"Buldožer" je, naime, rock-grupa od početka od kraja, skroz na skroz - ono što izvode po danu izvest će navečer i na pozornici. Svoj "Život" nisu odvojili od svog "Umjetničkog djelovanja", nisu po danu "dobri studenti" da bi se naveče na koncertima "ispraznili" zajedno sa svojom publikom
Ali, djeca su uporna!
I ta im se upornost, i nesvjesno, isplatila. Čuli su grupu "Smak" i vidjeli "Buldožere".
Ako su Radomira Mihajlovića-Točka i
njegovu grupu dobro slušali - a za to je trebalo biti naročito
strpljiv i uporan - mogli su čuti kako domaći rock nije još
sposoban othrvati se previše jednostavnim glazbenim klišejima i
naletima "narodnog melosa".
Iako svaki zvuk gitare i svaki udarac bubnja tjera nogu da capka (naročito kad je hladno!) kad svirka prestane, ostaje jednostavna činjenica da kod nas ima previše grupa koje, zapravo, još ne znaju što sviraju.
Iako svaki zvuk gitare i svaki udarac bubnja tjera nogu da capka (naročito kad je hladno!) kad svirka prestane, ostaje jednostavna činjenica da kod nas ima previše grupa koje, zapravo, još ne znaju što sviraju.
"Smak" bi se, da doista želi
postati dobrom rock-grupom, mogao laka srca osloboditi polovice svojih
članova, ali bi, čak i prije toga, morao odlučiti što želi
svirati.
Varaju se oni koji misle da neka rock-pjesma može podnijeti i malo alpskog jodlanja i malo "šumadijskog" bluesa (!), i malo džeza, i malo igranja na klaviru u stilu "Love Story".
Varaju se oni koji misle da neka rock-pjesma može podnijeti i malo alpskog jodlanja i malo "šumadijskog" bluesa (!), i malo džeza, i malo igranja na klaviru u stilu "Love Story".
Satirični rock
Kad je, nakon potrebnog odmora,
pozornicom zaorao "Buldožer", moglo se vidjeti prvo domaće
rock-kazalište na djelu.
Brecelju i ostalima iz grupe, izgleda, doista ne treba posebnog povoda za igru.
I upravo su koncerti prilika da njihovo kazalište najbolje dođe do izražaja.
Bio je to prvi domaći rock-koncert gdje se od publike nije tražilo samo skandiranje i lupanje po limenim ogradama gledališta.
Ležerno, nenametljivo, ironično, neopterećeni nikakvim iluzijama i idejama o "domaćoj rok-zvijezdi", "Buldožeri" su svoj satirični rok predstavili publici koju, istina, oduševljava pojava još jedne domaće grupe (posebno ovako "šašave"!), ali koja, na žalost, nije baš spremna na sva iznenađenja i ludosti koje Brecelj i Bele mogu smisliti, a ostali članovi grupe izvrsno glazbeno popratiti.
"Buldožer" je, naime, rock-grupa od početka od kraja, skroz na skroz - ono što izvode po danu izvest će navečer i na pozornici.
Svoj "Život" nisu odvojili od svog "Umjetničkog djelovanja", nisu po danu "dobri studenti" da bi se naveče na koncertima "ispraznili" zajedno sa svojom publikom.
Ali, od Ive Robića do "Bijelog dugmeta", kod nas traje upravo odvojenost pozornice od života, čak se i naše rok-grupe "pripremaju" za nastup.
Pripremaju se, naravno, i "Buldožeri", ali ne tako da unaprijed nauče baš sve što će reći pod "svjetlima pozornice".
A naša publika, izgleda, još nije navikla na takav rok. Treba je naučiti da su štosovi koje rade i doživljavaju u svakodnevnom životu jednako mogući i na pozornici.
Brecelju i ostalima iz grupe, izgleda, doista ne treba posebnog povoda za igru.
I upravo su koncerti prilika da njihovo kazalište najbolje dođe do izražaja.
Bio je to prvi domaći rock-koncert gdje se od publike nije tražilo samo skandiranje i lupanje po limenim ogradama gledališta.
Ležerno, nenametljivo, ironično, neopterećeni nikakvim iluzijama i idejama o "domaćoj rok-zvijezdi", "Buldožeri" su svoj satirični rok predstavili publici koju, istina, oduševljava pojava još jedne domaće grupe (posebno ovako "šašave"!), ali koja, na žalost, nije baš spremna na sva iznenađenja i ludosti koje Brecelj i Bele mogu smisliti, a ostali članovi grupe izvrsno glazbeno popratiti.
"Buldožer" je, naime, rock-grupa od početka od kraja, skroz na skroz - ono što izvode po danu izvest će navečer i na pozornici.
Svoj "Život" nisu odvojili od svog "Umjetničkog djelovanja", nisu po danu "dobri studenti" da bi se naveče na koncertima "ispraznili" zajedno sa svojom publikom.
Ali, od Ive Robića do "Bijelog dugmeta", kod nas traje upravo odvojenost pozornice od života, čak se i naše rok-grupe "pripremaju" za nastup.
Pripremaju se, naravno, i "Buldožeri", ali ne tako da unaprijed nauče baš sve što će reći pod "svjetlima pozornice".
A naša publika, izgleda, još nije navikla na takav rok. Treba je naučiti da su štosovi koje rade i doživljavaju u svakodnevnom životu jednako mogući i na pozornici.
