Znate, Paja ne voli ovo što radi! Radi zato što mora da radi i što ne zna što bi drugo. A inače ne voli film i sve ovo oko njega, pa zato, možda, ne voli novinare. Bježi od njih kao od kakve epidemije. On tako na našoj Adi ne bježi ni od čitavog roja komaraca!
Tužno i sumorno djeluje ovih dana Ada
Ciganlija, Sava je mutna, nebo tmurno. A jesen ovdje i te kako može
biti lijepa. Ne tako lijepa kao proljeće i ljeto, ali može i žuto
lišće u odsjaju vode da uzbudi i zanese.
I lagani vjetar koji vas
načas zaplaši da podignete okovratnik, i tiha sirena, kao jecaj
kakve usamljene bijele lađe koja pozdravlja obalu Ade i njene
adaždije.
Sve to može biti lijepo. Ali ova jesen, ova sadašnja
jesen nije lijepa.
Ne, nije to jedan od onih tvrdoglavih
dojmova koji se vječito identificiraju s psihologijom zakerala i
gunđala:
"Eh, nije to ono što je nekad bilo!"
Ali umjesto prave, plavičaste i pomalo
misteriozne izmaglice, koja katkad skriva i prekriva Adine prirodne i
umjetne predjele i prizore, sada je taj prokleti smog preuzeo tu
ulogu, i tu stvarno nema što da se zamjera onima koji uzdišu i
mumljaju onu već spomenutu trečenicu.
A ljeto na Adi jedino nije ljepše u
onoj TV-emisiji, i valjda je to jedan od mogućih razloga što je
Pavle Vujisić odbio da joj bude domaćin!
Nećemo o filmovima!
Za početak napomena: nećemo danas
mnogo o filmovima Pavla Vujisića, njegovim nagradama i priznanjima,
te o tome koliko je zapravo cijenjen.
A da bi početak bio jasniji,
Paja je jedan od najpoznatijih beogradskih adadžija.
Do prije
nekoliko mjeseci, jedna je od onih pedesetak kućica na splavima od
benzinskih bačava bila njegova. Sada više nije, ali sada jedan
bijeli brodić koji vas može, makar i načas, vratiti u stara dobra
vremena kada je vestern bio sasvim normalna, svakodnevna pojava u
kinu.
To je brodić s onim neizostavnim kotačima na bokovima, koji
su u svojim mebliranim salonima nosili kockare,
revolveraše, sumnjive i nesumnjive ženske, raznorazne probisvijete,
pustolove i "svijet iz boljih kuća". A sve niz i uz
Mississippi!
Eto, sada u Savinom rukavcu pokraj Ade,
koji će uskoro, po običaju, biti pretvoren u zimovnik, ljuljuška
se jedan takav brod, a kapetan mu je Pavle Vujisić, učitelj lijepog
ponašanja pred filmskim i TV-kamerama, pobjednik i režiser mnogih
privatnih, komornih, spremanja gozbi, čovjek koji neizmjerno voli
rijeku i vodu... pogledom!
Bikinijada
Još o Adi, Pajinom pribježištu: ona
je, kao i divlji zapad, znala da ugosti ljude raznih ćudi, karaktera
i zanimanja. Dakako, i one bez zanimanja: avanturiste, beskućnike,
osobenjake, dobrovoljne izgnanike.
Pa i to su neka zanimanja, nije li
tako?
A o alasima, tim riječnim majstorima bez kojih nema ni riblje
čorbe, ni paprikaša, ni brodeta, gotovo da i ne treba ništa
govoriti! Oni su, možda, i najveća dragocjenost Ade i najveći
prijatelji svih adadžija.
A ljeti se ipak sve učvrsti i osigura
kako bi uživanje bilo potpunije, a s druge susjedove splavi zveket
žlice u dubokom tanjuru.
A pored obale, kao na kakvoj pisti,
prava bikinijada. I zato je ljeto ljepše!
A o Pajinim filmovima? Pa dogovorili
smo se!
Zid šutnje
No i da nismo, ne bi ništa vrijedilo...
- Da vam kažem nešto: sve to što se
piše po novinama, nije, brate, u redu. Ja osobno još nikada nisam
dao ni jedan jedini intervju ili pristao na nešto slično! I što tu
ima da se priča o filmu?
- Ali "nešto slično" se
ipak pojavljivalo?
- Sve je to izmišljeno, kad vam ju
kažem! Ja nisam ništa pričao!
Ovaj dijalog vodili smo nedavno u
Senjskom rudniku, u kamp-kućici, zapravo bifeu ekipe filma i
TV-serije "Petrijin venac" Srđana Karanovića.
Nevjerojatno,
ali točno: u trenutku kada je saznao da pred sobom ima novinare,
Vujisić je počeo da ječi, uzdiše, šišti.
Kao da se sprema na
operaciju!
- Nemojte, ljudi, ako boga znate, ne
mogu ja to! Što da vam pričani o filmovima? Pa nije taj moj rad
toliko značajan, nije to uopće vrijedno pažnje! Novine, valjda,
imaju pametnija posla od toga da pišu o Paji Vujisiću!
A zapravo sve to možda i nije tako
nevjerojatno. Jedino što su takvo pitanje o smislu i besmislu još
davno prije Paje Vujisića trebali postaviti drugi.
Šutnja može samo ponekad biti znak
odobravanja. A mi pijemo kavu (kod njega nismo opazili nestašicu tog
napitka) i šutimo.
U prikolicu ulikzi Andrija Radić.
On je nekad
bio profesionalni vozač filmskih ekipa, odnosno dugo je godina bio
nezamjenjiv. Sada je privatni prijevoznik.
Film opet ne može bez
njega, i sada daje svoje usluge "Petriji". Sjeda i on pored
nas. Svi šutimo. Ipak, Pavle Vujisić prvi prekida tišinu:
- A sjećaš li se, Andro, boga ti, kad
smo ti i ja zajednički jednom držali bife?
- Kako da se ne sjećam, Pajo! Bilo je
to na snimanju filma "Desant na Drvar". E, baš smo onda
lijepo živjeli! Svakog smo dana pekli po dvije ovce na ražnju. Bilo
je pića koliko voliš!
- Mora da ste lijepo prošli? - naivno
pita momak koji kuha kave.
- Ma kakvi lijepo prošli! Pa gdje to može da bude kad Paja i ja držimo bife?! Na piću se najviše
zarađuje, a nas smo dvojica najviše... popili!
Paja se smješka, skida naočale i
stavlja ih na stolčić. Dodao bi nešto, ali ne zna što.
Osim da se
i on pridruži žalu za "dobrim starim vremenima". No on
ipak nešto u sebi sabire, a glasno konstatira:
- A, vidiš, ja sam dosad jedno pet puta
igrao kafedžiju. Nedavno u "Salašu". I sada sam u "Petriji" kafedžija. Pa, slušaj,
to i nije tako mnogo! A na filmu sam još od "Čudotvornog
mača". Što mi je uopće trebalo sve ovo?
Kasnije, njegov drug, odnosno kum, koji
je tu Pinterov pomoćnik oko kamere, inače suborac ne samo iz mnogih
filmova nego i jedan od najvjernijih adadžija, govori mi tiho, na
uho, da Paja ne čuje:
- Znate, on ne voli ovo što radi! Radi
zato što mora da radi i što ne zna što bi drugo. A inače ne voli
film i sve ovo oko njega, pa zato, možda, ne voli novinare. Bježi
od njih kao od kakve epidemije. On tako na našoj Adi ne bježi ni od
čitavog roja komaraca!
Opet se, bar u mislima, vraćam Adi:
uvečer, kad se vrelina smiri, kad vrućina posustane, a užareni se
predmeti počnu vraćati svojoj normalnoj temperaturi i ljudi
odahnu.
Mislim na one koji tu žive, ili koji provode i svoj godišnji
odmor i sve ostalo slobodno vrijeme.
Mislim, prije svega, na Paju
i njegovo društvo. I na njihove večernje sjedjeljke.
I onda se
sjetim one Kiplingove pričice o nekom njegovu prijatelju pukovniku
iz Indije, koji se stalno hvalio da njega komarci uopće ne grizu i
da on spava kao beba.
- Pukovnik je u prvom dijelu noći
toliko nakresan da uopće ne osjeća komarce - pričao je i
objašnjavao slavni književnik. - Kasnije su komarci toliko pijani
da im pukovnik više ne pada na pamet!
Urođeni instinkt i talent
Majstor kamere Tomislav Pinter
prisjetio se jedne Pajine uloge (a nedavno smo je vidjeli i na
televiziji), pa i ne samo uloge...
- Radili smo zajedno mnogo filmova - kaže
Pinter. - Evo, sad mi se baš vrze po glavi "Dvostruki obruč"
Tomislava Tanhofera. Tu je Paja igrao kafedžiju, i to negativca.
Paja ima čudesnu moć i snagu pred kamerom. Osjeća je instinktivno,
to je neki neobjašnjiv urođeni talent.
Ipak, mislim da je ključ
njegova brzog shvaćanja što i kako treba uradili u nekoj ulozi u
njegovoj načitanosti.
Mnogo je pročitao i mnogo zna, veoma je
obrazovan: Zato izuzetno brzo shvaća.
Vujisić obično igra sirove, proste ali
dobroćudne ljude.
Vjerojatno će mnogima taj podatak o njegovu
neprestanom zanimanju za knjigu, dobar roman, biti u neku ruku
paradoksalan.
Ali, kad se zna da je najprije studirao pravo, da je
zatim prešao na svjetsku književnost i da je sve to ostavio kad ga
je filmski režiser Voja Nanović pozvao da igra na filmu, onda to
uistinu nije toliko paradoksalno.
- A bio sam lud što sam ostavio
književnost! Ali, gdje možeš, kad jednom ovdje upadneš (misli na
film, dakako op.p.) - sve je gotovo!
Zapisano u bilješkama
Rođen 1926. na Cetinju (gdje mu je
otac službovao), Pavle Vujisić jedna je od najmarkantnijih ličnosti
jugoslavenske kinematografije, ali, i najčudnijih.
Omiljen je u
gledalištu zbog svoje prirodnosti i dominacije.
Nije lako igrati
pored njega, jer tada nije teško biti u njegovoj sjeni.
Ali s druge
strane, svojim golemim iskustvom podrška je svima. Kad je
raspoložen, onda je nekako i svima lakše. I početnicima
prvenstveno! Pomaže im, savjetuje...
Budući da se neke stvari (i pored
dogovora) nisu mogle izbjeći, sjetih se jednog anegdotskog fragmenta
koji je napisao John Cage u svojim "Mogućnostima za kratku priču".
Znameniti je muzikolog prisustvovao predavanju nekog poznatog
filozofa.
"Morate poklanjati punu pažnju onome što se govori,
a to ne možete činiti ako hvatate bilješke", upozoravao je
predavač.
- Gospođa s moje desne strane - zapisao
je Cadge - hvatala je bilješke. Čovjek koji je sjedio desno od nje,
gurnuo ju je laktom i rekao: "Zar ne čujete što govori? Ne
treba da hvatate bilješke!"
Ona je tada pročitala što je zapisala
i rekla je: "Dobro, imam to zapisano u svojim
bilješkama!"
Napisao: Slobodan Šterić, obrada: Yugopapir (Studio, XI 1979.)
