Sveti sinod srpske pravoslavne crkve smatra da je nedavno prikazana TV-serija "Banjica" u sekvenci kad zloglasni Svetozar Vujković, šef banjičkog logora, jedan od najvećih zlikovaca i zlotvora srpskog naroda, kad taj strašni čovjek zajedno s ostalim okupatorskim slugama prisustvuje misi u Sabornoj crkvi - da je to uvreda za srpsku pravoslavnu crkvu
Televizija Beograd već tri godine
snima seriju o Vuku Stefanoviću Karadžiću. Za prikazivanje je
spremno već šest epizoda, a naš novinar izvještava o poteškoćama što otežavaju rad ekipi koja nastoji dati dostojan doprinos
obilježavanju 200-godišnjice rođenja tog našeg velikana...
*****
- Vuk Karadžić div je naše povijesti,
kulture i pismenosti, i mi ćemo primjereno njegovoj ličnosti
obilježiti tu godišnjicu, koja je stoga i proglašena općenarodnim praznikom. Živio je i radio u najsudbonosnijem vremenu
razvitka srpske nacije i dao historijski doprinos njenom
konstituiranju. Nismo toliko siromašni danas da ne bismo dostojno
obilježili njegovo rođenje; nismo toliko primitivni ni skorojevići
da bismo zaboravili značenje i ulogu Vukova djela i same njegove
ličnosti za kontinuitet naše historije, za ugled naše kulture u
svijetu.
To je izjavio Dušan Čkrebić,
predsjednik Predsjedništva SR Srbije i predsjednik Odbora za
proslavu 200-godišnjice rođenja jedne od najistaknutijih ličnosti
srpskog i jugoslavenskog naroda, osnivača novije kulture na našim
prostorima.
Vuk Stefanović Karadžić je rođen
1787, a to znači da će iduća godina biti Vukova.
Program proslave
je opsežan i višeslojan, nužno je da se objedine djelatnosti i
napori mnogih institucija ali i pojedinaca, najuglednijih
znanstvenika, stvaralaca, kulturnih i društveno-političkih radnika.
Televizija će se dostojno uključiti u
obilježavanje tog velikog jubileja. TV-serija, koja će
najvjerojatnije imati četrnaest epizoda, plod je dugogodišnjih
priprema: pet godina radio je Milovan Vitezović na scenariju, a
realizacija pod komandom režisera Đorđa Kadijevića ulazi u treću
godinu, šest epizoda potpuno je gotovo i spremno za prikazivanje.
Rad na drugoj polovici treba da se nastavi oko 20. svibnja, a
snimanje toga dijela treba trajati sedam mjeseci.
Start prve epizode:
osmi studenoga 1987, na Mitrovdan, kad je Vuk rođen...
Urbanističke zapreke
Uz još neke podatke: 300 glumaca,
tisuće statista, 250 članova ekipe, dva snimateljska ešelona - prvi
predvodi Aleksandar Petković, drugi Bratislav Grbić - nema nikakvog pretjerivanja u tome da je to
svakako dosad najveći i najznačajniji pothvat beogradske TV i uopće
neke naše televizije.
Prvobitnu procjenu, da će troškovi iznositi
više od dvadeset starih milijardi, u međuvremenu je glatko pojela
inflacija, pa će biti dobro ako na kraju ne prijeđe šezdeset
starih milijardi.
Bilo je mnogo zapreka, i to objektivnih
i subjektivnih.
Kadijević u ove prve ubraja problem s autentičnim
lokacijama. Gotovo da više nema naselja koje nije pogodila nevješta
ruka suvremenih neimara, a koji nisu imali razumijevanja ni sluha za
domašaje svojih davnih prethodnika.
Stara zdanja su nemilosrdno
rušena da bi se stvorio prostor za podizanje betonskih spavaonica
koje nemaju mnogo veze s vizionarskom arhitekturom, ali su u tijesnoj
vezi s palanačkim izgledom i mentalitetom.
Zbrisane
su lijepe, stare četvrti u srpskim varošima (pa i drugdje, razumije
se), pa se Vuk Karadžić kreće oprezno kroz prostor i vrijeme, uz
pomoć vještog snimateljskog manevriranja, izbjegavajući totale
fasada, forsirajući samo sitne detalje tu i tamo sačuvanih
graditeljskih dragocjenosti, koje su tko zna kako predvidjeli vrli
urbanisti našega doba.
Pa, jasno, scenografija Mileta Nikolića i
kostimi Branke Petrović trebaju stoga posebno doći do izražaja jer
je pred tim autorima osobito značajan zadatak.
Čekajući blagoslov crkve
Dobra, mudra podjela posla u jednoj
tako golemoj ekipi prioritet je koji ne dopušta nikakve druge
dileme, i to posebno improvizacije.
Posebna je grupa
stručnjaka odabirala lokacije, odnosno pronalazila na jedvite jade:
Pirot, Negotin, Kalemegdan i tko zna koliko još eksterijera po
Beogradu, zatim Ptuj, Varaždin, Zadar, Kotor, Cetinje, Dubrovnik,
Ohrid, pa onda inozemstvo, gdje je Vuk Stefanović Karadžić proveo
veći dio svoga života i gdje tamošnji urbanisti nisu imali što
tražiti u starim kvartovima - Beč, Weimar (DDR), Prag, Budimpešta.
Od toga je izostavljena samo Rusija, i to je možda jedino
odustajanje od nečega što se prije podrazumijevalo.
- Svi smo svjesni da ta proslava treba
povezati revolucionarne vrijednosti i kulture našeg naroda iz
prošlosti i sadašnjosti - ističe Dušan Čkrebić. - Jer i Vukovo je
djelo takvo. Vukove ideje i djelo nije moguće omeđiti samo u jednu
oblast kulture. On je prešao stare i dao nove temelje nauci o
jeziku, književnosti, ugradio svoju misao i u historiografiju,
etnologiju, ekonomiju, pravo, politiku.
Usprkos svemu što nije sporno, ili
barem ne bi smjelo biti, serija, kao jedan od markantnijih slojeva
grandiozne proslave, nema svugdje i na svakom koraku prioritete, ali
ne svojom krivicom.
Na primjer, kod srpske pravoslavne crkve.
Tu je
jedan nelagodan zastoj za koji se svi nadaju da će biti prebrođen,
ali čini se da to neće ići baš tako glatko.
O čemu je riječ?
Sveti sinod srpske
pravoslavne crkve smatra da je TV-serija "Banjica" (prikazana u jesen
1984, u sklopu obilježavanja 40-godišnjice oslobođenja Beograda), u
sekvenci kad zloglasni Svetozar Vujković, šef banjičkog logora,
jedan od najvećih zlikovaca i zlotvora srpskog naroda, komunista,
rodoljuba iz čitave Jugoslavije, kad taj strašni čovjek zajedno s
ostalim okupatorskim slugama prisustvuje misi u Sabornoj crkvi - da
je to uvreda za srpsku pravoslavnu crkvu.
A što to konkretno znači?
Premda se
ne može vjerovati da su Pavić i Mrmak i, na kraju krajeva, TV
Beograd, imali takve namjere, ispada da je srpska pravoslavna crkva u
najtežim danima, kad je narod patio i stradao, bila povezana s
okupatorom i čitavom kamarilom kvislinga.
A upravo u to vrijeme
patrijarh Gavrilo Dožić bio je zatočen u logoru u Dachauu zato što
je odbio takvu suradnju.
A to konkretno znači dovođenje u
pitanje nastavak snimanja serije, i to je ono što u ovom trenutku
najviše zabrinjava, jer moglo bi izostati dopuštenje da se radi na
izuzetno važnim objektima kao što su manastiri Tronoša i
Studenica, karlovačka katedrala, manastir Gukovo itd.
No svi se nadaju da do toga neće doći.
- Embargo je uslijedio prije snimanja
prvoga dijela, a situacija je takva da ne znamo kako ćemo nastaviti
drugi - zabrinut je Đorđe Kadijević. - Nadamo se da će krugovi
srpske pravoslavne crkve shvatiti da su crkvi u seriji dani pravi
značaj i mjesto, što je u skladu sa značajem koji je crkva imala u
historiji ovoga naroda. Crkva bi tu, ako nam ne da dozvolu, bila
protiv sebe jer će biti prikazana na sasvim častan način.
Umjetničko, a ne edukativno
- Imali smo malih problema na
Kalemegdanu - nastavlja Kadijević - jer je, ne znam iz kojih razloga, Zavod za zaštitu spomenika iznio jednu prilično ružnu optužbu:
da mi, navodno, rušimo Kalemegdan gdje su morale biti snimljene
kapitalne scene.
Prvo, jer sam historičar umjetnosti, a ne samo
filmski redatelj, i znam što znači kad se makar i malo oskrnavi
jedan takav spomenik, a, drugo, zaista nismo pomakli ni jednu jedinu
ciglu.
Taj smo spor izgladili političkim kanalima, riješio ga je
predsjednik grada Bogdan Bogdanović.
Vitezović i Kadijević napominju da to
nije edukativno nego umjetničko štivo.
Kamera ne prati samo Vukove
stope, jer se opravdano smatra da je Vuk svojim djelom duboko urastao
u historiju srpske revolucije, on se ne može odvojiti od
historijskog konteksta.
Inače, Vuk je sam rijetko prisustvovao
velikim historijskim događajima, izuzetak je bitka kod Loznice.
- Vuka dosljedno prikazujemo kao pojavu
jugoslavenskog i evropskog formata - kažu autori.
Redatelj Kadijević napominje:
- To je najveći i najodgovorniji
zadatak pred kojim se dosad našao jedan jugoslavenski redatelj. Ali,
ne čini mi se da evociram prošlost. Budući da su Vuk i njegovo
djelo živi, čini mi se da pravim suvremenu temu. Vuk živi i
prisutan je u svakom trenutku našega života: u svakoj riječi,
misli. Još smo dužni Vuku, i serija je pokušaj da mu se odužimo.
Napisao: Slobodan Šterić, obrada: Yugopapir (Studio, svibanj 1986.)
Miki Manojlović: Snimio sam samo jednu epizodu
- Želio bih uoči velikog posla reći slijedeće: bilo bi dobro da je serija jugoslavenski a ne samo beogradski projekt. Pa u tom smislu želim da se prije svega moje kolege i kolegice iz drugih centara odazovu. Inače, uloga Vuka je takva da pred njom zastaje dah.
