Ja sam samo urednik, i ništa više! Urednik je čovjek koji mora znati uređivati, čovjek koji mora imati strahovito mnogo veza i kod kuće i u svijetu. Čovjek koji mora slušati. Ja stalno slušam. Slušam svoje suradnike u redakciji, koji vole film i bolje se razumiju u nj nego što se ja razumijem
*****
Filmski program svakog našeg TV-centra
najgledaniji je dio televizijskog programa i, prema tome,
najpodložniji kritikama širokog televizijskog gledališta. Filmovi
su poput sporta nepresušna tema jutarnjih uredskih razglabanja uz
kavu, a urednici tog programa, za razliku od svojih sportskih kolega,
česta su meta napada ili pohvala tih jutarnjih samozvanih
TV-kritičara.
Ime urednika Filmske redakcije upamtit će se brzo, prije negoli ime bilo kojeg drugog urednika, a njegov je posao uvijek pod lupom javnog mišljenja.
Ime urednika Filmske redakcije upamtit će se brzo, prije negoli ime bilo kojeg drugog urednika, a njegov je posao uvijek pod lupom javnog mišljenja.
Nenad Pata urednik je Filmskog programa
Televizije Zagreb već desetak godina, i za to su ga vrijeme
gledaoci, prema njegovu priznanju, mnogo i kudili i hvalili.
Rođen je u Dubrovniku, a studirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu (diplomirao je na katedri za slavistiku). Kao student počeo je raditi u Centru za kulturu pri Radničkom sveučilištu Moša Pijade. Uglavnom se bavio teatrom i pisao kritike.
Ljubav prema teatru pratila ga je od djetinjstva, jer mu je djed, zanatlija po profesiji, bio prvi čovjek koji je režirao Ivu Vojnovića.
- Bio je to treći
čin Ekvinocija i Suton prisjeća se. Kao uspomenu na te dane,
čuvam tabakeru koju je konte Ivo poklonio mom djedu. Vjerojatno otud
potječe i moja ljubav prema teatru.
Rođen je u Dubrovniku, a studirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu (diplomirao je na katedri za slavistiku). Kao student počeo je raditi u Centru za kulturu pri Radničkom sveučilištu Moša Pijade. Uglavnom se bavio teatrom i pisao kritike.
Ljubav prema teatru pratila ga je od djetinjstva, jer mu je djed, zanatlija po profesiji, bio prvi čovjek koji je režirao Ivu Vojnovića.
U Centru za kulturu Nenad Pata prvi se
put zagrijao i za film.
Jedan je od njegovih zadataka bio i da organizira razne tribine, pa je tako i jedna tribina bila posvećena tzv. crnom filmu.
Bili su pozvani filmski kritičari iz cijele Jugoslavije da o tome govore i pišu.
Jedan je od njegovih zadataka bio i da organizira razne tribine, pa je tako i jedna tribina bila posvećena tzv. crnom filmu.
Bili su pozvani filmski kritičari iz cijele Jugoslavije da o tome govore i pišu.
- Valjda me je i to novo zanimanje za
film ponukalo da 1968. godine prijeđem u Zagreb-film kao rukovodilac
Studija za crtani film, a radeći s njima, počeo sam se više
upoznavati s igranim filmom.
Ipak, on je bio u drugom planu jer se rodila nova velika ljubav - crtani film!
Za nj je ostao vezan do današnjih dana, njemu je posvećena i knjiga Život u fantaziji crtanog filma, kojoj je Nenad Pata autor; crtanom su filmu okrenuti njegovi planovi za budućnost, a vezan je za nj još jedan izdavački pothvat:
Ipak, on je bio u drugom planu jer se rodila nova velika ljubav - crtani film!
Za nj je ostao vezan do današnjih dana, njemu je posvećena i knjiga Život u fantaziji crtanog filma, kojoj je Nenad Pata autor; crtanom su filmu okrenuti njegovi planovi za budućnost, a vezan je za nj još jedan izdavački pothvat:
- Za nekoliko godina objavit ću svoj
dnevnik iz Zagrebačke škole crtanog filma.
Dvije i pol godine pisao sam taj dnevnik iz dana u dan i mislim da bi on mogao biti veoma zanimljiv.
Dvije i pol godine pisao sam taj dnevnik iz dana u dan i mislim da bi on mogao biti veoma zanimljiv.
Iz Zagreb-filma prešao je na radio i
ondje bio urednik obrazovnog školskog i dječjeg programa više od
tri godine, a odatle je konačno stigao na televiziju kao urednik
Filmskog programa.
- Kakva je bila ta redakcija kad ste došli?
Kada se na program mislilo više nego na sve ostalo...
- Kakva je bila ta redakcija kad ste došli?
Bilo je nešto manje urednika nego što
ih ima danas, bila su dva urednika manje, ali, koliko se sjećam,
tada je iz te redakcije emitirano sedamnaest filmova godišnje. Danas
TV Zagreb emitira od sto do sto pedeset filmova u toku godine. Tada
je emitirala dvije serije godišnje, a danas ih emitira pet. To znači
da danas, samo s dva čovjeka više, ona radi oko četiristo posto
vise nego tada. Takav posao, dakako, u tom opsegu zahtijeva i veću
opreznost
- Kada ste došli u tu redakciju,
počeli ste neke izuzetno značajne projekte. Snimali ste filmove, a i započeli
veliku seriju emisija o filmu.
Sjećam se kolegija na kojem sam prvi
put izrekao ideju o toj seriji i točno se sjećam - radni je naslov
tada bio Film, film, film. Govorio sam kako to treba biti emisija
koja će trajati tri i pol sata, a u sklopu nje bit će prikazan
igrani film.
No, ta ideja nije nastala iz zraka. Prije nje, Zagrebačka televizija emitirala je dvije velike serije o filmu: Ekran na ekranu i Studio 13.
Radila ih je Zora Korać a realizator je bio Angel Miladinov. Vjerojatno sam bio inspiriran tim emisijama i na osnovi njih sinula mi je ideja da radim Tri, dva, jedan... kreni!
No, ta ideja nije nastala iz zraka. Prije nje, Zagrebačka televizija emitirala je dvije velike serije o filmu: Ekran na ekranu i Studio 13.
Radila ih je Zora Korać a realizator je bio Angel Miladinov. Vjerojatno sam bio inspiriran tim emisijama i na osnovi njih sinula mi je ideja da radim Tri, dva, jedan... kreni!
U prvoj godini emitiranja željeli smo
objasniti filmske zanate koje, vjerujte mi, ni ja nisam poznavao.
Počeli smo sa snimateljem Oktavijanom Miletićem, pa smo obradili
kompozitora Bojana Adamiča, te stigli sve do trik-majstora.
Na kraju druge godine, zaključili smo da bismo u emisiju mogli pozvati i najveća svjetska imena. Budući da je to bilo "zlatno doba" Televizije Zagreb, kada se na program mislilo više nego na sve ostalo, nije bilo teškoća da se ostvari ta smjela ideja.
I tako smo počeli pozivati velikane filmske umjetnosti, koji su u Zagreb dolazili samo zbog naše emisije. Samo zbog Tri, dva jedan... kreni!
U Zagrebu su bili Grigorij Čuhraj, Catherine Deneuve, Francois Truffaut, Orson Welles, da ne nabrajam sve ostale. Nikada nismo napraviti emisiju s Fellinijem, iako sam s njim kontaktirao tri puta. Napravili bismo je da smo došli u Rim i ondje snimali, kako je on to tražio.
Jednako je bilo i s Gianom Marijom Volonteom. Emisija je trebala biti posvećena njemu i Francu Rosiju. Rosi je pristao da dođe u Zagreb, ali Volonte je bio zauzet snimanjem pa nije mogao doći. Tako je ta ideja propala.
Na kraju druge godine, zaključili smo da bismo u emisiju mogli pozvati i najveća svjetska imena. Budući da je to bilo "zlatno doba" Televizije Zagreb, kada se na program mislilo više nego na sve ostalo, nije bilo teškoća da se ostvari ta smjela ideja.
I tako smo počeli pozivati velikane filmske umjetnosti, koji su u Zagreb dolazili samo zbog naše emisije. Samo zbog Tri, dva jedan... kreni!
U Zagrebu su bili Grigorij Čuhraj, Catherine Deneuve, Francois Truffaut, Orson Welles, da ne nabrajam sve ostale. Nikada nismo napraviti emisiju s Fellinijem, iako sam s njim kontaktirao tri puta. Napravili bismo je da smo došli u Rim i ondje snimali, kako je on to tražio.
Jednako je bilo i s Gianom Marijom Volonteom. Emisija je trebala biti posvećena njemu i Francu Rosiju. Rosi je pristao da dođe u Zagreb, ali Volonte je bio zauzet snimanjem pa nije mogao doći. Tako je ta ideja propala.
Kada su ti ljudi dolazili u Zagreb, mi
nismo samo snimali emisiju nego i organizirali popratne
manifestacije. Održavali su se razgovori s filmskim radnicima, u
zagrebačkim kinima, u dogovoru s distributerima, prikazivali smo
premijerno filmove naših gostiju. Bilo je još toga!
Filmski Zagreb u to je doba dan, dva ili tri, ovisno o tome koliko je koji gost boravio u našem gradu živio u znaku toga gosta.
Filmski Zagreb u to je doba dan, dva ili tri, ovisno o tome koliko je koji gost boravio u našem gradu živio u znaku toga gosta.
Nedavno sam dovršio knjigu posvećenu
toj emisiji, u kojoj iznosim mnoge pojedinosti sa snimanja i
organiziranja. Na žalost, ona će biti objavljena prvo na
francuskom, a onda nadam se i na hrvatskom.
- Zašto?
Pa, ima nekih financijskih teškoća.
Promocija knjige, bude li sve u redu, bit će u Beaubourgu u vrijeme
retrospektive jugoslavenskog filma u Parizu.
Zavist zbog Lize Minnelli
- S kojim ste još poznatim ličnostima
u to doba kontaktirali?
Planirali smo napraviti i emisiju s
Kirkom Douglasom, no ni ona nije nikad snimljena jer je on na naš
poziv odgovorio da bi mogao doći za osamnaest mjeseci. Bio sam u
kontaktu i s Bergmanom, te Peckinpahom i Lizom Minnelli koja sasvim
slučajno nije došla u Zagreb.
Sjećam se da smo je zvali u šest sati ujutro u San Francisco, jer je Liza Minnelli tri dana kasnije trebala putovati u Pariz. I tada smo dogovorili njezin dolazak. Ali, već su tada počele teškoće, rađala se neka zavist...
Ta emisija nije propala zbog troškova. Lizino putovanje od Pariza do Zagreba i natrag stajalo je oko petsto dolara, četiristo tisuća (starih) bio je njezin honorar i carte blanche u hotelu koji nitko od njih nije nikad koristio. Emisija se tada mogla napraviti za kakvih pet do šest milijuna dinara...
Sjećam se da smo je zvali u šest sati ujutro u San Francisco, jer je Liza Minnelli tri dana kasnije trebala putovati u Pariz. I tada smo dogovorili njezin dolazak. Ali, već su tada počele teškoće, rađala se neka zavist...
Ta emisija nije propala zbog troškova. Lizino putovanje od Pariza do Zagreba i natrag stajalo je oko petsto dolara, četiristo tisuća (starih) bio je njezin honorar i carte blanche u hotelu koji nitko od njih nije nikad koristio. Emisija se tada mogla napraviti za kakvih pet do šest milijuna dinara...
- Očito ste mnogo improvizirali i reagirali na trenutne impulse. Jednu od emisija napravili ste i s
novinarom Studija Dubravkom Stojsavljevićem.
Dubravko je, to se točno sjećam,
nazvao tri dana prije nego što je krenuo na privatno turističko
putovanje u Aziju. Ja sam dojurio u vašu redakciju, dogovorili smo
se o poslu za desetak minuta, a ja sam mu sutradan dao sinopsis onoga
što treba napraviti stigne li do Hongkonga.
Negdje u mojoj knjizi o Tri, dva, jedan... kreni! ako ona uopće izađe pročitat ćete i njegov izbezumljeni teleks u kojem od mene traži odgovor za petnaest minuta. Teleks, koji je na moje ime stigao iz Hongkonga, glasi otprilike ovako:
Teleks je stigao na vrijeme, i novci su stigli na vrijeme, pa ih je Dubravko dobio i platio troškove u Hong Kongu kako bi snimio emisiju.
A u toj "nemogućoj situaciji" našao se jer su ga odmah po dolasku pokrali u hotelu. To mi je ispričao tek kasnije.
Sjećam se da je Dubravko cijelu emisiju koju je napravio sa snimateljima unajmljenim na samome mjestu, s insertima iz mnogih filmova, te s jednim cjelovečernjim filmom koji smo prikazali u sklopu emisije napravio za toliko novaca koliko bi nas stajala dva kupljena igrana filma.
Na sličan način napravljena je i emisija o indijskom filmu, no ona nikada nije bila prikazana.
Negdje u mojoj knjizi o Tri, dva, jedan... kreni! ako ona uopće izađe pročitat ćete i njegov izbezumljeni teleks u kojem od mene traži odgovor za petnaest minuta. Teleks, koji je na moje ime stigao iz Hongkonga, glasi otprilike ovako:
"Ja sam u potpuno nemogućoj situaciji. Treba mi hitno (mislim da je to bilo) trista pedeset dolara, čekam na ovom broju do dvanaest i petnaest."
Teleks je stigao na vrijeme, i novci su stigli na vrijeme, pa ih je Dubravko dobio i platio troškove u Hong Kongu kako bi snimio emisiju.
A u toj "nemogućoj situaciji" našao se jer su ga odmah po dolasku pokrali u hotelu. To mi je ispričao tek kasnije.
Sjećam se da je Dubravko cijelu emisiju koju je napravio sa snimateljima unajmljenim na samome mjestu, s insertima iz mnogih filmova, te s jednim cjelovečernjim filmom koji smo prikazali u sklopu emisije napravio za toliko novaca koliko bi nas stajala dva kupljena igrana filma.
Na sličan način napravljena je i emisija o indijskom filmu, no ona nikada nije bila prikazana.
- Zašto?
- Greškom je bila izbrisana vrpca. To
se dogodilo samo jednom u Filmskoj redakciji, ali bila je to
posljednja kap poslije koje je odlučeno da se emisija Tri, dva,
jedan. .. kreni! povuče s programa. Kada smo ustanovili da je vrpca
izbrisana, na brzinu smo napravili emisiju iz inserata svih
prijašnjih emisija, i to je, zapravo, bio oproštaj od publike.
- Jednom ste izjavili da je ta emisija
utrla dug put drugim sličnim emisijama. Ali, nakon nje nastala je
praznina, i to ne samo u Filmskom programu TV Zagreb! Jedino Nebojša
Đukelić u Filmskom programu TV Beograd pokušava održati dignitet
pravih filmskih emisija.
Potpuno se slažem! Ipak, naša je
redakcija predložila neke nove projekte koji su trebali zamijeniti
Tri, dva, jedan... kreni! i koji ne bi mnogo stajali. Ne bi nam bili
potrebni gosti, jer smo namjeravali iskoristiti Jugoslavene koji žive
u inozemstvu. Predložili smo takvu emisiju, no dosad je nitko nije
prihvatio.
- Kakav joj je bio koncept?
Vrlo jednostavan. Osnovni dio emisije
trebao je biti igrani film, a dokumentarni dio bio bi ispunjen
najsvježijim podacima iz svijeta filma. Danas nešto
slično rade u Novom Sadu u emisiji Od bivšeg dopisnika, jedino što
smo mi željeli samo filmske vijesti, a svaka bi trajala samo tri
minute.
To bi bio jedan dio emisije. A jedan je dio trebao biti posvećen nekom velikom gostu, no on ne bi dolazio u Jugoslaviju, nego bi naši dopisnici s njime porazgovarali. I taj bi razgovor također trajao samo tri minute.
Film koji bismo prikazali u sklopu emisije bio bi uvijek vezan za toga gosta. To znači, ako bismo prikazali film, na primjer Johna Forda, dopisnika bismo zamolili da pošalje razgovor od tri minute upravo sa Johnom Fordom. Bilo bi tu još nekih poslastica, no njih ću zadržati kao tajnu, jer možda će takvo što i krenuti negdje 1988. godine.
To bi bio jedan dio emisije. A jedan je dio trebao biti posvećen nekom velikom gostu, no on ne bi dolazio u Jugoslaviju, nego bi naši dopisnici s njime porazgovarali. I taj bi razgovor također trajao samo tri minute.
Film koji bismo prikazali u sklopu emisije bio bi uvijek vezan za toga gosta. To znači, ako bismo prikazali film, na primjer Johna Forda, dopisnika bismo zamolili da pošalje razgovor od tri minute upravo sa Johnom Fordom. Bilo bi tu još nekih poslastica, no njih ću zadržati kao tajnu, jer možda će takvo što i krenuti negdje 1988. godine.
- Ta bi emisija mogla biti zanimljiva.
To nije sve! Imamo još jednu ideju od
koje nismo odustali. Ali, ona je zasad tajna! Mogu vam reći samo
toliko da bi ona posve zaokupila jugoslavensko gledalište. Voditelj
te emisije, koja bi trajala šezdeset minuta, govorio bi najviše pet
minuta!
Ciklus Douglasa Sirka bio je po mom ukusu
- Kada biste imali odriješene ruke,
kada ne bi bilo novčanih i drugih teškoća, kako biste vodili taj
filmski program?
Prije nekih četiri ili pet godina,
krenuli smo, prvi u Jugoslaviji, u velik pothvat - snimanje filmova. O
Tadićevu Ritmu zločina sve se manje ili više zna. Taj je film
dobio pet vrhunskih međunarodnih priznanja, između ostalog
producentsku nagradu i nagradu međunarodne kritike.
Na žalost, ta se produkcija nije mogla nastaviti, bilo je mnogo otpora među filmskim radnicima u Hrvatskoj. Budući da televizija zakonski nije mogla praviti kinematografski film, morali smo imati koproducenta među kinematografskim poduzećima.
U Hrvatskoj nisam našao tog partnera, pa smo se obratili Centar-filmu iz Beograda.
Na žalost, ta se produkcija nije mogla nastaviti, bilo je mnogo otpora među filmskim radnicima u Hrvatskoj. Budući da televizija zakonski nije mogla praviti kinematografski film, morali smo imati koproducenta među kinematografskim poduzećima.
U Hrvatskoj nisam našao tog partnera, pa smo se obratili Centar-filmu iz Beograda.
- A kakav bi bio vaš izbor filmova da
ste slobodni od svih utjecaja?
Ja sam samo urednik, i ništa više!
Urednik je čovjek koji mora znati uređivati, čovjek koji mora
imati strahovito mnogo veza i kod kuće i u svijetu. Čovjek koji
mora slušati. Ja stalno slušam. Slušam svoje suradnike u
redakciji, koji vole film i bolje se razumiju u nj nego što se ja
razumijem.
Slušam publiku i, dakako, slušam vas novinare. Ja sam, kao što sam već rekao, urednik i ne mogu nametati svoj ukus.
Slušam publiku i, dakako, slušam vas novinare. Ja sam, kao što sam već rekao, urednik i ne mogu nametati svoj ukus.
- A kakav bi bio filmski program po
vašem ukusu?
Malo sam staromodan i ne volim grub
film. Ciklus Douglasa Sirka bio je po mom ukusu. A kada bih sada
radio ciklus po svom ukusu, u njemu bi bili filmovi poput Marijane
moje mladosti, Jenninog portreta... Volim filmove koji su malo
otkačeni od stvarnosti, obojeni lirski...
Wim Wenders ocijenjen kao veoma loš programski potez
- Vratimo se na idealan filmski
program, bez utjecaja sa strane...
Valja davati filmove za široku
publiku i filmofilski nastrojenu. Ali, pogledajte što se dogodilo sa
ciklusom Wima Wendersa. On je jedan od velikih filmskih autora
današnjice. Kada smo odlučili prikazati njegov ciklus, nismo, dakako,
mogli dobiti sve njegove filmove, pa smo prikazali samo četiri.
Imali smo još i ugovor za Prijatelja iz Amerike, no Nijemci su nam ga otkazali u posljednji trenutak, a to je i logično, jer se film još vrti u kinima.
Imali smo još i ugovor za Prijatelja iz Amerike, no Nijemci su nam ga otkazali u posljednji trenutak, a to je i logično, jer se film još vrti u kinima.
Nedugo poslije tog ciklusa, u
zagrebačka je kina došao Paris, Texas, pa su svi oni koje zanima
taj redatelj dobili potpunu sliku o njegovu djelu. No, gledaoci su
protestirali, a na televiziji je ciklus Wima Wendersa ocijenjen kao
veoma loš programski potez.
Možda je razlog otpora ljudi s televizije, a djelomično i publike, to što nismo željeli isjeći scenu u kojoj glavni glumac obavlja nuždu. Bilo mi je neobično da se netko na to ljuti, a ne reagira na sva ona silovanja, krv i nasilje, koje svakodnevno gledamo.
Tu scenu nismo namjerno isjekli, jer smatramo da to ne smijemo raditi. Televizija Zagreb nije nikad, kao neki TV-centri, sjekla filmove. Prikazivali smo integralnu kopiju ili film nismo ni prikazali.
Možda je razlog otpora ljudi s televizije, a djelomično i publike, to što nismo željeli isjeći scenu u kojoj glavni glumac obavlja nuždu. Bilo mi je neobično da se netko na to ljuti, a ne reagira na sva ona silovanja, krv i nasilje, koje svakodnevno gledamo.
Tu scenu nismo namjerno isjekli, jer smatramo da to ne smijemo raditi. Televizija Zagreb nije nikad, kao neki TV-centri, sjekla filmove. Prikazivali smo integralnu kopiju ili film nismo ni prikazali.
- Ne stižu li vam i od proizvođača
televizijske verzije filmova, već očišćene od šokantnih scena?
Dakako, takve stižu, no mi u
Televiziji Zagreb vraćamo ih i tražimo integralnu kinematografsku
kopiju. Upravo se to dogodilo s filmom Divlja horda. Dobili smo
televizijsku kopiju, ali smo je vratili i tražili integralnu
kinematografsku koju smo onda i prikazali.
- Nije li neugodne sukobe lakše
izbjeći tako da se filmovi prikazuju u neko drugo vrijeme? Filmovi
koji nisu za mlađu ili široku publiku trebalo bi prikazivati u
kasnije sate. Pa zato je i ustanovljen termin petkom - Film u kasne
sate!
Točno! U tom smo terminu željeli
prikazivati djela za odabraniju publiku. Prema istraživanjima,
filmski program gleda maksimalno šest milijuna gledalaca. Poveli smo
se za idejom da napravimo termin u kojem ćemo prikazivati filmove za
sto tisuća gledalaca.
Ali, poslije dvije godine došlo se do zaključka da je to previše intelektualistički termin, da je to vrijeme (petak - op.a.) kada svi sjede pred ekranom, i da bi trebalo izmijeniti izbor filmova.
I tako se termin izrodio. Jer, trebalo ga je, na neki način, približiti širokom gledalištu.
Ali, poslije dvije godine došlo se do zaključka da je to previše intelektualistički termin, da je to vrijeme (petak - op.a.) kada svi sjede pred ekranom, i da bi trebalo izmijeniti izbor filmova.
I tako se termin izrodio. Jer, trebalo ga je, na neki način, približiti širokom gledalištu.
- Ali, da je Wenders prikazan u tom
terminu, možda ne bi bilo protesta gledalaca.
Utorak je ostao jedini termin u tjednu
kada prikazujemo suvremeni film. Uveo ga je Beograd Festovim
reprizama i premijerama. Bilo je logično da Wendersa prikažemo
utorkom. Ove ćemo godine u tom terminu prikazati ciklus filmova
Claudea Chabrola.
Prošle smo godine imali termin Kinoteke nedjeljom uvečer. Za nj smo pripremili ciklus filmova Johna Forda. Budući da je taj termin ukinut, ciklus ćemo gledati, zamislite u nedjelju poslije podne! Od trinaest filmova koje smo pripremili, samo su dvije reprize, a sve su ostalo premijere.
Prošle smo godine imali termin Kinoteke nedjeljom uvečer. Za nj smo pripremili ciklus filmova Johna Forda. Budući da je taj termin ukinut, ciklus ćemo gledati, zamislite u nedjelju poslije podne! Od trinaest filmova koje smo pripremili, samo su dvije reprize, a sve su ostalo premijere.
- Možda biste trebali raditi obrnuto:
predložiti cikluse, naslove, ideje i prema njima slagati shemu TV-programa?
Najveći je problem Jugoslavenske
radio-televizije, a pod njom podrazumijevam TV-centre koji emitiraju na
hrvatskom ili srpskom jezičnom području, da imaju shemu izvan koje
ne smiju emitirati.
Da vam još nešto kažem, a u vezi je s onim što sam sve želio napraviti na televiziji! Prije pet godina rečeno mi je da napravim koncepciju Trećeg programa koji bi se emitirao na drugom kanalu. Tada sam napravio koncepciju za osamnaest emisija.
Dugo sam na tome radio. Običavao šam izlaziti iz kuće u deset sati uvečer i obilaziti lokale u Zagrebu. Tu ima takvih rupa da to ne možete ni zamisliti!
U svakom sam lokalu stajao leđima uza zid. Sretao sam neobične ljude, i na osnovi tih iskustava razradio sam osamnaest ideja. Mislim da bi to bilo zanimljivo. I, sve je zapelo!
Da vam još nešto kažem, a u vezi je s onim što sam sve želio napraviti na televiziji! Prije pet godina rečeno mi je da napravim koncepciju Trećeg programa koji bi se emitirao na drugom kanalu. Tada sam napravio koncepciju za osamnaest emisija.
Dugo sam na tome radio. Običavao šam izlaziti iz kuće u deset sati uvečer i obilaziti lokale u Zagrebu. Tu ima takvih rupa da to ne možete ni zamisliti!
U svakom sam lokalu stajao leđima uza zid. Sretao sam neobične ljude, i na osnovi tih iskustava razradio sam osamnaest ideja. Mislim da bi to bilo zanimljivo. I, sve je zapelo!
Vraćam se svojoj staroj ljubavi - crtanom filmu
- Tko to koči?
Ma, nitko to ne koči. Ali... ne znam,
ne bih to znao objasniti. Jednostavno, stane i više ne ide! Tako je
bilo i s Tri, dva jedan...kreni! Bilo je toliko entuzijasta, i svi su
željeli raditi! I nitko nije pitao za novac.
- Biste li danas ponovno mogli raditi
tu emisiju?
Ne, ne vjerujem.
- Nedostaje li entuzijazma?
Ne, ali postoje neki administrativni
putovi koji... Ja, zapravo, ne znam govoriti tim jezikom! Sve dugo
traje, na sve se čeka. I najhitnije odluke, molbe, fakture - spavaju
i čame u nečijim ladicama.
- Prelazite na novu dužnost? Što ćete
raditi?
Pa, radit ću ono što me veseli!
Zapravo, vraćam se svojoj staroj ljubavi - crtanom filmu, Trebao bih
napraviti seriju od osamnaest epizoda o Zagrebačkoj školi crtanog
filma. Devedeset posto scenarija već je gotovo.
Moje su ambicije tu velike jer želim napraviti seriju koja bi se prodavala po cijelom svijetu. Znam da se neke televizije već zanimaju za koprodukciju, pa ćemo možda za vrijeme Festivla animiranog filma u lipnju ove godine naći i koproducente.
Moje su ambicije tu velike jer želim napraviti seriju koja bi se prodavala po cijelom svijetu. Znam da se neke televizije već zanimaju za koprodukciju, pa ćemo možda za vrijeme Festivla animiranog filma u lipnju ove godine naći i koproducente.
- A vaš nasljednik na ovom poslu,
kakve su njegove perspektive?
Kad dođe, imat će "punu
špajzu"! Dok se ne snađe, moći će koristiti već kupljene
fimove. A situacija će se već srediti.
- Može li se to?
Moglo bi se kada bi bilo više
razumijevanja. Moglo bi se, ne znam... Malo se previše rutinski
radi.
- Što biste savjetovali svom
nasljedniku, nakon desetogodišnjeg iskustva na tom poslu?
Da bude uporan! Jer će u Jugoslaviji
imati mnogo suradnika koji vole tu redakciju i rado će joj pomoći.
A on mora biti uporan da učini ono što u toku svog "urednikovanja"
i zamisli. Samo toliko!
