Ćamil Sijarić u oslobođenom Jasenovcu, aprila 1945: Kao da se preda mnom otvorio sam pakao ...

Stali smo na drugu obalu Save, na slavonsku, na kojoj je Jasenovac. Taj gradić je sav gorio. Bježeći iz njega tih posljednjih dana aprila četrdeset pete ustaše su ga spalile i porušile tako da su, iz tih ruševina, samo dimnjaci strčali. Na jednom od dimnjaka, kao jedino živo biće u toj pustoši, stajala je roda, gledala je kao da se čudi šta je to bilo

Književnik Ćamil Sijarić rođen je u Šilovcima, kod Bijelog Polja, 1913. U Beogradu je završio prava. Učesnik je NOB-a. U mladosti pisao je poeziju, a kasnije se potpuno posvetio prozi.

Objavio je šest zbirki pripovedaka i šest romana, od kojih pominjemo "Bihorce", "Mojkovačku bitku”, "Konak" i "Rašku zemlju Rasciju". Živi u Sarajevu.

*****

April 1981: Ti ljudi su bili iz Novske, iz Dvora na Uni, iz obje Gradiške, iz obje Kostajnice, iz Dubice. Među njima su preživjeli zatočenici logora Jasenovac, prvoborci, narodni heroji, pisci iz Hrvatske, Bosne, Srbije, Crne Gore, radnici, omladinci, đaci. Došli su da odaju poštu žrtvama logora Jasenovac, da im na Spomenik polože vijence i kažu slava vam i hvala za vašu borbu.

To je bio čas istorije - da se ništa ne zaboravi!

I čas poezije - da se ništa ne zaboravi!

Toliko je ljudske ljepote u tim licima. Toliko dostojanstva. Sjete. Bola. I ponosa. 

Tu se stoji pred Jasenovcem - pred logorom iz kojeg pisma nisu dolazila, iz kojeg se nije izlazilo.

Prošlo je od tada trideset šest godina, to jest trideset šest aprila, od kojih su onaj iz četrdeset pete ustaše u krv obukle.

Vidio sam tu krv...

*****

April 1945: Prelazili smo nekakvom starom "kompom" preko Save, koja se, poslije prolećnih kiša, popela do vrha obala. Tekla je mutna. Prenosila pokraj nas leševe. Bili su svezani u žicu po tri, po pet i više. 

Voda ih je nosila, a vrane nad njima letjele i na njih padale. Vijali se rojevi muha i sve to: mrtve ljude, vrane na njima, rojeve nad njima, odnosila Sava. 

Bila je to strašna slika, bile su to nečije roditeljske kosti, nečija braća, sinovi, kćerke. 

Neki su leševi bili sasvim goli: goli starci, goli mladi ljudi, gole starice i mlade žene. Neki nisu bili ni cijeli, nego samo dijelovi ljudskih tijela.

Stali smo na drugu obalu Save, na slavonsku, na kojoj je Jasenovac. 

Taj gradić je sav gorio. Bježeći iz njega tih posljednjih dana aprila četrdeset pete ustaše su ga spalile i porušile tako da su, iz tih ruševina, samo dimnjaci strčali.

Na jednom od dimnjaka, kao jedino živo biće u toj pustoši, stajala je roda, gledala je kao da se čudi šta je to bilo...

Inače kud god pođete, pred nogama su vam iskidane žice, gomile cigle, crijepa, pepela, čađe, grede koje još gore ili su već dogorjele, a preko svega toga gust, crn, smradan dim.

*****

LOGOR je bio nešto dalje od grada, niz Savu, na njenoj obali. Sa tri strane ograđen je visokim debelim zidom, na kojem su - kao ono na gradskim tvrđavama - poređane stražarnice. Sa četvrte strane Sava je, a tamo preko nje - na bosanskog obali - Gradina.

Široka i širom otvorena gvozdena kapija. Na njoj dva slova: "U. O. " - što znači ustaška odbrana. 

Iza ovih vrata pruža se širok i dug logorski prostor. 

Na desnoj strani, to jest prema Savi, ukočila se lokomotiva sa vagonima: to je onaj voz koji je dovezao posljednje žrtve ovog logora - oko trista pedeset Sarajlija. 

Na njemu čitam natpis, ispisan nevještom rukom: 

"Oslobodila 24. brigada 45. divizije II. armije."

Prekoračio sam prag kapije. 

Osjećam kao da otvaram mrtvački sanduk. 

Kao da se preda mnom otvara sam pakao. 

Stražarnica ovog pakla, u kojoj je stražarčio ustaša, prazna je i prevrnuta. Inače je tišina - neka gluha tišina i mir. Zadah i smrad od blata, od truleži, od same zemlje i svega što je na njoj - a na njoj je trag ubice! 

Ovo je bilo mjesto umiranja. Logor smrti!

Sava je duboko zasjekla u prostor logora i voda je tu mirna, široka i duboka. Ali je u njoj toliko ljudskih tijela, glava, leđa i nogu da niti je široka niti duboka. 

Ta su se tijela uljesila tako, da je gore na vodi suho - suho kao na splavu, a ovaj je splav, avaj! od ljudskih tijela! 

Tijela su muška, ženska, staraca i starica, mladih ljudi i mladih žena - i djece. 

Koža se na nekim, na suncu, skorila. Crna je, ili modra, ili crvena, a na onima koji su prije dan ubijeni - bijela. 

Voda ih pokrene, odnese ih prema matici - i niko ne zna gde će se, na kojem mjestu, na kojoj obali, zaustaviti nečije roditeljske kosti.

Idem do kraja - do zida koji sa sjeverne strane zatvara logor i izlazi na Savu. To nije velik prostor, ali je užasan jer na njemu je još jedno groblje: voda, vrblje, i ljudska tijela. 

Iz toga vrblja, iz vode, između tih mrtvih tijela, iznikao je čovjek - živ! 

Mokar je i kaljav - i star. Diže se gore kao avet. Gleda me i diže ruke uvis, veli time da se predaje. 

Pitao sam ga ko je, odakle je, i kako se obreo tu među mrtvima. Veli da tu traži svoga sina, da mu je sin odveden u logor prije dvije godine. Pa ga traži među mrtvima, ne bi li ga prepoznao. Ali ga - veli - dosad ne nalazi, ili ga je našao ali ga nije poznao. 

Ono što tamo matica odnosi, on i ne vidi - a ko zna je li već, sa svima ostalim, odnijela i njegovog sina. 

Vidim da je seljak, a i sam kaže da je iz okoline Jasenovca. Ostao je tu na obali, gledao dolje u vodu - i, može biti, neka mu glava ličila na glavu njegovoga sina, ili neka polovina glave, ili ruka, ili noga: šta sve može da se pričini jednom roditelju!

*****

PREDA mnom je opet groblje - ovo je treće, i ono u vodi, kao ona dva prva. I opet - dijelovi tijela, noge, ruke, i sva bijela ženska glava, sa koje je ubica ogulio kožu. 

Kaiš kože, i na njemu crn pramen kose, leži na vodi, drži se krajičkom za oguljenu glavu; bila je lijepa ova kosa i biće da je lijepo stajala na nečijoj mladoj glavi prije nego što su je ogulili. 

Bila je to nečija sestra, koju su tim guljenjem kože živu izmučili a zatim je bacili u Savu. 

Ima od jednog pjesnika i ovakav stih: 

"Premnogo ti je vode, draga sestro, pa se ne usuđujem da pustim još i svoju suzu." 

To isto može da kaže i onaj otac što u vodi traži svog sina: "Premnogo ti je vode...!" 

Voda je ovdje grob. Neiskopan, neizmjeran - beskrajno velik, jer je to voda - voda Sava. Otiče i odnosi mrtve, ko zna do kojeg dalekog kraja, do pod koje daleko nebo - dotle dokle idu vode ove rijeke... 

Nailazi cijela skupina. Svi su povezani jedan za drugoga i svima su ruke svezane na leđima. Idu ničice tako da su im glave u vodi, a gore, nad vodom leđa i ruke i na rukama žica. 

Gore u vazduhu prate ih vrane, padaju na njih i sa njih uzlijeću.

Ne usuđujem se da učinim još koji korak duž obale, pa se vraćam i idem dublje u logor. Nema ništa preda mnom, do široka prazna ledina, na njoj mlada proljećna trava i vazduh čist, pa ga, poslije strašnog zadaha tamo kod vode, duboko udišem. 

Ali neću tako dugo, jer na ovoj ledini - evo jezera. 

Nije veliko, ali je duboko i u njemu vide se leševi, vire iz vode i reklo bi se da ih je jezero puno. 

