Neda Spasojević i Ana Karić: Kod nas postoje samo uloge djevojaka i majki, ne i uloge žene (1979)

Kod nas, mislim na filmu, postoje samo uloge djevojaka i majki, ne i uloge žene. Kao da je to u psihologiji, u našem mentalitetu. Žena je tek negdje u trećem planu. Takav me odnos užasno nervira

Razgovor u tri ženska glasa. O četvrtoj. Neprisutnoj, fizički nepostojećoj. O jednoj Emi iz piščeve imaginacije, a zapravo o dvije Eme s istom sudbinom, u istim životnim situacijama. Ili - o jednoj Emi kroz dva različita lica.

"Prijevara" engleskog književnika Harolda Pintera, istaknutog predstavnika "teatra apsurda", najnoviji je piščev tekst koji će u prijevodu Vladimira Gerića odigrati ansambl "Teatra u gostima". Bit će to i prva izvedba u režiji Georgija Para ali i prva općenito, izuzmemo li jedino igranje toga teksta u Nacionalnom teatru u Londonu prije četiri mjeseca.

Što je "Prijevara" i tko je tko u njoj?

Osnovni motiv uočava se već u samom naslovu: netko nekoga vara. No budući da su glavni akteri jedna žena i dva muškarca, supružnici i onaj treći - žena vara muža.

I to ne bilo s kim, već s muževljevim najboljim prijateljem. Ona, gospođa Ema, žena je kakvu možemo sresti svagdje. Da bi se to naglašenije osjetilo, igrat će je dvije glumice.

Ne u klasičnoj alternaciji, već svaka na svoj način. Jedna Ema bit će gošća iz Beograda Neda Spasojević (gostu treba dati prednost), a druga Ana Karić.

Ulogu supruga igra - Vanja Drach. On, taj treći - kako bi se moglo govoriti o bračnom trokutu - Relja Bašić. "Prijevara" će, dakle, imati dvije premijere.

Gledana očima strogih moralista, Ema je preljubnica, žena u koju treba prstom uprijeti, to više jer je i majka dvoje djece. Liberalniji će naći razumijevanja za nju, posebno zato jer je u njenom braku već odavno umrla ljubav i sve emocije.

Za one treće, najslobodnije, Emin problem uopće nije problem. Njih će vjerojatno više zanimati zanimljiv način radnje drame koja teče obrnutim redom - od kraja prema početku.

Kao jedna od bitnih orijentacija postojanja "Teatra u gostima", "Prijevara" je nastavak u traganju za današnjim suvremenim svijetom, za tekstovima, za problemima suvremenog čovjeka, donoseći gledaocima stalno nov, suvremen i kvalitetan teatar.

Premijere "Prijevare" (26. i 27. X 1979.) imat će još jednu svečanu notu: njima će se otvoriti nova kazališna scena u za tu svrhu adaptiranoj Maloj dvorani Koncertne dvorane "Lisinski".

*****

Pričamo bez uobičajenog protokola u ovakvim prilikama. Čavrljamo. Jedan sonoran glas - Ana Karić. Jedan malo prigušen, mezzosopranski - Neda Spasojević. Treći glas - "Studijev" posrednik. (novinarka Maja Benović - op. Y.)

Ana: Sedam kostima nije baš tako lako ni mijenjati od scene do scene...

Treći glas: Ukupno četrnaest...

Ana: Nedini i moji neće čak biti ni isti!

Neda: Bitna je razlika u osobi koja je igra.

Treći glas: Naravno, svaka na svoj način.

Ana: Budući da Neda i ja inače imamo različite stilove, u odijevanju i u svemu, to će se i na predstavi vidjeti. Ema nije ničim određena.

Neda: Zato je i pripremamo svaka za se! Muškarcima je teže utoliko što se moraju prilagođivati i Ani i meni. Ali i lakše jer imaju dvostruko više proba.

Treći glas: Vas, Nedo, poznajemo uglavnom po ulogama žena patnica, žena koje stoički podnose životne nedaće. Vi, pak, Ana, obično igrate žene koje nonšalantno prihvaćaju život.

Neda: Da, igrala sam više žena koje pate.

Ana: Može se reći da se likovi javljaju u valovima. Dođe moda ili val tragičnih drama, komedija... Ova uloga dozvoljava i jedno i drugo.

Neda: To je svijet nama blizak. Suvremen...

Treći glas: Neću vas promatrati dok probate kostime. Šteta, tada se obično ispolje karakteri!

Neda: Kostim me zanima samo toliko koliko mi može pomoći da se bolje osjećam u Eminim situacijama i raspoloženjima.

Ana: Osim kontakata i odnosa koje Ema ima s tom dvojicom muškaraca, a to je ovdje bitnije nego u drugim komadima, na njima je i da se prilagođavaju istoj osobi u različitim kostimima. Međutim, ako se tekst dobro pročita, što je s jedne strane jednostavno...

Neda: Donekle zajednički pročita!

Ana: ... I ako se svi razmijemo. Nama se to, da kucnem u drvo, čini se, dogodilo.

Neda: Nema nesporazuma da meni, recimo u nekoj sceni, ne odgovara nešto kako vi radite. Ja se toj mizansceni i svim situacijama prilagođavam. A kako ja, ili ti, to interpretiramo, to je već pitanje naših najintimnijih bića.

Ana: Sasvim sigurno! Prema tome, Žorž je imao pravo kada je rekao da će to biti dvije različite Eme. Kakva si ti, takva će biti tvoja Ema, a kakva sam ja - moja.

Treći glas Nedi: Vi sada prvi put gostujete...

Ana: Pardon, Neda je igrala na Dubrovačkim ljetnim igrama?

Treći glas: ... sami, bez svog teatra?

Neda: Gostovala sam sa svojim teatrom u Zagrebu. Ali sada tek prvi put sama.

Ana: Molim da se to ne shvati kao kompliment, ali se kod Nede zaista ne osjeća da je s ekavice prešla na ijekavicu. To je veoma važno kod ovog Pinterovog teksta, Ne čini li ti se to, Nedo?

Neda: Da, moram pitati Žorža... važno je da se usklade naši tonovi i način govora. Da ne odudaraju! Da, recimo, ja ne budem kao strano biće.

Ana: Apsolutno!

Neda: Nije čak ni važno tko kakvim glasom govori, ali je glavno da se to nekako slijeva u jedno. Jer to je jedna obitelj...

Ana: Toliko intimno...

Treći glas: Niste mi odgovorili, Nedo, na pitanje.

Neda: Gostovanje me obavezuje, raduje, ali me i uzbuđuje. Baš ovo, jer je to ipak nešto izuzetno! Drugo, zaista se ne osjećam kao strano lice. Kao da već odavno radimo zajedno. Osjećam se potpuno opušteno.

Treći glas: Dolazite na probe kao na dvodnevna gostovanja?

Neda: Tu se više radi o nedostatku mogućnosti tehničkog uigravanja, a to je veoma važno za ovu vrstu posla. Detalji, reakcije, te naoko sitnice, rađaju se na probama...

Ana: To je ono nepredvidivo, ono što mora biti fiksirano, a mora djelovati kao improvizacija.

Neda: Tješi me to što me taj komad stalno inspirira, drži u hrabroj vjeri da ću uspjeti.

Treći glas: Skromno za glumicu koja je dobila čak tri Sterijine nagrade. Nedo, vi takav lik još niste igrali?

Neda: Nisam imala prilike. I mnogo toga nisam odigrala što sam željela. Većina mojih uloga bile su planirane van mene.

Ana: Kad bi me netko sad zapitao koju bih ulogu željela, ali s pretpostavkom da Emu već poznajem, rekla bih sasvim sigurno da bih željela nju.

Neda: Prije, kao iz nekog sujevjerja, nikada nisam izrazila želju da to i to igram. Jednostavno zato što

tu želju nisam mogla ispuniti. Nikad se nisam voljela nametati, pa sam tako prihvaćala što sam dobivala.

Neke sam uloge zavoljela na prvi pogled, druge kasnije. Naš vijek strahovito brzo prolazi...

Nomadski mi život nije stran

Ana: S 25 godina čini nam se da nikad neće proći, a kasnije shvatiš...

Neda: ... Ne mislim sada određivati godine! Sigurno imam pred sobom desetak godina u kojima bih mogla intenzivno raditi. Ali ako kazalište čeka po godinu-dvije da smisli što će raditi, hoće li to nešto dati...

Ana: Može se užasno mnogo dati ili i ne raditi gotovo ništa...

Neda:... Zato mi je ovaj posao ne samo interesantan nego i pravi, veliki, a omogućuje mi da lakše sačekam nešto novo.

Ana: Vjerujem da će ova predstava, naravno, ako je dobro napravimo, biti veliki užitak za gledalište.

Neda: I ja to mislim. Baš je za gledanje!

Treći glas: Kako ćete se, Nedo, priviknuti na nomadski način života?

Neda: Trenutno nisam preopterećena repertoarom u Narodnom pozorištu. S te strane neće biti poteškoća.

Interesantno je to kako je moja priroda vrlo čudna. Volim živjeti vrlo mirno... Zapravo, volim i jedno i drugo. Nomadski mi život nije stran.

