Tisuće zamki, a samo jedan čovjek za mašinom, osamljen i napušten sa svoja dva prsta i punom glavom likova i rečenica koje čuje čak i u snu, s punim ušima svojih intimnih, malih, i s punim ustima velikih, objektivnih i često bolnih autocenzura
Napisati roman sasvim sigurno nije lako. Jer ne samo da treba voditi računa o tome kako sjediti dok se piše (u fotelji ili na štokrlu) ili s čim se piše (olovka ili pisaći stroj), već i o tome - što pisati!
*****
Vrlo je važno shvatiti da je pisanje romana posao kao i svaki drugi, bez ičega mističnog i vrhunaravnog, i da pisac nije nikakva sveta krava, nego obična, domaća, koja, provodeći sate za pisaćim strojem, muze iz sumnjivih vimena svoga i tuđeg iskustva elemente jedne i njemu samom još uglavnom nepoznate priče.
Pokušat ću ipak da razulučim neke
vanjske i unutrašnje okolnosti pisanja romana i naznačim neke vrlo
važne stvari.
 |
| Suvremeni pisac u suvremenog stanu ne može ni pomisliti da noću lupa po mašini (ilustracija: Tina) |
Štokrlromanopisci
Kao prvo: gdje, kada i čime pisati.
Nemojte odmah reći da je to smiješno, jer uopće nije smiješno.
Neki pišu sjedeći, neki stojeći, neki leže u krevetu (kao što
je to radio Oscar Wilde), neki čas sjede, čas bjesomučno šeću,
neki kopaju nos, neki ispijaju enormne količine kave (Balzac) ili
mnogo jedu (Hugo), neki drže noge u hladnoj vodi, a mnogi se bogme
i alkoholiziraju.
Isto su tako različita doba dana kad geniji osjećaju punu formu. Ili doba noći. Naravno, suvremeni pisac, u svom suvremenom stanu, sa suvremenim tankim pregradama, ne može ni pomisliti da noću lupa po mašini, jer bi ga likvidirali nakon nekoliko takvih seansi.
A mnogima odgovara upravo noć, kad obični, mladi ljudi spavaju kao puhovi, a genije osjeća kako mu mrak donosi inspiraciju. Neki pak ustaju rano ujutro (Tolstoj) i rade do doručka.
Isto su tako različita doba dana kad geniji osjećaju punu formu. Ili doba noći. Naravno, suvremeni pisac, u svom suvremenom stanu, sa suvremenim tankim pregradama, ne može ni pomisliti da noću lupa po mašini, jer bi ga likvidirali nakon nekoliko takvih seansi.
A mnogima odgovara upravo noć, kad obični, mladi ljudi spavaju kao puhovi, a genije osjeća kako mu mrak donosi inspiraciju. Neki pak ustaju rano ujutro (Tolstoj) i rade do doručka.
Ograničimo se ipak, da ne bismo otišli
predaleko, na dnevne romaneskne crve, koji normalno sjede i pišu li
pišu. Tu postoji jedna vrlo značajna razlika. Naime, nije svejedno
da li romanopisac sjedi na tvrdoj ili mekoj stolici, na "štokrlu"
ili u fotelji.
Ja tvrdim da je stil mnogih romanopisaca upravo posljedica kvalitete sjedalice, i mnogo puta sam se uvjerio da je to točno. Razliveno, dosadno i sladunjavo pišu obično oni udobno zavaljeni, dok je stil štokrlromanopisca odsječan, energičan, tvrd, ali precizan. Osim toga, ovi potonji i puno brže pišu.
Nije nevažno ni to piše li čovjek rukom (to jest olovkom, naliv-perom, kemijskom olovkom itd.) ili pisaćim strojem. Najveći broj suvremenih domaćih (i nedomaćih) bestselera pisan je mašinom, što im je darovalo dinamiku, ali je isto tako točno kako strašna buka koja se podiže pri kucanju sprečava pisca da osluškuje - kako se to rado reklo - otkucaje svoga srca i svoje duše.
Dakle, ustvrdili smo da i na prvi pogled nevažne stvari mogu bitno utjecati na konačni proizvod. Čitaoca sigurno zanimaju i ostali elementi. On želi čuti sve, od samog početka, od one točke kada pisac odluči da će napisati roman. No, da vidimo...
Ja tvrdim da je stil mnogih romanopisaca upravo posljedica kvalitete sjedalice, i mnogo puta sam se uvjerio da je to točno. Razliveno, dosadno i sladunjavo pišu obično oni udobno zavaljeni, dok je stil štokrlromanopisca odsječan, energičan, tvrd, ali precizan. Osim toga, ovi potonji i puno brže pišu.
Nije nevažno ni to piše li čovjek rukom (to jest olovkom, naliv-perom, kemijskom olovkom itd.) ili pisaćim strojem. Najveći broj suvremenih domaćih (i nedomaćih) bestselera pisan je mašinom, što im je darovalo dinamiku, ali je isto tako točno kako strašna buka koja se podiže pri kucanju sprečava pisca da osluškuje - kako se to rado reklo - otkucaje svoga srca i svoje duše.
Dakle, ustvrdili smo da i na prvi pogled nevažne stvari mogu bitno utjecati na konačni proizvod. Čitaoca sigurno zanimaju i ostali elementi. On želi čuti sve, od samog početka, od one točke kada pisac odluči da će napisati roman. No, da vidimo...
Malo erotike, puno nasilja
Recimo: htio bih napisati društveni
roman, supersuvremeni. Čitam crnu kroniku. I Stendhal je čitao crnu kroniku,
zašto ne bih i ja. Pronađem tako jednu vanjskotrgovinsku (to je
sada u modi!) malverzaciju. Za početak izvrsno.
Ako sam minoran pisac, odmah ću direktora poduzeća staviti u prvi plan, ocrniti ga, ubaciti nekoliko parola... Ipak, nije sve tako jednostavno.
Ako sam minoran pisac, odmah ću direktora poduzeća staviti u prvi plan, ocrniti ga, ubaciti nekoliko parola... Ipak, nije sve tako jednostavno.
Možda je on bio prisiljen na
malverzaciju, možda zbog koristi poduzeća, ili ga možda netko
ucjenjuje, netko tko radi s njim, pa ga prisiljava da bude takva i
takva svinja. Recimo da je taj direktor imao neki sasvim intimni
skandal, nekad davno, neku rupu u biografiji, pa ga sada netko ima u
džepu. Taj netko je, recimo, glavni tehnolog u poduzeću...
Dovoljno ne samo za početak, nego i malo više. No, roman mora biti slojevit, to jest mora imati više slojeva. Da vidimo: onaj skandal je vezan uz direktorovu ženu.
Dovoljno ne samo za početak, nego i malo više. No, roman mora biti slojevit, to jest mora imati više slojeva. Da vidimo: onaj skandal je vezan uz direktorovu ženu.
Kakva je ona? Plavuša, crnka, zgodna?
Kakve su njene (društvene) veze? Kako je došlo do njene veze sa
sadašnjim mužem, i kakve su njene, sada već zaboravljene, veze s
glavnim tehnologom?
Izvrsna prilika za malo seks-sjećanja. No, još se uvijek vrtimo u krugu, jer ako želim napisati društveni roman, moram obuhvatiti još poneki ambijent: recimo novinarski. E, tu su sada već problemi.
Izvrsna prilika za malo seks-sjećanja. No, još se uvijek vrtimo u krugu, jer ako želim napisati društveni roman, moram obuhvatiti još poneki ambijent: recimo novinarski. E, tu su sada već problemi.
Na koji način vezati likove iz onoga i
ovog ambijenta (uvjetno govoreći), jer roman nije zbornik novelica,
nego je roman.
Možda ovako: novinar dobiva zadatak da otkrije pozadinu priča o ucjenjivanom ditektoru, a slučajno se upoznaje s njegovom ženom (kako? recimo na parkiralištu, ona gađa njegov automobil svojim prednjim branikom).
Sada je već lakše, stvari se zapliću. Ona ima brata vrlo sumnjive profesije, ali i korisnog, pa mu se povjerava. Brat pristaje da ukrade, noću, kompromitantne dokumente iz stana glavnog tehnologa. No, ovaj je naoružan i puca, misleći da ima posla s provalnikom (kao što i ima).
Dakako, to je još uvijek tanko. Valja ubaciti epizodiste, i još puno, puno mesa.
Možda ovako: novinar dobiva zadatak da otkrije pozadinu priča o ucjenjivanom ditektoru, a slučajno se upoznaje s njegovom ženom (kako? recimo na parkiralištu, ona gađa njegov automobil svojim prednjim branikom).
Sada je već lakše, stvari se zapliću. Ona ima brata vrlo sumnjive profesije, ali i korisnog, pa mu se povjerava. Brat pristaje da ukrade, noću, kompromitantne dokumente iz stana glavnog tehnologa. No, ovaj je naoružan i puca, misleći da ima posla s provalnikom (kao što i ima).
Dakako, to je još uvijek tanko. Valja ubaciti epizodiste, i još puno, puno mesa.
Onda posoliti s malo erotike i puno
nasilja ("ona je promatrala krvavu glavu svoga brata, i jedno
njegovo plavo oko koje je iskočilo iz očne duplje na jedan vrlo
čudan način").
Ali sa sporednim likovima ne valja ići u daleke šetnje, jer se onda teško vratiti i pohvatati sve konce.
Ali sa sporednim likovima ne valja ići u daleke šetnje, jer se onda teško vratiti i pohvatati sve konce.
Dobro, to smo nekako obavili. Strogi kritičar reći će: to je samo sinopsis, možda i sasvim dobar, ali - kako iz toga napraviti literaturu?
Bijelo lice nije dovoljno
Pa, da pokušamo i to. Pozabavimo se
prvo s likovima. Direktorova žena je, rekli smo, plavuša ili crnka. To ne možemo tako ostaviti, usprkos
svim frizerskim kolor-tehnikama. Ili plavuša ili crnka. Neka bude
plavuša. Ima krasnu dugu, plavu kosu.
Je li vršnjakinja muža-direktora? A ne, to bi bilo samo dosadno. On je stariji od nje petnaestak godina. Dakle, plavuša, oko trideset godina. Lijepa. E, tu je opet problem. Što to znači lijepa? Valja opisati njeno lice i njeno tijelo, naravno. Njene ruke.
Tu pisac počne zavidjeti narodnom pjevaču koji je jednostavno rekao "bijele ruke" ili "bijelo lice". Pisac osjeća kako kraj dvadesetog stoljeća postavlja pred njega i crne zahtjeve plastične preciznosti.
Pa počinje pisati: "njena mala usta..." Hm. Što znači mala usta? Mora se nekako jesti da bi se preživjelo. Popušivši dvije cigarete, pravi pisac se počeše po neobrijanom obrazu i stisne vime svoga iskustva.
Kao što policijski crtač radi foto-robot, od dijelova sjećanja svjedoka, tako i pisac lijepi pojedine dijelove glava njemu poznatih žena koje smatra lijepim, pa kad na kraju ne ispadne čudovište, može
Je li vršnjakinja muža-direktora? A ne, to bi bilo samo dosadno. On je stariji od nje petnaestak godina. Dakle, plavuša, oko trideset godina. Lijepa. E, tu je opet problem. Što to znači lijepa? Valja opisati njeno lice i njeno tijelo, naravno. Njene ruke.
Tu pisac počne zavidjeti narodnom pjevaču koji je jednostavno rekao "bijele ruke" ili "bijelo lice". Pisac osjeća kako kraj dvadesetog stoljeća postavlja pred njega i crne zahtjeve plastične preciznosti.
Pa počinje pisati: "njena mala usta..." Hm. Što znači mala usta? Mora se nekako jesti da bi se preživjelo. Popušivši dvije cigarete, pravi pisac se počeše po neobrijanom obrazu i stisne vime svoga iskustva.
Kao što policijski crtač radi foto-robot, od dijelova sjećanja svjedoka, tako i pisac lijepi pojedine dijelove glava njemu poznatih žena koje smatra lijepim, pa kad na kraju ne ispadne čudovište, može
tvrditi da je uspio.
Jer, bude li sve u redu, ženska bi imala jako karakteristične crte preuzete od živih modela, a opet će to biti fikcija.
Tu smo se sada malo približili triku pisanja uopće. Ta žena ne postoji, ali bi mogla postojati, a njeno lice i čitava njena osoba uostalom, životnije je i intenzivnije nego u živih prototipova.
Isto tako, njoj će se u dvije stotine stranica desiti ono što se njenim prototipovima neće desiti u sto godina životarenja, ali bi im se moglo desiti (i u stotinjak stranica).
Jer, bude li sve u redu, ženska bi imala jako karakteristične crte preuzete od živih modela, a opet će to biti fikcija.
Tu smo se sada malo približili triku pisanja uopće. Ta žena ne postoji, ali bi mogla postojati, a njeno lice i čitava njena osoba uostalom, životnije je i intenzivnije nego u živih prototipova.
Isto tako, njoj će se u dvije stotine stranica desiti ono što se njenim prototipovima neće desiti u sto godina životarenja, ali bi im se moglo desiti (i u stotinjak stranica).
Svaka sličnost je slučajna
Dobro. Idemo malo s lica, tijela i
ekstremiteta na karakter, odnosno, zadržimo se prvo na njihovoj
vezi. Slatki, naivni pisci upravo anđeoskom glupošću poistovjećuju
ružno lice ili ružno tijelo s lošim i groznim karakterom (Grga Čokolin).
Bolji pisci, i najbolji, mnogo puta rade upravo obratno. Recimo da smo uspjeli izbjeći tu zamku, i spustili se po konopcu u karakter naših junaka. Tu već počinje vrlo neugodna cenzura.
Prije svega valja misliti na to hoće li se netko prepoznati, odnosno, nismo li - makar se prije toga i poslužili sistemom foto-robota - jednu vrlo osobnu, karakterističnu crtu predimenzionirali pod utjecajem neke ličnosti nama vrlo bliske.
Isto tako i pri opisu navada te ličnosti, što naročito može biti kobno u erotskim scenama.
Dobrog pisca neće, kad to opazi, smetati strah od sudskog procesa ili sličnoga, nego će pošteno priznati samome sebi kako je to što je uradio zapravo na granici novinarstva i trača, a to znači da, jednostavno, nije uspio.
Tisuće zamki, a samo jedan čovjek za mašinom, osamljen i napušten sa svoja dva prsta i punom glavom likova i rečenica koje čuje čak i u snu, s punim ušima svojih intimnih, malih, i s punim ustima velikih, objektivnih i često bolnih autocenzura.
Bolji pisci, i najbolji, mnogo puta rade upravo obratno. Recimo da smo uspjeli izbjeći tu zamku, i spustili se po konopcu u karakter naših junaka. Tu već počinje vrlo neugodna cenzura.
Prije svega valja misliti na to hoće li se netko prepoznati, odnosno, nismo li - makar se prije toga i poslužili sistemom foto-robota - jednu vrlo osobnu, karakterističnu crtu predimenzionirali pod utjecajem neke ličnosti nama vrlo bliske.
Isto tako i pri opisu navada te ličnosti, što naročito može biti kobno u erotskim scenama.
Dobrog pisca neće, kad to opazi, smetati strah od sudskog procesa ili sličnoga, nego će pošteno priznati samome sebi kako je to što je uradio zapravo na granici novinarstva i trača, a to znači da, jednostavno, nije uspio.
Tisuće zamki, a samo jedan čovjek za mašinom, osamljen i napušten sa svoja dva prsta i punom glavom likova i rečenica koje čuje čak i u snu, s punim ušima svojih intimnih, malih, i s punim ustima velikih, objektivnih i često bolnih autocenzura.
No, prijeđimo na veselije stvari, na
trenutak kad je roman napisan. Tada valja stati na loptu, staviti
rukopis u ladicu i pričekati, pa tek nakon mjesec ili dva pročitati.
Nagonski, prvo se u čovjeku javi potreba za plačem.
Međutim, sve se još može spasiti ako je meso relativno svježe. Škarama i ljepilom, lucidnom montažom, može se postići mnogo ili - uništiti sve.
Nagonski, prvo se u čovjeku javi potreba za plačem.
Međutim, sve se još može spasiti ako je meso relativno svježe. Škarama i ljepilom, lucidnom montažom, može se postići mnogo ili - uništiti sve.
Posljednja faza je najteža: roman nije
rukopis. Roman je knjiga. No, to je vec druga (i duga) priča.
Napisao: Hrvoje Hitrec, obrada: Yugopapir (Tina, februar 1976.)
Napisao: Hrvoje Hitrec, obrada: Yugopapir (Tina, februar 1976.)