Gledam ruku otkinutu od tijela, ramena, leđa, prsa, noge - noge su sve bose, i samo je na jednoj crna velika cipela. 

Do te cipele je dječji "siperčić", ona maramica koju majke vežu djeci ispod grla da se ne bi "umusala" kad ih "pitaju".

Leži na vodi, pokraj one cipele. 

Na njemu crvenim koncem izvezen puž i jež - puž, na udici, vodi nekud ježa; dolje negdje u vodi je njihov treći drug - nečije dijete.

*****

I EVO gdje se opet neko otkida od zemlje i diže gore. Živ je - čovek je, i nije jedan nego ih je više. Upravljaju k meni, i ja ih čekam. Vidim da su tek ušli u logor, jer dolaze od kapije. Pitam ih ko su.

- Ja sam Đuro Antolić iz Banove Jaruge. Tražim ženu Maricu i kćer Ivanku - veli prvi. Seljak je, star je.

- Ja sam Ivan Poslon iz Kraljeve Velike. Tražim rodbinu i seljake iz Kraljeve Velike. Iz moje su kuće ovdje dovedene dvadeset četiri osobe.

- Ja sam Marica Vlašić iz Plesna. Tražim moju majku Miju.

- Ja sam Mara Grudonić iz Plesna. Tražim moju kćer i snahu.

- Ja sam Mara Antolić. Tražim priju Maru Bajković.

I pošli su ka Savi, onamo gde sam ja već bio, da traže svoje; gledaće tamo dugo u vodu, i neće ih naći.

Preda mnom su ostaci zgrade u kojoj je bila lančara. Sve je sagorjelo osim gvožđa. Svuda su lokve i fleke nafte, i ljudski tragovi: cipele, kape, nogavice, ognjište - oko ognjišta nedogorjeli dijelovi ljudskog tijela, nedogorjela odeća, obuća, prnje; kraj ognjišta kao ugarak leži polovina ljudske noge, koja je gorjela pa se ugasila.

Htio sam vazduha, pa sam se okrenuo kapiji. 

Gledam je tamo pred sobom - sad iznutra, iz logorskog prostora. 

To su vrata od pakla. To je kapija smrti. 

Dan je lijep, grije sunce; one što tamo u Savi mrtvi leže, nikad više neće ogrijati - nikad Ivan iz Kraljeve Velike neće naći dvadeset četiri osobe iz svoje kuće, ni Mara iz Plesna svoju kćerku i snahu.

Sunce je navelo zapadu. Spustiće se na zemlju još jedno veče - na nas žive, i one tamo na vodi koji više nisu živi: njih će cijelo veče, i cijelu noć, i sjutradan, i ko zna koliko još dana i noći odnositi Sava...

*****

IZAŠAO sam na ulicu i sjeo na nekakvu otesanu drvenu građu, jer je tu jedino bilo čisto; sjedio je tu i neki čovjek, mršav, ispijen, za koga se mirne duše moglo reći da je umirao i nekim slučajem oživio. 

Upoznajemo se. Ime mu je Martin Sedlar. Iz Zagreba je. Može da ima oko trideset godina. 

Jedan je od preživjelih zatočenika. 

Veli da je u logoru bio od 11. septembra 1941. godine, i da se spasio prilikom napada zatočenika na ustašku stražu na kapiji; u tome napadu, koji su pred kraj aprila organizovali komunisti, spasilo se oko sedamdeset zatočenika. 

Veli da je u logoru bio grobar.

- Pitate me šta sam radio kao grobar. Zna se šta grobari rade. Zakopavaju mrtve. Ali mi smo se razlikovali od drugih, mi smo u logoru morali da zakopavamo u jamama i mrtve i žive. A šta znači to zakopati u zemlju živa čovjeka, to vam niko ne umije kazati! 

Niti vi možete to shvatiti. 

U početku sam bio još zdravih čula, još sam gledao u život a ne u smrt. Pa se kroz toliko godina - kroz četiri godine - sve to u vama preokrene, zamru u vama čula, i ono što nikad ne biste učinili, sad činite jer vi više niste čovjek koji umije da razmišlja, da rasuđuje, da osjeća, nego ste poživinčeni! 

To je i bio cilj ustaša - i ovog logora - da vas poživinče! Da u vama ubiju sve što je ljudsko. 

Da vam zamru čula, da oglupavite i otupavite, da se u vama sve preokrene na jednu stranu, na onu koja znači - smrt, i da znate da vas ništa drugo ne čeka do umiranje. 

I sve vam je jedno hoćete li dan prije ili kasnije umrijeti. Jer, rekao sam vam, vi više nemate svojih čula, vaša čula su već mrtva. 

Gledate čovjeka kako sjedi kao kakav kamen i nekud bulji očima, a ništa ne vidi. Ti ljudi i nisu dovedeni tu da prežive, nego da umru.

Odijela su im bila same krpe. Skidali su ih sa mrtvih i davali živima. Hrana: dnevno petnaest deka kaše od krompira ili od repe, nesoljene i nezamašćene. 

A znajte da glad ima svoju moć, ona zatupljuje osjećaje i čula, izmijeni lice čovjeka i on više ne liči na sebe; izgladnjeli iz logora "3 C" gledaju vas tako da se od njih prestravite.

*****

TAJ "3 C" bio je prostor ograđen žicom. Zimi je u njemu po zatočenicima padao snijeg i ne znate da li su više umirali od gladi ili se smrzavali; da bi svoje muke prekratili, peli su se uz žicu da ih ustaše iz stražarnica ubiju, ali ih oni nisu ubijali - smijali su im se. 

Padali su sa tih žica mrtvi - smrznuti ili od gladi.

U zimu 1941. godine doveli su u logor mnogo svijeta. Ljudi, žena, djece. Logor je mogao da primi pet hiljada, i sve preko toga broja ubijali su čim bi ih uveli. 

A najbrži način uzimanja života bila je takozvana "Pićilijeva peć". 

Tu peć je načinio ustaški pukovnik inžinjer Hinko Pićili. 

Bila je zima, zemlja se bila smrzla a Sava zaledila, pa se žrtve nisu mogle ni u zemlju zakopavati ni u Savu bacati - i tada je došla ta peć. 

U njoj se sve brzo svršavalo, jer što nije mogla da primi zemlja i voda, primala je vatra.

Bilo je to redovno noću. Čuli bi se otud jauci i piska, i mi smo znali da to spaljuju. 

Bili su jezivi glasovi tih ljudi.

Izjutra su iza njih ostajali tragovi: kape, obuća, ženske haljine, seljačke torbe - ostajali su zato što ustaše ne bi stigle da ih pokupe. 

Oni kojima je život na ovakav način uziman, nisu u spiskove logoraša ni uvođeni, a nekakvog pravog spiska logoraša nije ni bilo - niti ga je moglo biti - jer u logor su iz dana u dan i iz noći u noć dovodili žive, i isto tako iz logora iznosili mrtve. 

Stoga se nikad nije ni znalo brojno stanje logoraša. 

Tamo preko Save je Gradina, na njoj su zakopavali u jamama - pa je ta Gradina, neka tako kažem, najtačniji spisak zatočenika! I ova Sava! I ona peć onog ustaškog pukovnika!

*****

MARTIN je često prekidao svoju priču. Zamorio bi se i ućutao. U tim prekidima slušali smo topove, bili su daleko, negdje gore uz Savu kud su se neprijateljske vojske povlačile, a naše ih gonile.

- Pomenuo sam Gradinu. A nisam i Ušticu. I ona je tamo preko Save, na bosanskoj strani. U toj Uštici pobili su Cigane. Njih su ubijali sami Cigani, oni koje su ustaše odabrale i pripremile za ubice i grobare ostalih Cigana. 

Bilo ih je oko trideset. Bil su mladi i jaki ljudi. Družili su se sa ustašama i sa njima pili. Ustaše su im prišile čak i nekakve činove. 

A ti činovi - te oznake na ramenima, pa piće i druženje sa ustašama, bilo je dovoljno da ih pretvori u ubice, naravno u nesvjesne ubice - to jest u ljude koji su izgubili osjećaj za svoje Cigane. 

Ustaše su im govorile da će ih pustiti iz logora ako budu vrijedni u svome "poslu" i oni im vjerovali. 

Držali su se kao kakvi važni ljudi, kao starješine nad ostalim grobarima zato što su oni jedini u uniformama, odnosno nekakva grobarska "šarža". 

Oni su uz piće dobili dobru hranu, kako bi svoj "posao" obavljali što poslušnije, a to znači pobili ostale Cigane.

I već 1942. godine u logoru nije bilo nijednog Ciganina. 

Onih tridesetoricu, pripremljenih da pobiju ostale, pobili su na kraju same ustaše.

To je bilo ubijanje u grupama. A bilo je i drugih načina oduzimanja ljudskih života. Bilo je juriša na zatočenike, da je izgledalo da niko neće više ostati živ. 

Takvi juriši izvedeni su 25, 26. i 27. decembra 1941. godine - na Božić. 

Ustaše su otvarale vatru na svakog koga bi vidjele - na barake, na "3 C", na ženski dio logora. A ljudi nemaju kud da pobjegnu; kuda će da pobjegnu oni sa ledine ograđene žicom! 

I šta čujete? - čujete samo jauke, a najviše onih iz žice, iz "3 C".

Logor je bio pun leševa. Morali smo sa njih da poskidamo sve što je i malo valjalo, i polugole i gole prevozili ih preko Save na Gradinu, gdje smo ih pokopali. 

Sutradan je naređen "pristup" zatočenika. Na tom "pristupu" govorio je ustaški general Maks Luburić. Rekao je da se nešto tako više neće dogoditi, jer ovo je radni logor.

Rekao je da nije pravo da teret rada podjednako snose slabi i jaki, i zato nek se fizički slabi i bolesni izdvoje na stranu i neka sa njima stane i njihova rodbina i prijatelji jer će biti odvedeni u Đakovo, gdje će im biti lakše. 

Bio je to samo izgovor. Još iste noći su poubijani pred logorskom kapijom.

*****

MI SMO doznavali o svim ubistvima u logorima oko Jasenovca, ali nismo znali šta je bivalo sa seljacima. Njih su dovodili - po cijela sela sa Kozare, na Gradinu i u Ušticu i tamo ih ubijali, tako da se njihov broj nikad nije znao. 

Tamo su pobili i oko dvije hiljade zatočenika iz zemunskog logora, koje su Nijemci predali ustašama, tako da ih u logor nisu ni uvodili. 

Mi smo odavde, iz logora, mogli mnogo da vidimo, ali sve nismo - jer šta vi znate koga dovode tamo preko Save i ubijaju, vi čujete samo brujanje glasova, ustaške psovke, ženski plač, zapomaganje, pisku djece, i jasno vam je da to tamo ubijaju...

Veče se spuštalo. 

Prvi providni sivkasti sumrak uvlačio se među garave beskrovne zidove popaljenih kuća. 

U ovom sumraku lice Martina Sedlara postajalo je bljeđe, oči su mu upadale u portret lica i postajale duboke. 

Gledam ga i mislim: ovaj tihi, gotovo bezglasni čovek, bezbroj puta je izmakao smrti. Danas je spasen. Pitaću ga koliko je zatočenika, ako to zna, živo izašlo iz logora.

- Ja znam da je 1942. godine u Njemačku odvedeno oko sedam stotina zatočenika. Dok su neki drugi izašli nečijim zauzimanjem. Oni su mahom bili Hrvati i nešto Muslimana. Ali ovaj broj je mali, kao što je mali i onih koji su sa partizanima zamijenjeni za ustaše i Nijemce. 

Ako broj spasenih računate na hiljade i desetine hiljada, on je ipak mali jer, ne zaboravite, kroz ovaj je logor za četiri godine prošlo preko milion ljudi. 

Možemo reći da o tome postoji i statistika, i ako hoćete da je doznate, otiđite ka Zagorju, ka Zagrebu, ka Ljubljani, ka Mariboru i pitajte seljake i građane koliko im je ljudi odvedeno u logor u Jasenovac; tamo je ta statistika! 

Okrenite niz Bosnu i Hercegovinu, ka Srbiji, ka Zemunu, ka Crnoj Gori - tamo ćete naći statistiku logora Jasenovac!

Ovdje u Jasenovcu prošao je još jedan dan u slobodi - i to Prvi maj! Otkad nije. 

I cijela ti je zemlja čudna i kao da nije ona stara, nego neka nova, koja se rađa samo jednom, i to samo u proljeće...

*****

SVE OVO u ovom Jasenovcu, bilo je prije trideset šest godina. Sad su tu, ove 1981, ti ljudi iz sela i gradova oko Jasenovca. Oni su borci, seljaci, đaci, preživjeli zatočenici. 

Došli su na čas istorije - da se ništa ne zaboravi!

Napisao: Ćamil Sijarić, obrada: Yugopapir (TV novosti, avgust 1981.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate