Drugovi i drugarice, mi se danas ne borimo samo za uništenje fašističkih osvajača već i za našu srećniju budućnost. Medu vama nema nikog, u Krajini nema čovjeka koji bi želio da se povrati ono što je bilo. Mi smo pokoljenje koje pati, ali mi smo ti koji našim potomcima stvaramo bolji i srećniji život
Sedmog januara 1943, u podgrmečkom selu Jasenicama, u srcu Bihaćke republike, prostrane slobodne teritorije od oko 50.000 km2, od granice Slovenije do Neretve, održana je jedinstvena borbena manifestacija naroda i njegove vojske - vrhovni komandant NOV i POJ Josip Broz Tito izvršio je smotru Četvrte krajiške udarne divizije...
*****
U vrijeme kada je u Vrhovnoj komandi
talijanske vojske u Rimu početkom januara 1943. vođen dvodnevni
sastanak njemačkog komandanta Jugoistoka i načelnika Generalštaba
talijanske vojske na kojem je izrađen plan za izvođenje operacije "Vajs" (za tzv. četvrtu neprijateljeva ofanzivu)...
... kada su njemačke snage počele povlačenje sa Kavkaza, a kod Staljingrada Crvena armija uputila ultimatum opkoljenoj njemačkoj šestoj armiji sa pozivom na kapitulaciju njenih 250.000 vojnika sa 3.200 artiljerijskih oruđa...
... kada se njemačko-talijanska oklopna armija nalazila pred potpunim rasulom u Africi...
... kada se u Kazablanki neposredno očekivala konferencija predsjednika SAD Franklina Ruzvelta i predsjednika vlade Velike Britanije Vinstona Čerčila radi donošenja osnovnih smjernica anglo-američke strategije za 1943, podrazumijevajući i preduzimanje pomorsko-desantnih operacija na Siciliji, Sardiniji i još nekim sredozemnim ostrvima...
... kada se rat na Atlantiku, Pacifiku i Dalekom istoku vodio nesmanjenom žestinom...
... a Draža Mihajlović okupljao svoje jedinice za predstojeću novu bitku protiv NOVJ na Neretvi...
... dakle, u vrijeme kada su se tih januarskih dana četrdeset treće na svim savezničkim frontovima razgorijevale ofanzivne operacije, a na prostranom jugoslovenskom ratištu novoformirane divizije i korpusi NOV i POJ vodili sve složenije operativne zahvate,
... kada su se na 50.000 km2 slobodne teritorije Bihaćke republike birali opštinski narodnooslobodilački odbori i uveliko vodila borba za političko i kulturno prosvjećivanje naroda...
... komandant prve bosanske divizije NOVJ - Četvrte krajiške - prikupljao je svoje brigade u Srpskim Jasenicama, u selu petnaestak kilometara daleko od Bosanske Krupe, ispod Grmeča, gdje je 7. januara 1943. dočekao i vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita.
... kada su njemačke snage počele povlačenje sa Kavkaza, a kod Staljingrada Crvena armija uputila ultimatum opkoljenoj njemačkoj šestoj armiji sa pozivom na kapitulaciju njenih 250.000 vojnika sa 3.200 artiljerijskih oruđa...
... kada se njemačko-talijanska oklopna armija nalazila pred potpunim rasulom u Africi...
... kada se u Kazablanki neposredno očekivala konferencija predsjednika SAD Franklina Ruzvelta i predsjednika vlade Velike Britanije Vinstona Čerčila radi donošenja osnovnih smjernica anglo-američke strategije za 1943, podrazumijevajući i preduzimanje pomorsko-desantnih operacija na Siciliji, Sardiniji i još nekim sredozemnim ostrvima...
... kada se rat na Atlantiku, Pacifiku i Dalekom istoku vodio nesmanjenom žestinom...
... a Draža Mihajlović okupljao svoje jedinice za predstojeću novu bitku protiv NOVJ na Neretvi...
... dakle, u vrijeme kada su se tih januarskih dana četrdeset treće na svim savezničkim frontovima razgorijevale ofanzivne operacije, a na prostranom jugoslovenskom ratištu novoformirane divizije i korpusi NOV i POJ vodili sve složenije operativne zahvate,
... kada su se na 50.000 km2 slobodne teritorije Bihaćke republike birali opštinski narodnooslobodilački odbori i uveliko vodila borba za političko i kulturno prosvjećivanje naroda...
... komandant prve bosanske divizije NOVJ - Četvrte krajiške - prikupljao je svoje brigade u Srpskim Jasenicama, u selu petnaestak kilometara daleko od Bosanske Krupe, ispod Grmeča, gdje je 7. januara 1943. dočekao i vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita.
Novinar i komandant
Desno od njega - ispred boraca Druge, Pete i Šeste brigade i artiljerijskog diviziona - Josip Mažar Šoša, komandant divizije, takođe banjalučki komunist i najbolji prijatelj partizanskog novinara Pavlića, rukovodioca Partizanskog obavještajnog biroa, autora partizanske zakletve, koja je već 7. avgusta 1941. objavljena u "Gerilcu", prvom partizanskom listu u Bosni i Hercegovini.
Njih dvojica, Šoša - jedan od trojice
braće Mažara koji su proglašeni narodnim herojima, Nikica - jedan
od trojice poginule braće (od kojih je Stjepan narodni heroj),
godinama uoči posljednjeg svjetskog rata bili su među
najistaknutijim krajiškim komunistima.
Zajedno su podnosili zatvorske torture (poslije kojih je Nikica obolio od tuberkuloze), vodili po palankama i kasabama kulturno-umjetničke ekipe nošene borbenim porukama dugo pripremane i očekivane bitke.
Učili su strane jezike i pisali tekstove za napredne listove i časopise, poput lista "Narodna pravda", čiji je prvi broj izašao u Banjaluci 1935 (sa Nikičinim napisom "Naš seoski jelovnik", koji su prenijeli i neki strani listovi), a posljednji (peti) broj zaplijenjen u štampariji, kada je propao i Šošin napis o životu seljaka, kao i njegova pjesma koju je Nikica "iskasapio".
"Pjesnik očito nisi ali - članak ti je izvanredan!" - javio mu je Nikica, koji je 1935. godine svom drugu Šoši i saopštio da je primljen u Komunističku partiju Jugoslavije.
Zajedno su podnosili zatvorske torture (poslije kojih je Nikica obolio od tuberkuloze), vodili po palankama i kasabama kulturno-umjetničke ekipe nošene borbenim porukama dugo pripremane i očekivane bitke.
Učili su strane jezike i pisali tekstove za napredne listove i časopise, poput lista "Narodna pravda", čiji je prvi broj izašao u Banjaluci 1935 (sa Nikičinim napisom "Naš seoski jelovnik", koji su prenijeli i neki strani listovi), a posljednji (peti) broj zaplijenjen u štampariji, kada je propao i Šošin napis o životu seljaka, kao i njegova pjesma koju je Nikica "iskasapio".
"Pjesnik očito nisi ali - članak ti je izvanredan!" - javio mu je Nikica, koji je 1935. godine svom drugu Šoši i saopštio da je primljen u Komunističku partiju Jugoslavije.
Našli su se jedan pored drugog i u
prvim ustaničkim borbama i u vrtlogu kozarske ofanzive ljeta
četrdeset druge, kao i na znamenitom savjetovanju 55 delegata
partijskih organizacija sa Kozare i iz jedinica Drugog krajiškog
odreda "Dr Mladen Stojanović", na Paležu 21. i 22. septembra
1942, na kojem se svodio bilans borbi i tražila ocjena vojnog i
partijskog rukovodstva o ofanzivi.
Zahvaljujući upravo Nikici Pavliću, koji je brižljivo stenografisao diskusiju svih komunista koji su govorili na tom skupu uoči smotre i formiranja Pete krajiške udarne brigade, danas istoričarima i svakom onom koji želi da cjelovito sagleda zbivanja na Kozari u vrijeme ofanzive i neiscrpnu moralno-političku snagu KPJ, stoji dokument neprocjenjivog značaja - 41 stranica gusto pisanog teksta na pisaćoj mašini.
Zapisnik koji, kako je to zabilježio njegov saborac Milorad Gajić, "plijeni čitaoca i istraživača svojom otvorenošću, kritikom i samokritikom, slobodom izražavanja, smjelim iznošenjem opštih i pojedinačnih slabosti i propusta, počevši od Okružnog komiteta i Operativnog štaba za Bosansku krajinu do komandanta Šoše, komandira i komesara, borca i komandira"...
... odnosno "sve je rečeno iskreno i otvoreno, onako kako je doživljeno, oči u oči, bez dlake na jeziku", bez "prikrivanja i prećutkivanja, bez trulih kompromisa i politike nezamjeranja i niskih udaraca", što je sve skupa, "takva atmosfera drugarstva i otvorenosti, iskrenosti i samokritičnosti", doprinosilo "da se borci još više kale i izgrađuju na etici revolucionarne čistoće i plemenitosti, da smognu nove snage za iskušenja koja su im predstojala".
To je, opet, podstaklo predstavnika Okružnog komiteta KPJ Boška Šiljegovića da kaže:
"Pozdravljam komunističku slobodu raspravljanja koja je na ovom savjetovanju bila na dostojnoj visini".
Zahvaljujući upravo Nikici Pavliću, koji je brižljivo stenografisao diskusiju svih komunista koji su govorili na tom skupu uoči smotre i formiranja Pete krajiške udarne brigade, danas istoričarima i svakom onom koji želi da cjelovito sagleda zbivanja na Kozari u vrijeme ofanzive i neiscrpnu moralno-političku snagu KPJ, stoji dokument neprocjenjivog značaja - 41 stranica gusto pisanog teksta na pisaćoj mašini.
Zapisnik koji, kako je to zabilježio njegov saborac Milorad Gajić, "plijeni čitaoca i istraživača svojom otvorenošću, kritikom i samokritikom, slobodom izražavanja, smjelim iznošenjem opštih i pojedinačnih slabosti i propusta, počevši od Okružnog komiteta i Operativnog štaba za Bosansku krajinu do komandanta Šoše, komandira i komesara, borca i komandira"...
... odnosno "sve je rečeno iskreno i otvoreno, onako kako je doživljeno, oči u oči, bez dlake na jeziku", bez "prikrivanja i prećutkivanja, bez trulih kompromisa i politike nezamjeranja i niskih udaraca", što je sve skupa, "takva atmosfera drugarstva i otvorenosti, iskrenosti i samokritičnosti", doprinosilo "da se borci još više kale i izgrađuju na etici revolucionarne čistoće i plemenitosti, da smognu nove snage za iskušenja koja su im predstojala".
To je, opet, podstaklo predstavnika Okružnog komiteta KPJ Boška Šiljegovića da kaže:
"Pozdravljam komunističku slobodu raspravljanja koja je na ovom savjetovanju bila na dostojnoj visini".
"Vjenčanje vojske i naroda"
 |
| Komandant 4. divizije Josip Mažar Šoša i narodni heroj Petar Mećava u Jajcu 1943. godine (foto: znaci.net) |
"Ispod Grmeča, na velikoj snježnoj poljani, postrojila se glavnina snaga Četvrte udarne
divizije. U oblačnom danu nad brigadama i bataljonima krajiških
udarnika, kao nad kakvom gustom šumom, ponovo vijore zastave
slobode.
Po prvi put sastale se brigade Kozare i Grmeča, sastala se krajiška braća i sestre na slobodnoj teritoriji koju su u toku prošlogodišnjeg ljeta i jeseni zajednički odbranili i proširili, sastali se da pozdrave svog vrhovnog komandanta i da mu kažu da će još složnije i još ljuće nastaviti borbu protiv svih neprijatelja naroda.
Po prvi put sastale se brigade Kozare i Grmeča, sastala se krajiška braća i sestre na slobodnoj teritoriji koju su u toku prošlogodišnjeg ljeta i jeseni zajednički odbranili i proširili, sastali se da pozdrave svog vrhovnog komandanta i da mu kažu da će još složnije i još ljuće nastaviti borbu protiv svih neprijatelja naroda.
Zima je.
Tapću vojnici s noge na nogu, duvaju u ozeble prste i - pjevaju. Komšije i stari drugovi pretrčavaju iz jedinice u jedinicu, grle se i ljube i za junačko pitaju zdravlje...
Mnogi od njih davno se nisu vidjeli.
Posljednja dva mjeseca prošla su u vihoru borbe. Od Bihaća do Novog, od Neretve do Ljubije, od Ljubije do Sane. Iz juriša u juriš, iz rova u rov...
Tapću vojnici s noge na nogu, duvaju u ozeble prste i - pjevaju. Komšije i stari drugovi pretrčavaju iz jedinice u jedinicu, grle se i ljube i za junačko pitaju zdravlje...
Mnogi od njih davno se nisu vidjeli.
Posljednja dva mjeseca prošla su u vihoru borbe. Od Bihaća do Novog, od Neretve do Ljubije, od Ljubije do Sane. Iz juriša u juriš, iz rova u rov...
U stavu mirno Četvrta divizija
pozdravlja dolazak druga Tita. Komandant divizije, a za njim
komandant brigade podnose raport Vrhovnom komandantu... "
Na tom neposrednom novinarskom poslu
uhvatio ga je i objektiv jednog od trojice drugova (Drago Mažar,
Albert Trinki i Milutin Velimir), koji su snimali tu jedinstvenu
smotru krajiške udarne divizije - smotru revolucionarne armije u
srcu Hitlerove "evropske tvrđave"!
Među dvadesetak sačuvanih snimaka je i Nikičin, pregaoca koji je tog januarskog jutra "na jednom od mnogih vjenčanja vojske i naroda", kada su "pukle pjesme narodne i ustaničke", zabilježio tri Titova govora - na smotri divizije, na zajedničkom ručku sa vojnim i političkim rukovodiocima i predstavnicima naroda, kao i u trenutku kada su borci s fronta i iz pozadine uzdigli druga Tita na tribinu i kada je on ponovo govorio.
Među dvadesetak sačuvanih snimaka je i Nikičin, pregaoca koji je tog januarskog jutra "na jednom od mnogih vjenčanja vojske i naroda", kada su "pukle pjesme narodne i ustaničke", zabilježio tri Titova govora - na smotri divizije, na zajedničkom ručku sa vojnim i političkim rukovodiocima i predstavnicima naroda, kao i u trenutku kada su borci s fronta i iz pozadine uzdigli druga Tita na tribinu i kada je on ponovo govorio.
"Odavno smo već zajedno... "
Narod i njegova krajiška vojska, očekujući Titovu riječ, veoma dobro su znali da novu, 1943. godinu
150.000 boraca NOV i POJ dočekuje u sve žešćim okršajima protiv
750.000 okupatorovih i kvislinških vojnika...
... da oslobođena teritorija obuhvata oko 50.000 kvadratnih kilometara, kolika je bila veličina Srbije 1912. godine...
... da je ta teritorija veća od Danske, od Švajcarske, Belgije, Holandije i nekih drugih zemalja...
... da Titova vojska drži više od stotinu kilometara jadranske obale i da samo talijanskih vojnika u našoj zemlji ima više nego u Africi...
Sve su to znali, prije svega da se sve to postiglo pod rukovodstvom Komunističke partije i druga Tita, koji im se tog januarskog dana pod Grmeč-planinom obratio riječima:
... da oslobođena teritorija obuhvata oko 50.000 kvadratnih kilometara, kolika je bila veličina Srbije 1912. godine...
... da je ta teritorija veća od Danske, od Švajcarske, Belgije, Holandije i nekih drugih zemalja...
... da Titova vojska drži više od stotinu kilometara jadranske obale i da samo talijanskih vojnika u našoj zemlji ima više nego u Africi...
Sve su to znali, prije svega da se sve to postiglo pod rukovodstvom Komunističke partije i druga Tita, koji im se tog januarskog dana pod Grmeč-planinom obratio riječima:
"Odavno smo već zajedno, odavno
mi je bila želja da vas vidim ovako na okupu, kao danas... Vi ste se
digli na ustanak skoro goloruki, osvajali ste u borbi oružje koje i
sada imate...
A šta bi bilo da niste uzeli puške u ruke?...
Vi ste znali da razlikujete krivce od nedužnih, vi ste znali da odvojite krvnika Pavelića i njegove ustaše od poštenog hrvatskog naroda - i to je takođe jedna velika vaša zasluga u današnjoj borbi...
Pitam ja vas, da li bi mi mogli izdržati 19 mjeseci, kada ne bi imali bratstvo i jedinstvo naroda, zar bi pobrali ovakve uspjehe, kakve smo postigli, bez toga?
Ne bi, jer bi nas neprijatelj razjedinjene brzo savladao.
A, eto, mi danas vidimo puške, topove, mitraljeze, koje ste vi sami u borbi zaplijenili od neprijatelja i nanijeli fašističkim okupatorima velike udarce, nanijeli ste udarce okupatorima koji su imali paklene namjere da potpuno istrijebe naše narode... "
A šta bi bilo da niste uzeli puške u ruke?...
Vi ste znali da razlikujete krivce od nedužnih, vi ste znali da odvojite krvnika Pavelića i njegove ustaše od poštenog hrvatskog naroda - i to je takođe jedna velika vaša zasluga u današnjoj borbi...
Pitam ja vas, da li bi mi mogli izdržati 19 mjeseci, kada ne bi imali bratstvo i jedinstvo naroda, zar bi pobrali ovakve uspjehe, kakve smo postigli, bez toga?
Ne bi, jer bi nas neprijatelj razjedinjene brzo savladao.
A, eto, mi danas vidimo puške, topove, mitraljeze, koje ste vi sami u borbi zaplijenili od neprijatelja i nanijeli fašističkim okupatorima velike udarce, nanijeli ste udarce okupatorima koji su imali paklene namjere da potpuno istrijebe naše narode... "
Vlast u rukama naroda
Drugovi i drugarice, mi se danas ne
borimo samo za uništenje fašističkih osvajača već i za našu
srećniju budućnost. Medu vama nema nikog, u Krajini nema čovjeka
koji bi želio da se povrati ono što je bilo.
Mi danas lijemo svoju dragocjenu krv da iz nje procvjeta srećnija budućnost za naša buduća pokoljenja.
Mi smo pokoljenje koje pati, ali mi smo ti koji našim potomcima stvaramo bolji i srećniji život.
Mi danas lijemo svoju dragocjenu krv da iz nje procvjeta srećnija budućnost za naša buduća pokoljenja.
Mi smo pokoljenje koje pati, ali mi smo ti koji našim potomcima stvaramo bolji i srećniji život.
Narod je stvorio svoju vojsku da mu ona
ostvari mir zauvjek.
A to će biti samo onda ako se narod i dalje bori i ako zadrži vlast u svojim rukama...
Mi imamo pred sobom još težih borbi, ali, vjerujte meni, drugovi, ono najteže smo prošli.
Fašizam osjeća da mu idu zadnji dani i u svom bijesu on će sve pokušati.
Ali, mi ćemo ga pobijediti.
Mi ćemo na njegovim kostima stvarati našu budućnost, nove gradove i sela, naša će zemlja procvasti.
I vi nećete pustiti pušku iz ruke dok to ne bude ostvareno... "
A to će biti samo onda ako se narod i dalje bori i ako zadrži vlast u svojim rukama...
Mi imamo pred sobom još težih borbi, ali, vjerujte meni, drugovi, ono najteže smo prošli.
Fašizam osjeća da mu idu zadnji dani i u svom bijesu on će sve pokušati.
Ali, mi ćemo ga pobijediti.
Mi ćemo na njegovim kostima stvarati našu budućnost, nove gradove i sela, naša će zemlja procvasti.
I vi nećete pustiti pušku iz ruke dok to ne bude ostvareno... "
 |
| Borci Četvrte divizije za vreme smotre (foto: znaci.net) |
*****
Nikica Pavlić je zabilježio i riječi
Ivana Ribara, predsjednika Izvršnog odbora Avnoja:
"Vjerujte mi, do osnivanja
Antifašističkog vijeća ne bi došlo da nije bilo vas. Vi ste
stvorili uslove za njegovo osnivanje. Vaši napori, vaša
požrtvovanost, žrtve i sve što ste učinili za naše narode
zaslužuju svako priznanje...
Vi ste ti koji danas u opštinama i srezovima preuzimate vlast, vi u prvom redu, jer ste se spremili da sami vodite svoje poslove, da sami upravljate svojom sudbinom...
Vi ste ti koji danas u opštinama i srezovima preuzimate vlast, vi u prvom redu, jer ste se spremili da sami vodite svoje poslove, da sami upravljate svojom sudbinom...
Neću duljiti... Sve je rekao naš
vrhovni komandant drug Tito.
Budite ponosni što je na čelu borbe
drug Tito."
Predstavnica žena Podgrmeča, Danica
Medan, predajući dar, rekla je svom prvom prijatelju i saborcu,
Vrhovnom komandantu:
"... Samo sa našim prvim herojem
Titom i narodnom vojskom mi ćemo doći do naše slobode i raskinuti
dvostruke lance koji nas stežu. I dosad mi smo žene radile, ali se
nismo čule. Danas, ja kao seljačka žena mogu izaći pred druga
Tita i vojsku i reći ove seljačke riječi:
Druže Tito, mi se nadamo da nam se
priznaju naše žrtve, muke i stradanja.
Naše žene pokazale su se dostojne sa drugovima, one su išle s njima rame uz rame, kako u vojsci tako i pozadini...
Mi ćemo učiniti i dalje da dođemo do naše odlučne slobode."
Naše žene pokazale su se dostojne sa drugovima, one su išle s njima rame uz rame, kako u vojsci tako i pozadini...
Mi ćemo učiniti i dalje da dođemo do naše odlučne slobode."
Tito je ženi borcu stegao ruku, a
pored njih je bila četa pionira, četa kozarske djece koju su
hrvatski partizani oslobodili iz Pavelićevog logora.
"Smotra snaga Četvrte divizije
završena je defileom pred Vrhovnim komandantom", piše dalje
partizanski novinar svoju širu reportažu koja je kasnije štampana
u izdanju "Bosanskog udarnika". U njegovim očima događaji
dalje teku ovim tokom:
"Krenule su brigade, bataljoni,
topovi, bolničari sa nosilima, vodovi za vezu, komore, krenula je
krajiška vojska i nad njom se zalepršale zastave, zaigrale
tople oči mladosti i ljubavi za životom, zaiskrili osmjesi na
opaljenim, otvrdlim licima.
Sustizali se redovi nenavikli na paradni korak nego na kolone po jedan, na prikradanja, razvijanja u strijelce, juriše, kretali kroz redove oduševljenog naroda, u buri klicanja, ponosni vojnici slobode, na čelu sa komandantom divizije drugom Šošom Mažarom i politkomesarom drugom Milinkom Kušićem."
Sustizali se redovi nenavikli na paradni korak nego na kolone po jedan, na prikradanja, razvijanja u strijelce, juriše, kretali kroz redove oduševljenog naroda, u buri klicanja, ponosni vojnici slobode, na čelu sa komandantom divizije drugom Šošom Mažarom i politkomesarom drugom Milinkom Kušićem."
Poslije smotre, na zajedničkom ručku
sa vojnim i političkim rukovodiocima i predstavnicima naroda, koji
je održan u školskoj dvorani iskićenoj slikama, parolama i
ćilimima, nakon što mu je Darinka Vejnović predala darove žena
Ruiške, drug Tito je rekao:
Front bez pozadine
"... Sve ono što sam ovdje doživio
duboko me dira. Narod se ne vara ako ima povjerenja u naše
vodstvo... Moramo biti svjesni da borba traži žrtava. Ali mi moramo
voditi borbu tako da barem sačuvamo cvijet našeg naroda, one koji
će izgrađivati budući svijet. Mi moramo voditi računa da
postignemo maksimum uspjeha sa najmanje gubitaka najdragocjenije
krvi... "
Bilo je "svečano i razdragano kao
u svatovima", kada su vojska i narod, borci sa fronta i iz
pozadine uzdigli druga Tita na tribinu i on je ponovo govorio:
"... Ja vam kažem da niko nije pokazao toliko požrtvovanje i ljubav
prema ovoj našoj borbi kao vi. Ja gledam naše žene kako iznose i
poklanjaju svoje rukotvorine našoj vojsci. Rukotvorine koje su one
radile uz svjetlost lojanica.
Recite mi, drugovi, koja je armija doživjela tako nešto u nekoj zemlji, osim naše? Tako jedinstvenog bloka fronta i pozadine nikada nije bilo u istoriji naših naroda. A to je veliki zalog za našu pobjedu...
Šta bi bilo od nas da nismo kovali jedinstvo i bratstvo naroda, da nismo kovali jedinstvo fronta i pozadine?
Naša vojska nema magacina, vojnih liferanata, ali ona ima svoju monolitnu pozadinu.
Naš front je jedinstven i on je zaloga za našu konačnu pobjedu i mi idemo smjelo naprijed, u buduće, nove borbe oslanjajući se na snagu, jedinstvo i bratstvo naroda, da zadamo što veće i konačne udarce njemačkom fašističkom osvajaču..."
Recite mi, drugovi, koja je armija doživjela tako nešto u nekoj zemlji, osim naše? Tako jedinstvenog bloka fronta i pozadine nikada nije bilo u istoriji naših naroda. A to je veliki zalog za našu pobjedu...
Šta bi bilo od nas da nismo kovali jedinstvo i bratstvo naroda, da nismo kovali jedinstvo fronta i pozadine?
Naša vojska nema magacina, vojnih liferanata, ali ona ima svoju monolitnu pozadinu.
Naš front je jedinstven i on je zaloga za našu konačnu pobjedu i mi idemo smjelo naprijed, u buduće, nove borbe oslanjajući se na snagu, jedinstvo i bratstvo naroda, da zadamo što veće i konačne udarce njemačkom fašističkom osvajaču..."
 |
| Krajišnici u Srpskim Jasenicama, 7. januara 1943. godine (foto: Front) |
"Naređujem... "
Već idućeg dana, 8. januara 1943,
Vrhovni komandant je poslao iscrpno naređenje operativnim štabovima
(naređenje je dostavljeno štabovima Prve i Druge proleterske i
Treće NOU divizije, Prvom bosanskom i Prvom hrvatskom NOU korpusu,
Četvrte operativne zone NOV i PO Hrvatske i glavnim štabovima NOV i
PO za Hrvatsku i Sloveniju) da izvede borbena dejstva pod
najnepovoljnijim uslovima za neprijatelja, čuvajući sopstvenu živu silu kao najveću dragocjenost...
... a to upravo zbog toga što su operacije širih razmjera, vođene krajem 1942. otkrile i krupnije slabosti, što je Vrhovnog komandanta podstaklo na iscrpnu analizu dejstava krupnijih jedinica NOV.
Zabrinut velikim gubicima, posebno u starješinskom kadru, drug Tito piše o gubicima Prvog bosanskog korpusa u bojevima oko Bihaća (samo u dvije krajiške brigade izbačeno je iz stroja 786 boraca i rukovodilaca, među kojima 184 poginulih, tj. u jednoj brigadi 62 vojnika i politička rukovodioca)...
... skreće pažnju i na gubitke Prvog hrvatskog korpusa u operacijama oko Dvora i Novog i Druge proleterske divizije u borbama oko Livna...
... proučava njihove stvarne uzroke slabosti i iskustva grupiše u šest tačaka, sve, opet, podređeno njegovoj opštoj brizi za borce i starješine, da bi na kraju svoju iscrpnu analizu završio s poglavljem "Naređujem" (sa nekoliko odjeljaka) u kome, pored ostalog piše:
... a to upravo zbog toga što su operacije širih razmjera, vođene krajem 1942. otkrile i krupnije slabosti, što je Vrhovnog komandanta podstaklo na iscrpnu analizu dejstava krupnijih jedinica NOV.
Zabrinut velikim gubicima, posebno u starješinskom kadru, drug Tito piše o gubicima Prvog bosanskog korpusa u bojevima oko Bihaća (samo u dvije krajiške brigade izbačeno je iz stroja 786 boraca i rukovodilaca, među kojima 184 poginulih, tj. u jednoj brigadi 62 vojnika i politička rukovodioca)...
... skreće pažnju i na gubitke Prvog hrvatskog korpusa u operacijama oko Dvora i Novog i Druge proleterske divizije u borbama oko Livna...
... proučava njihove stvarne uzroke slabosti i iskustva grupiše u šest tačaka, sve, opet, podređeno njegovoj opštoj brizi za borce i starješine, da bi na kraju svoju iscrpnu analizu završio s poglavljem "Naređujem" (sa nekoliko odjeljaka) u kome, pored ostalog piše:
"U našem narodnooslobodilačkom ratu
najveću dragocjenost predstavljaju naši borci, ratnici. Njima se
ima pokloniti glavna i prvenstvena pažnja, kako u borbi, tako i van
borbe, svagda i u svim prilikama uopšte. To je prva i osnovna
dužnost svih starješina u našoj vojsci...
Osnovno je pravilo za svakog starješinu da dobijene zadatke izvršava bez žrtava, odnosno sa minimum žrtava.
Ako se žrtve moraju dati, onda se svaka data žrtva mora, s jedne, strane, dobro proučiti i proračunati, a zatim u toku borbi trostruko nagraditi najtežim i najosetijivijšm gubicima naših neprijatelja.
Izvršavati zadatke u potpunosti i sa najmanje žrtava - u tome se i sastoji vještina komandovanja i vođenja trupa u ratu..."
Osnovno je pravilo za svakog starješinu da dobijene zadatke izvršava bez žrtava, odnosno sa minimum žrtava.
Ako se žrtve moraju dati, onda se svaka data žrtva mora, s jedne, strane, dobro proučiti i proračunati, a zatim u toku borbi trostruko nagraditi najtežim i najosetijivijšm gubicima naših neprijatelja.
Izvršavati zadatke u potpunosti i sa najmanje žrtava - u tome se i sastoji vještina komandovanja i vođenja trupa u ratu..."
O takvom odnosu prema borcu drug Tito
je govorio i na zajedničkom ručku vojnih i političkih rukovodilaca
sa predstavnicima naroda u Jasenicama, kada je rekao da "mi
moramo voditi borbu tako da bar sačuvamo cvijet našeg naroda, one
koji će izgrađivati budući svijet".
Pismo majci
Sve što je toga dana. 7. januara 1943.
zapisao u svoj novinarski blok Nikica Pavlić je sredio i pripremio
kao posebnu publikaciju (brošuru) "Tito Krajišnicima", koja
zbog četvrte ofanzive nije mogla biti odmah štampana, već u ljeto
1943, u partizanskoj štampariji u Busijama kod Drvara.
Na žalost, tada već Nikica nije bio živ.
Kao što je i komesar Četvrte divizije Milinko Kušić, narodni heroj, slomljen tifusom, u nervnoj prenapregnutosti izvukao pištolj i izvršio samoubistvo, o čemu je posljednjeg martovskog dana četrdeset treće Šoša javio štabu Prvog korpusa, tako je i Nikica Pavlić, takođe obolio od tifusa, uzeo pištolj i ubio se.
To je učinio u selu Bubuljušci, 7. aprila 1943, kada je napisao i oproštajno pismo svojoj majci Katarini.
Na žalost, tada već Nikica nije bio živ.
Kao što je i komesar Četvrte divizije Milinko Kušić, narodni heroj, slomljen tifusom, u nervnoj prenapregnutosti izvukao pištolj i izvršio samoubistvo, o čemu je posljednjeg martovskog dana četrdeset treće Šoša javio štabu Prvog korpusa, tako je i Nikica Pavlić, takođe obolio od tifusa, uzeo pištolj i ubio se.
To je učinio u selu Bubuljušci, 7. aprila 1943, kada je napisao i oproštajno pismo svojoj majci Katarini.
Obavještavajući majku o svojoj odluci
da okonča svoj život i žaleći što je neće vidjeti "samo
desetak minuta", osjećajući svoju obavezu da tek tada javi i o
smrti njena dva sina, Nikica je napisao:
 |
| Nikičino pismo majci |
"... Pitala si me ranije za Stipu i Danu. Uvijek sam ti odgovarao da ne znam, a znao sam. Znam da bi te to
teško pogodilo. I htio sam da to zasad još ne znaš. Pipo i Dane
pali su u ovoj našoj svetoj borbi, i to junački i časno.
Ne žali, majko, za nama!
Nestalo je i nestaće čitavih sela i oblasti u ovom ratu.
Budi ponosna što si othranila teškom mukom, svojom krvlju, nas trojicu i što se nijedan od nas nije našao na onoj strani, gdje vladaju zločinci i nepoštenje, nego na strani slobode, boljeg života za one koji ostanu.
Kad zažmurim, vidim Tvoj lik. Ti si ipak ovdje, uza me.
Samo ne plači. Preboli.
U mojim drugovima naći ćeš svoju djecu.
Tvoj Nikica, zbog koga si se toliko namučila u životu."
To potresno pismo čovjeka čije su briljantno spisateljsko pero i dosljednost revolucionara u najtežim trenucima znali da obodre, osnaže i povuku u nova ostvarenja, znatno kasnije je stiglo do Nikičine sestre Paule, kada je s majkom, mužem i trogodišnjom kćerkom pobjegla iz Banjaluke, i kada se u oslobođenom Sanskom Mostu susrela sa komandantom Šošom.
Ne žali, majko, za nama!
Nestalo je i nestaće čitavih sela i oblasti u ovom ratu.
Budi ponosna što si othranila teškom mukom, svojom krvlju, nas trojicu i što se nijedan od nas nije našao na onoj strani, gdje vladaju zločinci i nepoštenje, nego na strani slobode, boljeg života za one koji ostanu.
Kad zažmurim, vidim Tvoj lik. Ti si ipak ovdje, uza me.
Samo ne plači. Preboli.
U mojim drugovima naći ćeš svoju djecu.
Tvoj Nikica, zbog koga si se toliko namučila u životu."
*****
To potresno pismo čovjeka čije su briljantno spisateljsko pero i dosljednost revolucionara u najtežim trenucima znali da obodre, osnaže i povuku u nova ostvarenja, znatno kasnije je stiglo do Nikičine sestre Paule, kada je s majkom, mužem i trogodišnjom kćerkom pobjegla iz Banjaluke, i kada se u oslobođenom Sanskom Mostu susrela sa komandantom Šošom.
Napisao: Mensur Seferović, obrada: Yugopapir (Front, 1983.)
