Fahrija Dautbegović Faćo: Između Želje i Dinama - presudila je ljubav prema plavoj boji (1968)

On baš ništa neće da radi. Samo čita. Čak ni u trgovinu, što mu je pred kućom, neće da siđe - "žali" se supruga... Fahrija: Ja odradim svoje. I gotovo. Osim toga, ime mi lijepo kaže - Dautbeg ... Kod nas vam je tako. Mi igramo karte, pa tko izgubi, ide. A ona stalno gubi

Novogradnje u pravilu nastavaju mladi ljudi. To je očito po velikom broju djece, koja poput vrapčjih jata žamore i zaposjedaju ulice što još ne postoje u planu grada. Na livadama koje još nisu zaposjele visokokatnice, odigravaju se nogometne utakmice. Jednu sam na trenutak prekinuo.

- Ja znam gdje stanuje Dautbegović - javlja mi se jedan mališan.

- I ja znam - javlja se drugi. - Ali se ne pravim važan.

Zapoljska b.b. je dugačka višekatnica s desetak ulaza. Kad ne bih tražio nogometaša, trebalo bi mi dosta vremena da nekoga nađem.

Na petom katu dočekuje me mladi i nasmijani bračni par, Fahrija i Ljubica Dautbegović. Ponuda za gosta je bosanska: rakijica i meze. Ali, kava nije "turska".

- Evo tako, zovu me Faćo. Još odmalena. To vam dođe od Fahrija ... Rođen sam u Donjem Vakufu, trideset kilometara od Jajca - objašnjava mi domaćin.

Visok je i vitak. Izgledom nije nimalo sportski tip. Osmijeh mu je nekako dječački bezazlen. Nema ništa naduto u njegovu ponašanju, što je često karakteristično za one koji su igrom stekli popularnost i novac.

- Počeo sam od krpenjače. Kao klinci, igrali smo po ulici. Onda je bio trener Stipe Peak, poznati vratar "Sarajeva", koji me je doveo s ulice i postavio među vratnice. Inače sam igrao na ulici, a samo sam penale branio. Ono igraš, onda golmana stjeraš, a ti penale braniš!

- Ti si oduvijek pričao da težiš igrati u nekom velikom klubu. I eto, na kraju ti se to ostvarilo - primjećuje njegova žena.

Faćo se smiješka i sliježe ramenima.

- Za me je već bila velika stvar što sam iz "Radnika", iz Donjeg Vakufa, prešao u kakanjski "Rudar". Prijelaz iz podsaveza u Drugu ligu bio je velik uspjeh. Poslije sam proglašen najboljim vratarom Zapada i onda su se tek počeli zanimati za mene.

Soba je ukrašena suvenirima iz raznih zemalja u kojima je boravio posljednje godine, otkako je u "Dinamu". Od toreadora s bikom do južnoameričke ljame.

- Bio sam u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Rumuniji, Engleskoj, Španjolskoj, Francuskoj. To je od Evrope. Zatim Južna Amerika .. .

- Nisam bila ni na jednom putovanju s njim. Još nisu išli nikamo bliže. Inače ću valjda nekamo poći. A tek smo se u decembru uzeli - objašnjava supruga Ljubica.

Otkriva:

- Upoznali smo se u Kaknju. On je tamo igrao. I kad je on počeo igrati, počela sam se zanimati za nogomet... Upoznali smo se na plesu ... Onda je on otišao u Zagreb.

- Nakon šest mjeseci došla je ona za mnom. Ostao sam joj vjeran - smije se Faćo, dok ga žena ispravlja da je on ipak došao po nju u Kakanj.

- Deset dana poslije ženidbe već sam morao ići na turneju - nastavlja Faćo.

Ispostavlja se da je zapravo bilo dvadeset i četiri dana, ali u medenom mjesecu i to brzo prođe. A kad nije na putu, prije svih utakmica mora biti u "karanteni".

- Već sam se navikla da budem sama. Ipak, navečer baš nije ugodno. Strah me je. Onda čitam do jedan. Inače, svjetlo noću ne gasim.

Ljubica Dautbegović je završila učiteljsku školu.

