Priklješten masom, jedva stojim uz improvizovanu binu što podrhtava i sa koje, svakog časa, preti da me poklopi ogroman zvučnik. Lupanje, zviždanje, urlici iz oko pet hiljada grla tako su snažni da otvaram usta ne bi li se umanjio pritisak na bubne opne
Zagreb: Natjecanje električarskih VIS-ova
Ožujak 1966: Deset milicionara je u nedjelju ujutro uzaludno dežuralo u dvorani zagrebačkog Studentskog centra za vrijeme održavanja natjecanja električarskih VIS-ova. Gledalište, iako prepuno mladim posjetiocima, ostalo je čitavo. Nije zabilježen ni jedan eksces.
Poseban žiri dodijelio je prvu nagradu "Zlatnu gitaru" ansamblu "Zlatni akordi", drugu "Srebrnu gitaru" VIS-u "Jutarnje zvijezde" (oba iz Zagreba) a treće mjesto i "Brončana gitara" pripali su varaždinskim "Crno-bijelima".
Lordovi: Naši ili britanski?
Na nedjeljnoj električarskoj priredbi
u zagrebačkom Studentskom centru zabavljao nas je i ansambl po imenu
"Lordovi". Najavljivač ih je predstavio s veoma važnim
podatkom:
- "Lordovi" izvode repertoar
"Beatlesa" a nose košulje po uzoru na "Kinkse".
No to ih ne smeta da sviraju "bitlsovski" repertoar.
Ne smeta ih ni da se zovu "Lordovi",
iako se prezivaju Kušec, Kolarić, Grčić i Hlupić.
Dušu dali za Gornji dom.
Dušu dali za Gornji dom.
Mladi nekad i sad: Druga pesma...
Tri fotografije koje su se našle na
mom stolu nakon nedjeljne priredbe u Studentskom centru u Zagrebu,
gdje se natjecalo šesnaest električarskih sastava, podsjetile su me
na vrijeme od prije dvadeset godina. Tada je pjesma mladih zvučala
ovako:
- Banovići - Brčko, to je naša meta;
izgraditi prugu još ovoga ljeta.
Ovi sada, koje vidite na slici, također
bi gradili prugu ako bi ustrebalo. U to ne sumnjam. Ali uz uvjet da
budu ... elektrificirane.
Što možemo kad se ovaj današnji
svijet trese na 220 volti.
Napisao: Pero Zlatar, obrada: Yugopapir (Studio, 1966.)
Napisao: Pero Zlatar, obrada: Yugopapir (Studio, 1966.)
*****
Novi Sad: Gitarijada - arena nekulturnosti!
Septembar 1966: U hali novosadskog sajma leteli su
truli paradajzi, krastavci, letve ... Polupano je oko 150 boca sa
žestokim pićima koje su popili mladi. Posle priredbe, pozornica i dvorana ličili su na napušteno bojište...
Trećeg septembra uveče, u sportskoj
hali novosadskog Sajma održana je "Gitarijada" - priredba
na kojoj su učestvovali tzv. električarski vokalno-instrumentalni
sastavi iz Beograda, Novog Sada, Subotice i mađarskog grada
Segedina.
Ansambl "Cikloni" iz Odžaka, mada predviđen,
nije učestvovao, jer je obesna publika oštetila elektro-kablove (što
zamalo nije stalo života dežurnog tehničara!), pa je priredba
završena ranije.
Ali, to je kraj odiseje, kraj jedne
mučne priredbe na kojoj se najmanje čula muzika i na kojoj su
izvođači maltretirani od neobuzdane inkvizitorske publike. Ona nije
štedela ni samu sebe.
Evo nekoliko zabeležaka našeg
saradnika, načinjenih na mestu događaja.
Omladinac sa sadističkim izrazom na licu...
Priklješten masom, jedva stojim
uz improvizovanu binu što podrhtava i sa koje, svakog časa, preti
da me poklopi ogroman zvučnik.
Lupanje, zviždanje, urlici iz oko
pet hiljada grla tako su snažni da otvaram usta ne bi li se umanjio
pritisak na bubne opne.
Truli paradajzi, krastavci, jaja, letve,
parčad polomljenih stolica i drugi otpaci lete na sve strane.
Samo
što je prvi orkestar počeo da svira (to sam ustanovio po pokretima
muzičara), jedan paradajz me pogodi u čelo.
Istina, nije bio
namenjen meni, već izvođačima, mada niko iz publike nije mogao da
kaže da ne sviraju dobro, jer ih niko nije ni čuo.
Jedni drugima se
pentraju na ramena pa se bacaju u masu, kao gimnastičari u cirkusu
na zategnutu mrežu.
Neki se prevrću preko glave, neki skaču...
Neki lupaju nogama, neki štapovima - o pod ili, oni bliži, o binu.
Gađaju se međusobno, gađaju izvođače.
Više se ne sećam koliko
sam puta bio pogođen...
Ali, u trenutku zastaje mi dah.
Dečak pali
cigaretu i zapaljenu šibicu baca - u publiku!!!
Uskoro, ovu "novinu" prihvataju i drugi.
Gledam jednog kako to čini sa sadističkim
izrazom na licu.
A zatim počinju da lete i neugašeni opušci.
Jedan dečak,
blizu mene, gasi cigaretu o leđa drugoga.
Masa se talasa, a pritisak
na mene pojačava.
Iskreno govoreći, tada sam posumnjao da ću moći
da napišem ovaj izveštaj...
I onda, kao vrhunac svega: na binu
izlazi organizator priredbe, Dušan Božić (menadžer subotičkog
ansambla "Orfeji") da umiri publiku.
To mu ne polazi za rukom i
on, skoro izbezumljen i izgubljen u masi i urlicima, dovikuje nekom u
publici:
- Dobićeš pištolj, metak u glavu!
Posle dvočasovnog mučenja, izašao
sam sav izgažen, izgužvan, prašnjav, znojav i umrljan paradajzima
i drugim "rekvizitima" kojima se publika u toku cele
priredbe obilato služila.
Pomahnitala publika sa viškom energije
Nemoguće je ovde govoriti o muzici! To
je, čak, isključeno. Ako postoji makar mala muzička vrednost u
delanju tih popularno nazvanih "električarskih" sastava,
onda ni u kom slučaju ne može da dođe do izražaja na ovakvim
mestima. Tu se ne može čuti ni sopstveni glas!
Jedan naš poznati dirigent rekao je da
se ne može od današnje omladine očekivati da sluša Bahove fuge sa
istim zadovoljstvom kao što su to činili Bahovi savremenici. Ali,
on nije mislio da naša omladina zato treba da uz svoju modernu
muziku pravi od priredbe (koja bi, ipak, mogla da bude muzička!) -
urnebes i arenu nekulturnosti.
Gledajući pomahnitalu publiku u
dvorani novosadskog Sajmišta (slično je bilo zimus u Beogradu),
slušajući zvižduke i dreku koja je nastajala čim bi orkestar
počeo da štimuje instrumente, pitali smo se: da li su ti mladići i
devojke došli da nešto čuju, ili da svoju, u tim godinama doista
veliku energiju, nekako utroše!? Makar i urlanjem!
Prema rečima organizatora, u dvorani
je bilo polupano oko 150 boca žestokih pića. Znači znatan broj
omladinaca, od oko 5.000 prisutnih bili su pijani.
Ilustracije radi, da bi se videlo o
kakvoj publici je reč, navešćemo šta smo čuli od jednog iz mase,
od Kolje Anatolija, učenika II godine srednje medicinske škole iz
Beograda, koji je na "gitarijadu" u Novi Sad došao sa
četiri svoja druga.
Pre svega, on kaže da "električarsku" muziku obožava, da voli uz nju da igra... Kaže da bi stariji to
njihovo "igranje" nazvali gimnasticiranjem, ali za njega i
njegove jednomišljenike to je samo omiljen stil igranja kojim se
rado bave. (Slušajući kako je ove reči izgovorio, nedvosmisleno
nam se nametnuo podtekst: "Igranje je naš posao, naše
zanimanje, nasušni hleb!")
A zatim je Kolja rekao sledeće:
- U Novi Sad smo došli autostopom, ne
zato što nemamo novca, nego zbog avantura. Znate, vrlo je
interesantno voziti se tuđim kolima u prisustvu njihovog vlasnika!
(Mi ne kažemo, niti smo to pitali, da
li su se on i njegovi drugovi nekada vozili tuđim kolima i bez
prisustva vlasnika!)
Ako pak uzmemo da razmatramo pitanje
"onih sa pozornice", ne treba u svojim etiološkim
istraživanjima da idemo daleko: uzroke možemo naći u niskom
muzičkom odgoju naše omladine, u onom, već vulgarizovanom spregu
reči: "linija manjeg otpora" i, naravno, u želji mladih
da se eksponiraju za šta im se, u ovakvim uslovima, pruža mogućnost
već posle dva ili tri meseca vežbanja na gitari.
Da li treba ovde
reći koliko godina, radeći po 10 i više časova dnevno, uči
budući muzičar koji će kasnije svirati u filharmoniji za mesečnu
platu ne veću od sto hiljada starih dinara?
Da li je potrebno reći
da članovi subotičkog sastava "Orfeji", koji su svi
srednjoškolci ali ne i muzičari, mesečno zarađuju preko dvesta
hiljada!? Ne možemo da ne navedemo i podatke. Čist prihod sa
novosadske "gitarijade" bio je 1,700.000 hiljada starih
dinara. Te pare otišle su u džep članova (njih četvorica)
subotičkog ansambla "Orfeji" koji je organizovao priredbu.
Na
drugoj strani, Novosadska opera sprema se da krene na turneju po
Srbiji, očekujući da od predstave ima čist prihod 150.000 starih
dinara! Ali, pitanje je da li će moći da se nađu sredstva za
ostvarenje ovs kulturne misije!
Umesto zaključka...
Na novosadskoj "gitarijadi"
bilo je 120 milicionera, mada se njihovo prisustvo nije primetilo.
Ali - pitamo se - zar je naša omladina tako zabrazdila, da je na
drastičan način potrebno da joj se ukazuje na osnovne norme
društvenog ponašanja!
Mi mislimo da nije, i uvereni smo da tih pet
hiljada izgrednika u Novom Sadu nisu reprezentativni uzorci
jugoslovenske omladine!
Uvereni smo da određena publika dolazi
na "gitarijade" želeći namerno da pravi izgrede. Ta
muzika joj je povod, mada ne i stvarni uzrok, pošto ne može da je
doživi, prima, asimiluje iz prostog razloga što je i ne čuje!
Treba razlučiti dve stvari: "električarsku" muziku i
ponašanje mlade publike na priredbama gde se ta muzika izvodi.
Napisao: Miroslav Kostić, obrada: Yugopapir (Pro Musica, 1966.)
 |
| Koreni jugoslovenskog rocka (1 - 5) |
