Mi živimo u jednoj kulturi koju je presudno obilježio Krleža, koji je završio u jednoj vrsti enciklopedizma. Postavio je visoke standarde... Naravno, mi smo ispod toga, ali treba čitati. Jeste li ikad pomislili koju je monstruoznu, borgesovsku biblioteku Krleža pročitao? Stalno je čitao. Osim toga, naobrazba je conditio sine qua non! Sve manje od toga je ordinarni bezobrazluk
Mladi zagrebački pisac Slobodan Šnajder doživeo je veliki uspeh: na Sterijinom pozorju, od ukupno šest predstava, dve će biti njegovog "Hrvatskog Fausta". Više gotovo niko i ne sumnja da će ova izvanredna predstava i pobediti.
*****
Zaboravio sam cigarete, imate vi?
Imam ove velike, cigare. Domaće.
Hoćete?
Hoću. To stalno pušite?
Da... Ali nemam šibice!
Sjajan početak. Novinar koji nema
cigarete i pisac koji nema šibice - namjeravaju pušiti!
Nećemo pušiti...
Očito. Djelujete mi vrlo mirno i
staloženo, iako, eto, ne možemo pušiti, a htjeli bismo, ne
uzbuđuje vas što sam malo zakasnio, ne smeta vam jugo koji danas
ošamućuje ljude...
Koncentrirao sam se. Spreman sam na
najgore.
Živite u Samoboru, pokraj Zagreba.
Tamo imate više mira, pretpostavljam...
Imam sav mir. Nitko neće riskirati
posjetu, ne znajući da li sam doma.
Šta, ni telefon?
Naravno. Nemam telefon. Tako
osiguravam blokove tišine.
Na radu ste u Zagrebu. Gastarbajter u rodnom gradu...
Da, pet dana u tjednu. Ovdje u
redakciji "Prologa", pa u kazalištu, pa na sastanku, pa u
štampariji u Čakovcu...
Pa na književnoj večeri, pa na ručku,
običnom...
Da. Tih pet dana u Zagrebu su takvi, a
onda dva dana pravog posla. Ja sam tipičan "vikend pisac".
Tipičan.
Subota i nedjelja?
Da. Tada pišem.
Ali, mogli biste se preseliti u Zagreb?
Mogao bih, ali neću. Ja sam u Zagrebu
rođen. U Zagrebu žive Dalmatinci, Slavonci... Tako mi, Zagrepčani, živimo drugdje.
Stari purgeri izumiru...
Rečenica iz Fausta. Hrvatskog,
naravno.
Točno.
Točno.
Djeca?
Imam dvoje.
Pet dana u Zagrebu, dva u Samoboru, a ta dva dana radite, dakle, žena, djeca nemaju...
Nemaju. Djeca nemaju oca. Imaju
pisca... Šalim se. Puno sam s njima.
Žena...
Radi. Profesorica engleskog u Bregani.
Kako se osjećate upravo sada, kad vašeg "Hrvatskog Fausta" izvode četiri kazališne kuće u Jugoslaviji, za tekst ste već dobili nagradu "Gavela", beogradska predstava pobijedila je na MES-u, neki dan ste primili Nagradu grada Zagreba...
Kako se osjećate upravo sada, kad vašeg "Hrvatskog Fausta" izvode četiri kazališne kuće u Jugoslaviji, za tekst ste već dobili nagradu "Gavela", beogradska predstava pobijedila je na MES-u, neki dan ste primili Nagradu grada Zagreba...
Ima jedna važna Ničeova rečenica,
da "nema nijedne pobjede koja ne bi pobijedila pobjednika!"
"Pobjede" - zar ne mogu biti i način na koji neka sredina,
izlazi nakraj s piscem? Na svu sreću sam, sa slijedećom dramom, već
pri kraju...
Koja je to?
O Ervinu Šinku. Jedna ozbiljna,
tmasta drama o staljinizmu, o njegovim izvorima. Zove se "Confiteor"
"Priznajem", na latinskom...
Da, to je početak jednog katoličkog
obreda. Na početku se kaže Confiteor, priznajem i onda nabrajaš
grijehe, ako ih imaš, jel’...
Mislim da je staljinizam historijski pobijedio
Kada se događa?
Trideset peta, trideset sedma, u
Moskvi. Procesi su tada počeli. Ali se ne bavim njima u njihovu
spektakularnu vidu. Drama je radikalno antispektakularna. Bavi se
staljinizmom ne kao sistemom gulaga, državnih lagera, logora, nego
staljinizmom kao kategorijom najsvakodnevnijeg života. Odnosima muža
i žene, prijatelja, roditelja i djece...
Staljinizam u tim odnosima postoji i
danas?
Da, to su kategorije i odnosi u kojima
ja mislim da je staljinizam historijski pobijedio. Ne kao velika
politika, gdje je izgubio, možda i zauvjek - nego tamo gdje je
pobijedio, i otkud i danas prijeti.
Da li se koristite i pričanjima živih
svjedoka vremena o kojima pišete i govorite? "Confiteor"
se događa trideset pete, "Hrvatski Faust’ četrdeset druge.
Vi tada još niste postojali, rođeni ste četrdeset osme...
Ne. Ne koristim svjedoke da me ne bi
odredile njihove uspomene. Ono čime se ja služim su stabilniji
izvori. Pisani. I onda rad s tim materijalima već ide u predjele
mojih uspomena. Posvajam materijal. Brinem za cijelinu, ne za
detalj. Detalji u takvoj drami mogu biti i netočni, ali iza cjeline
stojim svim svojim bićem i sa mnogo rada iza toga. Iza toga što,
recimo, "Faust" producira kao istinu vremena, iza toga
stojim. Detalji nisu sušta istina. Postoji jedan način na koji sama drama presuđuje ovom ili onom detalju - hoteći se napisati!
Govorite o drami kao subjektu same
sebe...
Da. Od nekog vremena, drama se radi - sama.
Sama sebe?
Da, i tada je činjenicama bolje da
ih nema!
Da li se, kao pisac ikada
transportirate u vrijeme događanja drame. "Hrvatski Faust"
je povijesno smješten od četrdeset druge nadalje, prije vašeg i
mojeg rođenja...
Razmišljate, da li ste stvarno
sigurni da se "Hrvatski Faust" događa prije našeg
rođenja? Da li ste baš sasvim sigurni? Možda je njegovo realno
vrijeme sada? On se možda sada događa? Ono, kako se u "Hrvatskom
Faustu" misli, na primjer o srpsko-hrvatskim odnosima ukazuje
najviše na šezdeset i osmu. Najbolji ljudi moje generacije na
Sveučilištu znali su šezdeset osme sve što se u odnosu na ovu
temu u "Hrvatskom Faustu" sriče i izriče. Drugo je
pitanje što su sedamdesete, odnosno sedamdeset prve neki od njih to
na žalost zaboravili. Dakle to "sada" "Hrvatskog
Fausta uključuje mnogo godina. Četrdeset prvu, četrdeset drugu,
četrdeset petu, četrdeset osmu, šezdeset osmu, sedamdeset prvu i
osamdeset treću! "Sada" "Hrvatskog Fausta" je u
stvari njegov današnji učinak.
Tko je danas hrvatski Faust?
Mislim da je hrvatski Faust danas
predstava. Predstava, a jedna određena biografija. Čak ni krhotine
biografije, Afrićeve, na primjer.
Fausta bi se moglo dalje pisati?
Da, to je ono pitanje "Fausta
II", ali to bi nas daleko odvelo. Gete je bio u poodmakloj dobi
kad se odvažio na tako što. Ja imam trideset četiri godine, je l?
Dakle bio je u dubokoj starosti kad je radio jedan krajnje
sintetički komad koji sintetizira dvije tisuće godina
civilizacije...
Evropske?
Da, evropske, grčke, klasične,
geteanske, romantične...
Gete je Fausta pisao šezdeset godina!?
Haa, mi smo efikasniji... Hahahaa...
Zašto je toliko zanimljiv taj ugovor
Fausta s nečistim silama, mislim, zanimljiv literaturi? Jer, svako
stoljeće, od šesnaestog nadalje, kad je živio stvarni doktor Georg
Johan Faust i tako utjelovio raniju legendu o ugovoru s đavolom;
dakle, svako stoljeće od tada ima nekoliko napisanih Fausta...
Da, ima nekoliko takvih književno
povijesnih figura. Jedna je Faust. Moj Faust je jedna preuredba
pojma Fausta. Moj Faust se opire toj okladi, toj okladi koja ga kao
biće poništava. Dakle, on, u trgovini s idejom pokušava sačuvati
svoje biće. Afrić kad kaže Faustu ne, kaže ne faustizmu, kaže,
ne jednom konceptu, koji bi ga pojeo, kao što ideje jedu ljude. I on
odlazi ne bi li dublje zasnovao Fausta u šumi. Hrvatski Faust je
jedna specijalna upotreba Fausta u odnosu na faustizam. To je dakle,
takvo biće koje se ne želi kladiti. Historijski Faust se kladi!
Žudi za tim. I plaća jednu cijenu, a cijena je da bude proždrt
u ideji. Međutim, Faust kojim se bavi moja drama odbija takvu
okladu, da bi sačuvao svoje biće, i svoj život, pa i svoj oblik
smrti.
U čemu je onda - on uopće - Faust?
To je preuredba Fausta, on odbija da
bude Faust! Ovdje je realnoj historiji ponuđena jedna metafora.
Da li ste se vi u vaše trideset i
četiri godine našli ikada u situaciji jednog Fausta, ili Afrića?
Mi, današnji, se ne nalazimo u takvim
situacijama, živimo u vremenu drugačijih opredjeljenja, gdje bi
takva oklada, odnosno njeno odbijanje bilo nevidljivo; na našu
štetu. Mi živimo u manjim vremenima, neosporno.
Zar su potrebne kataklizme, ratovi,
velika iskušenja da bi vremena bila veća?
Ja mislim - da. Živimo u jednom
vremenu u kojem su sporazumi manji, pa su i nesporazumi manji.
Ovo je dakle, mirno vrijeme?
Da, jedno vrijeme opće trgovine, u
kojem se biti - lako zamjenjuju. S druge strane to vrijeme je određeno
upravo odbijanjem te oklade! Razumješ, živimo u vrijeme koje su
odredili drugi...
Pa, svako vrijeme određuju, drugi,
odnosno generacija prije, a aktuelna generacija ga živi...
Ne. Postoje prijelomni trenuci koji
određuju kontekst.
Naša generacija će, dakle, iako
mirna, sa manje nesporazuma i sa manjim nesporazumima, ipak odrediti
slijedeću generaciju...
Pitajte se na slijedeći način: zašto
oni dramski tekstovi koji pokušavaju izravno govoriti o našoj
suvremenosti, najčešće su lake komediografske prirode. Bezube
satire, mmmm? Zašto je forma u kojoj se naše vrijeme nalazi tako
laka, olaka? Površna...
Zanimljivo je da se i Faust jedno
vrijeme, u sedamnaestom stoljeću izvodio kao komedija!?
Slušajte, da, izvodio se kao
marionetska komedija na vašarima, ali - ono što nekom vremenu može
izgledati kao komedija, drugom vremenu može izgledati krajnje
ozbiljno. I obratno. Možda će naše današnje
komedije već idućoj generaciji biti smrtno ozbiljne. Tko to zna?
Da li ovakvo mirno vrijeme, ne jako
vrijeme, u kojem dakle, živimo pogoduje teatru, drami,
odnosno, pisanju dramskih tekstova?
Od ukupne količine talenta, koji se
generacijski javlja, jedan ogroman dio se danas slijeva u teatar. U
svijetu je to sada slučaj s filmom. U Jugoslaviji se piše mnogo
drama. Mnogo ljudi želi raditi u teatru i teatar je sve značajniji.
Usprkos tim mojim ocjenama o biti vremena.
Po prirodi bića, opirem se nasilju
Da li ste upoznati Afrića, Vjekoslava
Afrića, glumca, dok je bio živ?
Ne. Nikada nisam vidio Afrića. U
stvari, kad je Afrić umirao, ja sam počinjao pisati dramu.
Da li vam to nedostaje?
Uopće ne. Ja bih sada volio, nakon
što je drama napisana i izvodi se, sad bih volio razgovarati sa
Afrićem. Iako je u drami jedan vrlo tanak sloj, biografski. Da bi
drama bila čišća, bavili smo se na probama i varijantom da križamo
sva imena. Ali, ima situacija kad se mora reći ljudsko ime. U
"Hrvatskom Faustu" ima situacija kad je naprosto drama
ishodila to da se spomene ime, Afrić. Kao da je drama odlučila o
tome, a ne pisac...
Radite na probama s glumcima,
režiserima, dakle.
Da. Ali ne previše...
Da li ste osjetljivi na zahvate
režisera, interpretacije glumaca?
Po prirodi bića, opirem se nasilju. O
tome su mi i drame. Dakle, opirem se i nasilju nad materijalom. Smeta
mi kad vidim da će režiser baciti veći dio mog posla kroz prozor.
Ali me raduje ako vidim da ponavlja nešto do čega sam ja došao,
ili nadograđuje, svojom maštom.
Bije vas glas...
Da, taj glas koji me tuče da putujem
od stola do stola i pokušavam odrediti predstave je krajnje
nepravedan. Ne određujem ništa, ukoliko se radi o ljudima čiji je
krug ideja blizak mojim, ukoliko se snalaze u jeziku, ukoliko se
snalaze u mojoj dramskoj ekonomiji. Ništa tada ne određujem. Da to
radim, morao bih na primjer Večeku zabraniti predstavu, koja se jako
razlikuje od onoga što sam...
Ali ona se ne razlikuje od smisla "Hrvatskog Fausta", već se razlikuje od moje organizacije materijala. Međutim, to je tako. U teatru nema privatnog vlasništva. "Hrvatski Faust" nije moje privatno vlasništvo. To je jedan prijedlog ideja. On je, recimo, javno dobro, ili javno zlo, kako tko hoće. Sudbina "Fausta" unatrag šest mjeseci, sa mnom nema nikakve veze. Ova javna sudbina: količina gledanja, nemeze, otpori, pa i pristanci - u svemu tome ja više ne sudjelujem. Pratim to sve, kao neki gledalac, kritičar, možda s malo više emocija.
Ali ona se ne razlikuje od smisla "Hrvatskog Fausta", već se razlikuje od moje organizacije materijala. Međutim, to je tako. U teatru nema privatnog vlasništva. "Hrvatski Faust" nije moje privatno vlasništvo. To je jedan prijedlog ideja. On je, recimo, javno dobro, ili javno zlo, kako tko hoće. Sudbina "Fausta" unatrag šest mjeseci, sa mnom nema nikakve veze. Ova javna sudbina: količina gledanja, nemeze, otpori, pa i pristanci - u svemu tome ja više ne sudjelujem. Pratim to sve, kao neki gledalac, kritičar, možda s malo više emocija.
Bio je jedan pisac, sada pokojni, kojem
se nikad nije sviđalo ništa od onoga što su režiseri učinili od
njegovih djela. Bio je, u Zodijaku, Rak, isto kao i vi, rođeni ste
dan iza njega...
To je dobra historijska sekvenca, ne?
Sedmi sedmi Krleža, osmi sedmi... Hahaha...
Šnajder...
Imam dosta samosvijesti, a? A šta mi
drugo preostaje? Da, imate pravo, Krleža. Doista je bio takav prema
režiserima. Ali, kad pogledate koje su to primjedbe, na primjer što
je Krleža zamjerao Gaveli, te su primjedbe bile krajnje sitničave.
Na kraju se to svodi na točnu epoletu, koja označava čin. Tako.
Ima dosta anegdota o svađama Gavele i Krleže. Imamo i drugi naoko
pravi primjer: u historiji teatra važi kao idealan odnos pisca i
redatelja onaj između Čehova i Stanislavskog. A kad se pokušaš
obavijestiti i doznaš kako je Čehov bio nesretan zbog izvedaba
svojih drama, vidiš da je taj odnos sve prije nego idealan.
Niste dakle, poput Krleže, niste ni
kao Čehov, ali ste vrlo zahtjevni...
Rad na predstavi je pun bolnih
proturječja. Tako to mora biti. I sam rezultat je pun proturječja.
U teatru nije nikad nitko ništa siguran. Jer se imaginaciji ne može
naređivati. Ti ne možeš ljubavi naređivati. Ti ne možeš nikome
narediti da voli tvoju dramu. Ta ljubav jest ili nije. A i kad jest
ljubav, uvijek je na rubu raskida... Našao sam šibice!
Umorni ste?
Malo, da. Ovo je naime, prvi intervju
koji dajem...
Šalite se. Pročitao sam, spremajući
se za ovaj razgovor, više od deset intervjua s vama...
Da, mogli ste, možda i 30. Ali ja sam
napisao sve odgovore.
Zašto?
Imam više povjerenja u svoju
pisanu riječ. Beznadno pripadam kulturi pisma.
Govorili ste o ljubavi maločas. Kad se
ta ljubav ne dogodi, kad se to vidi u predstavi, kad je loša
predstava, po vašem mišljenju, da li ste je skloni zabraniti?
Sklon jesam, ali to ne mogu. Ali,
odricao sam se svojih predstava!
Da li se pisanje uči?
Da li sam ja učio? Uči se, da,
pisanjem.
I čitanjem.
Da. Najviše sam naučio od Držića.
To je najveći meštar od dramskog zanata kojeg smo ikad imali. Vješt
pisac. Svog doba.
Ima li ovo doba vješte pisce? Kod nas?
Mislim da naš teatar ima pravo na
tehnički bolje drame od ovih koje danas dobiva. Kod pisaca kao
Jovanović, Stefanovski, dramska tehnika je uznapredovala. Tajna
uspjeha se odnosi i na zanat. Doživljaji u drami trebaju biti
složeni onako kako su složeni i u svakodnevnoj svijesti. Tu mislim
na odnos drame i vremena. Danas u pisanju ništa ne pomažu klasični
obrasci. Suvremena svijest misli u sekundima. Katastrofa (avionska - op. Y.) u Ajačiju je
pitanje jedne sekunde. Jedne krivo procijenjene sekunde koja je
ostavila tragične posiedice na živote, možda i tisuću ljudi.
Cijela Jugoslavija sad se bavi, već mjesec dana, dvjema sekundama
košarke. To za razliku od prvog primjera rnože biti komično, ali
sekunda dobiva značenje jednog čina! Dakle, mora se brže misliti.
Dramski materijal mora brže misliti.
I glumci?
Da, glumci ovog vremena su oni koji
brzo misle: Alić, Manojlović, Šerbedžija, Berček, Zoja Odak,
Vladica Milosavljević... Oni su po tome moderni što umiju brzo
misliti.
Pišete vješto, mislite brzo i sve to
radite namjerno. Naime, imam osjećaj da uvijek s vrlo jasnom
namjerom pišete svoje komade...
Točno, postoji tako nešto, kao neka
prethodna odluka. Tu mi je od male koristi inspiracija i famozni
prazni papir ispred pisca. Ako talenat podrazumijeva neku lakoću
oblikovanja, onda sam ja najnetalentovaniji čovjek na svijetu. Sporo
i dugo dolazim do rezultata...
Da li ste kao mladić pisali i pjesme?
Nikad. To je zanimljivo, iako su drame
u osnovi, možda, duge poeme. Lirikom, koja prevladava u umjetničkoj književnoj
produkciji u Hrvatskoj, nisam se bavio, ta svi pišu pjesme!
Zavist je sila koja pokreće svijet
Da li ste se bavili nečim drugim u
životu?
Igrao sam nogomet.
Mladi ste još, trideset i četiri.
Sad me zovu "mlađi". To
tako ide: mlad, mlađi, pa pokojni. Nisam siguran da sam mlad.
Trebalo bi moći predvidjeti koliko ću još živjeti. Možda sam već
star.
Nedavno ste rekli da sve što ste dosad
napisali da su to tek "rani radovi".
To sam rekao imajući u vidu sve što
još namjeravam napisati. To su možda radovi koje vještina još
nije ubila, na jedan, presudan način. Koji su još živi. Držim s
tim u vezi da mnogi suvremeni dramski pisci fatalno potcijenjuju
inteligenciju svoje publike. "Hrvatski Faust" stoji za
tešku dramu, a ipak svuda puni kuće. Volio bih izbjeći ono što je
književna sudbina danas, u Hrvatskoj. Volio bih biti na neki drugi
način pisac.
Da li ste svjesni svoje uloge u
hrvatskoj i jugoslovenskoj književnosti?
Po tome što pišem drame, nisam niti
osamljen niti jedinstven u nas. Mogu na primjer reći da se "Hrvatski
Faust" puno gleda. To je empirička činjenica. Provjerljiva. I
to je sve. Njen društveni učinak je veći nego nekih mojih ranijih
drama, ili možda drama nekih drugih autora. Ali ni to nije ništa.
Prema stadionima i Lepoj Breni to je sve krajnje marginalno. Ja
stojim iza svojih uvida, iza svog rada. Ali ni to nije bogznašto...
Kad je u Teatru sve tako nesigurno. Teatar je krhak sam po sebi, a mi
ga često činimo još krhkijim, postupcima iz "domaće
radionice".
Struktura vaših drama je
komplicirana...
Histerična. Kao i moj svakodnevni
život.
Vrlo ste obrazovani.
Mi živimo u jednoj kulturi koju je
presudno obilježio Krleža, koji je završio u jednoj vrsti
enciklopedizma. Postavio je visoke standarde... Naravno, mi smo ispod
toga, ali treba čitati. Jeste li ikad pomislili koju je monstruoznu,
borgesovsku biblioteku Krleža pročitao? Stalno je čitao. Osim
toga, naobrazba je conditio sine qua non! Sve manje od toga je
ordinarni bezobrazluk.
Da li se u "Hrvatskom Faustu"
plješče glumcima ili idejama?
Pa, vjerojatno ljudi kad ustanove da
isto misle kao i predstava plješču i idejama.
Imate neprijatelja?
Imam neprijatelja k’o šipak
koštica. Svaki čovjek koji javno iskazuje ideje, ih ima... Kamo
sreće kad bi se ta neprijateljstva razrješavala samo polemikama,
tekstovima.
Zavist, drugih, osjećate?
Zavist je sila. Sila koja pokreće
svijet. Osjećam i to, da. Najčešće su to ljudi sličnih ambicija,
ali sa manje volje.
Bilo je i osporavanja Fausta...
"Hrvatski Faust" je na
primjer, istovremeno - pazite, istovremeno! - osporen s razloga
nacionalizma, i to istovremeno hrvatskog i sprskog! To je jako
zanimljivo. Kad bi jedan kompjuter koji je programiran da misli
logično, da razmjenjuje ideje u svojoj matrici, kad bi u njega
stavili tu optužbu, taj, siromah bi pregorio, prekipjelo bi mu i
pretvorio bi se u glačalo. Odmah, jel’?
Imena ne spominjete?
Evo, na primjer, kao metafora taj
Babić, Goran Babić. On ima silnih ambicija da vodi neku idejnu
borbu, da, da, da nešto razvrsta, da sredi neki kontekst. To bi bilo
sjajno, da on zaista vodi idejnu borbu. Pravu borbu ideja. Međutim,
kod Babića nema niti govora o idejnoj borbi, već se radi o rvanju,
njegovom, s nekim elementarnim idejama.
Babić vam je osporavao "Fausta"?
Nije konkretno, ne govorim o "Faustu".
Govorim o jednom modelu ponašanja. On upravo želi biti model
ponašanja. Ja mislim da on nije model ponašanja, u tome i je, ja
mislim, sva sreća. U čudnim ukrštanjima u hodnicima vremena, momak
je uletio u krivu godinu.
Iza ovog, možda, sledi polemika?
Ne vjerujem, ukoliko denuncijaciju ne
shvatite kao neku polemiku... S druge strane ima ljudi, ne neću o
tome... na koji način brane hrvatski narod od "Hrvatskog
Fausta", to je odveć apsurdno. Neću o tome.
Zašto?
Neću. "Hrvatski Faust" je
daleko od toga da bude najbolja drama, napisana kod nas poslije rata,
ali sam siguran da je nosi patriotska intencija.
Pozorje će ionako biti u znaku jedne odsutne predstave...
Da li ste ikada osjetili strah, zbog
posla kojim se bavite?
O, naravno. Tko nije?
Nedozrelost vremena...
To je famozna odredba: nije sada
trenutak! Najbolji odgovor je u zadnjem dijelu "Fausta",
gdje se upravo razgovara o tome gdje Afrić eksplicitno kaže da je
upravo sada trenutak, nema vremena za odgodu nekih važnih pitanja.
Je l'? To pitanje je ugrađeno u dramu i od njega živi njegov
dramski kompjuter, Faust. To je njegova ulazna snaga.
Da li strah pobjeđujete hrabrošću?
Hrabrošću daljeg pisanja?
Ne mislim na taj način. Ali, ne
provodim autocenzuru. Ne možeš se odlučiti biti hrabar. Ili jesi
ili nisi.
Da li ste razmišljali o tome, da vam
zbog spleta okolnosti neka drama, buduća, uzmimo, bude zabranjena?
Pa znate što, lako je zamisliti takvu
dramu koja bi sigurno bila zabranjena! Ništa lakše od toga. Ali, ja
pišem drame za izvođenje, ne za zabranjivanje.
Vi ste pisac, koji je trenutno u
modi...
Moje djelo je u modi. Možda. Stvar je
u osjetljivosti vremena. Možda bi bilo sretnije vrijeme u kojem
"Hrvatski Faust" ne bi bio u modi. Možda bi to bilo
veselije vrijeme za život. Činjenica da "Faust" uzbuđuje
na pozitivan i negativan način, također je simptom vremena. Možda
bismo bili veseliji da možemo pisati veselije drame. Pretpostavljam
da Fadil Hadžić živi u jednom veselijem vremenu. Ne vjerujem da
smo Fadil Hadžić i ja savremenici. Ni u kom smislu. Ozbiljno.
Na Sterijinom pozorju, za nekoliko dana, bit će šest predstava ukupno, od kojih dva vaša "Fausta", beogradska i varaždinska predstava. Dakle, Šnajder - trećina Pozorja...
To je mnogo, preko svake mjere. Iako
je bilo i ranije takvih slučajeva. Selektor je tu suvereno postupio.
On smatra da su to komplementarne predstave i da treba obje vidjeti.
Georgijevski tako misli. Hoćete još nešto pitati?
Slušam vas...
Ono što želite pitati je,
vjerojatno, da "Faust" ispada neka vrsta alibija u jednoj
situaciji koja nije sasvim legitimna, zbog te nesretne "Golubnjače".
Da, nepostojeće, sedme predstave...
Što se tiče "Golubnjače",
Pozorje će ionako biti u znaku te odsutne predstave, te "kampućijske
stolice", prazne. U nekom smislu riječi to je ilegitimno, kao
kad bi odigrali nogometno prvenstvo bez jednog jakog
kluba. Kad bi košarkaško prvenstvo igrali bez Šibenke, hahaha...
Dakle, meni su unaprijed oduzeli svu radost sudioništva na
Sterijinom pozorju. Bilo bi bolje za "Fausta" da se
"Golubnjača", recimo, odmjeri s njim. Možda bi se tako
vidjele i neke razlike u načinu postupanja s historijom: da
"Golubnjača" opisuje jedno društvo za koje se ne može
reci da je čak počela historija.
"Faust" prikazuje društvo u
kojem je jedan historijski rad obavljen, iako ima stravičnih učinaka
ta historija. U "Faustu" ima jedna rečenica zbog koje je
komad napisan, a koja glasi: nešto je ovdje zauvijek prestalo... To
je, dakle, društvo koje je nešto historijskog rada za sebe obavilo.
"Golubnjača" se ne bavi Hrvatima i Srbima, protivno
vladajućoj predodžbi o njoj nego se bavi plemenima u neolitskom
sporu oko pašnjaka. Biti Hrvat ili Srbin podrazumeva nekoliko
stotina godina rada civilizacijskog konteksta, historije. Bilo bi
zato zanimljivo uporediti ta dva osjećanja historije, odnosno,
predhistorije i historije.
To će štetiti "Hrvatskom
Faustu"?
Da, tako ja osjećam čitav problem.
Mislim da je "Hrvatski Faust" bitno oštećen time što
nema "Golubnjače" na Pozorju.
Ovo zvuči kao "izjava za štampu".
Pa, to i jest. Znate, smiješno je
kažnjavati Pozorje, smiješno je kažnjavati grad... To sliči na
neke biblijske osvetljive starozavjetne priče. Pozorje je oštećeno
igrom koja je sad izvan njegove moći. Da postoji prava razmjena
ideja, "Golubnjača" bi bila samo jedan podatak i nikom
ništa. Bilo bi bolje da je odživjela svoj vijek, a ne da je ovako
umjetno postala problemom. To je sada predstava-martirij. Bez potrebe.
Kakvo je stanje u kazališnoj
umjetnosti u Jugoslaviji, sada?
Mislim da se nemamo čega stidjeti,
izuzev zabrana kojih se stidjeti moramo i mislim da je teatar u
Jugoslaviji mnogo življi, nego književnost, na primjer. Imamo mnogo
toga za razmijeniti s drugima. Teatar je u dobi rane zrelosti, u
silnom je prodoru i to je dobro.
Hvala vam... Ja bih još jednu cigaretu.
Izvolite. Gotovo?
Da. Da li bi vam jedan ovakav razgovor
koristio u drami?
Ne. Uopće. U drami bi to sve stalo u
jednu riječ, dosjetku, krik...
Razgovarao: Dobroslav Silobrčić, obrada: Yugopapir (Intervju, maj 1983.)