- I to sam htjela raditi. Ali sam se predomislila ...

- Mi smo se već dogovorili - upada Faćo. - Kad ja završim karijeru, ona će raditi, a ja ću biti u kući...

- Prat ćeš i kuhati! - ocrtava mu svijetlu budućnost supruga.

- Ta valjda neću!

- On baš ništa neće da radi. Samo čita. Čak ni u trgovinu, što mu je pred kućom, neće da siđe - "žali" se supruga.

- Ja odradim svoje. I gotovo. Osim toga, ime mi lijepo kaže - Dautbeg ... Kod nas vam je tako. Mi igramo karte, pa tko izgubi, ide. A ona stalno gubi - smijući se objašnjava Faćo.

Kad se naljuti, onda šuti

Pitam ga zašto se zapravo odlučio za "Dinamo".

- Zato što je "Dinamo" veći klub. Uvijek sam navijao za njega. Osim toga, u Zagrebu su mi brat i sestra. A onda, volim plavu boju - zaključio je promatrajući suprugu.

Ljubica Dautbegović je izrazita plavuša. Predlažem da umjesto mene postavi supruzi jedno pitanje.

- Šta radi kad mene nema?

- Čekam, čekam ... A ja bih njega pitala šta radi kad je u inozemstvu, ili u provinciji. Jer, tamo su glavni.

Ne treba biti psiholog pa da se s njegovog lica pročita zadovoljstvo.

- Posve sam zadovoljan s onim što sam postigao. Jedino sam školu malo zanemario ... Nije loše. Dobar je to život. Dobiju se određena materijalno sredstva. Onda, i putuje se mnogo.

Pitam ga za dojmove s tih mnogobrojnih putovanja.

- Najviše mi se svidjela Engleska. Vjerojatno zbog tog nogometa. London smo obišli. Bili smo u onom muzeju voštanih figura, Hyde Parku... Ali najljepše od svega je bilo to što smo pobijedili. Ja sam kao rezerva dobio petsto tisuća. 

Ali, i ja sam imao tremu. Onih petnaest minuta do kraja... čujte, trebalo je doći do finala... Ja kad branim - ništa! Ali kad gledam, imam užasnu tremu.

Činilo mi se da je plahovite naravi. Ali on tvrdi suprotno.

- On se ne naljuti brzo. Ali, kad se naljuti, onda šuti - opisuje Faću supruga.

- A što bi ti voljela?

- Pa šuti, brate! Bolje je!

- Na terenu isto. Ne mogu se naljutiti. Jer, kad bih se naljutio, skinuo bih dres i otišao. Jednom sam u Metkoviću na pripremama, u prijateljskom susretu "Rudara" i "Želje", svukao dres. Nisam bio kriv, a trener je mene krivio. Nije se smio iskaliti na starije igrače.

Za prijelaz u "Dinamo" dobio je dvosobni stan i pet milijuna starih dinara. Njegov bivši klub dobio je za svoj pristanak deset milijuna. U šali pitam Ljubicu Dautbegović je li to stvarna cijena njenog muža.

- Ja bih i više platila ... Mogao je on i više postići... Da si bio iskusniji, mogao si...

- Znate, "Rudar" je imao za mene ugovor i sa "Željom". Ali, nagovarali su me da prijeđem u "Dinamo", jer bi od "Željezničara" dobili samo četiri milijuna za mene. A ja sam u Kaknju igrao cijelo proljetno prvenstvo.

Nisu imali novaca da to isplate. Poslije je uprava za moj novac isplatila sve igrače, osim mene. Ostali su mi dužni nekih trista tisuća. I da su mi lijepo rekli, ja bih prešao preko te moje zarade. A ovako mislim da to sudskim putem tražim.

Sjeli su jedno uz drugo radi fotografije. Nije bila poza. (Budući da je fleš reportera zakazao, ta je fotografija na žalost propala - op. Y.)

Samo trenutak jednog sretnog mladog para. I ne bi im trebalo zavidjeti što im je život pokazao prijaznu stranu. 

Napisao: Ivan Kreutz, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, VI 1968.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate