Petar Kralj, intervju pred izlazak na scenu ("Čudo u Šarganu"): Volim da igram samo totalne ludake

Glumio sam mnogo historijskih ličnosti. Trudio sam se da ih ne "skidam", ne imitiram. Meni je važno da kod njih nešto namirišem, naslutim. A ovdje sam se konkretno trudio da, koliko mogu, pomognem Vuku - kaže Petar Kralj o svom Jerneju Kopitaru u TV-seriji Vuk Karadžić

Siječanj 1988: Namjerno je Nušić dobio početak, pa i nešto više od toga. Zapravo i slučaj je mnogo pomogao.

Petar Kralj, nesumnjivo vrlo mjerodavna osoba kad se dovode u vezu gluma i komedija, pažljivo bira riječi. Svaka mu je odmjerena, bježi od nekih definicija ili starih fraza. Jedino kad baš mora, pribjegne tim lakšim sredstvima, a inače zastane, kao pred nekim ponorom, i neće dalje ni za živu glavu.

Ostavi tako da ostane misao, a ti razmišljaj koliko te volja, pa pronađi riječ koja će se uklopiti u njegovu tezu. Tako i sada, o Nušićevim jednočinkama koje priprema u Malom pozorištu na Tašmajdanu, na večerašnjoj sceni Radović... odnosno, pripreme su u doba ovog razgovora bile u punom jeku, a inače je premijera bila zakazana za 19. siječnja, a to znači da su prema tom planu i neke reprize u međuvremenu dočekale svojih "pet minuta", konkretno, sat i petnaest.

- Mislim da će se tu dogoditi nekoliko lijepih stvari. Kao prvo, po svemu onome što sam danas prvi put gledao sve zajedno - i ono u čemu i sam sudjelujem i ono u čemu ne sudjelujem - Nušić će biti lijepo i dostojanstveno ispoštovan, kako i zaslužuje taj mudri, pronicljivi i duhoviti pisac. Usput, naša premijera pada baš na 50-godišnjicu Nušićeve smrti.

Povodi su svakako glupa stvar, ali dobro je, kad nema drugih putova, da se "tim i tim povodom" netko sjeti nečega ili nekoga i da se to uradi kako valja. A sigurno je da jedan Nušić ne treba ni prije ni poslije toga nešto čekati.

U Ateljeu 212, gdje sjedimo na drugom katu, ispred kancelarije upravitelja Ljubomira Draškića, još se ne može opaziti da će za otprilike dva sata početi predstava Čudo u Šarganu Ljubomira Simovića, u režiji Mire Trailović.

Tu i tamo, vani, kod skladišta, poneki binski radnik pronese mirno kroz mrak neku stvarčicu. Nikakvo čudo, jer taj je komad, svojedobno osvajač Sterijinog pozorja, dugo na sceni. Od glumaca jedino je stigao Petar Kralj, dakako po dogovoru, da bi dao odgovore koji su danas pred vama.

Pera i večeras, kao i na premijeri, igra skitnicu. Uskoro će stići i ostali protagonisti te po mnogo čemu antologijske predstave: Ružica Sokić, Mira Banjac, Taško Načić, Bora Todorović...

Ali mi nastavljamo o Nušiću:

- Lijepo je također, i te kako je lijepo, što se poslije dužeg vremena Čkalja vraća kazalištu. On na početku izgovara jedan monolog, odnosno, kako bi se reklo, jedan prolog u kojemu Nušić objašnjava svoje shvaćanje humora.

Ne, u tom tekstu nema nekih teških riječi... je li humor lakši ili teži od satire itd. Nušić se tu ne brani, samo naglašava da je volio ljude, da je volio njihove osobine.

To je Nušićev tekst, ali ne iz jednog komada. To je izvađeno iz nekoliko njegovih djela, pa sve lijepo umontirano, ako tako mogu kazati. A sve je dramatizirao Čeda Petrović, Čkaljin sin.

On je i režiser predstave, a u prvom dijelu, u Analfabeti, i glumi Svetu Pisara.

• A vi, koga vi igrate?

- Pa, ja sam... načelnik u Analfabeti. To je onaj što ne može dešifrirati telegram u kojem piše: "...da li u vašem srezu ima analfabeta?"

Kralj punim ustima izgovara tu "inkriminiranu" riječ, a preko lica mu lagano prostruji nešto tajanstveno, ali što je on očito već riješio uspješno. I sad ga samo zanima kako će na tom mjestu reagirati publika.

Gotovo istodobno pada nam na pamet Nušićeva opsjednutost depešama. Kako ih je samo obožavao! Pa se neizbježno sjećamo Sumnjivog lica: plava riba, kljukana dinastija! Dabome, bilo ih je još: dobivala ih je, doduše u drugoj funkciji, i Živka Ministarka, i mnogi drugi Nušićevi junaci imali su slične probleme. 

Pisac se inače potrudio da na tu temu ostane upamćena i anegdota u kojoj je nekom dokonom a neukom društvu objašnjavao razliku između telegrama i telefona:

"Zamislite jednu golemu mačku čiji je rep u Beogradu, a glava u Vranju. E, kad je povučeš ovde za rep, ona tamo kaže 'mjau'! To ti je telegram. A telefon? Pa, isto to, samo - bez mačke!"

Potom se Petar Kralj ponovo vraća na večernju scenu Radović. Zaneseno opet priča o Čkalji, o tome da, osim tog prologa na početku, veliki komičar igra glavnu ličnost u Kiriji...

- Dragocjen je Čkaljin povratak. Njegova se igra, s mnogo boja, ne može imitirati. Ali Čkalja se nije vratio da bi sebe dokazao nego da bi pošteno sudjelovao u rehabilitaciji igranja Nušića, bez nekih jeftinih trikova. Ono što ja igram, možda to i neće biti tako značajno.

Skromno prelazi, čak vrlo vješto, preko svog neobičnog, neuhvatljivog dara za komediju, u kojoj se dokazao odavna. Ali naslućuje da tu temu ne može izbjeći, da će ga kad-tad stići. Dotle na sva usta spominje i hvali ostale sudionike u tom projektu: Oliveru Marković, pa starog lisca komike Žarka Mitrovića i još neke.

• Obično kad se treba izvesti neki Nušić, postoji strah od njega. A kod vas bi mogao postojati još jedan dodatni razlog: Čedomir Petrović debitira i kao dramaturg i kao redatelj!

- Ne, ne... pa Čeda je naš drugar, ne plašimo se toga. Nušić je opasnost broj jedan. A šablona u igranju Nušića, koji mnoge muči, mislim da će ovdje biti sretno potisnuta. Inače, osobno sam imao jedno ne baš ugodno iskustvo s Nušićem: ovdje smo u Ateljeu pripremali Ožalošćenu porodicu.

Igrao sam Proku, Agaton je bio Bata Stojković, a režiser Ljubomir Draškić. Komad smo radili s grupom novosadskih glumaca. U to se doba podizala nova zgrada Srpskog narodnog pozorišta. Mi smo htjeli malo iščašiti Nušića, da ga izludimo, a neki su u takav zahvat sumnjali, pa smo išli na kompromis.

Predstava se pomirila s nekim starinskim orijentacijama, igrali smo je... mislim... jedva dvije godine.

Mi, u umjetnosti, preziremo narudžbe

Iz svog kabineta izlazi i nekud odlazi upravitelj Draškić. Po običaju, takav je uvijek. Na svoje gotovo isposničko lice, pa još preko brade, navukao mu se neki mrak. A, što se kaže, u duši nije takav: u svakom slučaju, nikad čovjek ne bi pomislio da je to osoba koja je briljantno režirala toliko predstava, najviše komedija (spomenuti izuzetak s Ožalošćenom porodicom uistinu je zanemariv), čijem je uspjehu prilično često kumovao baš Petar Kralj: Sveti Georgije ubiva aždahu, Audijencija, Marija se bori sa anđelima (ovdje, u Ateljeu), pa Madam San Žen (u Narodnom pozorištu) i tako dalje.

Vrijeme lagano, a zapravo vrlo brzo istječe. Pera se još ne vrpolji, iako je do početka Šargana preostalo nešto više od pola sata. Ipak, još bi o Nušiću:

- Postoji strah od Nušića kod onih koji smatraju da su njegovi tipovi u šabloni koju se ne smije dirati. Te ne znam taj i taj je glup, taj je prefrigan i lukav, policajac mora biti u ne znam kakvom kalupu itd, a nije tako. Nušićeva je genijalnost baš u tome što ih nije pravio kao kalupe. Mislim da smo izbjegli i tu grešku.

Zatim u vezi onih povoda o kojima sam govorio. Povod znači... narudžbu. A mi, u umjetnosti, preziremo narudžbe. No, kako znamo, i tu ima izuzetaka, kod slikara posebno...

• Goya, na primjer...

- Točno! Prema tome, sve se može na neki način...

• Živeo život Tola Manojlović, čuvena monodrama Mome Dimić, a što je s njom? Još je igrate?

- O, pa daaa! To je moja najstarija predstava, igram je dolje u podrumu. Za nekoliko dana bit će točno dvadeset i jedna godina. Koliko sam je puta izvodio? Pa, brojili smo do tristote predstave, sada je igram možda jednom mjesečno.

• Tola je zapravo živio, autentična je ličnost?

- Da, Tola je bio iz Nemenikuća, podno Kosmaja. Njega je Moma "izvadio". Ali, to je zapravo literatura. Mi smo to ipak prilično stilizirali. Eh, što sam sve s njom preživio! I gledaoci sa mnom, dakako. Koliko sam katkad bio zabavan, nije ovisilo samo o burnom i uzbudljivom životu tog bistrog seljaka, ratnika, stradalnika, i što sve nije prošao...

Dugo je živio, bio je na premijeri, njegova žena na 150. predstavi, a danas mu je živ sin Aranđeo. Nije ovisilo ni o Dimićevim povremenim duhovitim transfuzijama, nego u kakvoj sam i ja formi. Nisam uvijek bio u tip-top... Dugo je to trajalo, pa je moj Tola bio zapao u tešku krizu...

• Tola je vjerojatno jedna od prvih monodrama u nas. Poslije je nastala prava poplava, možda se u međuvremenu taj žanr malo kompromitirao?

- Monodrama se dokazala, to je relevantna dramska kategorija. Na drugoj strani, imate neke predstave u kojima igra dvadeset glumaca, pa - ništa. Ne može je nitko spasiti... ni čudo.

• Koja je uloga konačno presudila da vam komedija toliko uđe pod kožu? Možda onaj Ječmenica iz sjajne komedije Jovana Kesara Da li je moguće, drugovi, da smo svi mi volovi?

- Pa, mislim da je dobro što ste se toga sjetili. Ne radi mene, radi Rasa (Radomir Stević Ras, slikar, osnivač Teatra nacionalne drame, rodonačelnik, kako bi se danas reklo, multimedijalnog stvaralaštva, ali u prvom redu duhovni mecena s beskrajno širokim horizontima koji su se, na žalost, prerano ugasili op. p.) i svega onoga što je on tada, davno, uvodio u beogradski kulturni život, ali bez osobitog sluha sredine.

On je prvi stvorio slobodnu kazališnu formu, razbio je institucionalni teatar u komadiće. I mnoge je velike stvari prvi pokrenuo... a taj Ječmenica, ta mala hulja od čovjeka. ..

• Huljica, tako reći... pahuljica... pa i on je preteča nekih tipova koji nam danas ne daju mira.

- Jest, kad je radio šarafe, dobro je to radio, a kad su ga počeli gurati u neke samoupravne zavrzlame, kad je postao šaraf u birokratskoj, diktaturi, onda je sve zabrljao... A možda je to s komedijom krenulo od njega...

Mi smo sami po sebi forma

Ma to je sve nekako bilo u isto doba: najprije, zapravo, Čarapa od sto petlji, drugi komad Aleksandra Popovića (ako ostavimo po strani Ljubinka i Desanku) koji je ovog pisca, kojega tada vratari nisu puštali da uđe ni na vlastitu predstavu jer je vječito nosio neka stara odijela (to zapravo i nisu bila odijela) na glavna vrata uveo u teatar.

Tu je Kralj bio Dragoljub. Zatim dolazi Tola, pa stiže Ječmenica.

• Osim Tole, jeste li igrali još neku monodramu?

- Jesam još jednu: Cigansko groblje Žike Pavlovića, ali brzo se ugasila. Za druge nisam mogao pronaći ključ, formu. Tolu sam radio kao mlad glumac, želio sam pokazati sve što znam u glumi. Poslije je, dakako, teško naći međuprostore. Iako je i to, oko forme, prilično besmisleno. Na kraju, kad počne zbrajanje svih stvari, kad malo čovjek zađe u godine, shvati da ne može pobjeći od sebe.

Kad stalno u okviru sebe pronalazimo neku novu formu.

To je nemoguće, jer mi smo sami po sebi forma. Već po onome kako smo rođeni, kako mislimo, kako se možemo izraziti, kako govorimo... To je već jedna forma.

Čovjek se godinama miri s vlastitom formom. E, ali u okviru te forme mora izraziti još milijun sadržaja. To se nekim glumcima zamjera, kažu: Upao je u šablonu, pa ne znam... upao je u ovo, u ono... Nema to nikakve veze ni sa čim. Čovjek je upao u samoga sebe!

• Znači, tako je to s formom?

- Pa to što nam zamjeraju da se ponavljamo, to je izvan pameti. Mi smo iste ličnosti, ne možemo biti neke druge ličnosti! I ja, sada, vama govorim neke stvari koje sam tko zna koliko puta rekao. Ali ja ne mogu govoriti "neke druge stvari" da bih bio zanimljiv!

Prelazimo na još jedno važno pitanje, uostalom, sva su ona u nekoj vezi, možda i tajnoj. Kralj sa zadovoljstvom ističe, kaže da nije gledao emisiju nego su mu njegovi drugovi skrenuli pažnju na tajanstvenu ličnost u igri detekcije iz pretprošle Kviskoteke, kad je dr. Petar Bokun, neuropsihijatar, objelodanio uistinu originalnu ideju da osnuje akademiju za smijeh.

Humor je, prema tom splitskom intelektualcu, vrhunska, dodatna duhovna produkcija čovjeka. Poseban kanal je potreban da bi se preko njega iskazao i poseban smisao za humor i duhovite reakcije.

• Znači li to da i glumci koji dobro vladaju komedijom imaju taj "program plus"?

- Ne bih smio tvrditi da... nemaju!

Vrijeme nam ne da daljnje argumentirano razvijanje materije. Nećemo stići progovoriti o njegovu nedostižnom pothvatu: na sarajevskom je MES-u osvojio čak pet Zlatnih vijenaca. Kralj samo pomaže da se prisjetimo tih predstava: Noć tribada, Mefisto, Audijencija, Metastabilni gral, Marija se bori sa anđelima.

• Očito je da bismo o kazalištu mogli ovako cijelu noć i sutradan do podne! A ne možemo, trebalo bi nešto reći i o vašim televizijskim, filmskim ulogama. Eto, Jernej Kopitar, na primjer, u Vuku Karadžiću. Prilično važna uloga... kako je vi ocjenjujete?

- Znate, ovdje bih samo dao nekoliko, možda za vas, ili za čitaoce, nevažnih, a tzv. staleških napomena o tim podjelama. Mene su nešto u posljednje doba počeli tjerati. Mislim na moje kolege... da se bavim našim problemima u Udruženju dramskih umjetnika, da se tu aktiviram itd.

A ja si, opet, nešto mislim: to što postoji Udruženje filmskih glumaca posebno, i što postoji ovo drugo, dramskih glumaca...

Možda je ovo drugo ipak prvo, ali samo kao "starija forma", po meni je to besmislica. Takvo odvajanje ne postoji nigdje u svijetu. Barem ja tako mislim. Ili je netko glumac ili neglumac. Premda je, mislim, "neglumca" teško naći. Ali neću vas time zamarati.

• Filmskim redateljima, čini se, niste mnogo padali na pamet, osim u nekoliko časnih izuzetaka koji se mogu zanemariti. U svakom slučaju, nema prihvatljivog objašnjenja za vaše vrlo skromne priloge velikom ekranu. S televizijom je malo bolja situacija, nije li tako?

- Jednostavno sam imao takvu sudbinu: bio sam malo više u kazalištu, a mnogo sam igrao na televiziji. Doduše, dječje stvari, mislim na komade ili serije za djecu (na primjer, Neven Byfordovih - op. p.) pa i tako... poneku dramu, od kojih mi je ona posljednja, u kojoj sam igrao Simu Matavulja, posebno draga.

Kad vam kažu da ćete kazališnu predstavu snimati za muzej...

• A Kopitar? Kao da ga sada u ovom našem razgovoru, ili mi se tako čini, izbjegavate.

- Pa, ne... i Kopitar mi je drag. No više bih volio... zato možda malo otežem o njemu... više bih volio da sam ga uspio malo bolje odigrati. Ali to je drugo pitanje.

• Tu je odmah pitanje: zašto mislite tako?

- Zato što uvijek ostaje jedna zadrška u kojoj čovjek misli da nije stigao da uzme dovoljno zraka. Često sam govorio dječacima i djevojčicama koji su počinjali na sceni, nas je tada u tim godinama naš profesor s Akademije, Milenko Maričić, zvao mačićima, kako je najbolja priprema da se bilo što odigra da se predahne i uzme dovoljno zraka.

• I onda to, uzimanje zraka, odmah pomaže kako treba. Punim plućima, dabome... ako imaš vremena!

- To vam je u sportu, u košarci, recimo, kad onaj izvodi slobodno bacanje, pa najprije malo zastane, uzme zrak, nanišani, i tek tada baci loptu prema košu.

I u tenisu to postoji. U sportu je to lakše objasniti. A u glumi? Da se uzme dovoljno zraka kako bi rekao sve što treba i kako treba. E, za to mi često nemamo vremena na televiziji, i to ne našom krivicom. Mislim, ne samo našom.

Ali, objektivno, rijetko kad to ovisi o onim trenutnim okolnostima, od onoga što se namjesti. Trenutno. Eto, tako, počeli smo od toga da nisam imao baš mnogo šansi, a ni vremena. A da sam igrao tamo, ne bih igrao ovdje. Što je dragocjenije, ne znam.

Duga pauza.

Odozdo se oglašava inspicijent, upozorava glumce da budu u punoj pripravnosti jer je do početka predstave ostalo još deset minuta. Kralj kao da ga ne čuje. Zamišljen počinje drugu priču. Zapravo, nastavlja prvu, ali na način koji kao da podrazumijeva takav manevar...

- Baš jučer smo snimali jednu predstavu za kazališni muzej, za Teatroteku.

• Ako nije muzejska tajna, koja je to predstava?

- Marija se bori s anđelima. Vidio sam da su glumci beskrajno nervozni, a to ima neke veze s onim što ste me pitali. Jer, kad se snima film, filmski kadar - to je jedna pjesma, kad se snima televizijska sekvenca - to je druga pjesma.

Ali kad vam kažu da ćete kazališnu predstavu večeras snimati za muzej, bez obzira na to koliko ste iskusni pred kamerama, ta obaveza - da će to biti za muzej - to vas potpuno paralizira.

• To je tako težak pritisak?

- Jedan od najtežih pritisaka, iako glumac zna da će film, ta snimka ostati, i raduje se što će to ostati od njega.

• To će stajati tamo u vitrini pored Kralja Ibija Zorana Radmilovića?

- Da, to će tamo stajati, pored Zoranovog Ibija. Zato je Zoran, to je bila jedna od njegovih posljednjih želja, htio još jednom snimiti Ibija. Jer nije bio zadovoljan. Za Radovana Trećeg nije stigao ni razgovarati. Trebala je biti snimljena 300. predstava, a on je poslije 299. Radovana otišao.

Ali, ako ću pošteno govoriti, to, da hoćemo li napravili neku lijepu ili lošu ulogu na filmu ili na televiziji, to ipak ovisi o redatelju. I ovdje, u kazalištu, redatelj je bitan, ali mi tu ipak izlazimo... živi. A tamo on može kopati i raditi svašta: izbaciti neki plan za koji ti misliš da si sjajno uradio. I obrnuto. Tamo redatelj sve, gotovo sve potpisuje.

• Želio bih da se opet vratimo Kopitaru...

- Pa ja sam glumio mnogo historijskih ličnosti. Trudio sam se da ih ne "skidam", ne imitiram. Meni je važno da nešto kod njih namirišem, naslutim. A ovdje sam se konkretno trudio da, koliko mogu, pomognem Vuku.

• Kao što mu je Kopitar pomogao i u životu. U dvanaestoj epizodi, na primjer (na programu je 24. o.mj.), nakon Vukova čuvenog pisma Knezu Milošu...

- Jeste, Miloš traži izručenje Vuka, i ovaj ne zna kako da spasi glavu. Kopitar mu i tu priskače u pomoć, pa se Vuk ipak, s porodicom, vraća živ u Beč. Ali, da budemo iskreni, u seriji zapravo nema pravog Kopitara, nema njegove biografije.

Samo se u nekim naznakama daje do znanja koliko je to bio velik čovjek, lingvist, jedan od osnivača slavistike, cenzor za slavenske i grčke knjige kod bečke vlade.

A dobro znamo, to je i Vuk priznao, ne bi bilo Vuka da nije bilo Kopitara. To je Vuk rekao mnogo godina kasnije, kad Kopitar više nije bio bitan, a to znači da to nije morao izjaviti.

Usprkos svemu, mislim da je Kopitaru ovdje poklonjen prostor koji je vrlo dragocjen, dosad najveći. O njemu će se saznati više nego što smo o njemu ikad znali, što smo o njemu učili u školama, barem u većem dijelu zemlje. Kopitara ima koliko treba.

A kako ga ja igram; to je za mene u drugom planu.

Novogodišnji rasol u Srpskoj kafani

Kao da ga muči ono što mora reći u produžetku prijašnje teze, kao da se susteže. Ipak, uz osmijeh objašnjava možda najvažnije pitanje svoje glumačke prirode;

- Znate u čemu je stvar, ja volim igrati samo totalne lude. A ovaj ispada...

• Ovaj pripada u normalne?

- Kopitar pripada u racionalne. Tu sam slabić. Ne volim igrati nešto što je mnogo razumno. Nisam izdao Kopitara... Ja se nadam da ga nisam izdao.

• A kad morate igrati neke tako "razumne ljude", osjećate li se tada kao da ste u nekoj "tuđoj koži", u nekom oklopu koji vam strašno smeta, što onda biva?

- Onda uzimam drugi smjer...

• Rutinska varijanta?

- Ne, ne, neee! Ne može nikako rutinska varijanta. Jer, mora se misliti. Ali, kad sve ostane samo na misli, opet nastaje tanak materijal...

• Gluma nije samo misao!

- Upravo je u tome stvar: živa gluma nešto je mnogo kompleksnije, da se tako izrazim. Da je samo misao, mogla bi biti napisana u knjigama, bila bi druga vrsta umjetnosti.

• Ako ste za jedan oštriji prijelaz, što je s advokatom Dragiše Popadića u Boljem životu?

- Nije nikakva tajna, u advokata sam upao baš slučajno. Dogodilo se, naime, da im je u toj epizodi, kad sam se pojavio, ostalo deset minuta prostora. Odnosno, kad su izmontirali emisiju, ustanovili su da im nedostaje još toliko, pa su se sjetili da ubace nekog advokata.

Paviću kao sucu to barem nije teško. A ja sam se našao u čudu: što je sad to, zašto me potežu zbog tih nekoliko rečnica, to mora da je netko odustao pa su mene pozvali. Ali, objasne mi lijepo, na brzinu, ja to odigram, a onda im se taj advokat, da kažem, dopadne, i opet mi izmisle tekst u još nekim epizodama.

Ali mislim da ga više nema, da ga u nastavku neće biti, nisam, barem u ovom prekidu, ništa snimio.

• Prvog dana nove godine, ujutro, tu u najbližem susjedstvu, u Srpskoj kafani, imali ste posebno zanimljivu ulogu!

- Ah, daa... s Draganom Nikolićem i još nekim kolegicama servirali smo gostima, našim prijateljima, kiselu čorbu i rasol. Za mamurluk. To je lijepa tradicija koju je šef restorana, Vlahović, uveo još prije desetak godina.

Njegova je ideja da gostima, makar to bilo jednom godišnje, treba prirediti lijepo iznenađenje. Ako im se uzimaju pare cijele godine, onda ih kavana može častiti jednom čorbom. Rasol iz kiselog kupusa ionako ne stoji ništa.

I da mi, glumci, koji smo tu stalno za stolom, budemo konobari, to je lijepa pažnja, a ove je godine to bio pravi spektakl.

• A kad je Zoran Radmilović služio goste, to isto mora da je bilo veselo!

- Sigurno da je bilo... Ja sam nešto kasnije "postao konobar". Zanimljivo je, nije to neki ne znam kako veliki napor. To se brzo obavi.

• Taj šef "vaše kafane" čini se da je u ugostiteljstvu isto ono što je Ras bio na svojim poljima?

- Ne znam, možda... Ipak, znate što, ne bih Rasa uspoređivao ni sa kime. Za mene je Ras neusporediv.

Kao da mu preko čela prelazi, a iz očiju izbija, blag prijekor zbog te, možda, nespretne usporedbe. Veliki glumac ustane polako i konstatira pomalo zabrinuto:

- Uh, pa samo što nije počelo... A moram još staviti brkove.

Smiješni rekvizit lijepi u hodu. Silazimo brzo dolje, prema ispunjenoj dvorani. Svjetla su pogašena, potpuna je tišina. Petar Kralj izlazi na scenu.

Razgovarao: Slobodan Šterić, snimio: Nenad Stojanović, obrada: Yugopapir (Studio, I 1988.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate