U tom času neka me ruka potapša po ramenu. Okrenuh se: četiri tipa (ako sam ja huligan, ne znam kako do njih nazovem, recimo, siledžije) smješkala su mi se zavodljivim osmijehom, a ispod njihovih su se usana nazirali dobro reducirani zubi, gubici iz mnogih "prijateljskih uvjeravanja"
Boris Matak (17) učenik je III a razreda arhitektonskog smjera GTŠ u Zagrebu.
Redakcija: "Što te je ponukalo da
ovo napišeš?"
Matak: "Odavno sam to namjeravao. Smeta mi i vrijeđa me da mene i moje vršnjake, samo zato što nosimo traperice i malo dužu kosu, netko naziva huliganima. Zar smo manje vrijedni, bez osjećaja, ako imamo na sebi traperice? Traperice nosim jer su praktične a dugu kosu jer mi se to sviđa. Ima li u tome nešto loše? Želio sam da to kažem svima. Neka i ostali moji vršnjaci kažu što ih tišti. Bolje je da mi sami govorimo nego da drugi tumače nešto što dovoljno ne poznaju, zar ne? Ali uz jedan uvjet: da to doslovno štampate!"
Redakcija: "Slažemo se!"
*****
- Tko to? - upitah.
- Operi uši! Huligan! Huligan! Zar ne
vidiš?
Okrenuh se nekoliko puta oko sebe pa
tek onda ugledah nekog 16-godišnjeg mladića s urednom bitlsicom,
crvenom majom i malo izlizanim trapericama
Ah, da, u ustima mu je bio još napola popušen čik.
Ah, da, u ustima mu je bio još napola popušen čik.
- Živi huligan!
- Misliš, tata, onaj mladić s dugom
kosom ...
Otac me ošinu prezrivim pogledom
nedostojnim i zmije.
- Mladić? He, he! Mladić. I ti mi
takvu individuu nazivaš mladićem! Huligan, sinko, huligan ti je to!
Osvrnuh se još jednom za njim pa se
sjetih sinoćnjeg razgovora o nekim tipovima koji su u kasnijim
večernjim satima olakšali nekog penzionera za pokretnu imovinu,
izuzevši konfekcijske proizvode.
- Imao je čovjek sreće - govorio je
moj otac. - Jer bili su to huligani. A huligani, ta oni su spremni na
sve! Pravo je čudo što ga nisu priklali ... bar malčice ...
Mladić koji je maloprije prošao nije
baš mnogo nalikovao na nekoga tko će ti mirne duše ugurati kakvu
nožinu u tijelo. Ali budući da je okvalificiran kao huligan,
a huligani se toga ne ustručavaju, tja, treba ga se čuvati!
- Tata - upitah nakon kraće šutnje -
jesam li ja huligan?
Otac me pogleda zaprepašteno, kao da
sam mu rekao da na obližnjem drvetu krokodil svira harmoniku.
Prešutio je odgovor. Ta kako i ne bi. Zar ja, njegov sin, "dobri tatin sin"? Odakle mi takve ideje?
Ali ipak, prije prisilnog šišanja i ja sam nalikovao na onog mladića. Čak su mi traperice bile izlizanije. U očima prolaznika, među kojima je možda bio i otac onoga mladića, i ja sam bio huligan, spreman na sve.
Vidjeh sebe kako davim neku staricu ili trančiram nekog penzionera, bez obzira na to što je u najboljim godinama života. Zgrozih se od gnusne pomisli. Međutim, to je stvarnost, mi smo za njih takvi i gotovo. Kako im, s bitlsicom, dokazati suprotno?
Prešutio je odgovor. Ta kako i ne bi. Zar ja, njegov sin, "dobri tatin sin"? Odakle mi takve ideje?
Ali ipak, prije prisilnog šišanja i ja sam nalikovao na onog mladića. Čak su mi traperice bile izlizanije. U očima prolaznika, među kojima je možda bio i otac onoga mladića, i ja sam bio huligan, spreman na sve.
Vidjeh sebe kako davim neku staricu ili trančiram nekog penzionera, bez obzira na to što je u najboljim godinama života. Zgrozih se od gnusne pomisli. Međutim, to je stvarnost, mi smo za njih takvi i gotovo. Kako im, s bitlsicom, dokazati suprotno?
No huligana ipak ima.
U posljednje se vrijeme sve manje razlikuju od nazovi-huligana, ali njihovi su postupci krajnje nemogući. Način njihove zabave veoma je zanimljiv i uzbudljiv, nekad prožet i humorom, ali veoma štetan za zdravlje "objekta" njihove zabave. Na primjer:
U posljednje se vrijeme sve manje razlikuju od nazovi-huligana, ali njihovi su postupci krajnje nemogući. Način njihove zabave veoma je zanimljiv i uzbudljiv, nekad prožet i humorom, ali veoma štetan za zdravlje "objekta" njihove zabave. Na primjer:
Prateći film u trešnjevačkom
"Triglavu", s užitkom sam grickao bombone.
- Daj bombon! - prosikta kraj mene
osorno i zapovjednički piskutav glasić.
Pogledam prema glasu. S desne strane
klečao je na stolici klinac od svojih "metercvancig".
Volim djecu i rado bih mu dao bombon, ali kad me netko "zamoli" na takav način, onda baš nisam darežljiv. Odmahnuh zato rukom bez riječi.
Odjednom se na ekranu, kako mi se učinilo, zemlja pretvorila nekom eksplozijom u milijun zvjezdica. No oštri bol kraj oka dade mi do znanja da je to bila samo mališanova ponovljena molba.
Sjetih se u času svih hitlerovih i geringovih metoda iz konclogora. Primih malca za vrat s jasnom namjerom.
Ali u tom času neka me ruka potapša po ramenu. Okrenuh se: četiri tipa (ako sam ja huligan, ne znam kako do njih nazovem, recimo, siledžije) smješkala su mi se zavodljivim osmijehom, a ispod njihovih su se usana nazirali dobro reducirani zubi, gubici iz mnogih "prijateljskih uvjeravanja".
Volim djecu i rado bih mu dao bombon, ali kad me netko "zamoli" na takav način, onda baš nisam darežljiv. Odmahnuh zato rukom bez riječi.
Odjednom se na ekranu, kako mi se učinilo, zemlja pretvorila nekom eksplozijom u milijun zvjezdica. No oštri bol kraj oka dade mi do znanja da je to bila samo mališanova ponovljena molba.
Sjetih se u času svih hitlerovih i geringovih metoda iz konclogora. Primih malca za vrat s jasnom namjerom.
Ali u tom času neka me ruka potapša po ramenu. Okrenuh se: četiri tipa (ako sam ja huligan, ne znam kako do njih nazovem, recimo, siledžije) smješkala su mi se zavodljivim osmijehom, a ispod njihovih su se usana nazirali dobro reducirani zubi, gubici iz mnogih "prijateljskih uvjeravanja".
- Mali te je zamolio bombon! - prozbori
jedan.
Dadoh mu cijelu kesicu te odstupih
nekoliko redova dolje. Ta bolje je bez bombona nego sa zubima u
želucu. Opipah se po oku. Mali se očito dobro priprema za svoju
"karijeru".
*****
Za vraćanje na pravi put postoje razni
organi, sistemi i ustanove. Uspjeh nije važan. Glavno da se nešto
poduzima. I sam sam bio svjedok, ali na žalost, i akter jedne takve
"borbe protiv huliganstva".
Neven, Vlado i ja ušli smo jedne
večeri u telefonsku govornicu kod kina "Kozara". Neven je
morao javiti svojoj majci do od osam ide u kino (kakav gest, očit
dokaz da nije huligan - ta koji bi huligan takvo nešto učinio!)
Kad je dobio liniju i počeo govoriti s majkom, vrata se huliganskim treskom otvoriše, a na njima se sav zajapuren pojavi čuvar reda, izvodeći čudnovate kretnje, kao da želi da se uhvati za "službenu palicu".
Kad je dobio liniju i počeo govoriti s majkom, vrata se huliganskim treskom otvoriše, a na njima se sav zajapuren pojavi čuvar reda, izvodeći čudnovate kretnje, kao da želi da se uhvati za "službenu palicu".
- Van! Van, van ... - progovori
milicionar bijesno, u jednoj oktavi ispod grmljavine.
- Van! Ja sam rekao... - bijaše to
posljednja opomena.
Teške ruke spustiše se na moj bijeli
ovratnik, a zatim, opisavši putanju kosog hica, odletjeh nekoliko
metara od govornice.
Vlado je po sličnom postupku napustio
govornicu, dok je Neven mirnim glasom objašnjavao mami razlog
iznenadne galame: "Mama, mama, jedan milicionar ometa mir i red
..." i zatim crna slušalica teatralno iskliznu iz njegove ruke
te ostade visiti uz bijeloprljavi zid, a Neven se po istom postupku
nađe u našem društvu.
Znajući da smo nevini kao anđelići, počekasmo da vidimo daljnju akciju čuvara reda.
Međutim, zaustavivši se na vratima, on samo prekriži ruke na grudima i promrmlja:
"Uništit ću ja vas huligane!" - a zatim laganim korakom krenu prema kinu.
Ostali smo u čudu i bez riječi.
Znajući da smo nevini kao anđelići, počekasmo da vidimo daljnju akciju čuvara reda.
Međutim, zaustavivši se na vratima, on samo prekriži ruke na grudima i promrmlja:
"Uništit ću ja vas huligane!" - a zatim laganim korakom krenu prema kinu.
Ostali smo u čudu i bez riječi.
Ipak, možda su nadležni u općini
Medveščak u Zagrebu nadošli na dobru ideju. U Draškovićevoj
ulici, kod ugla Adžijine, carevala je dobra klapica. (Onda još nisu
bili huligani, jer se to ime kod nas još nije udomaćilo.)
U večernjim satima, utucajući dosadu, "zabavljali" su se s "oduševljenim" prolaznicima.
A onda su dobili jednu prostoriju na broju 33. Sav inventar bio je jedan TV-aparat i nekoliko stolica. Dobrovoljnim prilozima, akcijama i priredbama dolazili su do predstava. Sada posjeduju sve rekvizite za svaki oblik kućne zabave.
I nikome od nijh ne pada na um da "iz obijesti" prekine trajanje kakvoj stvarčici. Sada je to njihovo, oni su to stekli i oni to čuvaju.
Prolaznici, donedavno "igračke", sada radoznalo zaviruju u to njihovo gnijezdo.
Iako nose bitlsice, oni nisu huligani. Nije li to rješenje? Upitajte huligane što im treba, oni to najbolje znaju.
U večernjim satima, utucajući dosadu, "zabavljali" su se s "oduševljenim" prolaznicima.
A onda su dobili jednu prostoriju na broju 33. Sav inventar bio je jedan TV-aparat i nekoliko stolica. Dobrovoljnim prilozima, akcijama i priredbama dolazili su do predstava. Sada posjeduju sve rekvizite za svaki oblik kućne zabave.
I nikome od nijh ne pada na um da "iz obijesti" prekine trajanje kakvoj stvarčici. Sada je to njihovo, oni su to stekli i oni to čuvaju.
Prolaznici, donedavno "igračke", sada radoznalo zaviruju u to njihovo gnijezdo.
Iako nose bitlsice, oni nisu huligani. Nije li to rješenje? Upitajte huligane što im treba, oni to najbolje znaju.
Napisao: Boris Matak, foto: Marko Čolić, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, 1966.)
