sceni krajem šezdesetih godina mogao je biti popraćen samo znakovima dobrodošlice.
Proizašla iz zagrebačkog pop-miljea, ona je, za razliku od velike većine naših mladih pjevača - početnica, koje se obično već unaprijed, i prije stvarnog profesionalnog početka, prepuštaju manipulaciji zabavnoglazbene industrije, imala obećavajući "background", glazbenu pozadinu koja joj je mogla pružiti snažan zalet na putu do široke afirmacije.
Drugim riječima, Josipa Lisac nije došla do prvih festivalskih uspjeha administrativnim putem, poput sramežljivih početnika koji, pobijedivši na kakvom natjecanju za "Novi glas... ", dobivaju priliku da se s najniže popnu na nešto višu prečku u ljestvici naše estradne hijerarhije, a to obično znači da snima svoju prvu ploču ili da nastupa na nekom reprezentativnijem festivalu.
Naprotiv, ona je počela izgrađivati svoje ime na mnogo prirodniji način, kao nedvojbeni vokalni talent koji se kad-tad morao izvući iz (mukotrpne) anonimnosti.
Proizašla iz zagrebačkog pop-miljea, ona je, za razliku od velike većine naših mladih pjevača - početnica, koje se obično već unaprijed, i prije stvarnog profesionalnog početka, prepuštaju manipulaciji zabavnoglazbene industrije, imala obećavajući "background", glazbenu pozadinu koja joj je mogla pružiti snažan zalet na putu do široke afirmacije.
Drugim riječima, Josipa Lisac nije došla do prvih festivalskih uspjeha administrativnim putem, poput sramežljivih početnika koji, pobijedivši na kakvom natjecanju za "Novi glas... ", dobivaju priliku da se s najniže popnu na nešto višu prečku u ljestvici naše estradne hijerarhije, a to obično znači da snima svoju prvu ploču ili da nastupa na nekom reprezentativnijem festivalu.
Naprotiv, ona je počela izgrađivati svoje ime na mnogo prirodniji način, kao nedvojbeni vokalni talent koji se kad-tad morao izvući iz (mukotrpne) anonimnosti.
Sjećam se da je glazbeni vođa grupe
"O'Hara", s kojom je Josipa Lisac aktivno nastupala u
vrijeme svojih izrazitih "pop-dana", bio Frano Parać.
On je danas jedan od najistaknutijih mlađih jugoslavenskih skladatelja ozbiljne glazbe (prošlogodišnji dobitnik nagrade "Sedam sekretara SKOJ-a").
Zbog čega, upitat će možda netko, Josipine preobrazbe od pop-glazbe do pomirbenih i neutralnih "evergreena" djeluju nesuvislo, a Paraćev put od pop-glazbenika do akademske "seriozne" glazbe, i to u istom vremenskom razdoblju, nikome ne smeta?
Zato što je Frano Parać još i u vrijeme "O'Hara" zacijelo želio da mu mjesto bude među akademskim glazbenicima, i tu se konačno (i uspješno) skrasio.
A Josipa Lisac nikada nije definitivno znala ni mogla odrediti kamo zapravo pripada, pa se prepuštala jučer roku, danas džezu, ovdje šlageru, ondje glazbeno-scenskom spektaklu (uz povremeni dodir sa stiliziranim folklorom) i ako danas, u retrospektivi, gledamo na njenu karijeru, opazit ćemo da ona nema nikakva profila.
Naime, nije dovoljno samo dobro pjevati, pa automatski pretendirati na nepovredivost svoje estradne ličnosti!
On je danas jedan od najistaknutijih mlađih jugoslavenskih skladatelja ozbiljne glazbe (prošlogodišnji dobitnik nagrade "Sedam sekretara SKOJ-a").
Zbog čega, upitat će možda netko, Josipine preobrazbe od pop-glazbe do pomirbenih i neutralnih "evergreena" djeluju nesuvislo, a Paraćev put od pop-glazbenika do akademske "seriozne" glazbe, i to u istom vremenskom razdoblju, nikome ne smeta?
Zato što je Frano Parać još i u vrijeme "O'Hara" zacijelo želio da mu mjesto bude među akademskim glazbenicima, i tu se konačno (i uspješno) skrasio.
A Josipa Lisac nikada nije definitivno znala ni mogla odrediti kamo zapravo pripada, pa se prepuštala jučer roku, danas džezu, ovdje šlageru, ondje glazbeno-scenskom spektaklu (uz povremeni dodir sa stiliziranim folklorom) i ako danas, u retrospektivi, gledamo na njenu karijeru, opazit ćemo da ona nema nikakva profila.
Naime, nije dovoljno samo dobro pjevati, pa automatski pretendirati na nepovredivost svoje estradne ličnosti!
Luksuzni estradni proizvod
Silinom svojih početnih festivalskih
nastupa Josipa Lisac nas je natjerala da pomislimo kako se njenom pojavom u
nas prekida lanac tradicionalnoga tipa ženskih vokalnih interpreta.
Naime, poznajemo li situaciju na domaćoj sceni, ne bi nas,
primjerice, trebalo začuditi zašto imamo muških pop i rok-pjevača,
a nemamo ženskih.
Naše pjevačice-debitanti godinama imaju kao uzor i predodžbu profesionalnog uspjeha samo model statične festivalske dame (lutke na koncu, slatkaste celofanske utvare bez emocija).
Naše pjevačice-debitanti godinama imaju kao uzor i predodžbu profesionalnog uspjeha samo model statične festivalske dame (lutke na koncu, slatkaste celofanske utvare bez emocija).
Taj konvencionalan tip pjevačice bez
osobne inicijative, koja je kao žena i kao estradna pojava podređena
interesima industrije i hit-parade, nalazi alternativu u "rock
and roll ženama" sasvim suprotna, agresivnija profila.
Sugestivna glasa i dinamična na sceni, Josipa Lisac djelovala je prije pet-šest godina kao prva lasta moguće nove generacije (domaćih) pjevačica.
Sugestivna glasa i dinamična na sceni, Josipa Lisac djelovala je prije pet-šest godina kao prva lasta moguće nove generacije (domaćih) pjevačica.
Ubrzo je, međutim, tapšana s raznih
strana kao izuzetna vokalna pojava, i Josipa Lisac počela pokazivati
želju da je smatraju damom, dostojanstvenom "kraljicom"
pjesme pred kojom će ostali podanici estrade, uključujući i
publiku, pasti ničice.
Ta je slika Josipe Lisac - ekskluzivnog i luksuznog estradnog proizvoda - do danas poprimala sve oštrije konture: na ploči "Dnevnik jedne ljubavi" dostojna joj je bila tek reprezentacija naših rok-glazbenika; na novom albumu njena zvijezda blista ispred "all-stars" džez-orkestra, s najistaknutijim domaćim i inozemnim solistima; pola "Gubec-bega" uređeno je da eksponira njenu ličnost; na pozornici, ona se često doima poput Ivane Orleanske, u pozi mučenice koja se, eto, žrtvuje za svoju publiku - nastupajući za nju...
Sve je to sušta negacija osobina pjevačke kategorije koju je Josipa Lisac nagovijestila na početku, odlazak u artificijalnost iz koje je tek sugestivnošću svoga glasa uspijevala održati kakav-takav dodir sa smislom svojih pjesama.
Ta je slika Josipe Lisac - ekskluzivnog i luksuznog estradnog proizvoda - do danas poprimala sve oštrije konture: na ploči "Dnevnik jedne ljubavi" dostojna joj je bila tek reprezentacija naših rok-glazbenika; na novom albumu njena zvijezda blista ispred "all-stars" džez-orkestra, s najistaknutijim domaćim i inozemnim solistima; pola "Gubec-bega" uređeno je da eksponira njenu ličnost; na pozornici, ona se često doima poput Ivane Orleanske, u pozi mučenice koja se, eto, žrtvuje za svoju publiku - nastupajući za nju...
Sve je to sušta negacija osobina pjevačke kategorije koju je Josipa Lisac nagovijestila na početku, odlazak u artificijalnost iz koje je tek sugestivnošću svoga glasa uspijevala održati kakav-takav dodir sa smislom svojih pjesama.
Kakvi suradnici?
Neko vrijeme prepuštena sama sebi (kada se šetkala od festivala do festivala, sudjelujući skladbama raznih autora, od A. Dedića do M. Radić, i takvom je, otprilike, upoznajemo s albuma najvećih uspjeha), Josipa Lisac počela je stvarati čudne obrate nakon udruživanja sa svojim skladateljskim (i producentskim) tandemom Metikoš-Krajač.
Oni su, naime, dobrim dijelom odgovorni za sve značajne projekte zbog kojih karijera Josipe Lisac poprima konfuzan tok.
Karlo Metikoš je osoba velikih
ambicija, na trenutke čak i simpatičan u nakani da svojim idejama
pridoda notu super važnosti. Možda i zbog svojih rock and roll
iskustava, on je znao da Josipu Lisac valja usmjeriti putovima "progresivnijeg"
izraza, ali je pri tom uvijek svjesno izbjegavao drastične korake.
Osim toga, njegov je skladateljski rad poprimao definitivan oblik tek nakon intervencije aranžera, od Brane Živkovića do Miljenka Prohaske.
Osim toga, njegov je skladateljski rad poprimao definitivan oblik tek nakon intervencije aranžera, od Brane Živkovića do Miljenka Prohaske.
U razmjerima naše estrade, Ivica
Krajač važi za pouzdanijeg pisca tekstova, ali ne smijemo
zaboraviti da je upravo on potpisao neke od najbezveznijih stihova jugoslavenske zabavne glazbe uopće.
I Metikoš i Krajač vidjeli su u Josipi Lisac priliku i "materijal" za ozbiljnije poslove. Međutim, obojici je svojstveno da žele više nego što objektivno mogu, a osim toga, i usprkos njihovoj želji da se distanciraju od konvencionalnosti naše svakodnevne lake glazbe, oni su i suviše uklopljeni u njen mentalitet, a da bi im to uspjelo.
Pop/rok-profil albuma "Dnevnik jedne ljubavi" više je rezultat aranžerskih i ravnateljskih doprinosa
Brane Živkovića, nego Krajač-Metikoševa autorskog rada.
Da je suradnja Živkovića i Josipe Lisac potrajala, rezultirala bi vjerojatno još pouzdanijim ostvarenjima, razumljiva i sigurna usmjerenja.
Na žalost, dijelom zbog Živkovićeva angažmana na Akademiji, a dijelom zahvaljujući razlikama u shvaćanju glazbe između njega, te pjevačice i autora, ta je suradnja "pukla".
Da je suradnja Živkovića i Josipe Lisac potrajala, rezultirala bi vjerojatno još pouzdanijim ostvarenjima, razumljiva i sigurna usmjerenja.
Na žalost, dijelom zbog Živkovićeva angažmana na Akademiji, a dijelom zahvaljujući razlikama u shvaćanju glazbe između njega, te pjevačice i autora, ta je suradnja "pukla".
I poslije svega, nakon Josipe Lisac
rok-pjevačice, Josipe Lisac - vedete "Gubec-bega", sada
dobivamo najnoviju varijantu Josipe Lisac džezu sklone
interpretatorke "evergreena".
S repertoarom koji uključuje "Yesterday", "People", "Intimu", "Something", "My Funny Valentine" i pregršt sličnih "standarda", Josipa Lisac na najnovijoj ploči želi ostaviti dojam jugoslavenske Shirley Bassey ili ženskoga Andyja Williamsa.
Ima li njen album smisla u situaciji kada nam se gotovo iz svakog izloga naših trgovina gramofonskih ploča smiješe omotnice albuma s originalnim i originalno evergreenskim varijantama Josipinih interpretacija, pitanje je za sebe.
Složit ćemo se, mislim, da tako dramatično i brzo mijenjanje fizionomija, kao što je to svojstveno Josipi Lisac, ne može djelovati uvjerljivo, pa i usprkos njenom odličnom glasu.
Očito, u karijeri "Lisice" nešto ne štima, ali stvorivši od njenog imena mit, taj kratki spoj do sada kao da nismo željeli priznati.
S repertoarom koji uključuje "Yesterday", "People", "Intimu", "Something", "My Funny Valentine" i pregršt sličnih "standarda", Josipa Lisac na najnovijoj ploči želi ostaviti dojam jugoslavenske Shirley Bassey ili ženskoga Andyja Williamsa.
Ima li njen album smisla u situaciji kada nam se gotovo iz svakog izloga naših trgovina gramofonskih ploča smiješe omotnice albuma s originalnim i originalno evergreenskim varijantama Josipinih interpretacija, pitanje je za sebe.
Složit ćemo se, mislim, da tako dramatično i brzo mijenjanje fizionomija, kao što je to svojstveno Josipi Lisac, ne može djelovati uvjerljivo, pa i usprkos njenom odličnom glasu.
Očito, u karijeri "Lisice" nešto ne štima, ali stvorivši od njenog imena mit, taj kratki spoj do sada kao da nismo željeli priznati.
Napisao: Dražen Vrdoljak, snimio: Marko Čolić, obrada: Yugopapir (Tina, februar 1976.)
