Revolucionarka, zaljubljena žena, teoretičarka ili tragična žrtva - sve su to obilježja Rose Luxemburg u tom filmu kojemu neki zamjeraju da je suviše subjektivan, jer svi su dijalozi razrađeni, a scene konstruirane - prema originalnim pismima - bez "ideološkog odmaka". Znači li to da je film o Rosi Luxemburg ujedno i "lijevi" film?
*****
Kada je početkom sedamdesetih godina
zapadnonjemačka pošta izdala seriju maraka s portretom Rose
Luxemburg, u javnosti je izbio pravi skandal: poštanski službenici
na njih nisu htjeli udarati pečate, poštari nisu željeli raznositi
pisma, a ona koja su ipak dospjela na prave adrese, primaoci su
demonstrativno vraćali neotvorena.
Crvena ruža u ovoj je zemlji očito
bila crvena krpa kojom nitko nije htio mahati, tabu-ličnost o kojoj
se nije govorilo u javnosti, a njeno tragično ubojstvo u
Landwerskom kanalu 1919. - zaboravljena mrlja na savjesti, koju nitko
nije htio dirati.
Bilo je to doba provale njemačkog konzervativnog duha i obračuna s bilo kakvom crvenom prošlošću, poslije studentskih nemira 1968. kada je među ikonama studentskog pokreta - poput Che Guevare, Marxa ili Ho Ši Mina - Rosa Luxemburg bila jedina žena čiji su portret studenti nosili u burnim uličnim demonstracijama.
Bilo je to doba provale njemačkog konzervativnog duha i obračuna s bilo kakvom crvenom prošlošću, poslije studentskih nemira 1968. kada je među ikonama studentskog pokreta - poput Che Guevare, Marxa ili Ho Ši Mina - Rosa Luxemburg bila jedina žena čiji su portret studenti nosili u burnim uličnim demonstracijama.
Ali, Nijemci danas više nisu toliko
osjetljivi prema toj vještoj političarki i briljantnom sociologu,
simbolu njemačke novembarske revolucije (1918), jednoj od osnivača
komunističke partije.
- Štoviše, postali su sasvim
neosjetljivi, toliko neosjetljivi da o njoj ne žele uopće čuti,
osobito mladi - tvrdi filmska režiserka Margarethe von Trotta.
"Njen život, djelo i smrt
zaboravljeni su, kao i dio povijesti čija je bila simbol", kaže
kritičarka Cora Stephan u Der Spieglu, pa je to zanimljiviji
pokušaj Margarethe von Trotta da svojim najnovijim, šestim igranim
filmom konačna prekine tu šutnju.
Strpljenje Rose L. upravo je stigao u prva zapadnonjemačka kina. Na ovogodišnjem se Cannesu očekuje kao najznačajniji predstavnik Savezne Republike.
Još dva mjeseca prije premijere, o njemu se raspisala štampa, a neki su ga već tada dok ga još nitko nije ni vidio - proglašavali najznačajnijim filmom ovogodišnje zapadnonjemačke filmske produkcije, "bez obzira bio uspjeh ili promašaj".
Strpljenje Rose L. upravo je stigao u prva zapadnonjemačka kina. Na ovogodišnjem se Cannesu očekuje kao najznačajniji predstavnik Savezne Republike.
Još dva mjeseca prije premijere, o njemu se raspisala štampa, a neki su ga već tada dok ga još nitko nije ni vidio - proglašavali najznačajnijim filmom ovogodišnje zapadnonjemačke filmske produkcije, "bez obzira bio uspjeh ili promašaj".
Riječ je o režiserki koja je dosad
svakim svojim filmom poticala burne reakcije, bilo da je riječ o
filmu Olovna vremena koji je 1981. osvojio Zlatnog lava na
venecijskom filmskom festivalu, ili Svjetlijem zidu kojim je dvije
godine kasnije izazvala oštre proteste muških kritičara pokazujući
muškarce na suviše mračan način.
Smatraju je jednom od najglasnijih predstavnica ženskog internacionalnog filma, umjetnicom koja se bavi nekonvencionalnim temama, feministkinjom koja dira u tabue.
Smatraju je jednom od najglasnijih predstavnica ženskog internacionalnog filma, umjetnicom koja se bavi nekonvencionalnim temama, feministkinjom koja dira u tabue.
Hommage Fassbinderu
Neki kažu da je to film o
revolucionarki i feministkinji, koji je snimila
feministkinja, i da već sam naslov Strpljenje Rose L. zvuči programatski. No, to nije šturi prikaz povijesnih događaja
iz vremena prvog svjetskog rata.
Na temelju dvije i pol tisuće pisama što ih je za sobom ostavila Rosa Luxemburg, Margarethe von Trotta priča povijest u kojoj je riječ o ljudima, a ne o nosiocima ideologija, ženi "koja se nikad nije željela odreći ženskoga u sebi", njenim prijateljima i suradnicima, i njenim drugovima i ljubavnicima.
Na temelju dvije i pol tisuće pisama što ih je za sobom ostavila Rosa Luxemburg, Margarethe von Trotta priča povijest u kojoj je riječ o ljudima, a ne o nosiocima ideologija, ženi "koja se nikad nije željela odreći ženskoga u sebi", njenim prijateljima i suradnicima, i njenim drugovima i ljubavnicima.
- Oniska, šepava, nakićena, u šarenoj ljetnoj haljini, što je uspješno prikrivala tjelesne nedostatke - branila je svoje stavove takvim magnetičnim pogledom i takvim vatrenim riječima da su mase na kongresu, očarane i osvojene, spontano podizale ruke za sve što je ona predlagala - opisao je jednom Rosu Luxemburg belgijski vođa socijaldemokrata, Emile Vandervelde.
Da bi se što lakše saživjela s tom ličnošću, glumica Barbara Sukowa (jedna od Fassbinderovih zvijezda, heroina iz Berlin Alexanderplatza) mjesecima je čitala sva njezina djela, udebljala se pet kilograma i danima vježbala njen šepavi hod.
Još je Fassbinder želio snimiti film o Crvenoj Ruži, ali kada je bio gotov scenarij Petera Mertesheimera, odjeknula je vijest o njegovoj iznenadnoj smrti.
Mertesheimer je potom scenarij ponudio Margarethe von Trotta, vjerujući da je ona najbliža Fassbinderovu senzibilitetu, ali ona ga je u prvi trenutak odbila.
- Bila sam šokirana! - kaže režiserka. - Fassbinder još nije bio pravo ni pokopan, a već su tražili njegova
nasljednika!
Pa, ipak, poslije izmjena u scenariju i
trogodišnjih priprema, nastalo je Strpljenje Rose L, koji je
režiserka posvetila uspomeni na Reinera Wernera Fassbindera.
To je hommage umjetniku, film o političkoj borbi i strastima unutar četiri zida, priča o jednoj poljskoj emigrantkinji židovskog porijekla, ispričana različitim estetskim formama.
Od dokumentarnog do kostimiranog filma, od psiholoških portreta junaka do originalnih snimaka uličnih okršaja iz toga vremena - Margarethe von Trotta miješa dokumentarne s intimnim scenama, kostimirane balove i manifeste, Rosine vatrene govore pred masama i one za stolom, među najbližim partijskim suradnicima, ljubavna šaputanja i pisma iz zatvora.
Margarethe von Trotta koristi novogodišnji kostimirani bal 1889. da bi gledaoce upoznala sa suvremenicima Rose Luxemburg, pa njemački socijaldemokrati i članovi Druge internacionale, u simboličnom, divljem plesnom ritmu žure u dvadeseto stoljeće.
To je hommage umjetniku, film o političkoj borbi i strastima unutar četiri zida, priča o jednoj poljskoj emigrantkinji židovskog porijekla, ispričana različitim estetskim formama.
Od dokumentarnog do kostimiranog filma, od psiholoških portreta junaka do originalnih snimaka uličnih okršaja iz toga vremena - Margarethe von Trotta miješa dokumentarne s intimnim scenama, kostimirane balove i manifeste, Rosine vatrene govore pred masama i one za stolom, među najbližim partijskim suradnicima, ljubavna šaputanja i pisma iz zatvora.
Margarethe von Trotta koristi novogodišnji kostimirani bal 1889. da bi gledaoce upoznala sa suvremenicima Rose Luxemburg, pa njemački socijaldemokrati i članovi Druge internacionale, u simboličnom, divljem plesnom ritmu žure u dvadeseto stoljeće.
Na tom političkom plesnom podiju Rosa
se spretno kliže, posrće zatim u zatvorima, doživljava ovacije i
hapšenja, oduševljenja i razočarenja, iscrpljena, pretučena,
zatvorena, umorna od borbe nekoliko mjeseci prije kraja.
Što kaže Leo?
Režiserka nastoji pokazati tu vječnu
igru crvene Rose sa sudbinom, pa već prva scena filma doslovno je
igranje sa životom revolucionarke: u jednom poljskom zatvoru
priprema se egzekucija, a dok Rosu odvode zavezanih očiju na
stratište, u smrtnom strahu teku scene njena djetinjstva.
"Bila je to tek generalna proba", kaže jedan od krvnika u toj igri zastrašivanja, da bi se premijera dogodila u Berlinu, kada su u Landwerskom kanalu pronađena tijela Rose Luxemburg i Karla Libknechta.
"Bila je to tek generalna proba", kaže jedan od krvnika u toj igri zastrašivanja, da bi se premijera dogodila u Berlinu, kada su u Landwerskom kanalu pronađena tijela Rose Luxemburg i Karla Libknechta.
Ono što se moglo pretvoriti u dosadno
nizanje političkih akcija jedne revolucionarke, njena razmišljanja,
retoričke vratolomije i beskonačne diskusije na konspirativnim
sastancima po privatnim stanovima, režiserka je mudro sažela u
nekoliko kratkih scena koje se izmjenjuju u brzom ritmu, te ubacujući
dokumentarne snimke kao potvrdu Rosinih stavova i tvrdnji.
Kada u jednoj sceni Rosa pred impozantnom masom drži vatreni govor protiv ratoborne njemačke politike, muzička kulisa postaje sve glasnija, a kamera sve bliža, naglašavajući proročki smisao scene.
Kada u jednoj sceni Rosa pred impozantnom masom drži vatreni govor protiv ratoborne njemačke politike, muzička kulisa postaje sve glasnija, a kamera sve bliža, naglašavajući proročki smisao scene.
- Proputovala sam cijelu Poljsku ne bi
li našla ženu sličnu Rosi, židovskog porijekla, koja bi zračila
samosviješću, inteligencijom i bila dovoljno uvjerljiva. Jer, znala sam da bez snažne Rose nema
filma - kaže Margarethe von Trotta. - Na kraju sam se ipak odlučila
za domaću glumicu, zbog jezika. Kada za svaku riječ trebate
prevodioca, tada više nema režije!
Iz svake pore lica Barbare Sukowe
izbija energija i samosvijest - samouvjerena u scenama u kojima
nastupa kao političarka, blaga i opuštena kad glumi onu drugu Rosu
koja želi biti samo i jedino žena.
Von Trotta gradi cijeli film na toj dvosmjernoj težnji za općim ciljevima i "komadićem osobne sreće", kako je to u svojim pismima izrazila Crvena Rosa.
Energična revolucionarka i nježna ljubavnica, borac protiv malograđanskog morala, koja istovremeno sanjari o običnom građanskom braku uz kućno ognjište i kolijevku.
Ali, u dugoj emocionalnoj vezi s revolucionarom Leom Jogischesom (u filmu ga glumi Daniel Olbrychski), to joj nikad nije uspjelo.
Tek podosta vremena nakon njene i njegove smrti, otkriven je - na temelju njihovih pisama pravi intenzitet tog odnosa.
Živjeli su u odvojenim stanovima, u javnosti su se oslovljavali s "vi", pa čak ni prijatelji nisu znali za tu ljubav s poljskim emigrantom, koja je u pismima kiptjela emocijama, strastima i željom za "običnom, svakodnevnom srećom".
U jednoj burnoj sceni, kada Rosa želi dijete, njen tajnoviti, nevjenčani suprug melodramatski viče:
Von Trotta gradi cijeli film na toj dvosmjernoj težnji za općim ciljevima i "komadićem osobne sreće", kako je to u svojim pismima izrazila Crvena Rosa.
Energična revolucionarka i nježna ljubavnica, borac protiv malograđanskog morala, koja istovremeno sanjari o običnom građanskom braku uz kućno ognjište i kolijevku.
Ali, u dugoj emocionalnoj vezi s revolucionarom Leom Jogischesom (u filmu ga glumi Daniel Olbrychski), to joj nikad nije uspjelo.
Tek podosta vremena nakon njene i njegove smrti, otkriven je - na temelju njihovih pisama pravi intenzitet tog odnosa.
Živjeli su u odvojenim stanovima, u javnosti su se oslovljavali s "vi", pa čak ni prijatelji nisu znali za tu ljubav s poljskim emigrantom, koja je u pismima kiptjela emocijama, strastima i željom za "običnom, svakodnevnom srećom".
U jednoj burnoj sceni, kada Rosa želi dijete, njen tajnoviti, nevjenčani suprug melodramatski viče:
- Kako ne možeš shvatiti da su tvoja
djeca revolucija!?
Filmovi osvješćenja
Slobodnog ponašanja za moralna
shvaćanja onoga doba, progresivnih ideja o odnosu muškarac-žena,
smatrali su je nemoralnom, no bila je tek nekonvencionalna, ali
diskretna, toliko diskretna da ni najbolji prijatelji nisu znali za
njene, mnogo mlađe ljubavnike.
Poslije Lea Jogischesa, Von Trotta naglašava i Rosinu emocionalnu vezanost s petnaest godina mlađim sinom Klare Zetkin.
Poslije Lea Jogischesa, Von Trotta naglašava i Rosinu emocionalnu vezanost s petnaest godina mlađim sinom Klare Zetkin.
Onim što neki nazivaju "tipičnom
ženskom estetikom", Margarethe von Trotta crta romantičnu Rosu
Luxemburg: ona u zatvoru preša listove kestena i razgovara s
pticama.
Ali, tokom odiseje kroz njemačke i poljske zatvore, koja je trajala pune četiri godine, Crvena Ruža nije samo promatrala rascvale trešnje kroz zatvorske rešetke, već je pisala i odlomke Kritike ruske revolucije, rada na koji se poslije polemički osvrće Georg Lukacs u Povijesti i klasnoj svijesti.
Ali, tokom odiseje kroz njemačke i poljske zatvore, koja je trajala pune četiri godine, Crvena Ruža nije samo promatrala rascvale trešnje kroz zatvorske rešetke, već je pisala i odlomke Kritike ruske revolucije, rada na koji se poslije polemički osvrće Georg Lukacs u Povijesti i klasnoj svijesti.
Revolucionarka, zaljubljena žena,
teoretičarka ili tragična žrtva - sve su to obilježja Rose
Luxemburg u tom filmu kojemu neki zamjeraju da je suviše
subjektivan, jer svi su dijalozi razrađeni, a scene konstruirane - prema originalnim pismima - bez "ideološkog odmaka".
Znači li to da je film o Rosi Luxemburg ujedno i "lijevi" film?
Znači li to da je film o Rosi Luxemburg ujedno i "lijevi" film?
- Vjerujem da jest - kaže Margarethe von
Trotta. - Neki zamjeraju da se teško prati bez solidnog povijesnog
predznanja, te da razloge zašto je Rosa zajedno s Liebknechtom i
Klarom Zetkin osnovala Internacionalu, koja se poslije nazvala
Spartaks-bund, uzroke propasti novembarske revolucije 1918. ili
razloge i uzroke ubojstva Rose i Liebknechta ne može shvatiti nitko
tko je svoje znanje povijesti stjecao jedino u zapadnonjemačkim
školama.
Njima je taj film i namijenjen - kaže
optimistički Margarethe von Trotta, vjerujući da su Nijemci još
sposobni pogledati u oči onome što su tako uporno i dugotrajno
nastojali zaboraviti i potisnuti.
"Novim valom filmova osvješćenja" nazvali su već neki pojavu toga filma Margarethe von Trotta i Stammheima Reinharda Hauffa (Stammheim - Die Baader-Meinhof-Gruppe vor Gericht).
U samo dva mjeseca, slučajno ili ne, pojavila su se dva djela koja otvaraju stare rane, pa od sramnog ubojstva Rose i Liebknectha, čime se njemačka vlast "riješila problema", do sjećanja na nedavne akcije RAF-a i maratonskog suđenja njegovim vođama, Zapadni Nijemci ovih dana imaju priliku još jednom pročešljati neke od najneugodnijih stranica svoje najnovije povijesti.
"Novim valom filmova osvješćenja" nazvali su već neki pojavu toga filma Margarethe von Trotta i Stammheima Reinharda Hauffa (Stammheim - Die Baader-Meinhof-Gruppe vor Gericht).
U samo dva mjeseca, slučajno ili ne, pojavila su se dva djela koja otvaraju stare rane, pa od sramnog ubojstva Rose i Liebknectha, čime se njemačka vlast "riješila problema", do sjećanja na nedavne akcije RAF-a i maratonskog suđenja njegovim vođama, Zapadni Nijemci ovih dana imaju priliku još jednom pročešljati neke od najneugodnijih stranica svoje najnovije povijesti.
- I jedan i drugi film - kaže kritičar
Helmuth Karasek - razbija napola dogovorenu, napola nesvjesnu šutnju
i izvodi povijesnu sramotu na svjetlo, tako da više nitko neće
moći, mrmljajući, sam sebe spasiti onom čuvenom rečenicom: "Pa,
ja to uopće nisam znao!"
Napisala: Davorka Grenac, obrada: Yugopapir (Studio, maj 1986.)
