Hrvoje Macanović: Kada sam i kako prvi put nastupio pred mikrofonom i TV kamerom ... (1966)

Tako sam 13. decembra 1926. godine stigao pred mikrofon Radio-Zagreba, kao pjevač "Mladosti". Studio na Markovom trgu broj 9. u dvorišnoj zgradi - nekadašnjoj konjušnici - bio je tako malen, da se i naš reducirani "uži" zbor od 16 pjevača jedva ugurao, a maestro Gotovac nas je na savjet tehničara Vilima Kopse postavio - leđima prema mikrofonu - da ne probijemo bubnjiće dragim slušaocima

Svibanj 1966: Prije nego što ispričam o prvim nastupima pred mikrofonom radija i kamerom televizije, dopustite da prikažem prvi - neuspjeli susret s radijem.

U zimskom semestru 1922/23. upisali smo kolegij "Osnovi elektrotehnike".

Današnji akademik dr Josip Lončar počinjao je karijeru visokoškolskog nastavnika s našom klasom slušača elektroinženjerskog odjela Tehničke visoke škole u Zagrebu.

Profesor Lončar bio je neobično marljiv i savjestan učitelj, osnovao je laboratorij doslovno svojim rukama, a među prvima se bavio i radiofonijom, novim "svjetskim čudom".

Tako sam se zahvaljujući Lončaru početkom godine 1924, kada su se u Zagrebu pripremali na organizaciju prvog Radio-kluba Zagreb, susreo s radijem, doslovno s "radio-aparatom" kako se u prvo vrijeme nazivao prijemnik.

U produženju Draškovićeve ulice, koja se onda istom izgrađivala, u jednoj elektrotehničkoj radionici našli smo se jedne večeri, grupica studenata i naš nastavnik, oko drvene ploče, zeleno obojadisane, veličine običnog stola za pisanje.

Na toj ploči bili su nanizani sastavni dijelovi i lampe prijemnika, spojeni baš onako kako se na papiru crtaju električni šematski prikazi. Kraj svake lampe bio je prilijepljen papirić s opisom karakteristike i funkcije.

Na rubu drvene ploče bile su utaknute telefonske slušalice, a u kutu sobe visjela je gramofonska truba.

Poduzetni pioniri jugoslavenske radio-tehnike nadali su se da će jednom uspjeti razglasiti pojačano slušanje.

Atmosfera nepovoljna

Čitav sat smo strpljivo čekali, izmjenično sjedili sa slušalicama na ušima da bismo "uhvatili" program iz Londona, koji je počinjao sivako veče oko 20 sati. Ali - ni glasa. Ni glasića! Profesor Lončar i ostali radio-amateri pregledali su sve spojeve, baterije, lampe, uzemljenje, okretali antenu - ali ni traga kakvom zvučnom znaku.

- Opet je atmosfera nepovoljna! Žao nam je, baš danas kada smo vas pozvali... - ispričavaju se domaći. A mi gosti, kasnije na ulici, govorili smo s vrlo malo poštovanja o tom "čarobnom zelenom stolu".

Osudili smo (mi odrasli i "iskusni" elektrotehničari treće godine!) radio kao pjesmu daleke budućnosti.

Godine 1926. slavilo je jugoslavensko akademsko glazbeno društvo "Mladost" četvrt stoljeća djelovanja na Zagrebačkom sveučilištu. Dirigent našeg studentskog muškog pjevačkog zbora bio je Jakov Gotovac, onda još korepetitor u Zagrebačkoj operi, nama blizak ne samo po godinama nego i po muzičkom stvaranju.

Za jubilarni koncert pripremili smo program muških zborova mladih jugoslavenskih kompozitora Tajčevića, Grgoševića, Jozefovića, Matetića i Gotovca. Sve su kompozicije bile napisane za nas i na našem koncertu u Glazbenom zavodu prvi put siu izvedene.

Kucali smo na sva vrata, pa tako i na ona Radio-Zagreba. Prva je sezona djelovanja krhke i anemične emisione stanice u ovom dijelu Evrope, s drvenim antenama nad krovovima starodrevnog Griča.

Prvi put pred mikrofonom

Tako sam 13. decembra 1926. godine stigao pred mikrofon Radio-Zagreba, kao pjevač (molim: prvi tenor) "Mladosti". Studio na Markovom trgu broj 9. u dvorišnoj zgradi - nekadašnjoj konjušnici - bio je tako malen, da se i naš reducirani "uži" zbor od 16 pjevača jedva ugurao, a maestro Gotovac nas je na savjet tehničara Vilima Kopse postavio - leđima prema mikrofonu - da ne probijemo bubnjiće dragim slušaocima.

Izvođači su u ono doba sami pisali najavu i program, pa je spiker Božena Begović dobila od mene (tajnika "Mladosti") papirić na kojemu su imena kompozitora bila nečitko napisana.

Desilo se tako da je prvu kompoziciju, istarsku poskočnicu Ivana Matetića-Ronjgova spikerica pretvorila u Konjgova, što je za nas - ozbiljne pjevače - bilo dovoljno da prasnemo u homerski smijeh.

Zajedno s dirigentom Gotovcem.

Ipak, vješto je izvukao vezu iz tog smijeha s prvim taktovima istarske vesele pjesme.

Ja spadam u onu kategoriju dosadnih ljudi koji svaki dan zapisuju svoje obaveze i - godinama čuvaju rokovnike. Mnogi nam se smiju zbog toga ...

Susret s TV

Zahvaljujući toj navici mogu rekonstruirati i moje susrete s televizijom.

Bruxelles 1935.

Na Svjetskoj izložbi s velikim sam interesom pratio demonstracije prvih televizijskih prijenosa i "šara" (a ne slika) u specijalnom "Philipsovom" paviljonu - laboratoriju.

Kasnije su na različitim sajmovima prikazivali napredak svojih pokusa, pa tako i u nas u Zagrebu i Beogradu.

Zagreb - april - maj 1956.

Proslavu jubileja 30. godišnjice Radio - Zagreba nastojimo proširiti novim sredstvom informacija - televizijskim odašiljačem na Sljemenu.

Francuski inženjeri montiraju prvi odašiljač (u stvari repetitor), a režiser Z. Bajsić prema scenariju K. Novosela snima televizijski film "Trideset godina Radio Zagreba", predviđen za našu prvu TV-emisiju 15. maja 1956.

U tom filmu i ja imam ulogu: rekonstruirali smo prijenos sportske utakmice s igrališta "Zagreb". Sinhronizacija nas je sve užasno izmučila.

Pošto u ono vrijeme nismo imali u Zagrebu, a ni u Jugoslaviji, studija ni telekinematografa, to smo se nadali da ćemo iz Graza moći emitirati naš prvi televizijski film.

Tamošnji organizatori programa nisu uslišali našu molbu: cijela austrijska TV-mreža morala bi gledati i na našem jeziku slušati pola sata te emisije!

Ono što nam nije uspjelo preko TV-odašiljača, koji je uspješno projicirao slike i zvukove naveče 15. maja 1956, to smo izvršili preko radio-odašiljača: 17. maja 1956. imao sam razgovor pred mikrofonom sa Zlatkom Sinobadom, Vojkom Trsom i inž. Romanom Galićem o skoroj budućnosti televizije Zagreb


Prag, 24. maja 1956.

Radio-reporter sam s "Praškog proljeća", međunarodnog muzičkog festivala. Koncert Zagrebačkih solista prenosi i Televidjenije Praha. Upoznajem se s radom komentatora, obilazim studijske uređaje i pratim jednu mukotrpniju probu, zapravo uvježbavanje emisije "Zdravlje naše djece".

Konferansu jednog sveučilišnog profesora odjevenog u žuto odijelo (jer se navodno slika bolje projicira). Svi se muče pod debelim slojevima šminke.

Moja čvrsta odluka: Nikada u TV-program.

Ne toliko zbog žutog odijevanja, koliko zbog šminke!

Čim se nakon proslave Dana Republike 1956. počelo raditi u našem prvom televizijskom studiju, u takozvanoj okrugloj dvorani zgrade RTV u Jurišićevoj ulici broj 4, na vrlo prometnom dijelu Zagreba, i ja sam predviđen za govornika.


Zagreb, 9. decembra 1956. godine

Prvi put me gledaju malobrojni gledaoci kao komentatora u večernjem televizijskom pregledu. Izborio sam pravo da bez šminke stanem pred kamere - "pa šta bude, neka bude... "

Mala, za studio preniska prostorija, preopterećena reflektorima koji dušmanski griju, hermetički zatvorena debelim zavjesama, malim prostorom za manevriranje kamera, sa svim učesnicima programa smještenim u isto vrijeme na raznim mjestima "studija", nervoza nesigurnosti svih nas početnika u novom pothvatu, pritisak neobašnjivog tereta odgovornosti i tema:

"Da li smo uspjeli (na olimpijskim igrama) u Melbourneu?"

Odmah poslije toga uveli smo i nedjeljni TV-sportski pregled: isto veče, nedjeljom, govorio bih o događajima dana, projicirali smo tablice prvenstva, slike prominentnih događaja.

23. decembra 1956.

U televizijskom dnevniku izgovorio sam komentar "Slabosti našeg nogometa" - i kada danas čitam te bilješke vidim da sam bio dalekovidan prorok.

Nakon čitanog (štampanog) novinarstva prilagodio sam se slušanom (radio) novinarstvu, da bih kao proizvođač prešao i u gledano (televizijsko) novinarstvo.

Napisao: Hrvoje Macanović, obrada: Yugopapir (Studio, svibanj 1966.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate