Nedavno čitam anketu ko je bolji, Kićanović ili Ćosić, mislili su igrač svih vremena. Prije svega to su nelogična poređenja. Prvi je bek, drugi centar, a drugo, Ćosić je toliko veći igrač od svih nas da su slična poređenja neprihvatljiva. Svi mi igramo, kažu i vrijedimo kao igrači, ali Ćosa je Ćosa. Taj sve ima, sve mu je dala priroda, ali i on je obezbijedio nadgradnju
*****
Mirza Delibašić odlazi u Real, Mirza
Delibašić ostaje, Real nudi Delibašiću gomilu dolara... To su
uglavnom naslovi koje gotovo svakodnevno, posljednjih dana, listovi
objavljuju u košarkaškim rubrikama. A Mirza Delibašić, momak što
je ljetos u Moskvi izborio i zlatnu olimpijsku, izgleda najmanje
brine o tome. Drugi više brinu njegove brige.
Osvježen je! Ne djeluje onako
isposnički kao prije nekoliko mjeseci. Uželio se treninga pa i
razgovora o košarci, nataložio je iskustvo reprezentativca najbolje
selekcije na svijetu.
Kada priča o košarci čini to strasno i
stručno. Veli da je odlučio da život posveti ovoj igri i onda kada
više ne bude probacivao lopte kroz obruč. Biće, vjerovatno,
trener.
Liga - jaka ili slaba?
U petak prije podne proveo je u našoj
redakciji nekoliko sati. Govorilo se o svemu i svačemu - o košarci,
razumljivo, najviše.
- Sigurno je: igra se slabije u ovoj
sadašnjoj ligi nego ranije, ali zašto? Mnogi su u vojsci. Jerkov,
Krstulović (do juče), Matulović iz Jugoplastike, Vujačić iz
Olimpije, Vujačić iz Partizana, Despot, eto i ja. Da smo svi na
okupu, ne bi bila dva već četiri ravnopravna takmaca za prvo
mjesto. Ovako, ostali su samo Cibona i Partizan, koje uz to još i
favorizuju svi, od sudija pa nadalje.
Zar je slučajno što je Bosna
izgubila u gostima sedam utakmica i to sa poenom ili dva razlike? Moj
klub igra mnogo bolje no što tih 14 bodova govore. Morao bi da je
bolje plasiran i Zadar, pa i Zvezda treba da igra veću ulogu u ovom
prvenstvu.
Ipak, ni ovo, ni prošlo prvenstvo nisu
izbacili talentovane, mlade igrače kao ranije.
Gdje su oni? Ima li
ih uopšte?
Otkuda taj vakuum, gdje su oni dani prošli kada je
generacija godišta 1954. osvojila juniorsko prvenstvo Evrope, pa
odmah u državni tim uskočili Delibašić, Kićanović, Jerkov, vrtio se tu i Todorić? Da li to nema
talenata?
- U našem mentalitetu je - konstatuje
Mirza Delibašić - da tvrdimo kako smo u igrama talentovaniji od
svih drugih. Ne slažem se s tim. Moja generacija, o kojoj govorite,
možda je bila talentovanija u prosjeku, ali došao je onda jedan
gotovo nemormalno pojačan rad. Svi smo bili fanatično odani
košarci, posvetili smo joj se apsolutno.
Današnji mladići neće da
otkinu ni od čega, nisu skloni žrtvama...
Provodio sam u juniorskim
danima i kasnije po deset sati s loptom. U svakom slobodnom trenutku
igrao sam košarku.
- Zar i slučaj mog klupskog druga Zrne
ne govori koliko sam u pravu? Izuzetno je talentovan, odlično
građen, brz, pametan dečko, ali nije bio dovoljno strpljiv. Bilo bi
mi veoma drago da nam se vrati. Ako se vrati siguran sam da će biti
jedan od nosilaca Bosnine igre.
Slaže se da ima teškoća i u stručnom
radu.
Ne posvećuje se djeci dovoljna pažnja. Kod nas su na cijeni
samo treneri koji vode prvoligaške ekipe, a u Americi (ona je i
danas košarkaški pojam) najbolje kotiraju učitelji juniorskih
timova.
Optimizam u nevrijeme
Iz dana u dan sve glasnije se govori o
lošoj budućnosti košarke, neki čak predviđaju fudbalsku sudbinu.
Drastičan pad.
- Nisam od tih; vedro gledam na
budućnost. Možda će biti pada, ali ne da se nađemo na osmom ili
devetom mjestu u Evropi, već da ne budemo, recimo, prvi već treći.
Uostalom, juniorske selekcije redovno su ili najbolje ili uz
najbolje. Sve zavisi kako će se raditi s njima. Pa zar i poslije
Ljubljane 1970. godine nije bilo priče kako se ne vide nasljednici,
a poslije toga osvojeni su svi mogući trofeji.
Za Delibašića jedini veliki problem
su krila. Nema ih!
Centara imamo već 15 godina, njih je lakše
naučiti, ali bekovi moraju da imaju tehniku, pregled igre, osjećaj
za prostor, inteligenciju i šut. Malo mnogi, zar ne?
- Ima li takvih bekova?
- Meni je najbliži reprezentaciji po
svemu pobrojanom Petrović iz Šibenke, njegov
brat u Ciboni nije to, nije ni Nikolić, mada je odličan igrač. U
ovom trenutku više bih se orijentisao na igrače, kako bi to
Miijanić rekao, "specijalnog zadatka". Naš Hadžić
je taj! Daje ton igri, svakog može da čuva, postiže sada i po 15-20
poena. I Todorić je interesantan. Dugo je bio u sjenci Kićanovića
i Dalipagića, igrao u grču. Da nije tako, odavno bi bio
reprezentativac.
- Delibašić u ulozi selektora.
Nastavi dalje. Smije se! Koga bi uzeo da si mjesto Tanjevića?
- Bolje koga ne bih! Mislim da je Nakić
dobio mnoge šanse i nije ih iskoristio. Šta taj sve ima: dobar
skok, duge, preduge ruke, šut, ali... kada igra za reprezentaciju,
bojažljiv je. Ustručava se. I Krstulovića više ne bih zvao, jer
je on imao brojne prilike. Skroče nije bek, već krilo, to je jasno.
Jedan je Ćosić
- A Ćosić, treba li on da igra?
- Upravo sam zaustio da kažem nešto o
njemu! Nedavno čitam anketu ko je bolji, Kićanović ili Ćosić,
mislili su igrač svih vremena. Prije svega to su nelogična
poređenja. Prvi je bek, drugi centar, a drugo, Ćosić je toliko
veći igrač od svih nas da su slična poređenja neprihvatljiva.
Svi
mi igramo, kažu i vrijedimo kao igrači, ali Ćosa je Ćosa. Taj sve ima,
sve mu je dala priroda, ali i on je obezbijedio nadgradnju.
Eto, šta
sada radi u Ciboni! Iz nedjelje u nedjelju je najbolji. Povrh svih
uhvaćenih lopti, i dodatih lopti sa igračima, ubacuje kao nikada
ranije i po 40 koševa.
Mi reprezentativci najbolje znamo
koliko vrijedi Ćosić. Sada je sanirao i te povrede zglobova. Igra
kao mladić. Poslije Moskve bilo je riječi o povlačenju iz
reprezentacije, a sada se pitam: koji je to savezni kapiten koji neće
pozvati pod zastavu najboljeg igrača prvenstva.
Takav je bio u
Zadru, u Sinudinama i sada u Ciboni. Jedino nije bio prvi s
Olimpijom, u kojoj je umjesto tima zatekao krš.
Zbog toga mrzim sve ankete. Samo u
anketi se može postaviti pitanje ko je bolji od Ćosića. Pitajte o
tome trenere i nas reprezentativce. Ćosić je kao Fišer u šahu.
Unio je nešto novo u igru.
Osim anketa Delibašiću se ne sviđaju
ni priče o košarci, koje se svode na to da će novac upropastiti
ovaj elitni sport.
Koji novac, veli, kada ja kao igrač sa svim
osvojenim klupskim i reprezentativnim trofejima imam hranarinu deset
hiljada dinara. Nagrade su nešto što dolazi sa rezultatima, a njih
nije lako ostvariti.
Slaže se da se najbolje vidi šta je i kako je
kada se pomene kako je Zlatko Vujović, primjera radi zarađivao
prošle godine 40 hiljada mjesečno (u prosjeku), a Hajduk i
reprezentacija nisu osvojili ništa.
I taj milion hranirane dobija
Mirza Delibasić samo onda kada u Klubu ima novca.
- A da bih ga zaradio, prinuđen sam da
budem 220 dana godišnje van kuće na pripremama. Tada imam hranu i stan, ali trošim za sve ostalo od
tog famoznog miliona. Nemam nikavu dnevnicu. I to je tako sa mnom.
Šta i koliko zarađuje od košarke Obad iz Zadra, koji mora da
trenira taman koliko i ja, a nije reprezentativac?
Vodi li put u Madrid?
Razgovor opet skreće na Bosnine obale.
Tim koji je još zvanični šampion ima 14 bodova. Malo, iako se
slažemo da po igri treba da je više poena. Što nije tako -
presudila su dva faktora. Prvi, jer je tim godinama navikavan i
naviknut na Mirzinu presudnu ulogu, njega sada nema i utakmice se
gube u završnici, kada je on odlučivao smirenošću, preciznim,
neumoljivim šutom ili dobrim pasom.
Drugo, u javnosti je stvorena
klima kako su Cibona i Partizan jedini favoriti, a Bosni obezbijeđen
tretman druge violine.
- Zbog mnogo razloga dobro je da odem
iz Kluba na dvije ili tri sezone. Mitrović, Radovanović, Hadžić,
pa možda još neki, odlaze u vojsku. Ako bih ostao, igrao bih cijelu
utakmicu i ne bi bilo prilika za Benačeka, Mutapčića, Zrnu i
Vučevića, igrao bih i bili bismo drugi, treći, teško
prvi.
Ovako stvoriću prostor za stvaranje novog tima, a kada se
vratim, sa 29 ili 30 godina, biću u najboljim godinama za košarku.
U tom smislu politika uprave je ispravna. Bosna je već toliko toga
osvojila i zadužila ljude da mora da raspolaže sa pravim timom.
Samo, treba joj pomoći. Svi koji vole Bosnu treba da su uz nju: od
publike do bivših igrača.
Delibašić ide - to je izvjesno.
Vjerovatno će već u jesen nositi Realov dres, možda čak i prije,
odmah nakon evropskog prvenstva.
Kada se kaže Real, odmah se misli o
idealnim uslovima, o dolarima koji teku poput vodopada. Danas se u
svijetu Real uzima kao sinonim organizovanog kluba, a što se tiče
novca, njega u Italiji ima više. Od jednog, daleko manje poznatog
kluba, Dalipagić je dobio sto hiljada dolara, toliko uskoro očekuje
i Kićanovića.
- Nije mi novac presudan, mada ne
krijem: želim, ipak da nekako naplatim onaj ogromni trud što sam ga
uložio u košarku. Drugo je posrijedi. Sasvim sam siguran da ću do kraja života ostati u
Bosni, uz ovaj sport.
Želim da igram u jednom istinski velikom
klubu, sigurno po mnogo čemu najboljem u Evropi. To je jedno
iskustvo više za mene budućeg trenera. Boravak će koristiti i meni
i Bosni. To je stvarno primarno, inače, odlučio bih se za neki klub
koji ima manje sjajan oreol, a daje više novca.
Često Delibašić pominje američka
iskustva i sve što je vidio na brojnim putovanjima u SAD.
Zar je
njihova košarka superiorna toliko koliko se priča? Zašto su nas
onako "rasturili" u Montrealu na olimpijskim igrama i to u
finalu, kada je normalno da se finalisti bore ravnopravno?
- Pobjegli su nam na početku i teško
ih je bilo stići, mada smo prišli na šest poena i imali loptu.
Imali smo peh, iako su SAD dovele u Montreal strašan tim. Mnogi su
sada profesionalci najvišeg ranga.
Gdje smo u odnosu na njih,
vidjeće se iz ovog primjera.
Mislim 1978. godine igrali smo u Čapel
Hilu u Južnoj Karolini protiv vjerovatno najbolje američke
selekcije (amaterske) svih vremena. I to ravnopravno do kraja.
Vodili
smo i izgubili jer su sudije otele pobjedu. Dosudile su Praji korake
u kontranapadu, kada smo već bili nadomak uspjeha.
Taj meč je
prenošen za cijelu Ameriku i ujutro, na aerodromu, svi su htjeli da
nas vide.
Ko je to što je tako namučio njihove "bojs"?
Da
su došli u Moskvu, ne bi bilo kao u Kanadi. Tvrdim to, iako smo mi u
prednosti, jer igramo u reprezentaciji sa 25,26 ili 30 godina, oni
svi od reda imaju 20. Iskustvo mnogo znači.
Razgovarao: Vlajko Đoković, obrada: Yugopapir (Ven, februar 1981.)
