Ljetos u Bejrutu bio sam u životnoj opasnosti. Vodili su nas pripadnici Božjih ratnika da nas smaknu, i to zato što smo htjeli snimiti dvije hladnjače natovarene leševima Palestinaca pobijenih u maju u logorima u Sabri i Šatili. Spasio nas je slučaj... ispričao nam je vanjskopolitički komentator TV Novi Sad Laslo Tot
Novinar nasuprot novinaru, pomalo
neuobičajena situacija. Doduše, ponajviše je to tako s nama
novinarima. Tko zna, možda su čitaoci novina, slušaoci radija ili
gledaoci televizije upravo željeli čuti nešto više o ljudima naše
profesije!
Laslo Tot, vanjskopolitički komentator Televizije Novi
Sad, pobuđuje pažnju gledalaca svojim osebujnim novinarskim
izrazom, uzbudljivim reportažama, te pristupom i obradom pojedinih
tema. Vraćajući se s putovanja, iz svoje prtljage uvijek raspakira
najsvježiju temu, ili se oglasi o pojedinim svjetskim situacijama i
zbivanjima na pravi, uvijek svjež način.
Za početak, možda i previše lijepih
riječi. Netko bi mogao pomisliti da je to stoga što pripadamo istom
cehu.
*****
• Prije nego što ste postali Laslo
Tot, ovaj kojega gledaoci znaju s malog ekrana, vjerojatno ste radili
nešto drugo u novinarstvu?
Do tada, imao sam slabu predodžbu o tom životu,
samoupravljanju, brigama koje nastaju zbog loše uloženog novca ili
gubitaka. Sve je to bilo gotovo prije dvadeset godina. Nalazeći se
tako u samoj matici života, upravo mi je taj posao pomogao da
shvatim neke biti novinarstva.
Tada sam shvatio da nema "velikog"
i "malog" novinarstva, nego da sve ovisi o prilazu temi.
• Novosadska televizija upravo ovih
dani slavi desetogodišnjicu postojanja. Ako se ne varam, vi ste
jedan od onih koji je došao na samom početku rada tog našeg
najmlađeg studija?
Da, napustio sam tvorničku štampu
prilično teška srca, i nekoliko mjeseci prije početka emitiranja
programa iz novosadskog studija prešao sam na televiziju. Dugo sam
odbijao da odem iz tvorničke štampe, odbijajući i mogućnost da
radim u novosadskom Dnevniku, ali tamo nisam odlazio iz jednostavnog
razloga što sam se bavio slikarstvom.
Naime, radeći u tvorničkoj
štampi, imao sam mnogo vremena za tu svoju prvu ljubav. Rano sam ustajao, obilazio kolektive, prikupio materijal, napisao ga rukom i ostavljao
daktilografima, a onda bih ostali dio dana proveo slikajući.
• Slikate i sada?
Sada, na žalost, ne! Otkako sam
otišao na televiziju, više ne slikam. Više nemam vremena. Slikao
sam akvarele, imao nekoliko izložaba, dobio i dobre kritike, ali
televizija me zarobila.
• Poželite li da ponovno slikate?
Kako da ne! Povuče me želja, katkad
nešto i naslikam. No, to više nije ono predavanje tom poslu kakvo
je prije bilo. Ne mogu biti vikend-slikar! Ne volim ništa raditi
polovično. Zato sam se odlučio za novinarstvo, a slikanje je ostalo
u lijepoj uspomeni. Možda se jednom, kad budem imao vremena, ponovno
vratim toj ljubavi. Zapravo, sigurno će tako biti.
• Jeste li na televiziji odmah počeli
raditi u vanjskopolitičkoj redakciji?
Da, to je uglavnom bilo zbog toga što
sam znao engleski, a i inače sam mnogo putovao. Za studentskih dana
radio sam kao turistički vodič i prokrstario mnoge zemlje.
• Diplomirali ste na filozofskom
fakultetu?
Diplomirao i poslije magistrirao
englesku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. I za to
mogu zahvaliti radu u tvorničkoj štampi! Imao sam, zapravo, mnogo
vremena. Nije da se tamo nije ništa radilo, ali vrijeme se moglo
drugačije organizirati. To sam maksimalno iskoristio.
Trudio sam se da budem što bolji šegrt
• Na Televiziju Novi Sad stigli ste
dok je ona još bila u povojima.
Tako je! Duško Popov bio je prvi
urednik, i njegova podrška mnogo mi je značila. Dakako, ja sam se
trudio da budem što bolji. Sjećam se da sam u televiziju ušao ne
na "velika", nego na "mala vrata". Vadio sam neke
vijesti iz novina i to sve skupljao, a budući da su iz Beograda
dolazili već iskusni novinari da rade s nama probne TV-dnevnike, ja
sam se trudio da budem što bolji šegrt.
Poslije izrezivanja
vijesti, dobio sam zadatak da napišem nešto o gladi i trci u
naoružanju. Tu se uvijek može naći dobrih fraza, i ja sam to
iskoristio. Tako je to krenulo i išlo dalje.
• Možda je suvišno pitanje u ovom
našem razgovoru, ali ipak što je za vas novinarstvo?
To je u prvom redu moralni čin, jer
čovjek ne može pisati i potpisati ono u što ne vjeruje. Ne može
napisati riječi iza kojih ne stoji. Mislim da je, bez obzira na to
koliko novinar bio svjestan stvarnosti u kojoj živi, novinarstvo i
borba za nešto što je pored objektivne istine. Uvijek je zalaganje
za nešto.
Kad čovjek nekamo ode, mogao bi biti
ravnodušan prema mnogim situacijama, kao što su izbjeglice u
Kampućiji ili na Bliskom istoku, ili prema nekoj drugoj situaciji u
bilo kojem dijelu svijeta.
No, uvijek ima neka ljudska komponenta,
neki osjećaj koji novinara povuče, možda na drugi način negoli
nekog drugog namjernika, da o svemu tome razmisli i kaže svoje
ocjene. Da se oglasi, da upozori ljude na tu situaciju, da nešto što
ne valja kritizira, a što valja da pohvali. Uglavnom, nas putovanja
ne ostavljaju indiferentnima!
• Sjećate li se svojega prvog
putovanja?
Kako da ne! Pratio sam Miloša Minića,
tadašnjeg saveznog sekretara za vanjske poslove, u Finsku i Dansku.
Izvještavao sam za JRT i morao se javljati dva puta na dan. Za
iskusnog novinara, to bi bio rutinski posao, ali za mene je to bio
velik izazov, pa i napor.
Što se tiče odlaska na putovanje sa
zadatkom da napravim neku emisiju, bio je to 1976. godine put u
Kuvajt, Irak i Iran. U Iranu je još bio šah, ali već je tada u toj
zemlji sve vrelo od želje da se unese moderan, zapadni stil života.
Kuvajt mi je izgledao kao da sam stigao na kraj svijeta, a Irak je
bio strašno zatvoren. Nismo mogli gotovo ništa snimiti, a ako smo
nešto i uspjeli, bilo je s velikom kontrolom.
• O svakoj vašoj emisiji govori se
sve najbolje. Gotovo ste postali prava medijska "zvijezda".
Kako prilazite temi?
Ne volim tu riječ zvijezda! Što se
tiče posla, neke me teme jednostavno privlače. To nije rezultat
velikog umovanja, razmišljanja i dogovaranja. Katkad je to i sreća,
jednostavno se mnogo toga slučajno podudari. No, to ipak nije uvijek
onaj slučaj kao kad vam nešto bane i padne s neba.
Osnovno je u mom postupku moja opsesija
praćenja zbivanja. Sa slušalicama na ušima i liježem i budim se!
Slušam sve stanice na radiju kako bih znao što se dešava u
svijetu. U slušanju provedem veći dio dana i noći. Rekao bih da
više slušam radio nego što pratim štampu. No, i to praćenje
štampe je radi stvaranja vlastite dokumentacije! Isijecanje
pojedinih tekstova na neki je način stvaranje budućih zbivanja.
Na žalost, sva ta priprema i sve
unaprijed stečeno znanje može propasti na televiziji zbog neke
banalne činjenice, a ona se zove televizijska shema! Ako nisi u
shemi, nemaš prilike da kažeš što znaš, jednostavno nemaš
"pravo glasa"!
Nedavno sam se vratio iz Libanona s "vrućom
stvari", ali nisam bio u shemi, i uzaludan je bio moj pokušaj
da se dogovorim s kolegama koji su imali termin. Emitirao sam taj
materijal u mađarskom Dnevniku TV Novi Sad, ali za manje gledalaca.
• Zato ste, na sreću, bili u shemi za
vrijeme nedavne otmice aviona na Malti, i to ste izvanredno
iskoristili!
To je bilo kao "kec na
jedanaest". Moje su mi slušalice "rekle" o događaju.
Došao sam na televiziju i vidio je li ljude oko mene zaintrigiralo
sve oko otmice, pa sam zaključio da taj događaj zaslužuje cijelu
emisiju. Odmah sam dohvatio telefon i počeo tragati za sugovornicima
u emisiji. Bez dobrih sugovornika, ideje često propadaju. I sve to
odjednom postaje uzbudljivo, jer osjećam kako sudjelujem u stvaranju
novog događaja.
Ima, na žalost, i drugih
ograničavajućih faktora. Na primjer, desi se nešto što je na sat,
dva ili tri leta avionom od nas, ali se ne može biti na samome
mjestu jer se ispred vas ispriječi administracija. Ne mogu se odmah
osigurati dnevnice, pa treba putovanje prijaviti dva
tjedna prije, i sve propadne. Nas stalno gone da planiramo emisije,
a ja tvrdim da je to nemoguće, ako se želi biti
aktualan. Događaji, a ne mi, moraju planirati emisiiu!
Otišli smo u Bejrut, i kada sam vidio sav taj užas...
• Sportskim novinarima to je uspjelo.
E, kod nas u vanjskopolitičkim
redakcijama nije tako, osjeća se zavist. Svaki centar bilježi
poneki poen na određenim emisijama, čvrsto se drži sheme i ne da
drugom centru da se ubaci u taj termin. A pri tome se ne misli da
gledaoci žele aktualnu informaciju, izvještavanje sa samog mjesta i
što svježiju emisiju s povodom. Njih ne zanima tko je u shemi!
Ja pripadam među one koje kritiziraju
jer se ne volim držati planova, shema i termina. Svi koji se kruto drže shema, birokratski razmišljaju. I ne samo to, iza toga se
kriju!
Možda sam upotrijebio prejaku riječ, ali sigurno je da treba
biti operativniji. Ako se o jednom događaju aktualno i kompetentno
izvještava, bolje ne može biti. To nadjačava svaku krutu
organizaciju, i u tome su moji česti sukobi s nekim ljudima. Dakako,
ograničavajući je faktor i novac, a to u ovoj situaciji moramo
uvažavati.
• Uz uvažavanje vašeg poznavanja
mnogih vanjskopolitičkih zbivanja, ipak se stječe dojam da ste
specijalist za Bliski istok i palestinsko pitanje.
To je ono što sam rekao - neka tema me
ponese! Moje prvo putovanje bilo je u jeku borbi za Tal el Zatar. Za
one koji ne prate palestinsko pitanje, da objasnim: to su bile borbe
u istočnom dijelu Bejruta gdje se Tal el Zatar smjestio kao neki
džep u kršćanskom dijelu toga grada.
Tu su borbe bile pravi užas.
Borbe su bile pri kraju, ali ja sam bio na početku svoje
vanjskopolitičke novinarske karijere. Predložio sam da za nedjeljni
Dnevnik napravim prilog, da ondje provedem dva-tri dana.
Otišli smo u
Bejrut, i kada sam vidio sav taj užas, to me toliko dohvatilo da me
nikada nije ni pustilo. Taj je prvi dojam o borbi Palestinaca bio
presudan. Otad svake godine odlazim k njima. Poslije te emisije,
upravo ju je Studio, lijepo ocijenio. Taj "vjenčić" na
stranicama vašeg lista za mene je bio veliko ohrabrenje.
Ja sam tada "provirio" u
palestinski problem. Rekoh da sam odlazio iz godine u godinu, ali
shvatio sam i nešto drugo! Sve se može razumjeti jedino ako se ode
i na drugu stranu - u Izrael. Da se vidi tko je i što je tu! Tko
je taj "crni đavo", tko je taj užasni i glavni krivac?
Odlazeći i na drugu stranu, dobio sam potpuniju sliku.
• Slijedili ste staro novinarsko
pravilo da treba vidjeti i saslušati sve strane.
Točno! Toga bismo se u našem poslu
morali stalno pridržavati. Tako bismo se morali ponašati kad je u
pitanju Afganistan, Vijetnam, kampućijska drama, jug Afrike... Mi s
Izraelom nemamo nikakve diplomatske odnose, ali nijedan novinarski
posjet toj zemlji nije nanio štetu našim odnosima s Arapima.
• Sudara li se katkad takvo shvaćanje
s našom službenom politikom?
Ne bih rekao da ima sudara, ali zato
ima krutosti nekih ljudi. Ja još mogu razumjeti da katkad neki
politički trenutak nije najbolji za razgovor s nekim političarom
ili tome slično, ali pogrešno je u razjašnjavanju nečega ne otići
u neku zemlju.
Mislim da bi u Albaniju svakako trebalo otići! Treba
to vidjeti, slikati... Dobro, neka kažu što treba slikati i neka
govore što hoće! Naš je čovjek toliko politički pismen da mu
nitko ništa ne može "frizirati". Stoga bi tamošnja
najveća istina ovdje mogla zvučati kao najveća ironija.
Eto, to mi
nikako ne shvaćamo! Mislim da je naša štampa u previranju i ima
mogućnosti da o svemu govori slobodno, pa ne vidim zašto se nekim
temama prilazi s rezervom. Takav nam je pristup samo nanio štete. Mi
možemo imati i njegovati prijateljske odnose s nekom zemljom, ali ne
znači ako kažemo neku kritičku primjedbu da je to rušenje dobrih
odnosa.
• Na nekim putovanjima vrebaju i
opasnosti?
Bilo ih je, ali to se tek poslije
pokaže...
• Kao onaj slučaj kada vas je vaš
kolega snimatelj uhvatio kako prolazite pored vojnika koji vas
pokušava zaustaviti? Kada ste prošli mimo njega, skinuo je karabin
s ramena...
Bilo je i to, ali ja sam jedan jedini
put, i to ljetos u Bejrutu, bio u životnoj opasnosti. Vodili su nas
pripadnici "Božjih ratnika" da nas smaknu, i to zato što
smo htjeli snimiti dvije hladnjače natovarene leševima Palestinaca
pobijenih u maju ove godine u logorima Sabri i Šatili.
Ušli smo u
logor, vidjeli ruševine i ljude u crnim rukavicama koji su vadili
leševe. Sve se odvijalo pod velikom kontrolom. Htjelo se sakriti te
leševe, i smislili su da ih u hladnjačama izvezu iz. logora.
Kada
smo slučajno otkrili tu rabotu i zatražili da snimimo barem deset
sekundi otvorenu hladnjaču, povedoše nas četvorica Božjih
ratnika. Mislio sam u prvi mah da je to rutinski postupak, neki
pregled dokumenata ili provjere, jer to mi se događalo bezbroj puta
na putovanjima.
• Ipak, nije bilo tako! Kako ste se
izvukli?
Slučaj nas je spasio. Ja znam nešto
arapskoga i čuo sam kako naši pratioci govore da će nas ubiti.
Bilo je to još jasnije iz nekih njihovih gesta kada su pokazali kako
će nam prerezati vrat. Kada su kolima krenuli s nama prema
napuštenom dijelu grada, prema aerodromu, pomislih da mi je to
posljednje.
Snimatelj Bratislav Stepanović, koji je prvi put išao sa mnom, bio je u pravom šoku. A
možda sam i ja načinio grešku, rekavši mu u jednom trenutku:
"Bato, oni će nas ubiti!"
On je izvadio pasoš i počeo
objašnjavati da smo iz Jugoslavije. Ništa to njima nije vrijedilo. Onda je slučajno
na jednoj okuci, gdje smo se teško mimoilazili, naišao u susret
drugi auto.
Ja sam promolio glavu iz našega što sam više mogao i
uzviknuo: "Mi smo novinari, ovi nas hoće ubiti!" Stali su
i oni i mi, a jedan iz toga drugog automobila nekamo je načas
nestao. Otišao je, u stvari, po Amalove vojnike, i s njima smo se
brzo sporazumjeli.
Poslije nas vratiše u logor i bogzna kako su nam
se ispričavali. Bio je o tome obaviješten i sam Nabih Beri. Rekoše
i to da će nam dati novi film, jer su naš uništili.
Eto, tako smo u Bejrutu mogli ostati
bez glave!
Ima mnogo toga što nisam uradio, a želim napraviti
• Znači, nema ništa od predodžbi
da su putovanja vanjskopolitičkih novinara puna lijepih doživljaja?
Jedna je od lijepih zabluda o našem
poslu i ta da se mi gospodski provodimo na tim putovanjima. Od toga
lijepoga života nema baš ništa! Doduše, ne mogu reći da nisam na
tim putovanjima imao lijepih trenutaka. Obično je to kada se
sretnemo s nekim našim čovjekom, predstavnikom neke firme, ili tome
slično, koji se zaželio nekoga iz "svojega kraja", pa s
njim provedemo nekoliko lijepih sati.
Inače, na tim putovanjima
provedemo mnoge sate pred nečijom kancelarijom čekajući da nas taj
primi.
Telefoniramo, ugovaramo sastanke, jer
se to ne može organizirati iz zemlje, bez obzira na neke naše dobre
odnose. Sve se to na samome mjestu mora napraviti. Uz to, i novac je
posebna priča!
• Kako se mi "nosimo" s
ostalim televizijskim kompanijama i njihovim novinarima?
Mislim da smo u profesionalnom smislu
njima ravni. Brzo se nađemo na nekome mjestu, i dogodi se da poslije
nas stižu neki iz ugledne kompanije. No, u nečemu smo još daleko
od njih! Jedan teleks i trag kojim sam pošao slijedeći ga najbolje
će reći kako nam je i gdje smo!
Iz Londona je nedavno stigao taj
teleks u kojem se kaže da jedna nezavisna televizijska grupa
priprema snimanje emisije o Novom Zelandu i antinuklearnim
demonstracijama, te antinuklearnom stavu Novoga Zelanda. To je
zanimljiva tema i trenutno gotovo šlager, jer su na Zelandu odbili
gostoprimstvo američkim brodovima.
Bio je tu brod Greenpeacea. Sve
me je to zaintrigiralo, nazvao sam London i pitao za uvjete. Kaže mi
čovjek s druge strane kako bi se prvo išlo mjesec dana na
ispitivanje terena, poslije toga mjesec dana na snimanje. To je,
znači, dva mjeseca. Za snimanje, kaže taj čovjek, treba tri do
četiri čovjeka, a poslije nekih sedam - osam ljudi.
Dobro, rekoh,
hvala vam, a iz znatiželje još jedino upitah koliko iznosi najniža
pristupnica. Reče mi kako treba za najnižu pristupnicu računati na
tri do četiri hiljade funti. Još se jednom najljubaznije zahvalih čovjeku, znajući da se
nećemo sresti na tom poslu. Njihov je pristup pravi, ali to košta!
Mi bismo maksimalno radili tri tjedna. Dakle, tu se ne možemo
usporediti.
• Ima li nešto što ste željeli
učiniti, a niste, ili nešto što ste učinili, a nije objavljeno?
Nema ništa u "bunkeru"! No,
ima mnogo toga što nisam uradio, a želim napraviti. Volio bih
načiniti bilo što iz Latinske Amerike gdje sve vri. Nisam bio u
Nikaragvi, a mislim da je i u Čileu neko unutarnje vrenje koje
povremeno izbija na ulice. Postoji nešto što se sprema, neki
vulkan. Pa tu je jug Afrike! Bio sam do Angole, do granice, s
Namibijom.
Bio sam mnogo sa swapovcima, u Zambiji
s pripadnicima Afričkog nacionalnog kongresa. Prilično dobro
poznajem tu problematiku, ali nisam bio, no nadam se da ću otići u Južnu Afriku. Opet su se ispriječile neke administrativne stvari.
Tko sada za to može odvojiti šest ili sedam hiljada dolara? A to je
minimum!
Naime, ja bih rado otišao onamo gdje
se nešto kuha, ali uvijek ima taj "ali". Na žalost!
• Budući da ste vi novinar dobra
osjećaja za temu, oni koji o tome odlučuju, kad "napipate"
pravu temu, mogli bi dati pet hiljada dolara, pa i više.
Često sam davao iz vlastitog džepa,
od svoje uštede, da bih negdje ostao duže i dobro napravio posao.
Neke stvari nemaju cijenu, neki se minimum mora osigurati.
• Možda neki mlađe kolege
razmišljaju kako će jednoga dana biti poput vas. I vi ste,
vjerojatno, imali neke uzore?
Bilo je ljudi koji su me
impresionirali u jednom detalju. Na primjer, Šćekić, zatim me
impresionirala fina staloženost Saše Ivančevića. Onda, dok ja o
Bejrutu nisam mogao ni sanjati, Moma Popović sjedio je na nekim
hrpama kamenja i nešto pričao...
Pa tu je Marko Vojković koji
suvereno govori o mnogim problemima. Oni su me nekako "ščepali"
u jednom momentu, ali ne mogu reći da sam njih ili bilo koga posebno
pratio i uzimao za uzor.
No, kod mene je golemu ulogu odigrala literatura. Studirao sam književnost, i zanesenjak sam dobre
literature modernog izraza. Meni je ta literatura puna slika. Ja
literaturu nisam shvatio kroz ideje, nego kroz slike. Literatura mi
je vodilja i uzor!
Neki kažu da su novinari i novinarstvo
površni. No, ako se čovjek ozbiljno bavi tim poslom, mora imati
široku civilizacijsku pozadinu kako bi znao za ta razna zbivanja, i
to ne samo ideološki i politički, nego, jednostavno, da ih
civilizacijski smješta i prema njima se određuje.
Razgovarao: Jovo Paripović, snimio: Dragutin Savić, obrada: Yugopapir (Studio, I 1986.)
