Milka Bakić-Keser, prva žena partizanski oficir / Život u Dječjem domu Radonja na Kordunu (1944)

Gledala je ranjenog druga. Vukla ga je u spas i molila da diše, da ostane živ. Nije se Milka plašila smrti i neprijatelja. Plašila se da ne izneveri sve one duge marševe pune nade, plašila se prekora staklastih ranjenikovih očiju što su joj verovale

Kada je krajem prve ratne godine komandama jedinica upućeno naređenje glavnog štaba Hrvatske da pripreme najbolje pojedince za odlazak u oficirsku školu, iz odreda "Perna" odabrana je i Milka Bakić. Tek kada se februara 1942. svih 67 polaznika obrelo u Gornjem Budačkom, ispostavilo se da je Milka jedina žena među budućim partizanskim oficirima.

Tokom ratnih godina krhka devojka je bila brižna bolničarka, odvažni borac i oficir, marljivi politički delegat, neumorna partizanska učiteljica...

Milka Bakić-Keser je jedna od onih hrabrih žena koja je delila tešku ratnu sudbinu svojih saboraca i utkala u našu revoluciju sav svoj mladalački entuzijazam, čovekoljublje, pravdoljubivost.

Danas ona skromno živi u Karlovcu, gradu u kome je s ljubavlju učila i vaspitavala brojne poratne generacije đaka pre nego što je, zbog narušenog zdravlja, otišla u mirovinu...

*****

Mart 1984: Malo je gradova koji, poput Karlovca, počivaju na četiri bistre reke. Malo je i stambenih višespratnica sa čijih prozora čovek upija njihovu lepotu. U jednoj takvoj zgradi, pri kraju Ulice Božidara Adžije živi prvoborac Milka Bakić-Keser, prva žena partizanski oficir.

Ovih dana, u njenom stanu listali smo album...

Prohujale decenije utkale su u Milkinu kosu srebrnkaste vlasi, ali su joj oči sačuvale mladalački sjaj. Govori tiho, s puno topline, i tek tu i tamo zaiskri blagi osmeh na njenom licu.

Na požuteloj fotografiji, nalik na razglednicu, Milka prepoznaje živopisni predeo oko Topuskog. Upire prst iznad jedva vidljivog brežuljka da pokaže gde se nalazi selo Čemernica. Odatle je valjalo pešačiti pola sata do zaselka Bakići koji pre rata nije imao više od dvadesetak kuća.

U Bakićima su živeli siromašni zemljoradnici iz čijih se domova širio miris proje i dečja graja. Jedna od tih kuća pripadala je čestitom rataru Mihajlu Bakiću i supruzi Stani. Njih ni teški životni uslovi nisu sprečili da podignu sedmoro dece.

Da bi nahranio čeljad, marljivi Mihajlo se, onako samouk, latio kovačkog i kolarskog posla pride. Doduše, pomagali su mu i ukućani, ko je koliko mogao.

Najstarije dete, kći Milka se 1940. godine upravo vratila iz Zagreba gde je završila žensku stručnu učiteljsku školu, kako se u ono vreme zvala. San mlade učiteljice da pismenosti uči decu prekinut je zlim vremenom rata koji se uveliko naslućivao i u njenom kraju.

Desetog aprila 1941. ustaše su - uz pomoć okupatora, nacionalista, katoličkog klera, vođstva hrvatske seljačke stranke na čelu sa Mačekom - proglasile takozvanu Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH).

Između Nemaca i Talijana povučena je demarkaciona linija, a po ugledu na fašističke režime ovih zemalja stvoren je državni, vojni i policijski aparat NDH.

Ustaše su odmah počele sa progonima srpskog stanovništva, komunista, rodoljuba.

Okupatori su raspirivali versku i nacionalnu mržnju, predstavljajući se s jedne strane kao saveznici hrvatskog i muslimanskog stanovništva, a s druge kao zaštitnici srpskog življa.

Sve srpske porodice iz Bakića bile su pozvane na prekrštavanje... Svaki otpor kažnjavan je masovnim ubistvima; na Veljunu (520 Srba), na Ivanić-jarku, Mehinom stanju kraj Skunja...

Kao žrtve tih zverstava pali su i Milkini najbliži. Ona i mlađi brat Vukašin otišli su u Petrovu goru da se pridruže partizanima.

Na Petrovoj gori

Živopisno gorje u jugoistočnom delu Korduna Milka je obilazila još kao dete. Sa vršnjacima iz sela brala je gljive, skupljala kestene, skakala preko bistrih potoka. A najlepši predeli Petrove gore leže upravo uz potoke: Radonju, Trepču, Brusovaču, Pecku, Blatušu, Bistru, Vojišnicu, Pernu... Početkom ustanka Milka je postala borac odreda "Perna".

Na slobodarskom Kordunu Petrova gora je postala bastion nepokora, simbol narodnog otpora. 

Avgusta 1941. ovde dolazi nekoliko istaknutih komunista i španskih boraca Hrvata koji zajedno sa tamošnjim komunistima Srbima i Muslimanima podižu ustanak. Okružni komitet KPH Karlovac, 18. avgusta 1941. imenuje rukovodstvo za Petrovu goru u sastavu: Ivo Rukavina, Miloš Dejanović, Većeslav Holjevac, Ćanica Opačić, Srećko Manola i Robert Domani.

Već 4. oktobra na Petrovoj gori počinje da radi prva partizanska bolnica, a krajem meseca ovde je konstituisan glavni štab Hrvatske. U toku rata na Petrovoj gori će raditi osam bolnica - Vrletne strane, Španovo brdo, Centralna, Civilna, Perna, Pecka i Sivac.

Iz partizanskih štamparija izlazili su listovi: "Partizan", "Glas Korduna", "Vijesnik" i "Naprijed".

Pored toga neprekidno će raditi partizanske vojno-mehaničke radionice, kovačnice, apoteke, kožare i pekare. Iz Petrove gore se širio plamen ustanka na Žumberak, Pokuplje, Baniju i Cazinsku krajinu.

Do prvih borbi koje je vodio njen odred, Milka nije imala sasvim precizna zaduženja. Priskakala je u pomoć gde god bi zatrebalo. Ipak, iskusnim drugovima je bio prepoznatljiv njen smisao za politički rad, pa je ubrzo izabrana za delegata drugog voda treće čete trećeg bataIjona.

Bila je jedina žena u vodu i uživala je veliko poverenje boraca.

Od početka ustanka do kraja

1941. partizani Petrove gore beležili su mnoge uspehe. Pored gotovo svakodnevnih diverzija na komunikacijama, partizani su oslobodili mesta Tušilović, Bović i Perjasicu. Neprijatelj je 14. septembra proteran iz Vojnić-kolodvora; 16. oktobra u Tušiloviću je razoružana domobranska jedinica: 17. novembra vod partizana sa Petrove gore ulazi u utvrđeni Karlovac: 24. decembra predaje se neprijateljska posada u Vojišnici; počinje opsada Vojnića...

Vojnić je oslobođen 12. januara 1942. i to je ujedno i najveći uspeh partizana do tada u Hrvatskoj. 

Tom prilikom zarobljeno je 500 neprijateljskih vojnika, zaplenjeno je 410 pušaka, 32 puškomitraljeza, 6 teških mitraljeza i mnogo ratne opreme.

Milkina jedinica je imala vatreno krštenje na Grubešić brdu.

- Dugo smo opsedali jako neprijateljsko uporište. Hrabrila sam drugove na položaju kojima je to bila prva borba. Mnogi nisu imali puške. Ja sam bila naoružana pištoljem i dvema bombama. Bilo mi je jako važno da se moji drugovi pokažu kao hrabri borci - seća se Milka.

I pokazali su njeni drugovi koliko su odvažni. I tada, i prilikom napada na Topusko, i u žestokim borbama na Baniji...

"Ići ćeš u oficirsku školu"

Krajem 1941. postojale su mnoge partizanske jedinice, pa se ukazala potreba za obrazovanjem starešinskog kadra. Zato je iz glavnog štaba Hrvatske upućeno naređenje komandama odreda da pripreme najbolje pojedince za polazak u oficirsku školu.

Decembarskog jutra, dok je studen okivala planinu, Milki su prišli Većeslav Holjevac i njen komandir Jovica Lončar.

- Drugarice Milka, ići ćeš u oficirsku školu - saopštili su joj kratko.

Sem iskustva stečenog u dotadašnjim borbama, Milka nije imala nikakvu vojnu naobrazbu, pa je tim više bila iznenađena ovakvom odlukom.

Kao i svi polaznici oficirske škole, Milka se teško probijala ka Gornjem Budačkom. Sa dvojicom drugova iz jedinice - Mirkom Žutićem i Gojkom Novakovićem - pešačila je noću kroz dubok sneg, između neprijateljskih zaseda.

Kada su napokon stigli svi polaznici oficirske škole, ispostavilo se da je među 67 budućih starešina (samo će 32 dočekati kraj rata) Milka jedina žena.

Prva predavanja počela su 21. januara 1942. u zgradi nekadašnje osnovne škole. Bilo je nešto učila i maketa koji su nekako spašeni iz predratne vojne akademije. Predavači su bili uglavnom oficiri jugoslovenske vojske koji su se već u toku ustanka priključili partizanskim jedinicama.

Učili su se: taktika, topografija, naoružanje, gađanje, strojeva obuka, minerska služba, noćne vežbe, partizanska borba, sredstva veze i bojni otrovi.

Radilo se intenzivno, a stečena znanja su proveravana na terenu (koliko su to mogućnosti dozvoljavale).

- Naročito zanimljiv predmet bio je - partizanska borba. Svi smo iznosili zapažanja iz borbi svojih jedinica. Ta je razmena iskustava bila dragocena - veli Milka.

Milka se isticala zalaganjem u oficirskoj školi. To što je bila jedina žena za nju je, kako kaže, bila obaveza više.

Ispiti na položaju

Nagli uspon narodnooslobodilačkog pokreta na Petrovoj gori i njenoj okolini zabrinjavao je vojne i političke vrhove Pavelićeve države. Vesti sa terena za njih nisu bile ohrabrujuće. Naprotiv. Tako je iz velike župe Pokuplje 22. 2. 1942. stigla depeša u Glavni stan Poglavnika:

"Ta se pobuna ne može smiriti nikakvim sredstvima nego oružanom silom, a ta sila mora biti što jača i efikasnija..."

Desetine hiljada ustaša, Talijana i domobrana krenuli su 18. marta 1942. put Petrove gore...

Zbog ofanzive neprijatelja prekinut je rad oficirske škole. Polaznicima su bili ostali još samo ispiti. Polagali su ih u borbama.

Po povratku u jedinicu vodnik Milka Bakić primljena je i u Partiju i odmah krenula na položaj. Naime, ustaše su upale u Petrovu goru i, počinivši brojna zverstva nad stanovništvom, zauzele vrh Petrovac.

Partizani prvog i trećeg (Milkinog) bataljona odreda "Perna" u noći 31. marta 1942. spremali su se za juriš. Sa njima je bilo i oko 700 seljaka roguljaša naoružanih samo koljem i vilama. Celu noć vodila se borba...

Palo je pedeset partizana, među njima i poznata skojevka, studentkinja medicine Dragica Bulat.

Milkina jedinica je bila primorana da se povlači ka Baniji.

Umorni, promrzli i izgladneli borci našli su se pred novim iskušenjem - rekom Glinom.

Zagazili su u ledenu reku, nabujalu od snega koji se počeo topiti. Treći borac ispred Milke je za trenutak posrnuo i brza voda ga je ponela pre nego što su mu priskočili u pomoć. Utom se čula komanda:

- Stanite, idemo natrag!

Put ih je ponovo vodio na Petrovu goru...

Dugi marš po hladnoći, u vlažnoj odeći i obući, ostavio je traga. Kada su stigli na odredište, u Milkinom krhkom telu kopnila je snaga. Po nogama su joj se otvarale rane, teško je hodala.

Njena jedinica je morala dalje, pa je odlučeno da Milka privremeno ostane u neuređenoj zemunici, tri metra ispod jednog bila Petrove gore. Drugovi su Milki poverili da čuva jednog teškog ranjenika.

Njih dvoje, samoća i bolne rane.

Odozgo su dopirale komande neprijateljskih oficira, režanje pasa, zveket oružja...

Gledala je ranjenog druga. Lišena svih drugih ljubavi, sva se okrenula njemu. Vukla ga je u spas i molila da diše, da ostane živ.

Previjala ga je i hrabrila, dok ih je nestajalo, dok je unaokolo smrt jurišala.

Nije se Milka plašila smrti i neprijatelja. Plašila se da ne izneveri sve one duge marševe pune nade, plašila se prekora staklastih ranjenikovih očiju što su joj verovale.

Šaputala mu je kako će slaviti slobodu, uplitala mu u kosu malo sunca, zlata i sjaja. Nije ga mogla prepustiti tami, srce bi joj prepuklo.

A nedaleko od njih, skrivenih pod zemljom, na razdaljini koja se koracima i slutnjom može premeriti, besnelo je ustaško bezumlje. 

Nemoćan pred boljim i hrabrijim, neprijatelj je na nejač nasrnuo.

Krenuo bajonetima na 1.300 žena i dece.

Nikada, vele stari Kordunaši, po dolinama i brežuljcima Petrove gore nije bilo toliko krvi.

Bilo je to vreme teških prizora, kada su majke skrivale decu u nedrima bukava.

Pamti Milka priču o poznatoj partizanskoj majci Mili Džodan.

Htela je pod skute neke starice sakriti jedanaestogodišnju kćer.

Ustaše su se na Milu okomile, jedan je nožem po licu zakačio.

Devojčica je skočila na majčin vrisak.

Ustaše su je kamama dočekale...

Partizanska učiteljica

... Na području opština koje okružuju Petrovu goru pao je u toku NOB-a 1.851 borac i 10.474 žrtve fašizma. Od ukupno 16.000 poginule dece do 14 godina u Hrvatskoj, na području Korduna život je izgubilo 6.608 mališana...

Nakon četiri dana drugovi su došli po Milku i teškog ranjenika...

Do kraja 1942. Milka je ostala u svojoj jedinici. Išla je iz borbe u borbu, od jednog oslobođenog mesta do drugog.

A onda je nanovo došla zima...

Milki je saopšteno kako su organi nove narodne vlasti dobili zadatak da ožive rad škola na slobodnoj teritoriji. Morala se rastati od drugova. Valjalo joj je poći u bitku i za pismenost i prosvećenost.

Sa zavežljajem u kome je bilo nešto knjiga, stvari i jedna sveska, naočita partizanka se obrela u Vorkapić-selu kraj Topuskog, gde je do kraja rata bila slobodna teritorija.

Milka je teška srca skinula partizansku uniformu sa oficirskim činovima, ostavila oružje i sela za katedru u selu za koje ranije jedva da je čula.

Ispred nje, u rasklimatanim klupama sedela je musava dečurlija poderanih rukava i cipela. Bilo je teško učiti ih slovima i računu kada je njima najslađa misao bila - tanjir toplog kačamaka. 

Učenici i seljani su zavoleli novu učiteljicu, stekli u nju veliko poverenje. Tako su i stariji znali da navrate kod strpljive učiteljice, koliko da se podsete "zaboravljenih slova".

Partizanska učiteljica je postala omiljena u selu.

Ono malo školskog pribora Milka je nabavljala od partizana koji su tuda prolazili. Kod nekog bi se našla zaplenjena sveska, kod nekog kakva knjiga, olovka...

Olovka se onda delila na dva, tri, četiri dela, već koliko je bilo đaka koji nisu imali čime pisati.

Tako do 1944. kada je Milka prekomandovana u Pernu da dočeka kraj rata u tamošnjoj osnovnoj školi. U mestu u kome je stupila u partizane.

Već sledeće godine stigla je u Karlovac, grad u kome će dve decenije učiti i vaspitavati đake osnovne škole "Mile Mraović - Simić".

Predavala je maternji jezik. Bila je od onih prosvetnih radnika koje učenici neobično vole zbog njihove jednostavnosti, topline s kojom im se obraćala. Slabe ocene iz njenog predmeta bile su prava retkost.

Ratne godine ostavile su traga i Milka je narušenog zdravlja otišla u mirovinu...

Listamo poslednje stranice Miikinog albuma. Pred očima slike nasmejane dece, unuka... Generacije rođene u miru...

Kratak zimski dan je na izmaku. Sa njenog prozora se više ne vidi reka. U trenucima dok se opraštamo, unuk Vladica vadi kutiju, i kao da naslućuje da je njen sadržaj povezan s temom našeg razgovora pita:

- Bako, a ovo?

- Ma, vidi ti njega. Ko ti je to rekao da diraš - blago ga prekori baka.

Da nam Vladica nije pomogao neopravdano bismo propustili da pomenemo priznanja koja je Milka dobila za učešće u NOB-u, poratnoj izgradnji, doprinos pedagoškom radu, za društveno-politički rad...

O tome svedoče: Partizanska spomenica 1941, Medalja za hrabrost, Orden za hrabrost, Orden bratstva jedinstva, Orden zasluga za narod, Orden Republike sa srebrnim vencem...

Napisao: Branko Kopunović, obrada: Yugopapir (Front, 1984)

Milka Bakić-Keser ponovo u stroju: Povodom obeležavanja jubileja
partizanske oficirske škole 

Briga za djecu / Iz knjige "Četvrta godina NOR-a na području Karlovca, Korduna, Like, Pokuplja i Žumberka"

Narodnooslobodilački odbori su na oslobođenom teritoriju već od proljeća 1942. godine vodili i brigu o djeci palih boraca, ubijenih roditelja i onoj čiji su roditelji bili u NOB-i te se o njima nije imao tko starati. Uz rješavanje brojnih ekonomskih, organizacionih, političkih i niza drugih pitanja oni su vodili izuzetnu brigu, prije svega, o ovoj djeci i onoj koja nije imala gdje ni od čega živjeti.

Partijske organizacije, NOO-i i druge organizacije NOP-a organizirale su dječje domove. Neki su od svog osnutka 1942. godine bili u selu Radonji kod Vojnića, Zbjegu, Vojničkom Grabovcu, Jovičićima, Velikoj Crkvini, Skradu i Dunjaku. 

O djeci u dječjim domovima brinuli su se prosvjetni, zdravstveni i socijalni odjeli pri narodnooslobodilačkim odborima. NOO-i i njihovi prosvjetni odjeli uspijevali su tokom čitavog rata da djecu u domovima zaštite od čestih neprijateljskih upada, premještajući je, prema potrebi, uvijek na sigurnija mjesta. 

Tako su djecu s područja Slunja preseljavali na područje Vrginmosta ili iz bilo kog ugroženog mjesta ili kraja u sigurniji. U domovima odraslija djeca učila su čitati i pisati, a u okviru pionirske organizacije imali su svoje raznovrsne odbore i pionirske grupe koje su radile na pripremanju zidnih novina i pomaganju slabijoj i nemoćnijoj djeci. 

Njima su rukovodile odgajateljice, omladinke ili članice AFŽ-a. Pionirske grupe nastupale su i u raznim zborovima, proslavama i manifestacijama. Djeca su imala i svoje pjevačke grupe, učila su partizanska kola i razne druge odgojne i obrazovne aktivnosti, kako bi lakše savladavala teškoće rata i tugu za svojim ubijenim roditeljima i popaljenim domovima. 

Za djecu u domovima hranu su kao i za NOV, osiguravali NOO-i iz dobrovoljnog priloga naroda. Žene i omladinke plele su im čarape i pulovere i šivale košulje od platna koga su same proizvodile od lana i konoplje. 

U predahu borbe ili u prolazu djecu su posjećivali borci koji su s njima razgovarali, pričali im priče o borbi a ponekad im donosili i poklone. 

O brizi za djecu, o njima i njihovom životu u domovima najvjernije piše u listu "Naprijed" br. 81, od 28. novembra 1944. godine, pod naslovom "Opis života u Dječjem domu Radonja", pa ga donosim u cijelosti...

*****

Mali Ličanin, izbeglica iz Drežnice
(foto: znaci.net)

Mi se u svojoj svakidašnjoj borbi borimo za život djece, ne damo da im njihove teške rane, koje im je zadao rat, bace sjenku na sretan život koji očekuje njih i našu zemlju. Ali, to još uvijek nije dosta. 

Ni dječji dom u Radonji, kao ni ostali dječji domovi, još uvijek nemaju dovoljno hrane, nemaju dovoljno kreveta za djecu, ni najnužnijih sredstava za higijenu i čistoću. Još im uvijek naša narodna vlast ne posvećuje dovoljno pažnje. 

I pored ratnih uslova postoje mogućnosti da se ovi domovi bolje i s više pažnje opskrbe sa svim najpotrebnijim stvarima. Jer, mi počinjemo novi život, u kojem će djeca biti najveća sreća našega naroda, najveća blagodat u oslobođenoj domovini. 

Dvije male seljačke kuće bijelo okrečene. U njihovim su tijesnim sobicama smješteni krevetići, stolovi i klupice. U krevetima čisto rublje, stolovi izribani. Mutan je dan i zima je, pa su se stanovnici ovih kuća povukli u blagovaonicu i utonuli u žamoru i igri. 

To je Dječji dom u selu Radonji na Kordunu.

Otvaramo vrata. Glavice se naglo okreću prema nama. Zaori gromki »Zdravo«. 

Kupe se oko nas. To su djeca popaljenog Korduna i Like. 

Njihovi su roditelji poklani, pomrli od tifusa, neki se nalaze u jedinicama Narodnooslobodilačke vojske. 

Mnogo su prepatila ova djeca. Soba je topla. Drug Lošo, upravnik doma, voli ih kao svoje. Čavrljamo s njima, u početku su uplašeni, kriju lice, pokazuju nepovjerenje. Ali, pomalo nestaje toga. Postaju sve življi. 

Igramo se s njima, hvatamo se u kolo, počinjemo pjesmu. I sretni smo, jer nam se čini da su zaboravili na mrtve majke i okrvavljene noževe zločinaca. Pa oni su još sasvim maleni. Najviše ih ima samo 6 godina. 

Ali, tek što smo počeli pjesmu, mala Milka Divjak iz Turjanskog umuknula je i izašla iz kola. Bit će da je muči neka strašna uspomena. Kako je teško gledati žalost na bucmastom licu četverogodišnjeg djeteta.

- Što je Milka, zašto ne pjevaš? 

- Dlugalice, moj je tata poginuo, odgovara ona. 

Za njom izlazi iz kola Draga Smoljanović iz Primišlja. Njoj su ustaše zaklali majku pred njenim očima. 

Ni Draga ne pjeva. Kaže da bi se mama ljutila. Tko bi onda žalio mamu? 

Onomadne, u najljepšem čaru i igri, kad su dječji prsti s mnogo pažnje podizali bajtice od cigle, mali je Vajo stajao kao ukopan. 

Njegovu su kuću ustaše zapalili i majka mu je u kući izgorjela. Zato on i ne voli da gradi kuće. Dok tako stoji i promatra ostalu djecu, na njegovom se licu ogleda patnja. Šestogodišnji Vajo na momente izgleda kao mali starac. 

Dok slušamo veseli dječji žagor i pjesmu, osjećamo kako u njihovim dušama žive one strašne uspomene, teške kao mora. One su pomutile pogled svijetlih dječjih očiju, pognule njihove glavice. 

Eno Danice Bulat iz Vrginmosta - i sad je još žuta i slabašna. 

Preživjela je ofanzivu u siječnju 1943. godine. Izgubila se od matere, dospjela s narodom čak u Bosnu. Onda se vratila u Liku. Na Kapeli je uhvatio tifus. 

Osam je dana Danica ležala pod grmljem na Kapeli, jela prve proljetne pupoljke, pila vodu iz škarpe. Kad su je donijeli u Dom, otpadali su joj nokti i meso s prstiju. 

Draga Sekulić i njena sestra Dara iz Ljeskovca na Kordunu bile su za vrijeme iste ofenzive čak do Livna. 

Kad su se vraćale kroz Liku, sreli su ih ustaše i zaklali im majku. 

Djevojčice su pobjegle i iz grmlja promatrale ustaški zločin. Onda su krenule s narodom na Kordun. Ali, nisu mogle odoljeti da još jednom ne vide majku. Vratile su se i pogledale je. Mrtve su majčine oči i čudno ih gledaju. A ustaše mogu svaki čas naići. 

Uzdrhtala su mala srca od bola. Moramo je ostaviti i brže poći za narodom. 

U njihovim očima kao da se i danas zrcali stakleni sjaj mrtvih majčinih zjenica.

Dom ga je spasio, on će mi ga i sačuvati do slobode

Desetgodišnja Milka Vojnović iz Crnog Potoka na Kordunu spada u red djece heroja. 

Nju su zajedno s braćom krvnici zatvorili u zapaljenu kuću. Gušila se već u dimu. Milka je u zadnjem času otvorila prozor, bacila kroz njega svoje dvoje braće i pobjegla s njima partizanima na Petrovac. 

Strašni su to doživljaji i još je strašnije djetinjstvo koje ih nosi u sebi. 

I opet oni isti pogledi, prepuni tuge, pogledi u kojima se osjeća sva strava zapaljenih sela i zaklanih matera. 

Oni optužuju bez riječi, njihova optužba prodire do dna duše i traže zavjet na borbu i osvetu. 

Jedino naša ljubav može da izliječi prerano ostarjele duše ovih mališana, jedino ona može da uzdigne njihove pognute glavice, da opet unese vedrinu u njihove zamračene dječje oči. 

Ljubav u Dječjem domu u Radonji zaista je podigla već bezbroj desetaka ove djece. To su sada djeca svih nas, njihova je majka Dom i velika borba naših naroda, koja je zaštitila djecu i otela ih od smrti i zločinaca. 

To oni osjećaju danomice u susretima sa ženama i omladinom, koji otkidaju od svojih usta i daju

mališanima. 

To oni osjećaju u brizi boraca 8. divizije. Velika je ljubav među djecom u Radonji i borcima Korduna. 

Pa kako i ne bi bila! 

Djeca će upravo ponijeti pravednu budućnost naše zemlje, za koju liju krv i borci 8. divizije. 

Beskrajna je bila radost, kad su u Dom stigle šarene tkanine, koje su poslali borci 8. divizije iz oslobođenog Cazina. ,

"Vole nas drugovi", kažu djeca. 

A kako tek djeca znaju da vole svoje velike drugove osloboditelje. 

Zločini fašista dosegli su vrhunac u životinjskim ubistvima i mučenju djece. A naša briga za djecu u najtežim danima rata vrhunac je čovjekoljublja naše borbe. 

Nije nam bilo teško da organiziramo dječji dom na Kordunu, još odmah poslije ofenzive u proljeće 1943. godine. 

Dječji dom u Radonji jedan je od najstarijih domova u Hrvatskoj. On se selio nekoliko puta, preživio je šestu i sedmu ofanzivu. On je, pored teških doživljaja i bolesti, vidio divne susrete roditelja i braće s izgubljenom djecom. 

Kad je kroz Radonju prolazila 1. kordunaška brigada, borci su, kao i uvijek, obišli svoje male prijatelje. 

Bilo je igre i veselja, a onda se odjednom mali Mile kojemu je čitava porodica poklana objesio o vrat jednom 18-godišnjem borcu. 

Mile se spasio pod gomilama mrtvih i dospio u Dječji dom. Sada je prepoznao brata i usrećio ga svojim životom. 

Čitavu je noć ljuljao brat Milu na koljenima, a u jutro kad je brigada stajala spremna za pokret, stupao je u stroju male vojske Dječjeg doma veliki Milin brat i nije se mogao otkinuti od njega. 

"Dom ga je spasio, on će mi ga i sačuvati do slobode", misli Milin brat na rastanku. 

Eto, kako ljubav i borba počinju da ispisuju nove dane u Dječjem domu u Radonji, dane sreće i radosti života.

Podržite Yugopapir: FB TW Donate