Uto se pojavio poput jasne zvijezde na nebu naš mladi junak. Digao se da u onim tužnim danima, kad se nitko nije usudio progovoriti, sam krikne, gromko da ga sav kulturni svijet čuje, i da vikne: "Ovo je laž, ovo je nasilje najgore vrsti! Istra je hrvatska, Istra je slavenska!"
*****
Naš veliki pjesnik Vladimir Nazor,
službujući u Istri, jedne je nedjelje u proljeće 1907. godine
posjetio Motovun. Kad se oštrim serpentinama popeo na vrh
visokog brijega, začudio se kad je u gradu ugledao mnoštvo
ljudi - seljaka iz okolnih sela: očevi, majke, sestre dopratili
su momke na novačenje.
Građani - Talijani zadirkuju priproste seljake i tjeraju ih sa svojih pragova na koje su umorni posjedali.
Poslije novačenja se doznalo da je regrutska komisija unovčila listom seoske mladiće, i to za mornaricu na četiri godine. Na tu vijest došlo je do sukoba između građana i seljaka na željezničkoj stanici duboko dolje u dolini Mirne.
Građani su brzo pobjegli u grad a za njima neki krakati dugonja Jože - sjeća se Nazor - povede novake naoružane štapovima i kamenjem. Seljaci su bili bijesni - moraju za građane orati i kopati i još umjesto njih pušku nositi.
Očekivali su otpor građana, no Motovun ih je dočekao pust i šutljiv: građani su se posakrivali po svojim kućama.
Seljaci su se najprije čudili strahu građana a zatim počeli pjevati, lupati štapovima po vratima kuća i izazivati građane, a kako nitko nije reagirao, otišli su iz grada.
Građani - Talijani zadirkuju priproste seljake i tjeraju ih sa svojih pragova na koje su umorni posjedali.
Poslije novačenja se doznalo da je regrutska komisija unovčila listom seoske mladiće, i to za mornaricu na četiri godine. Na tu vijest došlo je do sukoba između građana i seljaka na željezničkoj stanici duboko dolje u dolini Mirne.
Građani su brzo pobjegli u grad a za njima neki krakati dugonja Jože - sjeća se Nazor - povede novake naoružane štapovima i kamenjem. Seljaci su bili bijesni - moraju za građane orati i kopati i još umjesto njih pušku nositi.
Očekivali su otpor građana, no Motovun ih je dočekao pust i šutljiv: građani su se posakrivali po svojim kućama.
Seljaci su se najprije čudili strahu građana a zatim počeli pjevati, lupati štapovima po vratima kuća i izazivati građane, a kako nitko nije reagirao, otišli su iz grada.
Sutradan su se građani hvalili
kako su mudrim držanjem spriječili krvoproliće. Ali seljaci
su odjednom shvatili da ih se građani boje pa su počeli mijenjati
svoje dotad bojažljivo i ponizno držanje. A pjesnik je dobio ideju
za lik koji će postati simbol nepokorene Istre - Velog Jožu.
Kelti, Iliri, Slaveni
Poluotok Istru u davnini su naselili
Iliri, a na prijelazu iz V u VI stoljeće prije naše ere na nj su
provalili Kelti i zajedno s Ilirima stopili se u jedan narod - Istre
- koji je bio samostalan i imao vlastite vladare.
Po tragovima mnogobrojnih gradina može se zaključiti da je Istra od najstarijih vremena bila vrlo gusto naseljena i to više na svome istoku negoli na zapadu.
Po tragovima mnogobrojnih gradina može se zaključiti da je Istra od najstarijih vremena bila vrlo gusto naseljena i to više na svome istoku negoli na zapadu.
Godine 178. prije naše ere poluotok se
našao na putu rimske ekspanzije i pao pod vlast Rima. Osvajači su
svoju vlast učvrstili osnivanjem nekoliko administrativnih točaka -
kolonija kojima su bila pripojena velika područja najplodnije
istarske zemlje.
Vlasnici su postali rimski građani i isluženi vojnici rimskih legija. Rimska vladavina u Istri bila je dugotrajna i završila je tek 539. godine kad su bizantski vojvode Belizar i Narzete uništili rimsko-gotsko carstvo i osvojili Istru.
Vlasnici su postali rimski građani i isluženi vojnici rimskih legija. Rimska vladavina u Istri bila je dugotrajna i završila je tek 539. godine kad su bizantski vojvode Belizar i Narzete uništili rimsko-gotsko carstvo i osvojili Istru.
Potkraj VI i u početku VII stoljeća u
Istru provaljuju prvi Slaveni i naseljuju je do romanskih gradova na
zapadnoj obali.
Kule i gradine
Slaveni su prodirali u Istru mačem i
krvlju. U narodnoj predaji još je sačuvana uspomena na to
doba. Priča se da su na potoku Krvaru, na lijevoj obali Mirne, južno
od Motovuna, Slavene pokušali zadržati branitelji utvrda
Močitada i Grča.
Otpor je bio uzaludan, potok Krvar zakrvario se ljudskom krvlju a utvrde su bile uništene. I zaista, na tim mjestima i danas stoje ruševine nekadašnjih kula.
Otpor je bio uzaludan, potok Krvar zakrvario se ljudskom krvlju a utvrde su bile uništene. I zaista, na tim mjestima i danas stoje ruševine nekadašnjih kula.
Nazivi Močitada (Mons civitas) i Grč
(Kastros) očigledno su romanskoga i grčkoga porijekla, no
između dva brežuljka na kojima su stajale te utvrde diže se i
treći, malo niži, po imenu Umejak. Ovim su ga imenom mogli nazvati
samo pridošli Slaveni. Na Umejku se vide tragovi pradavne gradine
okrugla oblika.
Zanimljivo je da su još u prošlom stoljeću do ruševina ovih triju gradina dolazili tragači za zakopanim blagom, i to iz Grčke. Očigledno je da se u grčkim obiteljima, koje su poslije dolaska Slavena pobjegle iz tih krajeva, dugo čuvala predaja o bijegu, a najvjerojatnije i o bogatstvima koja se moralo na brzinu negdje sakriti da ne padnu pridošlica ma u ruke.
Zanimljivo je da su još u prošlom stoljeću do ruševina ovih triju gradina dolazili tragači za zakopanim blagom, i to iz Grčke. Očigledno je da se u grčkim obiteljima, koje su poslije dolaska Slavena pobjegle iz tih krajeva, dugo čuvala predaja o bijegu, a najvjerojatnije i o bogatstvima koja se moralo na brzinu negdje sakriti da ne padnu pridošlica ma u ruke.
Po Istri ima tragova mnogih slavenskih
kula i gradova o kojih pripadnosti najrječitije svjedoče njihova
imena: Repentabor, Tabor, Podpeć, Crni Kal, Kostelec, Zanigrad, Crnigrad, Gradišica, Beligrad, Zvonigrad i mnoga druga, a i danas postoje
prezimena kojr su nosili rodovi i zadruge još u doba prvoga
slavenskog naseljavanja Istre Mogorovići, Trdoslavi, Prebislavi,
Miroslavi, Hrvoji, Hrelji, Veljaki, Bahori itd.
Da su se Slaveni naselili u Istri već
u to doba svjedoči i podatak da je papa Ivan IV (640-642) otkupio od njih,
poslije trideset godina, zarobljenike i tjelesa svetaca da bi ih
prenio na sigurno u Rim.
Podjela Istre
Bizantinska vlast u Istri ipak se
održala do 788. godine kad su poluotok poslije
franačko-bizantskoga rata zauzeli Franci. Datum je značajan i
za naseljavanje Slavena. Naime, Franci ukidaju dotadašnje društvene
odnose i uvode u Istru feudalizam.
Predstavnik franačke vlasti, vojvoda Ivan, počeo je gradovima otimati zemlju i na nju dovoditi Slavene da je obrađuju kao kmetovi; dio Slavena već je bio naseljen u Istri, ali mnoge su Franci doveli iz područja na Balkanu koja su bila pod njihovom vlašću.
Nekako istodobno velik dio Istre istočno od Učke i Raše dolazi pod vlast knezova Panonske Hrvatske, a zatim i hrvatskih narodnih vladara (od kraja VIII do početka XI stoljeća).
Predstavnik franačke vlasti, vojvoda Ivan, počeo je gradovima otimati zemlju i na nju dovoditi Slavene da je obrađuju kao kmetovi; dio Slavena već je bio naseljen u Istri, ali mnoge su Franci doveli iz područja na Balkanu koja su bila pod njihovom vlašću.
Nekako istodobno velik dio Istre istočno od Učke i Raše dolazi pod vlast knezova Panonske Hrvatske, a zatim i hrvatskih narodnih vladara (od kraja VIII do početka XI stoljeća).
Poslije odlaska Franaka 752. godine,
Istra potpada pod Bavarsko vojvodstvo. Od tada Istrom vladaju
njemački feudalci koji su u neprestanom
sukobu s romanskim stanovništvom koje želi proširiti svoj
utjecaj po cijeloj Istri.
U XIV stoljeću u borbu za Istru umiješala se i Venecija koja 1420. godine osvaja zapadni dio poluotoka, a uskoro poslije toga otkupljuje od Austrije i neke dijelove središnje Istre.
U XIV stoljeću u borbu za Istru umiješala se i Venecija koja 1420. godine osvaja zapadni dio poluotoka, a uskoro poslije toga otkupljuje od Austrije i neke dijelove središnje Istre.
Borbe za Istru završile su u XV stoljeću njenom podjelom između Venecije i Austrije, a stanovnici Istre,
posebno Hrvati, ostali su stoljećima podijeljeni.
Pod vlašću Venecije istarski su gradovi izgubili autonomiju, Mlečani im nameću svoje činovnike i gradonačelnike, velike poreze, ograničavaju njihovu trgovinu i pomorstvo, a seljaštvo stenje pod teškim obavezama prema zemljoposjednicima.
U austrijskom dijelu Istre provode svoju samovolju austrijska gospoda. Takvo je stanje izazivalo otpor; u Istri je bilo čestih pobuna seljaka i gradova, ali su tuđinci ipak silom uspijevali zadržati vlast.
Pod vlašću Venecije istarski su gradovi izgubili autonomiju, Mlečani im nameću svoje činovnike i gradonačelnike, velike poreze, ograničavaju njihovu trgovinu i pomorstvo, a seljaštvo stenje pod teškim obavezama prema zemljoposjednicima.
U austrijskom dijelu Istre provode svoju samovolju austrijska gospoda. Takvo je stanje izazivalo otpor; u Istri je bilo čestih pobuna seljaka i gradova, ali su tuđinci ipak silom uspijevali zadržati vlast.
Teoretska promjena
Poslije propasti Venecije 1792. godine
Napoleon je ustupio cijelu Istru Austriji; ali je poslije rata s njom
1805. godine nekadašnji mletački dio Istre pripojio novoosnovanoj
kraljevini Italiji. Godine 1809. Francuzi su zauzeli ostali dio
Istre koja zajedno s Dalmacijom, dijelom Hrvatske južno od Save,
dijelom Slovenije i austrijskom Koruškom ulazi u sastav Ilirske provincije pod upravom Francuza.
Time je Istra, prvi put u svojoj povijesti, u cijelosti ušla u sastav jedne državne tvorevine zajedno s dijelom Hrvatske i Slovenije.
Time je Istra, prvi put u svojoj povijesti, u cijelosti ušla u sastav jedne državne tvorevine zajedno s dijelom Hrvatske i Slovenije.
Na bečkom kongresu 1815. godine, koji
je odredio sudbinu Evrope poslije poraza Napoleona, Istru dobiva
Austrija. Pod Austrijom Istra nekoliko puta mijenja
administrativnu podjelu da bi 1825. godine cijeli poluotok od Kopra
do Kastva, s otocima Cres, Lošinj i Krk, bio proglašen posebnom
austrijskom pokrajinom sa sjedištem u Pazinu.
Reakcionarna uprava, boreći se protiv širenja ideja francuske revolucije, nastojala je u Istri zadržati stare feudalne odnose koje je bio privremeno ukinuo Napoleon. U tim nastojanjima nije birala sredstva: uvela je policijski režim, teror i nasilnu germanizaciju, a glavno joj je oružje bilo raspirivanje mržnje među istarskim Talijanima i Hrvatima i to tako što je favorizirala talijansku građansku manjinu na štetu hrvatske većine.
Reakcionarna uprava, boreći se protiv širenja ideja francuske revolucije, nastojala je u Istri zadržati stare feudalne odnose koje je bio privremeno ukinuo Napoleon. U tim nastojanjima nije birala sredstva: uvela je policijski režim, teror i nasilnu germanizaciju, a glavno joj je oružje bilo raspirivanje mržnje među istarskim Talijanima i Hrvatima i to tako što je favorizirala talijansku građansku manjinu na štetu hrvatske većine.
Revolucionarna 1848. godina donijela
je ukidanje kmetstva i feudalnog uređenja u austrijskoj carevini. Ta
je promjena bila samo teoretska: u praksi su seljaci, ako su
htjeli doći do zemlje, morali platiti za nju otkupninu za koju
nisu imali novca. U Istri je tako veći dio najboljih zemljišta
ostao u vlasništvu nekadašnjih gospodara ili došao u ruke ojačale
austrijske i talijanske buržoazije.
Hrvatsko i slovensko seljaštvo živi
sad još teže negoli prije ukidanja kmetstva, ali pod utjecajem
preporoda u Hrvatskoj, u istarskoj se malobrojnoj inteligenciji
počinje buditi nacionalna svijest.
U njenu buđenju zacijelo je imao veliku ulogu i popis stanovništva u istarskoj provinciji 1846. godine koji je pokazao da u Istri živi 134.455 Hrvata i 31.995 Slovenaca, a samo 60.040 Talijana.
U njenu buđenju zacijelo je imao veliku ulogu i popis stanovništva u istarskoj provinciji 1846. godine koji je pokazao da u Istri živi 134.455 Hrvata i 31.995 Slovenaca, a samo 60.040 Talijana.
Juraj Dobrila
U Trstu 1848. nastaje prva slavenska
istarska politička organizacija, Slavjansko društvo, koja izdaje
svoje listove "Slavjanski rodoljub" i "Jadranski
Slavjan". Svrha je društva bila da poradi oko buđenja
nacionalne svijesti.
Iako su Istrani bili povezani s
ilirskim pokretom već od njegova početka i redovito surađivali
u hrvatskoj narodnoj štampi, u samoj Hrvatskoj, gdje se
razmahala borba za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, dugo se nije
postavljao zahtjev da Istra bude pripojena Hrvatskoj.
Bila je to posljedica nedovoljnoga poznavanja prilika u Istri, pa čak i neznanja da u njoj živi velika većina hrvatskoga stanovništva.
Inicijativu za pripojenje Hrvatskoj morali su pokrenuti sami Istrani.
Carskim ustavnim odredbama od veljače 1861. u zemljama i pokrajinama Austrijske carevine osnovani su sabori a u Beču Carevinsko vijeće, neka vrsta centralnog parlamenta, u koji su zemlje i pokrajine slale svoje zastupnike.
Izborni sistem, koji je bio krajnje nedemokratski, uopće nije ostvario ravnopravnu zastupljenost istarskih naroda u pazinskom saboru, jer je biračko pravo bilo uvjetovano staleškom pripadnošću i imovnim stanjem, a velik dio stanovništva birao je svoje predstavnike posredno, preko povjerenika.
Sistem je davao prednost veleposjednicima i gradskom stanovništvu, a u Istri je to značilo - Italijanima.
Bila je to posljedica nedovoljnoga poznavanja prilika u Istri, pa čak i neznanja da u njoj živi velika većina hrvatskoga stanovništva.
Inicijativu za pripojenje Hrvatskoj morali su pokrenuti sami Istrani.
Carskim ustavnim odredbama od veljače 1861. u zemljama i pokrajinama Austrijske carevine osnovani su sabori a u Beču Carevinsko vijeće, neka vrsta centralnog parlamenta, u koji su zemlje i pokrajine slale svoje zastupnike.
Izborni sistem, koji je bio krajnje nedemokratski, uopće nije ostvario ravnopravnu zastupljenost istarskih naroda u pazinskom saboru, jer je biračko pravo bilo uvjetovano staleškom pripadnošću i imovnim stanjem, a velik dio stanovništva birao je svoje predstavnike posredno, preko povjerenika.
Sistem je davao prednost veleposjednicima i gradskom stanovništvu, a u Istri je to značilo - Italijanima.
Ipak, postupno je u saboru bilo sve
više Hrvata i Slovenaca jer se sistem s vremenom mijenjao, a već i
postojanje izborne borbe budilo je političku svijest koliko se
god pod neravnopravnim pravilima odvijalo.
Istarski su Hrvati tek u sedamdesetim
godinama dobili snažniji nacionalni, politički i kulturni
pokret kojemu je na čelu bio jedan od najvećih sinova Istre, biskup
Juraj Dobrila (1812-1882).
Taj svećenik, koji je u crkvenoj hijerarhiji bio na najvišim položajima - najprije kao pulski a zatim kao tršćansko-koparski biskup - bio je prvi hrvatski zastupnik u pokrajinskom saboru u Poreču i prvi istarski zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču.
U saborskim raspravama on je očigledno zaboravljao da pripada crkvi: tako je 1863. sa saborske govornice prijeteći zagrmio:
- Slavenski narod spava, ali tko spava, može se i probuditi i, kad se probudi, mogao bi to učiniti na način koji bi bio neugodan za talijanski elemenat!
Taj svećenik, koji je u crkvenoj hijerarhiji bio na najvišim položajima - najprije kao pulski a zatim kao tršćansko-koparski biskup - bio je prvi hrvatski zastupnik u pokrajinskom saboru u Poreču i prvi istarski zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču.
U saborskim raspravama on je očigledno zaboravljao da pripada crkvi: tako je 1863. sa saborske govornice prijeteći zagrmio:
- Slavenski narod spava, ali tko spava, može se i probuditi i, kad se probudi, mogao bi to učiniti na način koji bi bio neugodan za talijanski elemenat!
Hrvati - Talijani
Usporedo s buđenjem nacionalne
svijesti Hrvata i Slovenaca u Istri, pod utjecajem nacionalnoga
preporoda u Italiji i borbe za njeno ujedinjenje, i istarski su
Talijani pokrenuli nacionalno oslobodilački pokret kojem su na
čelu bili članovi talijanske liberalne stranke.
Iako je taj pokret u svojoj osnovi bio napredan - borio se za osuvremenjavanje društvenoga političkoga i privrednoga života - nije vodio računa o hrvatskoj većini u Austriji i tako je dolazio u sukob s njenim osnovnim interesima.
Borba između Hrvata i Talijana, posljedica toga, pogodovala je Austrijancima.
Budući da su Talijani bili većinom poduzetnici, bankari, činovnici, advokati, a Hrvati socijalno eksploatirana klasa, nacionalna borba u Istri već je od početka dobila i klasno obilježje koje će sačuvati i jačati do konačnoga oslobođenja.
Iako je taj pokret u svojoj osnovi bio napredan - borio se za osuvremenjavanje društvenoga političkoga i privrednoga života - nije vodio računa o hrvatskoj većini u Austriji i tako je dolazio u sukob s njenim osnovnim interesima.
Borba između Hrvata i Talijana, posljedica toga, pogodovala je Austrijancima.
Budući da su Talijani bili većinom poduzetnici, bankari, činovnici, advokati, a Hrvati socijalno eksploatirana klasa, nacionalna borba u Istri već je od početka dobila i klasno obilježje koje će sačuvati i jačati do konačnoga oslobođenja.
U odnose između istarskih Talijana i
Hrvata nove je tonove unijela pojava proletarijata.
Poslije 1856, kad je u Puli bio osnovan veliki arsenal austrijske mornarice, radnička se klasa počela brže razvijati, a razvoju industrije snažan je poticaj dala izgradnja željezničke pruge.
Pulski arsenal ubrzo je imao čak 7000 radnika - dovoljno da 1869. godine bude osnovano prvo radničko udruženje u Istri, Societa operaia di Pola, koje je od 1871. izdavalo i prvi radnički list u Istri, "Il pensiero".
Kad je osnovano još nekoliko radničkih društava nastali su uvjeti za socijalistički radnički pokret koji je djelovao u sklopu talijanske sekcije austrijske socijaldemokratske stranke sa sjedištem u Beču.
Radnici su bili jedinstveni u borbi za klasne interese ali je bilo i nacionalnih suprotnosti.
Kad su istarski socijaldemokrati dobili prilikom izbora za Carevinsko vijeće 1907. direktivu da glasaju samo za talijanske kandidate, u istarskom je radničkom pokretu nastao rascjep, što je oslabilo njegovu snagu.
Hrvati socijalisti pristupili su Jugoslavenskoj socijaldemokratskoj stranci koja je imala sjedište u Ljubljani, ali kad je rukovodstvo te stranke pokazalo premalo razumijevanja za Istru, Istrani su se povezali s dalmatinskim socijalistima i zajedno s njima počeli 1912. izdavati list.
