Odjednom me nešto šokiralo: jedan tenor pjevao je dobro poznatu pjesmu "Djevojke iz Gruže, lijepe su k’o ruže". Skočio sam kao oparen: ta nije se valjda dogodilo čudo da sam uhvatio program neke radio-stanice iz domovine udaljene gotovo 7000 kilometara?
Francuska: Sveti peti
Evo nas u Parizu u novembru 1955. Nakon
završene utakmice Francuska - Jugoslavija (1:1), nogometaši,
rukovodioci i novinari bili su pozvani na svečani banket u jedan od
najluksusnijih pariških hotela. Dogovorio sam se sa starijim kolegom
Zvonom Mornarom da se nađemo pet minuta prije početka na ulazu pred
tim hotelom. Prije toga smo obojica bili veoma zauzeti predavanjem
izvještaja.
(Dopustite da u predahu kažem kako se
na francuskom riječ pet, odnosno "cinq" izgovara senk a
riječ sveti, odnosno "saint" - sen. To je za one koji ne
znaju. Oni koji znaju neka se ne naljute.)
Čekao sam Zvonu, čekao a vrijeme je
odmicalo. Gala banket je već počeo, održani su govori, popijene
zdravice a njega nema pa nema. Prošla su puna dva sata i prve
zvanice već polako napuštaju svečanu dvoranu. I kad sam izgubio
svaku nadu da ću ga dočekati, on se pojavio ljut i zajapuren:
- Gdje si bio, zaboga? - pitao sam ga.
Objasnio mi je da je gotovo sav novac potrošio za taksi. Vozač ga je odveo
čak u Bulonjsku šumu u neki stari, mali hotelčić. Kad je vlasnika
upitao da li se tu priređuje svečani banket za nogometaše, ovaj
ga je sumnjivo odmjerio i oprezno pitao da li se u posljednje vrijeme
možda slabije osjeća.
Zvone je u brzini zamijenio imena
hotela. Umjesto u "George V" (Žorž senk) on je pošao u...
"Saint George" (Sen Zorž).
Kad sam u Konakriju,
glavnom gradu ove zapadnoafričke države, ležao, ošamućen
od vrućine u svojoj hotelskoj sobi (a uvjeravali su me da nije baš
tako vruće: bilo je samo 44 stupnja iznad ništice) slušao sam
muziku s tranzistora.
Odjednom me nešto šokiralo: jedan tenor pjevao je dobro poznatu pjesmu "Djevojke iz Gruže, lijepe su k’o ruže". Skočio sam kao oparen: ta nije se valjda dogodilo čudo da sam uhvatio program neke radio-stanice iz domovine udaljene gotovo 7000 kilometara?
Nakon završetka pjesme čuo se pljesak a zatim glas naše spikerice. Čudo je bilo neviđeno.
Nešto kasnije saznao sam da je to ipak program iz Konakrija.
Gvineja: Radio Šabac u Konakriju
Odjednom me nešto šokiralo: jedan tenor pjevao je dobro poznatu pjesmu "Djevojke iz Gruže, lijepe su k’o ruže". Skočio sam kao oparen: ta nije se valjda dogodilo čudo da sam uhvatio program neke radio-stanice iz domovine udaljene gotovo 7000 kilometara?
Nakon završetka pjesme čuo se pljesak a zatim glas naše spikerice. Čudo je bilo neviđeno.
Nešto kasnije saznao sam da je to ipak program iz Konakrija.
Ali što se dogodilo? Pošao sam do
radio-stanice i pitao tamošnje kolege kako im je u program upala naša
narodna "Djevojke iz Gruže".
- To je pjevao jedan naš student koji
studira u Jugoslaviji! - reče muzički urednik. - Nastupio je na
nekom vašem koncertu, imao je uspjeha s tom vašom pjesmom a vrpcu
nam je sam donio. Sada je ta melodija veoma popularna kod naših
slušalaca a izvođač je postao poznat, iako nije pravi pjevač.
Bila je to snimka s emisije "Mikrofon
je vaš" iz nekog provincijskog mjesta u Srbiji. Student je
svoje zemljake u Konakriju uvjerio da je to jugoslavenski šlager
broj jedan pa su tako "Djevojke iz Gruže" postale slušanije u Gvineji nego u nas.
Albanci više vjeruju Kinezima nego Bugarima
Ne moram vas uvjeravati koliko je
Bugarska geografski blizu Albaniji. Ne moram ni dokazivati koliko je
NR Kina geografski daleko od Albanije.
Jednog jutra, u decembru 1965, u Tirani
sam pronašao u novinama vijest koja je počinjala
ovako:
"Sofija. Kako javlja kineska agencija Hsinhua, u Sofiji je došlo do teške saobraćajne nesreće u kojoj je nastradalo toliko i toliko ljudi ..."
"Sofija. Kako javlja kineska agencija Hsinhua, u Sofiji je došlo do teške saobraćajne nesreće u kojoj je nastradalo toliko i toliko ljudi ..."
Luksemburg: Veličina je važna
Primijetio sam da sve minijaturne
države koje sam posjetio nemaju kompleksa zbog svog "džepnog"
formata. Čak štaviše, San Marino, Monako, Lihtenštajn i ostale
znaju da na račun te malenkosti uvelike zarađuju od turizma.
Izuzetak čini Luksemburg sa svojih 2586 kvadratnih kilometara i
320.000 stanovnika.
Službeni naslov ove državice jest Veliko Vojvodstvo Luksemburg i nemojte biti neoprezni da pred nekim Luksemburžaninom osporite tu veličinu. Ljudi su ovdje osjetljivi i ljute se.
Službeni naslov ove državice jest Veliko Vojvodstvo Luksemburg i nemojte biti neoprezni da pred nekim Luksemburžaninom osporite tu veličinu. Ljudi su ovdje osjetljivi i ljute se.
Uoči natjecanja za pjesmu Eurovizije
1962. potražio sam sobu u hotelu "Gare". Prije mene to je
namjeravao da učini jedan mladi par stranih gostiju:
- Kakvu sobu želi gospodin? - upita
portir mladića.
Ovaj htjede da se našali:
- Po mogućnosti s pogledom na...
državu!
Portirovo ljubazno lice se smračilo
poput nevremena. Mladi par ostao je bez sobe.
Čehoslovačka: Ivo Robić i autogram od deset kruna
- Morali bismo potrošiti sav preostali novac u krunama. Čehoslovaci ne dopuštaju iznošenje njihove valute izvan granice pa makar i u najmanjim količinama!
Pokupovali smo zato nešto suvenira,
popili kavu i uputili se prema izlazu. Djevojka koja je ovjeravala
putnice upozori nas: "Morate platiti aerodromsku taksu. Svaki po
deset kruna."
- Nismo to znali! - odgovori Robić - a
novac smo već potrošili. Nitko nam to nije rekao ...
- Ne mogu vam pomoći. Takav je propis.
Ne možete proći tranzitnu zonu dok to ne uplatite.
Situacija više nego glupa. Da nismo
kupili one nepotrebne sitnice, imali bismo i dvostruko više para. A
sada što da se radi? Avion će uskoro poletjeti pa nemamo vremena da
telefoniramo u Prag da nam netko posudi tih dvadeset kruna koje su
sada nalikovale na Rockfelerovo blago.
U nemoći smo očekivali nemoguće i
spas je ipak došao. Neka starija žena je prišla Robiću:
- Ivo Robić?
- Da! - reče poznati pjevač. - Ja
sam.
- Prepoznala sam vas. Gledala sam vas
na televiziji kod nas u Berlinu. Sviđa mi se vaš glas. Pisala sam
vam više puta i tražila fotografiju s autogramom ali još nisam
ništa dobila. Sigurno nemate vremena za pisanje. A ja strasno
sakupljam potpise poznatih ljudi. Ovdje imate neprilike, zar ne?
Objasnio je o čemu se radi a žena
reče Robiću:
- Dat ću vam za autogram deset kruna.
To se isplati!
Što se moglo nego da se prihvati i ta,
makar neugodna solucija. Robić je držao novčanicu u ruci. Tada se
sjetio da sam tu i ja. "Mister Morgen" proguta još jednu
knedlu:
- Ovo je moj kolega, također vrlo
poznati pjevač. I on je u istoj gužvi kao i ja.
- O - ho, pa ja bih onda trebala i vaš
autogram! - zadovoljno će kolekcionarka i izvuče novih deset
kruna.
Rumenilo mi je udarilo u lice, ali
druge nije bilo. Iako nisam estradna diva, moj potpis je evo plaćen
u gotovu. Potpisao sam se i uplatio svoju taksu. Neznana spasiteljka nam je dugo mahala.
Kroz desetak minuta bili smo veo
privezani na svojim sjedištima u JAT-ovu avionu za Zagreb. Tada se
Robić pljesnuo po čelu:
- Zamisli a ni hvala joj nismo rekli!
Trgovci autograma su zatim dugo šutjeli od nelagodnosti.
Španjolska: Da li se naš poznati sportaš samo šalio?
- Vidite li kako je naša televizija
popularna! - pokušah da se našalim.
Mladić me podozrivo pogledao ali nije
ništa rekao.
Igrom slučaja ubrzo smo stali na trg
po imenu Angel:
- Evo trga nazvanog po Angelu Miladinovu! - nastavih da se šalim. - Što kažete, kakve su sile
naši TV-režiseri, ha?
Sportaš me pažljivo promatrao i zatim
rekao:
- Dakle čak ih i u Španiji znaju. A vi
novinari kod nas živite od toga da napadate domaću televiziju.
Do dana današnjeg nisam siguran da li
je to bila ozbiljna reakcija ili se u ovom mladiću skrivao
izvanredan cinik.
Ipak, za svaki slučaj, nisam vam rekao
tko je to bio!
Cipar: Preporuka za Jugoslavene
Vlasnik me dozvao unutra a kad je saznao da sam stranac, upita me odakle sam.
Odgovorih mu:
- Iz Jugoslavije.
Na to on razvuče osmijeh s kraja na kraj lica:
- Imam preporuku za Jugoslavene. Dao ju je jedan moj kupac, vaš mornar! - reče blaženo trgovac.
Otišao je po magnetofon, stavio vrpcu
i ubrzo se čuo duboki dalmatinski bas:
- Braćo Jugoslaveni, ne kupujte u
ovega staroga, skup je ka pas a i roba mu je za ništa, virujte...
- Jeste li čuli, ha? - ponosno će
trgovac, diveći se vlastitoj dovitljivosti.
Pogledao me čudno, vrlo čudno kad
nisam ništa pazario.
Italija
Festival u Sanremu 1962. Čitav grad oblijepljen golemim plakatima s portretima pjevača. Mnogi od njih su odštampani u naravnoj veličini pa vam se, na čas, učini da je pred vama osvanula glavom i bradom neka od popularnih ličnosti talijanske kancone.
Nakon pobjede Domenica Modugna s
pjesmom "Addio, addio" intervju s ovim kantautorom je na
posebnoj cijeni kod nas novinara. Šećemo Sanremom i moj kolega
Hadži-Kostić iz Beograda staje ispred Modugnova iplakata:
- Snimi me! - kaže mi. - Ja ću se
okrenuti prema njemu i tu ću snimku objaviti u svom listu s ovakvim
potpisom: "Naš izvjestitelj u živom razgovoru s Domenicom Modugnom".
Naših dvadeset turističkih dolara je utrošeno.
Naših dvadeset turističkih dolara je utrošeno.
Moramo natrag, iako sam imao volju da još mnogo, mnogo, mnogo lutamo po ovom našem ludom, ludom, zabavnom svijetu.
