Nekoliko godina nije ništa snimao, a nedavno je sa Smakom objavio novi album. Ne sumnjamo da su mnogi došli prvenstveno radi njega, jer pričalo se uistinu svašta - od toga da se povukao u planinu, pa sve do njegove navodne pogibije. No Točak je živ i zdrav, a svirkom je izmamio skandiranje kakvo se rijetko čuje
Došli su svi: Vedran Božić, Vlada Divljan, Vlatko Stefanovski, Radomir Mihajlović Točak i Željko Kovačević Pes. Točno u dvadeset jedan sat, na sceni Kulušića, u suradnji Studija s Muzičkom nakladom i Radio-televizijom Zagreb, počela je gitaristička eskapada bez premca. Vjerojatno nije bilo prikladnije prilike da nagradni Fender Stratocaster promijeni vlasnika!
*****
Finale nagradnog natječaja, organiziranog u suradnji Studija s Muzičkom nakladom pretvorio se u spektakularnu rokersku večer koja je zadovoljila sve u dvorani, a ne samo sretnog dobitnika Fender Stratocaster gitare i pripadajućeg Gitacord pojačala, sastavljenog od originalnih američkih dijelova.
Obećali smo vam četiri velike
jugoslavenske rock-ekipe, i to kao pratnju petorice odabranih među
predstavnicima domaćih elektrificiranih gitarista.
Došli su svi, i svaki je na svoj način uveličao svirku o kojoj će nekoliko stotina sretnika, koji su uspjeli izboriti mjesto u Kulušiću, imati što pričati.
Onih tisuću nesretnih pred zatvorenim vratima utješit ćemo radijskim i televizijskim emisijama.
U skoroj budućnosti objavit ćemo, vjerojatno, i ploču s odabirom najuspjelijih snimaka.
Došli su svi, i svaki je na svoj način uveličao svirku o kojoj će nekoliko stotina sretnika, koji su uspjeli izboriti mjesto u Kulušiću, imati što pričati.
Onih tisuću nesretnih pred zatvorenim vratima utješit ćemo radijskim i televizijskim emisijama.
U skoroj budućnosti objavit ćemo, vjerojatno, i ploču s odabirom najuspjelijih snimaka.
No o tome na vrijeme, a sad se vrijedi
osvrnuti na sam program.
Vedran virtuoz
Točno u dvadeset i jedan sat, na sceni
Kulušića su dečki iz Kul B. Banda, iskusna klupska ekipa koju
pamtimo po svirkama u okrilju grupa Call 66 i Telefon, a proteklu su
sezonu svirali kao kućna ekipa Kulušića.
Već nakon standarda Baby Please Don't Go, svima je bilo jasno da će se te večeri u Kulušiću zidovi znojiti zajedno s publikom.
Već nakon standarda Baby Please Don't Go, svima je bilo jasno da će se te večeri u Kulušiću zidovi znojiti zajedno s publikom.
Prvi kojega je najavio majstor
ceremonijala, Dražen Vrdoljak, može izvesti na Fenderu sve što
poželi.
Vedran Božić je toliko godina među najboljima da su se mnogi imali priliku uvjeriti u njegovu virtuoznost.
Počeo je s Lay Down Sally Erica Claptona, a s njegovom verzijom J. J. Caleove Cocaine završio je burno prihvaćen nastup. Vedrana od svih naših gitarista možda ponajviše odlikuje nevjerojatan standard sviranja: on na svakom koncertu svira jednako dobro - i to već godinama.
Drugi gost večeri bio je ljubimac
zagrebačke publike Vlada Divljan.
O njegovoj suradnji s triom Le Cinema već se sve zna, ali dečki su i za ovu priliku priredili nekoliko iznenađenja.
Svoj blok pjesama počeli su džezom Kennyja Burella!
Vlada se pokazao kao svirač koji nikad nije težio gitarističkom heroizmu nego funkcionalnom i inteligentnom korištenju instrumenta. Nije novo da zna furiozno "voziti" gitaru, ali trebalo bi se dobrano potruditi da se prisjetimo kad je tako žestoko koristio i gitaru i glas.
Posebno vrijedi istaknuti raspoložene Le Cinema i njihovog gosta bubnjara Dražena Šolca, sjajnog svirača zavidne tehnike ali i snage - gdje lupi, tu trava ne raste!
Vlada i Le Cinema svirali su standard Back in the USSR i njegove pjesme Kakav radostan dan, Zašto su danas devojke ljute i Samo ona zna.
Zaključimo: Divljan je bio i ostao ljubimac zagrebačke publike, i to potpuno zasluženo.
O njegovoj suradnji s triom Le Cinema već se sve zna, ali dečki su i za ovu priliku priredili nekoliko iznenađenja.
Svoj blok pjesama počeli su džezom Kennyja Burella!
Vlada se pokazao kao svirač koji nikad nije težio gitarističkom heroizmu nego funkcionalnom i inteligentnom korištenju instrumenta. Nije novo da zna furiozno "voziti" gitaru, ali trebalo bi se dobrano potruditi da se prisjetimo kad je tako žestoko koristio i gitaru i glas.
Posebno vrijedi istaknuti raspoložene Le Cinema i njihovog gosta bubnjara Dražena Šolca, sjajnog svirača zavidne tehnike ali i snage - gdje lupi, tu trava ne raste!
Vlada i Le Cinema svirali su standard Back in the USSR i njegove pjesme Kakav radostan dan, Zašto su danas devojke ljute i Samo ona zna.
Zaključimo: Divljan je bio i ostao ljubimac zagrebačke publike, i to potpuno zasluženo.
Vlatko svira dušom, a ne prstima
Kako je koncert odmicao, svima je bilo
jasno da će predviđena dva sata programa biti malo vremena, no,
discipliniranom svirkom i brzim izmjenama na bini, naši su gosti za
samo pola sata više od predviđenog uspjeli pokazati majstorije radi
kojih su te večeri i bili u Kulušiću.
Kad su najavljeni Vlatko Stefanovski, Bodan Arsovski i Garabet Tavitjan - atmosfera je uistinu bila užarena.
Bez obzira što su na istom mjestu dan prije održali
samostalni koncert, Leb i sol su vjerojatno spoznali da su trajni
miljenici zagrebačke publike.
Ne sjećam se njihova lošeg koncerta, a posebno ne lošeg odjeka u dvorani. Sjajno sviračko majstorstvo svih članova grupe razgalilo je sve u vulkanski vrelom Kulušiću.
Počeli su Kumovom slamom, i Vlatko je bez zadrške pokazao da svira dušom, a ne prstima; i sasvim je ispravna primjedba da je razlika između njega i drugih u tome što njegova gitara ne svira nego pjeva.
Nastavili su Marijom, pjesmom koja pokazuje perfektno jedinstvo trija kao cjeline.
Posebno je oduševio nevjerojatni Garo, koji sviranje bubnjeva ima u noktu malog prsta.
Kontakt je skup - zapjevao je Vlatko, ali vjerujemo da se ulaznica za takav program nikome nije učinila skupom. Kod grupe Leb i sol posebno začuđuje odmjerenost u pjesmama s tekstovnom porukom, jer mjera i ukus u nas nisu česte pojave.
Tim više njihov je koncert bio sjajan, a nakon Jovano, Jovanke jednostavno nije mogao biti završen. Iznenađenje je bilo u pjesmi koju su svirali na povratku, jer, priznajte, od njih ste očekivali sve osim da sviraju country!
Kad su najavljeni Vlatko Stefanovski, Bodan Arsovski i Garabet Tavitjan - atmosfera je uistinu bila užarena.
Ne sjećam se njihova lošeg koncerta, a posebno ne lošeg odjeka u dvorani. Sjajno sviračko majstorstvo svih članova grupe razgalilo je sve u vulkanski vrelom Kulušiću.
Počeli su Kumovom slamom, i Vlatko je bez zadrške pokazao da svira dušom, a ne prstima; i sasvim je ispravna primjedba da je razlika između njega i drugih u tome što njegova gitara ne svira nego pjeva.
Nastavili su Marijom, pjesmom koja pokazuje perfektno jedinstvo trija kao cjeline.
Posebno je oduševio nevjerojatni Garo, koji sviranje bubnjeva ima u noktu malog prsta.
Kontakt je skup - zapjevao je Vlatko, ali vjerujemo da se ulaznica za takav program nikome nije učinila skupom. Kod grupe Leb i sol posebno začuđuje odmjerenost u pjesmama s tekstovnom porukom, jer mjera i ukus u nas nisu česte pojave.
Tim više njihov je koncert bio sjajan, a nakon Jovano, Jovanke jednostavno nije mogao biti završen. Iznenađenje je bilo u pjesmi koju su svirali na povratku, jer, priznajte, od njih ste očekivali sve osim da sviraju country!
Najiščekivaniji trenutak bio je
izlazak Radomira Mihajlovića Točka i njegova
Smaka.
Ne sjećam se koliko je točno godina prošlo od njihove svirke u Zagrebu, ali pouzdano znam da ga je publika i te kako gladna.
Točak je svojevrsna enigma - karizmatska ličnost gitarističkih krugova. Nekoliko godina nije ništa snimao, a nedavno je sa Smakom objavio novi album.
Ne sumnjamo da su mnogi došli prvenstveno radi njega, jer pričalo se uistinu svašta - od toga da se povukao u planinu, pa sve do njegove navodne pogibije.
No Točak je živ i zdrav, a svirkom je izmamio skandiranje kakvo se rijetko čuje.
Počeli su pjesmom Sava, vjerojatno novim hitom s ploče, ako se blues uopće može nazvati hit-pjesmom. Ništa od svoje dobro poznate boje i načina sviranja nije zaboravio pokazati, i to na opću radost publike.
Tonovi koji dolaze odnekle iz mraka, i koje Točak pretače u samo njemu svojstvene zvukove, publika naprosto obožava!
Ne sjećam se koliko je točno godina prošlo od njihove svirke u Zagrebu, ali pouzdano znam da ga je publika i te kako gladna.
Svirkom je izmamio skandiranje kakvo se rijetko čuje
Točak je svojevrsna enigma - karizmatska ličnost gitarističkih krugova. Nekoliko godina nije ništa snimao, a nedavno je sa Smakom objavio novi album.
Ne sumnjamo da su mnogi došli prvenstveno radi njega, jer pričalo se uistinu svašta - od toga da se povukao u planinu, pa sve do njegove navodne pogibije.
No Točak je živ i zdrav, a svirkom je izmamio skandiranje kakvo se rijetko čuje.
Počeli su pjesmom Sava, vjerojatno novim hitom s ploče, ako se blues uopće može nazvati hit-pjesmom. Ništa od svoje dobro poznate boje i načina sviranja nije zaboravio pokazati, i to na opću radost publike.
Tonovi koji dolaze odnekle iz mraka, i koje Točak pretače u samo njemu svojstvene zvukove, publika naprosto obožava!
Kul B. Band ponovo je izašao na binu
da bi pratio legendu zagrebačkog rocka, Želimira Kovačevića Pesa.
Teško je stvoriti ikakav pregled domaćeg rocka i u njega ne uvrstiti Pesa. Mlađa pokoljenja vjerojatno ga pamte po ležernim nastupima s United Rock Forces, a stariji su se prisjetili dana kad su gitarijade imale i natjecateljski karakter.
Teško je stvoriti ikakav pregled domaćeg rocka i u njega ne uvrstiti Pesa. Mlađa pokoljenja vjerojatno ga pamte po ležernim nastupima s United Rock Forces, a stariji su se prisjetili dana kad su gitarijade imale i natjecateljski karakter.
Njegov nastup nije bio kraj programa,
jer su se neki gosti popeli na binu i zajednički zasvirali.
Pola sata prije ponoći, Kulušić se naglo počeo prazniti, jer Fender Stratocaster i pripadajući mu Gitacord, blagonaklonošću Muzičke naklade i odzivom naših čitalaca, promijenio je vlasnika, a nakon takve svirke nije trebalo čekati još nešto.
Ne preostaje nam ništa
osim da zaključimo kako ste i s natječajem i s koncertom bili
zadovoljni. Riječju, vrijedilo je truda!
Pola sata prije ponoći, Kulušić se naglo počeo prazniti, jer Fender Stratocaster i pripadajući mu Gitacord, blagonaklonošću Muzičke naklade i odzivom naših čitalaca, promijenio je vlasnika, a nakon takve svirke nije trebalo čekati još nešto.
Napisao: Aleksandar Kostadinov, obrada: Yugopapir (Studio, IV 1986.)