Moj je otac bio glumac, cijelo sam djetinjstvo proputovala. Pa i vlastito iskustvo je slično. Bila sam član "Ateljea 212", zatim sam krenula u slobodne umjetnike, sada sam u Narodnom pozorištu.

Jedno vrijeme Tamara Miletić, Snežana Nikšić i ja odlazile smo na gostovanja s nekim tekstovima. Poslije svake predstave razgovarale bismo o njoj. Svaki taj novi prostor i nova publika mobilizira glumca. On je u njoj, živi s njom...

Treći glas: Vi ste, Ana, igrali u prvoj predstavi "Teatra u gostima", u "Čarugi". Jeste li pričali Nedi o nomadskom životu "Teatra"?

Ana: Ne, iako o tome rado pričam. Bez obzira na napor koji rad u takvom teatru zahtijeva, za mene je to bila velika sreća i zadovoljstvo. Tek kada se sjetim da smo u trideset dana odigrali 34 predstave...

Neda: U tome i jest svježina tog način života. Godi i zbog toga što svaka predstava ima svoj drugi život, svoju novu publiku.

Treći glas: Ana, vaša će haljina biti od kože? Večernja!?

Ana: Da, večernja! Rekla sam Jasni Novak da bih najradije haljinu u nekom toplom tonu smeđe boje. Stavila bih crne čarape i cipele... Naime, ja jako volim kombinaciju smeđe-crno. K tome bi pasala samo neka ešarpa u žarkom tonu.

Maksimalno jednostavno. Ja uopće mislim da Ema mora biti jednostavno odjevena.

Neda: Ja o tome još nisam razmišljala. Moram tek vidjeti kostime...

Ana: Nećeš ti ništa vidjeti. Dogovorit ćeš se s Jasnom. I sama moraš nešto preporučiti. Ono što voliš a što odgovara Emi.

Neda: Čula sam da Jasna ne nameće svoju volju po svaku cijenu, a to mi se sviđa. Ali nas dvije ipak prvi put radimo. Vjerujem...

Ana: Ne znam koliko ti je godina, ali mislim da smo negdje blizu...

Neda: Meni je trideset i osma...

Ana: Znači da smo vršnjakinje. I Emi je toliko. Kada je Emi bilo...

Neda:... Sve su žene tada nosile mini. Ja ne znam... Ne bih baš apsolutni mini...

Ana: Odvikle smo se. Ali ja sam čula da je londonska Ema u super-miniju...

Neda: Slažem se, no to nema veze s mojom ličnošću. Vidjet ću na probama. Nikad mi nije bilo jasno kako su se djevojke osjećale u vrlo kratkom miniju! Ja sam se zadržala kod polu-minija, nešto iznad koljena...

Ana: O, ja jesam! Imala sam jedan predivan komplet. Još ga čuvam. Kratke hlačice, pelerina, poluvisoke čizmice. Kao paž... A nitko se tome tada nije čudio...

Treći glas: Ana je oduvijek bila avangardna u modi. Vi ste, Nedo, vjerojatno konzervativniji?

Neda: Ne, mene moda nikad ne povuče. Međutim, ja sam tu večernju haljinu zamišljala drugačije. Ema je tada sedam godina mlađa nego u prvoj sceni, naivnija je. Zato bi ta haljina, bar po meni, trebala biti što je moguće više s nekom mladalačkom koketerijom.

Dovoljan bi joj bio i samo mali detalj pa da u jednom trenutku bljesne, nevino i bezazleno...

Treći glas: Potući ćete rekorde u presvlačenju. U sat i pol - sedam kostima!? Recite mi, drage moje Eme, što mislite je li pametno da glumica počne igrati majke još kao mlada, ili da sačeka da je vrijeme na to prislili?

Neda: Kod nas, mislim na filmu, postoje samo uloge djevojaka i majki, ne i uloge žene. Kao da je to u psihologiji, u našem mentalitetu. Žena je tek negdje u trećem planu. Takav me odnos užasno nervira...

Ana: Pa pogledaj, molim te! U svakom našem filmu glavna je ženska uloga neka curica. Nitko se ne bavi problemom žene srednjih godina. Suprotno svjetskom filmu, gdje nastupaju najveće glumice. A one su ipak žene srednjih godina.

Neda: Sve ide nekako pravolinijski, površinski...

Treći glas: Sreća je što iz intonacije i svega mogu zaključiti da vas dvije zbog toga ne patite. I još je veća sreća što ste prvenstveno kazališne glumice. Zaljubljenice u pravu, istinsku umjetnost.

Razgovarala: Maja Benović, obrada: Yugopapir (Studio, X 1979.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate