Branimir Džoni Štulić izgleda kao da svakog trenutka želi izbaciti iz sebe sve što zna i može - i iz njega pjesme na koncertu naprosto kuljaju bez imalo želje da se u toj kolektivnoj seansi koja se graniči sa fizičkim iscrpljivanjem prvog reda napravi neka pauza
Muziciranje bez predaha, snažno, sa
prelaska iz pjesme u pjesmu ... Vrsna ekipa u kojoj dominira Branimir Štulić, ali ponekad
se ovom gitaristi-pjevaču-pjesniku može i prigovoriti zbog dugih, pa i dosadnih,
možda i ličnih monologa...
*****
U svom drugom "sudaru" sa
sarajevskom publikom zagrebački rok-trio "Azra" kao da je definitivno odlučio da uvjeri i
najveće skeptike da popularnost koju uživa u širim jugoslovenskim razmjerama nimalo nije
slučajna.
Predvođeni karizmatskim vođom Branimirom Štulićem, koji voli da za
ga zovu Džoni, naši gosti su dvodnevno druženje sa sarajevskom publikom shvatili kao da im
od nje ovisi daljnja karijera i krenuli na sve ili ništa, mada nas izvještaji sa ostalih
koncerata uvjeravaju da oni uvijek tako rade i nikako drugačije.
Bez pauze
Treba onda skinuti kapu ovom rok-triju
koji se vatrenim nastupima nametnuo kao definitivno jedna od najvećih
jugoslovenskih rok-atrakcija (netom smo pisali o "Parnom valjku" koji također na sceni
daju sve od sebe!) i grupa koja za sobom ima široki sloj sljedbenika koji joj vjeruju do
posljednjeg trena.
Branimir Džoni Štulić izgleda kao da svakog
trenutka želi izbaciti iz sebe sve što zna i može - i iz njega
pjesme na koncertu naprosto kuljaju, bez imalo želje da se u toj
kolektivnoj seansi koja se graniči sa fizičkim iscrpljivanjem
prvog reda napravi neka pauza.
Naprotiv, pjesme idu jedna za drugom često povezane u jednu
cjelinu i to liči na trčanje na deset hiljada metara, ali kao da se radi o sprintu.
I tako u subotu,
7. februara, paklenih sat i pol, a opet i u nedjelju bez ikakvog kalkuliranja,
foliranja, do posljednjih atoma snage.
Iako su neki skloni ustvrditi da je
"Azra" tek na koncertima ono pravo i da na ploče nije uspjela prenijeti niti dio one
uzbudljive atmosfere koja vlada kada se direktno sudari sa svojim sve brojnijim
obožavateljima, činjenica ostaje da su njena dva singla i jedan album doživjeli odličan prijem
publike, mada je kritika nalazila dosta primjedbi.
Poznavajući dobro Džonija Štulića mogli bismo ustvrditi da razlozi tome leže u njegovoj egocentričnosti
koja u pojedinim trenucima doista može biti naporna, ali i onda kada bi trijezan
savjet sa strane mogao značiti više nego i uspaljena mašta naše nove zvijezde, on kao da
ga ne želi niti saslušati.
Čudnija, slojevitija i neobičnija osoba se sigurno nije
pojavila na našoj rok-sceni i stoga svi koji imalo žele dobroga "Azri" nadaju se da
bi novi, ovaj puta dvostruki album, koji počinje snimati ovih dana, mogao biti mnogo bolji nego prvi,
uz sve one kvalitete koje pjesme Branimira Štulića već posjeduju.
Pohvale, ali i primjedbe
Nema nikakve sumnje da je sarajevska
publika već od prvog trenutka povjerovala u ono o čemu "Azra" odnosno njen
vođa Džoni, pjeva.
Onako u grču, u crnoj košulji i pantalonama, sa "Fender" gitarom, istina
sada bez već legendarnih crnih naočala, i kratko ošišan, Branimir Štulić dijeli nesebično
emocije, zračeći ih tačno u srce publike.
Prenesene na publiku u onoj užarenoj atmosferi
činilo se da će Dom mladih u "Skenderiji" eksplodirati, ali desilo se obratno,
kolektivno samouništenje dovelo je do totalnog iscrpljenja svih - i izvođača i publike koja je
smogla jedva da ih pozove na jedan bis i onda je sve bilo gotovo.
Ne, nije riječ samo o
fizičkom iznurivanju, nego i psihičkom, emocionalnom pražnjenju koje Štulićeve recitacije
i lamentiranje izazivaju.
Ima nešto oporo u tim napjevima i kada govori ženama sa
kojima očito ima mnogo problema, ali i u pjesmama u kojima pjeva o mnogim stvarima naše
društvene stvarnosti.
No, "Azra" i posebno Džoni
Štulić kao da povremeno izgube kontrolu nad svojim pjesmama.
Počesto su to same recitacije i melodijski tekst se ruši, a treba
imati dosta strpljenja pa da bi se njegove vokalne
interpretacije (ako se tako doista i mogu nazvati) mogle izdržati.
Istina, ritam sekcija u sastavu Boris Leiner na bubnjevima i Mišo
Hrnjak na bas-gitari svira dobro, da bolje ne može, a uz to izvrsno
pomaže svome vođi u vokalnim interpretacijama (Leiner se na
posljednjem singlu okušao čak i kao vokalni solista i kaže da mu
to ide od ruke).
Džoni se drži svoje gitare koju zna
pametno iskoristiti, ako već nije veliki gitarista, tek po koji solo, nekoliko
vrućih akorda zaredom, po neka fraza koju publika prepoznaje kao uvod u neku joj dragu
pjesmu.
Sve u svemu, grupa zvuči mnogo efektnije, uigranije i zrelije nego
kada smo je čuli prvi puta u Sarajevu, a tome su sigurno doprinijeli i stalni nastupi od
kojih izdvajamo serije u Zagrebu i Beogradu, kada je srušila sve barijere pred
sobom.
Neosporno, Džoni Štulić je iskrena
ličnost i njegova osnovna želja je da svoje frustracije pretoči u pjesme kojih ima "hrpetinu",
kako on to voli reći.
Govori bez dlake na jeziku, njega je teško zaustaviti kada
se dočepa mikrofona, monolozi su mu beskonačno dugi i čak pomalo zamorni, ali sve mu
se može oprostiti jer u njemu leži pravi pjesnički dar.
Ponekad će nas njegove bizarne i
neobične pjesničke rime iznenaditi, pa se i njegovom pesimizmu može staviti po koja
primjedba.
Napisao: Ognjen Tvrtković, obrada: Yugopapir (Ven, februar 1981.)
