Jugoslaviju vidim u budućnosti kao sjajan savez suverenih država. To ne bi moglo nikome škoditi i smetati, a konačno bi donijelo mir u naš prostor. Mi se i dalje možemo zvati Jugoslavija, ali neka sporazum bude na zdravim ekonomskim temeljima, pa da se ide dalje zajedno, ali ipak da svaka jedinka u toj Jugoslaviji ima nekakav svoj suverenitet i svoje pravo i svoj udio u toj zajedničkoj državi
I ovog četvrtka "Kviskoteka"
će u celoj Jugoslaviji okupiti brojne gledaoce pored malih ekrana.
Trenutno je to u Hrvatskoj najgledanija emisija, a najpopularnija
osoba Hrvatske TV je Oliver Mlakar.
Tako pokazuju rezultati nedavnog
naučnog istraživanja gledanosti emisija i rejting lista novinara i
voditelja. Na toj listi Mlakar je u popriličnoj prednosti u odnosu na
druge kolege.
Ni u ostalim krajevima njegova popularnost nije mala.
Rado je viđen gost na mnogim estradnim scenama, gostovao je i udrugim TV
kućama. Simpatije publike sticao je i kao voditelj i kao prevodilac,
ogledao se i u kreacijama delova emisija.
*****
Ko je, u stvari, Oliver Mlakar, čime
se bavi?
- Najjednostavnije, ja sam voditelj.
Radim i neke druge stvari. U toku ovih tridesetak godina, od kada sam
u ovom poslu, bio sam i prevodilac, urednik i novinar. Sada radim
samo "Kviskoteku". Tu sam voditelj, ali u pripremama
takođe, sudjelujem. Ima i dosta novinarskog posla.
Recimo, rubrika
detekcije, u kojoj otkrivamo jednu od tri osobe. Jako je dobro
primljena kod gledalaca. Na pripremi tog dijela emisije jako sam
angažiran. Naravno, ne biram te osobe, to radi redakcija s
urednikom, na čelu. Ali, ja pripremam taj razgovor, dogovaram se s
izabranim osobama, mi se družimo i nastojimo da taj dio emisije bude
što zanimljiviji i kvalitetniji. To je taj neki moj novinarski udio.
Na kraju krajeva, cijela "Kviskoteka", to vođenje
programa, ima neminovno u sebi nekakvog novinarskog elementa, jer ja
nemam napisanu konferansu. Istina, imam samo zadani scenarij, jedan
okvirni, u kojem ja onda improviziram, nekad malo uspješnije, nekada
manje uspješno.
Osnovno je ipak voditeljstvo.
"Kviskoteka"
se kod nas prikazuje već jedanaest godina. Počeo je Hetrih i vodio
prvih nekoliko godina. Kada je otišao u penziju, ja sam uskočio
i...
Sasvim sam netalentiran za vođenje evidencija koliko sam čega
uradio, koliko sam godina nešto radio, ali mislim da poslednjih pet
ili šest godina radim stalno "Kviskoteku". Ima dosta
epizoda i dosta se dugo održala sa velikom popularnošću.
Radili ste dosta i van televizije.
Kako ste sačuvali svojstvenost u obraćanju publici?
- Istina, ja sam puno radio i izvan
televizije. Možda mi je to i donijelo nekakvu sigurnost, ležernost
koju onda mogu ispoljiti u takvim kontakt emisijama kao što je
"Kviskoteka". Uvijek sam rado nastupao pred publikom,
uživao na raznim festivalima, modnim revijama, raznoraznim
koncertima. Uglavnom, gdje god je trebalo da voditelj nešto napravi,
mene su pozivali.
Uvijek sam se rado odazivao na takve pozive. To mi
je donijelo, naravno, mnogo iskustva, koje sam onda mogao dobro
iskoristiti i na televiziji. Uostalom, u mladosti sam se malo i
glumom bavio. Čak, jako davno kao amater, kao student, u jednom
amaterskom društvu pripremali smo predstavu.
Režirao je Božidar
Violić, danas veliko ime našega teatra. Čak smo igrali i u
dramskom kazalištu "Gavela"... Malo sam uvijek imao
neko nagnuće ka nekakvim nastupima. Onda se to valjda osjeća i u
načinu rada i u vođenju mojih emisija.
Nisam svjesno radio na tome
da očuvam dostojanstvo profesije, već sam jednostavno takav čovjek.
Svaki posao sam radio maksimalno profesionalno i s punom ozbiljnošću.
Jednostavno, nešto drugo nije dolazilo u obzir. Tako je išlo iz
godine u godinu.
Možda je zbog toga sada i taj ozbiljan minuli rad
donio i neke rezultate. Vidim da po nekim
anketama ljudi glasaju za mene, kao najboljega u mom poslu. To je
onda valjda, znate, rezultat.
Sjećam se mojih početaka: bio sam i
uplašen i krut i zbunjen, i nikakav jednostavno. To je takav posao
gdje nema škole, gdje jednostavno moraš raditi, raditi. Što više
radiš, ako imaš malo smisla i ako si malo ambiciozan i ako se
trudiš - mogu doći i neki rezultati.
Ostao sam uporan u poslu i
izgleda da su ipak neki rezultati došli.
Govori se da sa HTV treba da odu
neke poznate ličnosti. Pominje se i mogućnost vašeg penzionisanja.
Može li neko koga publika traži i voli u penziju?
- Već ste dali odgovor. Naravno da ne
bi trebalo. Negdje sam već spomenuo Majka Bonđorna, koji ima deset
godina više od mene, a ovoga časa na talijanskoj televiziji vodi
tri kviz emisije. Ja mislim da nikome ne pada na pamet da ga skine s
ekrana, jer je čovjek koji privlači gledaoce, koji donosi sponzore,
na kraju krajeva - čini jedan program prihvatljivim i gledanim.
Svakoj televiziji je stalo da ima takvo što. Jer, uz gledane
programe vi možete plasirati i ono što je komercijalno. A danas se
živi od takvih emisija koje moraju nekakav dohodak, odnosno prihod
donijeti.
Činjenica je da sam se ja našao, sticajem bioloških
okolnosti, na tom popisu za mirovinu. Navršio sam pedeset i pet
godina i imam trideset godina radnoga staža. Dakle, to su oni
minimalni uvjeti koji zakonski omogućavaju čovjeku odlazak u
prijevremenu mirovinu.
Dakle, ja nemam niti dovoljno godina života,
niti dovoljno godina staža da bih otišao u kakvu-takvu pristojnu
mirovinu. Bila bi to nekakva prijevremena, moglo bi se prije reći -
prisilna mirovina. Istina je da nas ima previše u Televiziji i treba
smanjiti broj zaposlenih, ali ovaj način na koji se krenulo nije baš
najsretniji.
Trebalo bi napraviti selekciju, jer se može desiti da
ostanu ljudi koji ne rade dovoljno, a da odu oni koji su i te kako
potrebni. Optimista sam i mislim da ću na kraju ipak biti izuzet sa
tog popisa, iako lično mislim da se nisam niti trebao naći na
njemu. Da je televizija htjela mene da zaštiti, trebalo me odmah
skinuti s tog popisa, tako da danas ne bi morali o tome ni
razgovarati.
Niti bih ja morao na ulici svakom prolazniku
objašnjavati da to sve nije baš tako i na neki način braniti i
televiziju i sebe.
U stvari, to je unijelo neki nemir i u moj
privatan život. Ljudi me i kući nazivaju. Mislim da tome nisam
trebao biti izložen, iako će, ja vjerujem, to sve dobro završiti.
Ako ipak odem u penziju, ja ću na kraju i dalje raditi.
Sama
činjenica da ja sada razmišljam da li sam star, da li uopće mogu
raditi, ne prija. Stvori se neka nesigurnost koja u mom poslu baš i
nije potrebna. Imam relativno malu plaću, nekih 12 milijardi, nakon
30 godina staža i moja bi penzija bila četiri-pet
milijardi, ako bi sutra, prekosutra otišao u tu prijevremenu.
Mnogo govorimo o tržištu, ali to tržište kod nas još nije
zaživilo. Nema, na žalost, ni konkurencije. Bilo bi sjajno kada bi
postojala još jedna televizija u Hrvatskoj, jedna konkurentska
televizija. Bilo bi dosta ljudi, koji bi sada trebali ići u penziju,
a mogli bi napraviti jedan fini program.
Onda bi mogli konkurirati
ovoj sadašnjoj. Ali, nema ni toga. Na zapadu, ako ide jedan dobar
program, u njega treba uložiti i treba ga držati i čuvati, jer će
donijeti prihod.
Kada ipak odete u penziju, čime ćete
se baviti?
- Imam toliko interesovanja da ne znam što bi mogao eliminirati uopće. Vjerujem da ću još raditi i na
televiziji, jer to je medij koji volim. Imam dosta iskustva. Moja
obitelj ima jednu malu galeriju slika ispod svodova uspinjače u
starom dijelu Zagreba.
Velika smo obitelj koja se dobro slaže,
dobili smo unuka prije šest mjeseci. Imamo i strastveni hobi, to su
dva mala psa (crni patuljasti šnauceri, od kojih je jedan
prošlogodišnji evropski prvak, prim. E. Ć.).
Za obitelj, normalan
život i dan koji traje 24 sata - mislim da je to dovoljno.
Kroatizacija u svim emisijama Hrvatske TV
U domaćem TV prostoru do sada niste
dobili valjanog naslednika. Kako vidite podmlađivanje voditeljskog
poziva?
- Nije to lako objasniti. Nekoliko se
komponenata prepliće. U prvom redu, mladi ljudi nisu dovoljno
ustrajni. Možda im se ne pruža dovoljno šanse. Nema ni dovoljno
programa da bi oni mogli pokazati što znaju. Kod nas u Hrvatskoj TV
postoji sada Drugi kanal, koncipiran kao kontakt program, sa puno
mladih voditelja koji to sada rade.
Mislim da će se među njima naći
ljudi koji će moći i dalje raditi taj posao. Sada tako izgleda da
ja nemam nasljednika, ali kada bih se sutra razbolio ili otišao
doista u penziju, neko bi već uskočio u emisiju.
Vjerujem u mlade
koji će iskoristiti svoju šansu.
Vaše osnovno oružje je jezik. Trpi
li on promjene? Javljaju se u poslednje vreme neki novi izrazi, nove
reči, kroatizacija u svim emisijama Hrvatske TV.
- Osjećam da se jezik po malo mijenja.
Uglavnom govorim kao što sam govorio i do sada. Niti to mogu preko
noći mijenjati, niti me netko na to primorava, koliko znam nitko
nije primoravan. Ipak, češće se čuju neke zaboravljene riječi
koje se nisu koristile.
Mislim da je to dobro. Ima jako lijepih
hrvatskih riječi koje su bez ikakvog razloga nestale i koje se dosta
stidljivo ponovo javljaju. Donose možda pomalo i arhaičnost tom
jeziku, ali i nekakav poseban šarm.
Apsolutno sam za
to da se jezik mijenja, da ima svoju osobenost, da se ljudi
izražavaju onako kako se najbolje osjećaju, bez ikakvih prepreka
ili granica. Nema nikakve prisile, da se sada recimo mora reći
Europa, umjesto Evropa. Možete reći i jedno i drugo.
Danas, kada se politika u sve upliće - kako da se sačuva čast profesije?
- U svojoj profesiji ne osjećam
nikakav problem te vrste. Čovjek samo mora biti savjestan,
profesionalno obavljati svoj osao, onako kako ga je uvijek radio.
Često ste ranije bili gost Beograda i
na estradnim podijumima i u jednoj dečijoj emisiji ste igrali -
sebe. Nešto vas u poslednje vreme nema?
- Pa to je prirodno. Vidite kako smo se
podijelili. Političari su nas uspjeli zavaditi.
U Beogradu je brojna vaša publika, tu
su i vaši prijatelji. U kakvim odnosima ste ostali? Da li vas i
dalje pozivaju?
- Naravno, još uvijek imam prijatelja
u Beogradu. Nikada ta prijateljstva nisu bila tako prisna, da bismo
se posjećivali ili nazivali telefonom. Mislim da se ona nisu
pokvarila ni malo i da ću ja uvijek rado sresti Miću Orlovića i on
mene, a tako je i sa mnogim drugim kolegama sa beogradske televizije.
Kakav je vaš odnos prema publici koja
vas veoma ceni i van Hrvatske?
- Ja poštujem svakoga gledaoca iz bilo
kog kraja da je. Uopće ne pravim nikakve razlike. Mislim da općenito
među ljudima i ne postoje, ne prave se razlike.
Sve što se dešavalo oko "Evrovizije
90" odmah je tumačeno kao ograđivanje hrvatskog medijskog
prostora od svega što je Jugoslovensko. Kako danas gledate na sve
to?
- Mislim da se nije ništa posebno
događalo, osim onoga incidenta sa voditeljima. A taj incident nije
uopće bio povezan s politikom, iako se on ispolitizirao. Takva je
izgleda situacija kod nas posljednjih godina da nam je politika
postala sudbina.
Kad pogledaš kroz prozor, neko već misli da se
baviš politikom i da nešto politiziraš...
To je bila stvar
isključivo profesionalne i ljudske prirode. Voditelji su bili
odabrani mjesec dana prije samoga natjecanja, iako se to moglo
učiniti mnogo, mnogo ranije.
Tog časa kada je već rečeno ko vodi, ko je
rezerva, onda je to trebalo biti završena stvar. Tim prije što je,
sudeći prema reakciji i kritike i gledalaca, izbor bio u redu.
Došlo
je do nekakvih polarizacija, ali ne razumijem zbog čega. Isti oni
koji su nas odredili za voditelje počeli su pomalo navijati za mlađi par.
To smo
Helga i ja osjetili, da se nešto sa strane kuha, ali uopće ne zbog
toga što je netko iz Beograda ili Zagreba. Mislili smo samo da taj
odnos prema nama nije u redu i jednostavno smo par dana prije, kada
je Radman (Goran Radman direktor TV Zagreb i izvršni producent
"Evrovizije 90" prim. E. Ć.) rekao i javno na televiziji
da se još ne zna ko će voditi, smatrali da je nedopustivo da se
stavljamo u takvu situaciju.
Zato smo mi dali te ostavke koje su se
shvatile svakako, da se ne vraćamo na tu politiku.
Mi se i dalje možemo zvati Jugoslavija...
Kako danas gledate na te događaje? Da
li je sve moglo da se reši iza zatvorenih vrata?
- Možda se i moglo. Vjerojatno.
Izgleda da ni Helga ni ja nismo bili svjesni kakva će se lavina
odmotati nakon tog našeg poteza. Ja sam se sam uplašio toga.
Morali
smo se vratiti, jer su protesti gledalaca (preko Radio Sljemena) bili
veliki. Užasan je bio to revolt. Sada kada o tome razmišljam -
možda to nismo trebali tako napraviti, ali...
Da li ste čuli da su pretili Dubravki
Marković u to vreme da ne sme da se pojavi kao voditelj?
- Nešto sam čuo, nešto pročitao,
ako je to tako, onda mi je doista žao. Sve to je nepotrebno. Uvijek
u svemu ima, u tim ekstremnim situacijama luđaka spremnih da
prijete. Ne bi možda trebalo previše pridavati važnosti tome.
Kako vidite jugoslovensku stvarnost danas - kako se osećate?
- Pokušavam se izolirati iz svega
toga, iako mi potpuno ne uspijeva. Jednostavno, hoćeš-nećeš moraš
razmišljati i pokušati vidjeti kako to izgleda. Vrlo je
komplicirano, očito. Nesloga je totalna. Ni na jučerašnjoj
sjednici Predsjedništva stavovi se nisu približili ni malo. Ja sam
optimist, mislim da su to sada tvrdi pregovori koji će donijeti neke
rezultate na kraju.
Jugoslaviju vidim u budućnosti kao sjajan savez
suverenih država. Ovo ne govorim stoga što je to stav Hrvatske
vlade, nego mi se čini da je to nešto što je sasvim prihvatljivo,
što ne bi moglo nikome škoditi i smetati, a što bi nam konačno
donijelo mir u naš prostor.
Mi se i dalje možemo zvati Jugoslavija,
ali neka sporazum bude na zdravim ekonomskim temeljima, pa da se ide
dalje zajedno, ali ipak da svaka jedinka u toj Jugoslaviji ima
nekakav svoj suverenitet i svoje pravo i svoj
udio u toj zajedničkoj državi.
Šta vi, kao intelektualac, mislite o
filmu koji je snimila JNA o naoružavanju u Hrvatskoj?
- Mislim da je bila velika greška što
je on uopće bio emitiran. To je nepopravljiva greška i to se
jednostavno nije smjelo dogoditi. Da se to dogodilo u jednom
demokratskom društvu, kao što je recimo Amerika, koliko sam upoznat
s njihovim pravnim normama, da se na taj način nekoga špijuniralo u
njegovom privatnom stanu, već bi bili u zatvoru, bez obzira što su
oni otkrili.
Neosporno da je oružje stiglo i da ga
ima. Nije li to naoružavanje dokaz nekog velikog straha od Srba u
Hrvatskoj?
- Nije, ne vidim ja to tako. Koliko sam
informiran, kao građanin, ne znam da li to sve naše novine pišu,
ali pročitao sam da je naša teritorijalna
obrana razoružana svojevremeno. Ne vidim razloga što se to
napravilo. Nakon toga je Hrvatska, suverena Hrvatska, htjela imati
svoj milicijski sastav, koji je morao imati i neko naoružanje. Onda
je kupila to naoružanje za taj sastav.
Uvjeren sam da on nije
naoružan zbog toga da bi se nekoga napalo i da bi se napravila neka
pobuna, nego jednostavno zbog toga da ta jedna država koja se zove
Hrvatska, može se zvati i drugačije, ima jedan sastav koji može tu
zemlju braniti od bilo koga ko bi je napao ili tko bi htio praviti
bilo kakve nerede.
Mislim da tom strahu nema mjesta.
Čini mi se da
se ipak više piše o nekom strahu od Hrvata, nego od Srba.
Ili je
to obostrani strah.
Može biti da toga i ima, ali čovjek kao ja,
koji živim u ovom okruženju, ne vidi nigdje nikakvu opasnost niti
razlog za strah. Možda je to pogrešan dojam, ali...
Ranije ste rado gostovali i u drugim
krajevima. Da vas sada pozovu, da li biste se odazvali?
- Pa naravno. Zašto da ne?
Da li pripadate nekoj stranci i kakva
su vaša stranačka opredeljenja?
- Nisam nikada nekoj posebnoj stranci
pripadao. Moja stranka je moja obitelj. To je ova moja osnovna
obiteljska ćelija, kojoj svim srcem i dušom pripadam i mojoj
profesiji. To su moja stranačka uvjerenja.
Ima li u vašoj profesiji nekog dela
kog se niste dotakli, nešto što je ostalo kao profesionalna želja?
- Ne znam. Mislim da nije. Mnoge sam
stvari radio i okušao se u svemu. Čini mi se da mi je ovo nekako
išlo najbolje i sa najmanje napora sam uspio raditi posao, te sam u
njemu i ostao. Možda je to bila malo i komocija ili nedovoljna
ambicija da se probam na nečemu drugom više angažirati.
Da niste bili voditelj, čime biste
se bavili?
- Možda bih bio negdje profesor
francuskog jezika. Kada sam počinjao, radio sam u institutu kod
doktora Guberine koji je naš poznati stručnjak za ispitivanje i
liječenje gluhih. On ima svoje metode, i krug svojih suradnika među
kojima sam i ja bio. Možda bih negdje u nauci završio.
*****
Teme intervjua bile su iscrpljene.
Privodeći razgovor kraju, nametnuo se i razgovor o umiljatim kućnim
ljubimcima. Svojom pitomošću i lepotom mame svakoga ko poseti
Mlakarove. Govoreći o ljubavi prema psima, domaćin je između
ostaloga otkrio i još jednu tajnu:
- Moja supruga toliko voli pse da bih,
kada bih se ponovo rodio, želio da budem - pas moje žene.
Bila je to najljubavnija izreka koju je
vaš reporter, dragi čitaoci ikada čuo.
Ne znam sigurno da li je i
gospođa Mlakar čula ovaj deo razgovora, koji se sasvim slučajno
vodio baš na dan Svetog Valentina.
Razgovarala: Emina Ćirić, obrada: Yugopapir (TV novosti, mart 1991.)