Poslije 1856, kad je u Puli bio osnovan veliki arsenal austrijske mornarice, radnička se klasa počela brže razvijati, a razvoju industrije snažan je poticaj dala izgradnja željezničke pruge.
Pulski arsenal ubrzo je imao čak 7000 radnika - dovoljno da 1869. godine bude osnovano prvo radničko udruženje u Istri, Societa operaia di Pola, koje je od 1871. izdavalo i prvi radnički list u Istri, "Il pensiero".
Kad je osnovano još nekoliko radničkih društava nastali su uvjeti za socijalistički radnički pokret koji je djelovao u sklopu talijanske sekcije austrijske socijaldemokratske stranke sa sjedištem u Beču.
Radnici su bili jedinstveni u borbi za klasne interese ali je bilo i nacionalnih suprotnosti.
Kad su istarski socijaldemokrati dobili prilikom izbora za Carevinsko vijeće 1907. direktivu da glasaju samo za talijanske kandidate, u istarskom je radničkom pokretu nastao rascjep, što je oslabilo njegovu snagu.
Hrvati socijalisti pristupili su Jugoslavenskoj socijaldemokratskoj stranci koja je imala sjedište u Ljubljani, ali kad je rukovodstvo te stranke pokazalo premalo razumijevanja za Istru, Istrani su se povezali s dalmatinskim socijalistima i zajedno s njima počeli 1912. izdavati list.
Socijalizam, veliki miritelj naroda
Ali ni svi talijanski socijalisti u
Istri nisu slijepi za realnost. Mnogi od njih shvaćali su da ciljeve
klasne borbe mogu ostvariti samo zajedno s hrvatskom većinom.
U borbi za jedinstvo talijanskoga i hrvatskoga radništva u Istri posebno se istakla prva žena socijalist u Istri, Labinjanka Giuseppina Martinuzzi (1844-1925) koja je još 1903. godine, u predavanju radnicima Pule, rekla proročanske riječi:
U borbi za jedinstvo talijanskoga i hrvatskoga radništva u Istri posebno se istakla prva žena socijalist u Istri, Labinjanka Giuseppina Martinuzzi (1844-1925) koja je još 1903. godine, u predavanju radnicima Pule, rekla proročanske riječi:
- Dokle god socijalizam, veliki
miritelj naroda, ne bude zahvatio čitavu Istru, ova dva naroda koja
zajedno žive nastavit će svoju neciviliziranu antipatičnu borbu,
štetnu za oba naroda a uništavajuću za talijansku stranu,
brojčano manju, izoliranu i kao izgubljenu u prostranom carstvu,
okruženu i izmiješanu s malim narodom koji se podiže na noge
neobuzdanim pokretom napetoga čeličnog pera.
Talijanska narodnost nalazi se u nemoćnu položaju, štoviše, na rubu propasti.
Talijanska narodnost nalazi se u nemoćnu položaju, štoviše, na rubu propasti.
Gospodo Talijani, građani i
proleteri, budimo dakle razboriti ako hoćemo da se spasimo
bliske propasti. Naša je nacionalna igra izgubljena ako
odbacimo priliku da sjednemo za stol spasa koji nosi ime
socijalizam.
Početak prvoga svjetskog rata značio je prekid nacionalnih borbi u Istri, a istupanje Italije 1915. iz saveza s Njemačkom i Austro-Ugarskom i njen ulazak u rat na strani saveznika bio je jasan znak da Italija teži ekspanziji na istočnu obalu Jadrana, iako javnosti nije bio poznat sadržaj ugovora između Italije i Saveznika iz 1915. po kojemu bi Italija, poslije pobjede, dobila ne samo Istru nego i veći dio Dalmacije.
Ulazak Italije u rat donio je istarskom stanovništvu nove nevolje: stanovništvo južne Istre bilo je iseljeno u Austriju i Moravsku, jer je to područje postalo ratna zona.
Početak prvoga svjetskog rata značio je prekid nacionalnih borbi u Istri, a istupanje Italije 1915. iz saveza s Njemačkom i Austro-Ugarskom i njen ulazak u rat na strani saveznika bio je jasan znak da Italija teži ekspanziji na istočnu obalu Jadrana, iako javnosti nije bio poznat sadržaj ugovora između Italije i Saveznika iz 1915. po kojemu bi Italija, poslije pobjede, dobila ne samo Istru nego i veći dio Dalmacije.
Ulazak Italije u rat donio je istarskom stanovništvu nove nevolje: stanovništvo južne Istre bilo je iseljeno u Austriju i Moravsku, jer je to područje postalo ratna zona.
Potkraj rata u Istri je izvršen
prevrat.
U Puli je 28. X 1918. osnovano Narodno vijeće po uzoru na Narodno vijeće u Zagrebu, sastavljeno od građanskih predstavnika istarskih Hrvata i u početku je djelovalo sporazumno s predstavnicima talijanskih liberala i socijalista.
Njegovi predstavnici preuzeli su 30. X komandu nad preostalim austrijskim ratnim brodovima. Komiteti Hrvata, Slovenaca, Srba i ostalih slavenskih narodnosti koji su postojali na tim brodovima pružili su podršku Vijeću zajedno s radnicima arsenala.
Vlast Narodnog vijeća nije trajala dugo: petoga studenoga 1918. u Pulu je ušla talijanska vojska.
U Puli je 28. X 1918. osnovano Narodno vijeće po uzoru na Narodno vijeće u Zagrebu, sastavljeno od građanskih predstavnika istarskih Hrvata i u početku je djelovalo sporazumno s predstavnicima talijanskih liberala i socijalista.
Njegovi predstavnici preuzeli su 30. X komandu nad preostalim austrijskim ratnim brodovima. Komiteti Hrvata, Slovenaca, Srba i ostalih slavenskih narodnosti koji su postojali na tim brodovima pružili su podršku Vijeću zajedno s radnicima arsenala.
Vlast Narodnog vijeća nije trajala dugo: petoga studenoga 1918. u Pulu je ušla talijanska vojska.
Labinska republika
Već u kratkom razdoblju vojne
okupacije (koja je trajala do potpisivanja rapalskoga ugovora po
kojemu je gotovo cijela Istra pripala Italiji), Talijani su
pokazali svoje prave težnje: izvršiti nasilnu asimilaciju Hrvata i
Slovenaca.
Počeli su zatvarati hrvatske škole i hapsiti istaknute Hrvate i Slovence, što je uskoro uzrokovalo prisilno iseljenje i bijeg pojedinaca u Jugoslaviju.
Istodobno su po Istri počeli neometano divljati pripadnici fašističke stranke.
Počeli su zatvarati hrvatske škole i hapsiti istaknute Hrvate i Slovence, što je uskoro uzrokovalo prisilno iseljenje i bijeg pojedinaca u Jugoslaviju.
Istodobno su po Istri počeli neometano divljati pripadnici fašističke stranke.
No, teror je ujedinio Istrane.
To se pokazalo već prilikom pokušaja pulskoga radništva da 1920. godine izlaskom na ulice proslavi Prvi maj.
U sukobu s policijom i vojskom bilo je mrtvih - igrom slučaja među četvoricom ubijenih radnika bio je jedan Talijan, jedan Hrvat, jedan Austrijanac i jedan Čeh.
Pravo stanje u Istri, točnije, u njenu središtu, okrugu Pula, vidi se iz talijanskoga službenog izvještaja o rezultatima izbora 1921. godine, poslije konačnoga pripojenja Istre Italiji:
To se pokazalo već prilikom pokušaja pulskoga radništva da 1920. godine izlaskom na ulice proslavi Prvi maj.
U sukobu s policijom i vojskom bilo je mrtvih - igrom slučaja među četvoricom ubijenih radnika bio je jedan Talijan, jedan Hrvat, jedan Austrijanac i jedan Čeh.
Pravo stanje u Istri, točnije, u njenu središtu, okrugu Pula, vidi se iz talijanskoga službenog izvještaja o rezultatima izbora 1921. godine, poslije konačnoga pripojenja Istre Italiji:
"Upisani u boljševičku radničku komoru dosegli su broj od 12.000, koji očigledno obuhvaća, ako se odbiju žene i djeca samih upisanih, gotovo cijelo stanovništvo toga grada. Da su se izbori održali u svibnju prošle godine, oni bi bili pravi antitalijanski plebiscit."
Te iste godine istarski su se radnici
pobunili protiv talijanske vlasti u jednom od najznačajnijih
događaja u povijesti Istre: labinski rudari, izazvani
fašističkim provokacijama, stupili su u štrajk, zaposjeli rudnik i
pružili oružani otpor osnovavši Labinsku republiku koja,
doduše, nije dugo trajala (od 2. ožujka do 8. travnja 1921.) ali je
snažno utjecala na borbu Istrana protiv talijanske okupacije.
Simbol otpora stanovništva u razdoblju između dva rata postao je mladi Istranin Vladimir Gortan.
Njega je list "Mali Istranin", što su ga Istrani, koji su se u vrijeme talijanske okupacije sklonili u Zagreb, izdavali za svoju djecu, nazvao "istarskim prvomučenikom" još 1931. godine.
Vladimir Gortan
"Jednoga su dana zapovijedili
Talijani svemu narodu neka pođe glasati na izborima.
Talijanski su fašisti, zajedno s talijanskim učiteljima i žandarima, predvodili čitave gomile naših siromašnih seljaka u gradove, noseći pred njima talijanske zastave.
Talijanski su fašisti, zajedno s talijanskim učiteljima i žandarima, predvodili čitave gomile naših siromašnih seljaka u gradove, noseći pred njima talijanske zastave.
Bijedan se narod morao, okružen
oboružanim fašistima, odreći svoga jezika i svoje narodnosti
i javno izjavljivati da Istra nije hrvatska, da nije slavenska,
nego da ja talijanska.
To je bilo strašno poniženje
čitavoga jednoga naroda koji sam nije mogao sebi da
pomogne jer je okružen stotinama tisuća oboružanih dušmana bio
posve nemoćan.
Uto se pojavio poput jasne zvijezde na
nebu naš mladi junak.
Digao se da u onim tužnim danima, kad se nitko nije usudio progovoriti, sam krikne, gromko da ga sav kulturni svijet čuje, i da vikne:
"Ovo je laž, ovo je nasilje najgore vrsti! Istra je hrvatska, Istra je slavenska!"
Digao se da u onim tužnim danima, kad se nitko nije usudio progovoriti, sam krikne, gromko da ga sav kulturni svijet čuje, i da vikne:
"Ovo je laž, ovo je nasilje najgore vrsti! Istra je hrvatska, Istra je slavenska!"
Taj je istarski mladić okupio oko sebe
nekoliko omladinaca, uzeo u ruku pušku i pošao s drugovima pred
sam grad Pazin i tamo na glavnoj cesti dočekao gomilu
siromašnih seljaka i kriknuo:
- Ne dajte se, braćo, da vas tuđinac
tako krvavo ismjehava! Otjerajte ove talijanske učitelje, žandare,
činovnike i izdajice narodne koji vas nemoćne vode kao u lance
svezana medvjeda!
U tom času stadoše praskati njihove
puške kao da se nebo prolomilo.
Talijanski činovnici, pisari i učitelji razbježaše se kao zečevi. Pala je čak i jedna mrtva glava.
Talijanski činovnici, pisari i učitelji razbježaše se kao zečevi. Pala je čak i jedna mrtva glava.
Za kratko se vrijeme o tom događaju
čulo po svemu svijetu. Sve su novine o tome pisale. I sva je
Evropa tako, zaslugom toga seljačkog mladića, koji se zvao Vladimir
Gortan, saznala da u Istri narod naš trpi, da je nezadovoljan i
da se čak oružjem mora braniti od nasilnika.
Talijani su dignuli čitavu hajku da
uhvate Vladimira Gortana i njegove drugove.
Gortan je znao što ga čeka dopadne li u šake neprijatelju pa je zato pokušao pobjeći preko granice u Jugoslaviju.
Nije imao sreće jer su ga na samoj granici uhvatili talijanski vojnici.
Uhvatili su i sve njegove drugove. Stavili su ih na muke, čupali im nokte i metali noge u vrelo ulje da iznude od njih priznanje.
Na koncu su ih zatvorili u gvozdenu krletku kao zvjerad kakvu i izveli ih pred sud u Pulu.
Gortan je znao što ga čeka dopadne li u šake neprijatelju pa je zato pokušao pobjeći preko granice u Jugoslaviju.
Nije imao sreće jer su ga na samoj granici uhvatili talijanski vojnici.
Uhvatili su i sve njegove drugove. Stavili su ih na muke, čupali im nokte i metali noge u vrelo ulje da iznude od njih priznanje.
Na koncu su ih zatvorili u gvozdenu krletku kao zvjerad kakvu i izveli ih pred sud u Pulu.
Vladimir Gortan kao vođa bio je osuđen
na smrt a njegova četiri druga na trideset godina tamnice.
Dana 17. listopada 1929. godine rano u zoru bio je Gortan izveden na stratište. Povezali su ga za stolac i ispalili mu u leda dvadeset pet hitaca. Junački i prezirno se smiješeći svojim dušmanima izdahnuo je valjajući se u lokvi krvi.
Njegovi drugovi odvedeni su nekamo u podzemne tamnice na pustim otocima u Sredozemnome moru gdje osamljeni, bez svjetla, bez sunca, do gležnja u vodi, iza debelih gvozdenih rešetaka pomalo umiru."
Prva partizanska četa
Primjer Vladimira Gortana nije bio
usamljen. U Muzeju narodne revolucije Istre u Puli izvješena je
zanimljiva tabela - rezultat istraživanja radnika Muzeja. Oni su
proučili političke procese u Italiji u razdoblju između dva
rata i tako utvrdili da je u to vrijeme u cijeloj Italiji izvedeno
pred sud 5619 osoba od kojih je bilo osuđeno 4596, a od ovih 31 na
smrt.
U Julijskoj krajini, dakle na području na kojemu živi slavensko stanovništvo, pred sud je bilo izvedeno 777 osoba, 692 ih je osuđeno, od čega 24 na smrt.
U Istri, u kojoj je živjelo jedva jedan posto stanovništva tadašnje Italije, bilo je zbog političkih prekršaja izvedeno pred sud 204 osobe, osuđeno 189, od toga na smrt pet.
Među osuđenima bilo je 152 komunista i 21 narodnjak, a po narodnosti bilo je 148 Hrvata, 47 Talijana i 7 Slovenaca.
Te su brojke, u odnosu na ostale dijelove Italije i njihov broj stanovnika, po pet-šest puta veće, pa se iz njih jasno vide nastojanja fašističke Italije ali i snaga otpora protiv nje.
U Julijskoj krajini, dakle na području na kojemu živi slavensko stanovništvo, pred sud je bilo izvedeno 777 osoba, 692 ih je osuđeno, od čega 24 na smrt.
U Istri, u kojoj je živjelo jedva jedan posto stanovništva tadašnje Italije, bilo je zbog političkih prekršaja izvedeno pred sud 204 osobe, osuđeno 189, od toga na smrt pet.
Među osuđenima bilo je 152 komunista i 21 narodnjak, a po narodnosti bilo je 148 Hrvata, 47 Talijana i 7 Slovenaca.
Te su brojke, u odnosu na ostale dijelove Italije i njihov broj stanovnika, po pet-šest puta veće, pa se iz njih jasno vide nastojanja fašističke Italije ali i snaga otpora protiv nje.
Razvoj oslobodilačkoga pokreta u Istri
od lipnja 1941. do rujna 1943, odvijao se pod vrlo teškim uvjetima.
Razloga je bilo više: dugogodišnja okupacija, mnogo još
otprije raspoređenih garnizona, jaka obavještajna služba,
ubacivanje špijuna itd.
Ti su uvjeti zahtijevali uporan i strpljiv politički rad. KPJ je za prvu zadaću postavila upoznavanje Istrana s NOB-om i upozoravanje kako je potrebno da u njoj sudjeluju i uključe se u borbu za vlastito oslobođenje od fašističke Italije.
Ti su uvjeti zahtijevali uporan i strpljiv politički rad. KPJ je za prvu zadaću postavila upoznavanje Istrana s NOB-om i upozoravanje kako je potrebno da u njoj sudjeluju i uključe se u borbu za vlastito oslobođenje od fašističke Italije.
Potkraj kolovoza 1942. osnovana je Prva
istarska partizanska četa, no i prije njena formiranja bilo je
izvedeno nekoliko akcija u Kastavštini i Brkinima u neposrednoj
blizini Istre.
Te su akcije odjeknule cijelom Istrom i imale veliko značenje za širenje NOB-a među Istranima.
Te su akcije odjeknule cijelom Istrom i imale veliko značenje za širenje NOB-a među Istranima.
U Istri se svakim danom širila mreža
organizacija narodnooslobodilačkog pokreta, donosila se štampa,
pisale parole i osnivala prihvatilišta za dobrovoljce koji su
preko Kastva odlazili u partizanske jedinice u Gorskom kotaru.
U Istri se skuplja pomoć u novcu, odjeći i hrani za partizane u Jugoslaviji, postavljaju se mine na željezničkim prugama Rijeka - Trst i Pula - Trst, a partizani su napali i nekoliko manjih neprijateljskih uporišta.
U Istri se skuplja pomoć u novcu, odjeći i hrani za partizane u Jugoslaviji, postavljaju se mine na željezničkim prugama Rijeka - Trst i Pula - Trst, a partizani su napali i nekoliko manjih neprijateljskih uporišta.
"Mi hoćemo Tita!"
Noću od 8. do 9. rujna narod se Istre
podigao. Krenuo je da razoruža neprijateljsku vojsku, fašiste,
karabinijere i finance i da se sam naoruža.
Bili su oslobođeni Kvarnerska obala i otoci, osim Rijeke, a u Opatiji je osnovana partizanska komanda.
Bili su oslobođeni Kvarnerska obala i otoci, osim Rijeke, a u Opatiji je osnovana partizanska komanda.
Nekoliko dana prije tih događaja, u
"Vjesniku" od 4. rujna 1943. izašao je članak:
"Narodno oslobodilački listovi Primorski borac i Glas Istre donijeli su borbene
pozdrave nepokorene Istre predsjedniku ZAVNOH-a, Vladimiru Nazoru. Naš
sijedi predsjednik i slavni pjesnik odgovorio je Istranima ovim
zanosnim Odazivom:
Gvozdene sopele ječe po brdinama
istarskih otoka i rogovi od željeza tule u dočićima krševite
Ćićarije.
Istra se budi.
Budi se i javlja poslije toliko godina
prisiljenog drijemeža i šutnje, stradanja i odricanja.
Zove sopelama od gvožda i pastirskim
rogovima od željeza partizana, druga nam Tita, pa - eto - i mene,
koga je pre četrdesetak godina bila posinila i nije me još
zaboravila...
Još za vremena Dobrile, Vitezica,
Spinčića, Laginje i Mandića (tih velikih rodoljuba i
poštenjaka) bijaše nastao naziv 'Istra sirotica’, plačljivo
i sentimentalno se o njoj govorilo i pjevalo, išlo se okolo
škrabicom, proseći sitne milodare za 'Družbu sv. Ćirila i
Metoda’.
Bijaše se ponizila Istra na biće koje slabo, nedoraslo, jedva kadro da samo sebe pomogne, osim dične kite rodoljubnih svećenika, rođenih u seljačkim kućicama, nije dovoljno imalo takozvane inteligencije; da je vodi i da se za nju bori kako se onda politička borba vodila.
Bijaše se ponizila Istra na biće koje slabo, nedoraslo, jedva kadro da samo sebe pomogne, osim dične kite rodoljubnih svećenika, rođenih u seljačkim kućicama, nije dovoljno imalo takozvane inteligencije; da je vodi i da se za nju bori kako se onda politička borba vodila.
Oh, da - 'Istra sirotica’!
Ja sam, netom dođoh u Istru, ustao
protiv toga.
Nikakvo ’sirotanstvo’! Nikakvo
'pomanjkanje vlastitih snaga’!
Pa nek ne bude sentimentalnog jaukanja
i obilaženja tuđih pragova, bili oni i bratski!
Narod, seljak je tu. Snažan, otvrdnut
u radu i u patnji, željan oteti se zulumu talijanskih
veleposjednika, propalih plemića, advokata, izrabljivača i
lihvara.
Miran je, prividno upokoren, no u njemu ljutnja kipi jer - iako nesvjesno - osjeća duboko socijalnu nepravdu, koja je vjekovima tištila Istru, možda i teže nego druge naše zemlje...
Miran je, prividno upokoren, no u njemu ljutnja kipi jer - iako nesvjesno - osjeća duboko socijalnu nepravdu, koja je vjekovima tištila Istru, možda i teže nego druge naše zemlje...
Tito je već poslao svoj pozdrav
istarskim Partizanima, govoreći im kao vojnik i zapovjednik, a u
'Glasu Istre’ omladinac kliče:
"Mi hoćemo Tita i crvenu zvijezdu slave!"
"Mi hoćemo Tita i crvenu zvijezdu slave!"
Pripremio: Kruno Poljak, obrada: Yugopapir (Fokus, IX 1978.)
