Nakon dugog vremena, Festival je ponovo ponudio nekoliko motiva koji će se pamtiti upravo kao u zlatnim šezdesetim godinama, kad su se festivalski motivi zviždukali ulicama Sanrema već nakon prvog slušanja
*****
Pradavno, jednog ponedjeljka uvečer, 29. januara godine 1951, započeo je u dvorani kockarnice prvi festival italijanske kancone. Samo tri pjevača na sceni: Nila Pici, Akile Toljani i duo Fasano.
Pobijedila je Mila Pici s pjesmom "Grazie dei fior" ("Hvala na cvijeću").
Ako nas sjećanje ne vara, Jugosloveni
su na svojim TV ekranima festival mogli pratiti od godine 1958, dakle
od početka zlatne serije nenadmašnog kantautora Domenika Modunja
"Nel blu dipinto di blu" ("Plavo obojeno plavim"),
možda bolje poznatom kao "Volare".
Ta je kompozicija prodala najviše ploča - samo u Modunjovoj interpretaciji otišlo je 3.700.000 primjeraka u razne domove.
Ta je kompozicija prodala najviše ploča - samo u Modunjovoj interpretaciji otišlo je 3.700.000 primjeraka u razne domove.
Protest cvjećara
I tako, godine su prolazile s manje ili više uspjeha. Ljetina nije svake godine jednako berićetna, pa kako da to očekujemo od pjesmica. Ipak, želimo li ocijeniti ovo što smo prije nekoliko dana slušali, bez grižnje savjesti možemo upisati koju crticu iznad prosjeka.
Festival je započeo velikim
iznenađenjem: umjesto sunca, na koje su tradicionalno navikli
mnogobrojni gosti, pao je snijeg i puna tri dana vrijeme je laviralo
između kiše, leda i vjetra.
To nevrijeme nanijelo je i mnogo štete drugoj najvažnijoj industriji ovog grada cvijeću. Mnogobrojni cvjećari čak su namjeravali finalne večeri službeno protestirati, kako bi im općina umanjila godišnji porez uslijed te nezapamćene štete.
Ipak, subotnje jutro osvanulo je lijepo i toplo kao u najboljim danima, pa su i cvjećari odustali da svojim protestom ugroze normalno odvijanje najznačajnije talijanske smotre kancone.
To nevrijeme nanijelo je i mnogo štete drugoj najvažnijoj industriji ovog grada cvijeću. Mnogobrojni cvjećari čak su namjeravali finalne večeri službeno protestirati, kako bi im općina umanjila godišnji porez uslijed te nezapamćene štete.
Ipak, subotnje jutro osvanulo je lijepo i toplo kao u najboljim danima, pa su i cvjećari odustali da svojim protestom ugroze normalno odvijanje najznačajnije talijanske smotre kancone.
Eros na vrhu
Ta maratonska smotra, na kojoj su nastupila 22 velika imena, 14 mladih talenata, te deset istaknutih imena svjetske pop i rok-scene, završila je u sitne nedjeljne sate, u što ste se mogli uvjeriti i sami ako ste izdržali do kraja.
Karakteristika ovogodišnjeg festivala je što su pjevači ponovo nakon davne godine 1978. doista pjevali uživo, uz ranije snimljenu instrumentalnu pratnju. Nesumnjivo, postignut je veliki uspjeh kod publike.
Službeni podaci govore da je finalnu
večer pratilo više od trideset milijuna gledalaca, a da je
vjerojatno najveći i najdemokratskiji žiri na svijetu (čak
19,538.621 pristigli glasački listić) svojim glasovima odabrao
pjesmu dvadeset trogodišnjeg kantautora iz Rima Erosa Ramacotija
"Adesso tu" ("Sada ti").
Taj zanimljivi mladić već se treću
godinu zaredom pojavljuje na festivalskoj pozornici kazališta
"Ariston". Najprije s pjesmom "Terra promessa"
("Obećana zemlja" 1984), kad premoćno pobjeđuje u
kategoriji mladih talenata i stiče pravo da dogodine nastupi u
društvu "velikih".
Predstavivši prošle godine "Una storia importante" ("Važna priča") Eros Ramacoti osvaja zavidno šesto mjesto, koje ga dovodi do rang-lista Španjolske, Švicarske, Njemačke, Francuske, pa čak u posljednje vrijeme i Engleske.
I eto, treća sreća.
Pobjednicima su pripale zanimljive nagrade. Naime, pobjednik u sekciji "velikih" i pobjednik u sekciji "mladih talenata" dobili su čistokrvnog trkaćeg konja na godinu dana, odnosno sav novac koji taj konj dobije za to vrijeme na trkama.
A to nisu beznačajne svote.
Konj prošlogodišnjih pobjednika, grupe "Riki e poveri", zaradio je osamdeset milijuna lira, a konj debitanta pobjednika Miguela 30 milijuna lira.
Predstavivši prošle godine "Una storia importante" ("Važna priča") Eros Ramacoti osvaja zavidno šesto mjesto, koje ga dovodi do rang-lista Španjolske, Švicarske, Njemačke, Francuske, pa čak u posljednje vrijeme i Engleske.
I eto, treća sreća.
Pobjednicima su pripale zanimljive nagrade. Naime, pobjednik u sekciji "velikih" i pobjednik u sekciji "mladih talenata" dobili su čistokrvnog trkaćeg konja na godinu dana, odnosno sav novac koji taj konj dobije za to vrijeme na trkama.
A to nisu beznačajne svote.
Konj prošlogodišnjih pobjednika, grupe "Riki e poveri", zaradio je osamdeset milijuna lira, a konj debitanta pobjednika Miguela 30 milijuna lira.
Bez obzira na konačni rezultat koji je
ove godine bio donekle i predvidiv, jer svi su članci isticali u
svojim najavama samo imena Renco Arbore, Ana Oksa, Eros Ramacoti i
Nino D’Anđelo, treba kazati da ovogodišnji festival ipak
pokazuje određeni stepen napretka što se prosjeka kvalitete
slušanih pjesama tiče.
Zanosna Ana Oksa
Osim toga, nakon dugog vremena, Festival je ponovo ponudio nekoliko motiva koji će se pamtiti upravo kao u zlatnim šezdesetim godinama, kad su se festivalski motivi zviždukali ulicama Sanrema već nakon prvog slušanja.
Tu prvenstveno mislimo na dva motiva: "Il clarineto" ("Klarinet") Renca Arbora i "Inamoratissimo" ("Najzaljubljeniji") dueta Righeira.
I dok se prvi izravno inspirira određenom popularnom tradicijom i varieteom, gdje je dvostruki smisao uvijek dobrodošao, drugi je motiv posve u toku s novim jezikom popa koji se prečesto više oslanja na "prvu loptu" nego na dugu stazu.
Ovaj bi osvrt bio nepotpun kad ne bismo
spomenuli još jednu trijumfatoricu Sanrema: Ana Oksa ponovo nas je
zanijela svojim vanserijskim vokalnim kvalitetama i elegantnom
diskretnom erotičnosti u pjesmi pisanoj "Al’italiana",
vrsti koju je publika ne samo u Sanremu uvijek lijepo nagrađivala.
Možda je tek presavršenost njene ljepote i elegancije uz gotovo bespogrešnu interpretaciju pomalo i zaplašila prosječnog talijanskog glasača.
Možda je tek presavršenost njene ljepote i elegancije uz gotovo bespogrešnu interpretaciju pomalo i zaplašila prosječnog talijanskog glasača.
Još samo koja riječ o manifestaciji
"Sanremo video 86".
Nastojeći ići ukorak sa svjetskim trendovima, organizatori su ove godine ponudili na uvid i ocjenu niz vrlo atraktivnih video-spotova, od kojih je prvo mjesto i nagradu osvojio posve zasluženo rad za pjesmu "Absolute Beginners" ("Apsolutni početnici") Dejvida Bouvija.
Obrazloženje žirija novinara bilo je da taj muzički video odabiru zbog najbolje pjesme i savršenog sjedinjenja muzike i filmske ambijentacije.
Uz to, žiri je posebno istakao i nov grafički i montažerski pristup na videu "And She Was" ("I to je bila) grupe "Talking Heads".
Nastojeći ići ukorak sa svjetskim trendovima, organizatori su ove godine ponudili na uvid i ocjenu niz vrlo atraktivnih video-spotova, od kojih je prvo mjesto i nagradu osvojio posve zasluženo rad za pjesmu "Absolute Beginners" ("Apsolutni početnici") Dejvida Bouvija.
Obrazloženje žirija novinara bilo je da taj muzički video odabiru zbog najbolje pjesme i savršenog sjedinjenja muzike i filmske ambijentacije.
Uz to, žiri je posebno istakao i nov grafički i montažerski pristup na videu "And She Was" ("I to je bila) grupe "Talking Heads".
Ekskluzivno iz San Rema: Maja Sabolić i Majda Santin, obrada: Yugopapir (Ven, februar 1986.)
 |
| Uoči festivala San Remo 1986: Ni orkestra, ni plejbeka |
Venov kolumnista Branko Vlačić: Pupak Ane Oksa
Kako sam zavidio Franu Potočnjaku i
Draženu Vrdoljaku. (komentatorima TV prenosa - op. Y.) Mogli su do mile volje da se sjećaju, da se
prepuste uspomenama. Tu i tamo bi im ponekad zasmetala sa nekim
aktuelnostima Ksenija Urličić ili one nove pjesme Sanremskog
festivala.
Mogao sam lijepo da se pridružim Franu i Draženu. I ja bih se ponečeg sjetio. I mirisa lipe na obalama Miljacke. I Sloge, i Fisa. Starog radija "Vesna" oko kojeg su se okupljali (mi) mladi muzički manijaci.
Mogao sam lijepo da se pridružim Franu i Draženu. I ja bih se ponečeg sjetio. I mirisa lipe na obalama Miljacke. I Sloge, i Fisa. Starog radija "Vesna" oko kojeg su se okupljali (mi) mladi muzički manijaci.
Taman kada smo napuštali dječje igre
i naša interesovanja počela da se dijele na fudbal, knjige ili
muziku, sreli smo se sa prvim malim, plastičnim pločama koje su
svoju premijeru i bezbrojne reprize imale na glomaznom, teškom
poljskom gramofonu i sa tri velika potenciometra: za jačinu, tamne i
svijetle tonove (i to je bilo otkriće).
Kakve li su sve reprize doživljavale one singlice prvih italijanskih rokenrol grupa na nezaboravnim žurevima uz obaveznu igru "zaloga".
Kakve li su sve reprize doživljavale one singlice prvih italijanskih rokenrol grupa na nezaboravnim žurevima uz obaveznu igru "zaloga".
Može li iko zaboraviti sve one
filmove koje smo odlazili gledati po nekoliko puta, a u kojima se
pojavljivala urlatorka Mina.
Pa tek onaj rivalitet koji je došao sa Milvom.
Redovi pred bioskopima zbog filmova u kojima igraju Peter Kraus i Koni Frobes (čini mi se da se tako zovu).
A San Remo je imao šarenilo i sjaj svjetske muzičke pozornice, koji je imao odbljeska na domaćim "Opatijama", "Zagrebima".
Pa tek onaj rivalitet koji je došao sa Milvom.
Redovi pred bioskopima zbog filmova u kojima igraju Peter Kraus i Koni Frobes (čini mi se da se tako zovu).
A San Remo je imao šarenilo i sjaj svjetske muzičke pozornice, koji je imao odbljeska na domaćim "Opatijama", "Zagrebima".
Sjećanja, naravno, nisu vezana za
nekakav žal, za neki poseban kvalitet. Njihov intenzitet crpi se iz
činjenice naše mladosti i onoga žara što nam je grijao i srce i
dušu, stvarao zanos koji je rađao snove i sanjarenja, maštanja o
blizini svjetske estradne scene.
Svaki San Remo nam je donosio neke
nove ljubimce ili smo ih sami tražili ne samo (ili rijetko) među
onima koji su pobjeđivali već koji su se nama činili bliskim.
Oduševljavali smo se lomom koji je načinio Ćelentano, skokovima u orkestar jednoga Antoana...
Oduševljavali smo se lomom koji je načinio Ćelentano, skokovima u orkestar jednoga Antoana...
Neku noć Potočnjak i Vrdoljak su se vratili, kao i ja, tim danima.
Proticao je aktuelni San Remo sa, sada već uobičajenim, gostovanjima svjetskih zvijezda, a meni se učinilo da se nešto od onih mladalačkih rokerskih snova i drskosti naslanjalo na razgolićeni pupak Ane Oksa.
Organizatori Sanremskog festivala su joj zbog njega mnogo - prigovarali!?
Meni je izgledao lijepo i zgodno se uklopio u sjećanja Potočnjaka i Vrdoljaka. Uostalom, Ana je gore podsjećala na plavokosu Mona Lizu, u sredini na Madonu, a dolje na provokativnu vrckavost Felinijeve Gradiške.
Da je samo to San Remo ponudio kao inspiraciju za uspomene, bilo bi dovoljno.
A dao je i više.
Naročito ranije. U našoj mladosti. Zapravo, dao je mnogo toj mladosti.
