Filip i Stefan Milenković, gosti Arene: Dječak koji je zadivio svijet krenuo je na YU turneju... (1988)




Stefan je upravo na jugoslavenskoj turneji, koja je započela 3. travnja koncertom u Beogradu, nastavila se u Zagrebu, Ljubljani, Mariboru i Rijeci, a završava Splitom, Mostarom i na kraju koncertom 13. travnja u Novom Sadu

Violina je Stefanu Milenkoviću postala i ostala samo dio života, a to što je uspio samo je posljedica obiteljskog sklada, koji je njegovim roditeljima preči od svega.


*****



Zagreb, travanj 1988: Uletjeli su u redakciju kao vjetar. 

Ugledasmo dva dječaka.

Mlađi starijem seže glavicom do ramena.

"Ja sam Stefan, a ja sam Filip!" - rekli su gotovo uglas i doslovce protutnjali do tehničke redakcije.

Ondje se upravo prelamala naslovna stranica ove "Arene" na kojoj je dječak s violinom i gudalom iznad glave. 

"Pa, nije loše" - govori 11-godišnji Stefan Milenković, najmlađi violinist svjetskog glasa. 

Moramo vam reći da ga to nije nimalo uzbudilo niti previše zanimalo. 

Radije bi, kako reče, on i njegov mlađi brat htjeli vidjeti kako se prave novine, a ako imamo i neki kompjutor s igrama, još bolje!

Upitasmo oca Zorana Milenkovića mogu li dječaci s nama da im pokažemo što ih zanima.

"Ma može sve, samo pazite da vam ne porazbijaju pola zgrade."

Nije bilo strašno.

Samo jedna tuča sa sretnim završetkom, puno znatiželjnika i puno smijeha.

Prava slika dvojice dječaka sretnog djetinjstva, koji se ni po čemu ne razlikuju od svojih vršnjaka.

Stefan se ipak razlikuje, barem među poznavaocima, ljubiteljima ozbiljne glazbe i umjetnicima.

Zovu ga novim Paganinijem, čudom od djeteta.


Sviranje po logici razmišljanja



Stefan se s violinom počeo svakodnevno družiti s nepune tri godine. U početku pet minuta, a potom svaka tri mjeseca po pet minuta više. Od 1. travnja vježba 175 minuta svakog dana, a od 1. srpnja će doseći optimalnih 180, koliko je dovoljno, kaže njegov otac, da vježba cijelog života.

Stefan je počeo svirati violinu ne po nagovoru, nego po logici razmišljanja njegovih roditelja.

Dijete traži razne oblike komunikacije, a oni su mu, kao glazbeni stručnjaci i umjetnici, ponudili ono u čemu su najsigurniji.

Violina je Stefanu postala i ostala samo dio života, a to što je uspio samo je posljedica obiteljskog sklada, koji je Milenkovićima na prvom mjestu.

- Kad smo mu dali violinu, podrazumijevali smo da ima urođeni glazbeni dar. Zato smo mi samo posrednici, a nikako oni koji su otkrili i koji razvijaju njegov talent - kaže Zoran Milenković za sebe i suprugu Lidiju Caenazzo, koja je stalni Stefanov pratilac na klaviru. 

Ponudili su to i mlađem sinu Filipu, koji je pokazao izvanredan sluh i smisao za ritam, ali na tome je i stalo.

Njega jednostavno nijedan instrument ne zanima i stoga mu se ništa nije nametalo. Zato je i logično i jedino moguće što je Stefan "gospodar" violine i glazbe i što nije nimalo opsjednut njima.

Rijetko je koji glazbenik njegova uzrasta, vjerojatno nijedan, već do ove dobi svirao u više od 20 zemalja. Slušali su ga i Peres de Cuellar, Mihail Gorbačov, Ronald Reagan, Lazar Mojsov...

Svi ga pamte prvenstveno po njegovu sviranju, ali i po fraku krem boje.

No kad nije na pozornici, Stefan najradije oblači traperice, majice i tenisice. Isto tako najdraža mu je jednostavna "brza" hrana poput hamburgera ili pice.

Uostalom, kao i njegovim vršnjacima.

Stefan je inače učenik petog razreda osnovne škole. Pitamo ga kakav je đak.

- Dobar (Nije pojasnio što to znači, op.p.) Koje predmete najviše volim? Pa, veliki i mali odmor (!), fizički i likovni. Zapravo sve što nije matematika. Volio sam ja i nju, ali ona mene nije nikad, pa sam prestao.

Stefan je u godinama kad se rađaju prve ljubavi, no nemalo smo se iznenadili kad nam je rekao da on voli Branislavu od prvog razreda. I ona njega.


Nešto stariji kolega pijanista 



Stefan i njegovi u međuvremenu su se preselili u drugi stan, 10 kilometara udaljen od škole, ali mu nije teško kao ni njegovim roditeljima da ga svaki dan voze ili da ide autobusom svojim drugovima i drugaricama.

Stefan je upravo na jugoslavenskoj turneji, koja je započela 3. travnja koncertom u Beogradu, nastavila se u Zagrebu, Ljubljani, Mariboru i Rijeci, a završava Splitom, Mostarom i na kraju koncertom 13. travnja u Novom Sadu.

Ovaj put ga na klaviru zbog bolesti ne prati njegova majka Lidija. "Zamijenio" ju je Andreja Preger, pijanist koji je surađivao s najvećim glazbenim imenima svijeta. 

Između njih dvojice razlika u dobi veća je od 60 godina! 

Glazba zaista nema granica.

Inače, Stefan već ima dovoljno zakazanih nastupa do kraja 1990. godine.

Ove će godine prviput svirati i u Australiji, gdje je pozvan na proslavu 200. godišnjice njene nezavisnosti. Mali svjetski putnik odlazi dogodine i u Japan, na Novi Zeland...

- Sviram djela mnogih kompozitora. Volim Paganinija, Mozarta, Beethovena... Zapravo, volim ama baš sve što sviram - kaže Stefan.

Njegov je životni put očito već odavno određen, jer je najljepše raditi ono što čovjek voli.

A Filip?

- Ja ću biti Stefanov sekretar i menedžer. Da mu mogu zapovijedati!

Napisala: Selma Oruč, snimio: Željko Puhovski, obrada: Yugopapir (Arena, travanj 1988.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate