Ne volim publiku kojoj nije stalo što će gledati, ne volim ni onu koju je netko natjerao da dođe, jer je ona dokaz naših nespretnih pokušaja da dovedemo u kazalište one ljude koji za njim nemaju potrebe. Čovjek mora doći sam, ne smije biti doveden
Svibanj 1986: Uistinu nas uspješno varate, Vanja
Drach, često sam znala reći gledajući ga kako se kao trideset
osmogodišnjak uspješno uvukao u kožu dvadesetogodišnjeg studenta
Pankraca u TV-seriji Zlatni mladić po Augustu Cesarecu.
Nije samo likom djelovao mlad (iako je takav bio do nedavno, dok mu plava kosa nije počela sijediti) nego je i mladalačkim žarom igrao tog "zlatnog mladića", amoralnog, podlog, beskrupuloznog, sklonog porocima i kriminalu.
A otprilike u to vrijeme, u teatru smo sretali jednog drukčijeg Dracha iz galerije karakternih likova. Bio je i Krležin Leone, također ne baš čestit čovjek, ali bogat i slojevit lik.
U Drachovoj glumačkoj galeriji ima nebrojeno mnogo sličnih uloga. On gotovo nikad nije igrao pozitivne ličnosti. Očito, one druge zna braniti, zna se za njih boriti. Dakako, bilo je i izleta, kao npr. u Čarugi, predstavi Teatra u gostima. Tada je, pod krinkom Miroslava Frankića, otkrio da zna biti i izvrstan komičar.
No, bez obzira na žanr, Drach je velik majstor da neku, zapravo epizodnu ulogu uzdigne do vrhunske kreacije. Suprotno tome, u životu nije znao, a i neće, da bude glumac od intervjua, šireg publiciteta i s naslovnih stranica. Ne zna se "prodavati", pa je u velikom nerazmjeru odnos njegovih značajnih uloga prema novinskim člancima.
Nije samo likom djelovao mlad (iako je takav bio do nedavno, dok mu plava kosa nije počela sijediti) nego je i mladalačkim žarom igrao tog "zlatnog mladića", amoralnog, podlog, beskrupuloznog, sklonog porocima i kriminalu.
A otprilike u to vrijeme, u teatru smo sretali jednog drukčijeg Dracha iz galerije karakternih likova. Bio je i Krležin Leone, također ne baš čestit čovjek, ali bogat i slojevit lik.
U Drachovoj glumačkoj galeriji ima nebrojeno mnogo sličnih uloga. On gotovo nikad nije igrao pozitivne ličnosti. Očito, one druge zna braniti, zna se za njih boriti. Dakako, bilo je i izleta, kao npr. u Čarugi, predstavi Teatra u gostima. Tada je, pod krinkom Miroslava Frankića, otkrio da zna biti i izvrstan komičar.
No, bez obzira na žanr, Drach je velik majstor da neku, zapravo epizodnu ulogu uzdigne do vrhunske kreacije. Suprotno tome, u životu nije znao, a i neće, da bude glumac od intervjua, šireg publiciteta i s naslovnih stranica. Ne zna se "prodavati", pa je u velikom nerazmjeru odnos njegovih značajnih uloga prema novinskim člancima.
Drachovo sudjelovanje u domaćem filmu
gotovo možemo i preskočiti. Debitirao je u Berković-Tanhoferovu
filmu H-8, igrao je u Tri četvrtine sunca Jožeta Babiča, u
Pucnju Kreše Golika, te sada, kod Rajka Grlića, u Za ljubav je
potrebno troje.
Na televiziji je bio neusporedivo više. Odigrao je mnogo glavnih i velikih uloga, i to od početka naše TV, kad nije bilo magnetoskopa, kad se emitiralo u živo, iz slavne Okrugle dvorane u Jurišićevoj 4. Teško ih je sve i nabrojiti, a slično je i s radio dramama.
Na televiziji je bio neusporedivo više. Odigrao je mnogo glavnih i velikih uloga, i to od početka naše TV, kad nije bilo magnetoskopa, kad se emitiralo u živo, iz slavne Okrugle dvorane u Jurišićevoj 4. Teško ih je sve i nabrojiti, a slično je i s radio dramama.
Dubrovačke ljetne igre zanimljivo su
poglavlje u Drachovoj radnoj biografiji. No, moglo bi se reći s
mnogo praznog hoda! Statirao je kao student završene prve godine, a
već je slijedeće igrao Rosencranza u Hamletu.
Poslije takvog starta, dvije godine zaredom, moglo se očekivati da će tako i nastaviti. No on je, unatoč pozivima, smatrao kako je korisnije da ljeti akumulira snagu za predstojeću sezonu. Ipak, igrao je Morgensa u Areteju, Herakla, Antonija u Juliju Cezaru, u Allons enfants, Dubravci...
- Igrali ste najrazličitije likove - povijesne i dramski snažne, tipične intelektualce, negativce, komične. Čak ste,
kao u najnovijem filmu Rajka Grlića Za sreću je potrebno troje
ljubavnik mlade žene, kojega u jednom trenutku vidimo gotovo
obnažena. Bili ste ljubavnik i prije toga, u Gosponu lovcu, ali
odjeven. Može se, dakle, zaključiti da poštujete zakon da glumac
mora igrati sve. Po Stupičinoj maksimi: "Ako uzmeš ulogu
konja, onda vuci kola!" No, važnije je od toga kako se
približavate svojim likovima. Kako im prilazite, kako proučavate?
Poslije takvog starta, dvije godine zaredom, moglo se očekivati da će tako i nastaviti. No on je, unatoč pozivima, smatrao kako je korisnije da ljeti akumulira snagu za predstojeću sezonu. Ipak, igrao je Morgensa u Areteju, Herakla, Antonija u Juliju Cezaru, u Allons enfants, Dubravci...
Da počnem sa Stupičinom maksimom! Na žalost, to danas više ne funkcionira, jer u kazalištu više nema onoliko zajedništva i istih htijenja, kao što je bilo nekad za vrijeme Gavelle i Stupice, koji su bili nazivnici svih predstava u svojim kazalištima.
No, budući da je kod nas samoupravljanje u kazalištu postalo paravan iza kojeg se može sakriti osrednji umjetnički rukovodilac ili netko tko ne poznaje kazalište, iza njih se lako mogu sakriti i režiser i svi drugi koji bi mu, zapravo, morali davati ton.
Ali, takvi se oslanjaju na tobožnje odluke samoupravnih organa, a to je vulgarizacija samoupravljanja. Tako je, na žalost, u svim kazališnim kućama. Rasparcelirali su se i individualizirali interesi. Svatko je sam svoje kazalište.
Ja to zovem monodramsko kazalište! Eto, zato rijetko možete naići na predstavu koja je rađena u zajedništvu. Razlog znamo: teško je držati dulje vrijeme cijeli ansambl na okupu, kad svi mi moramo raditi i izvan matičnih kuća zbog malih plaća.
Na ulozi radim više na probi, u
suradnji s partnerom i režiserom, nego kod kuće. Jer, da bih mogao
nešto napraviti od lika koji ću igrati, moram znati njegov odnos s
drugima u komadu, a moram znati i što režiser želi reći tom
predstavom.
Zato sam govorio o zajedništvu, jer se u posljednje vrijeme sve više pribjegava parcijalnom radu. Kombinira se kako da se na najbolji način napravi predstava a da svi preživimo.
Zato sam govorio o zajedništvu, jer se u posljednje vrijeme sve više pribjegava parcijalnom radu. Kombinira se kako da se na najbolji način napravi predstava a da svi preživimo.
Umjetnost se ne smije udvarati politici
- Čini mi se da se vi nikad ne
udvarate publici, ali joj tako snažno nametnete svoj lik da ona s
njime odlazi kući. Što je to: istina ili uvjerljivost igre?
Istina je ono najuzbudljivije u svakoj
umjetnosti, pa i u kazališnoj. Ne znam da li me je ikad nešto više
uzbudilo - u kazalištu, na filmu, u knjizi - nego onaj mali korak koji
je tako teško napraviti da bi se došlo do istine. Čak, ako hoćete
do istine čovjekova življenja na ovom svijetu!
Primjer je Grlićev film. Pa, o čemu je drugome riječ negoli u inzistiranju da se, govoreći o tim ljudima, zapravo progovori o njihovoj ljudskoj, maloj, običnoj sudbini. Ali istinito! Da se oslika njihova osobna drama, jer se time oslikava i stanje u kojem žive.
Mi s pomoću njihovih sudbina vidimo, zapravo, njihovu životnu situaciju. Preko njihove istine - opću istinu! Po tome, smatram, taj je film političkiji od onih koji inzistiraju na suštoj politici. Umjetnost se ne smije udvarati politici, a stavljajući je u prvi plan - ona to neminovno čini.
Primjer je Grlićev film. Pa, o čemu je drugome riječ negoli u inzistiranju da se, govoreći o tim ljudima, zapravo progovori o njihovoj ljudskoj, maloj, običnoj sudbini. Ali istinito! Da se oslika njihova osobna drama, jer se time oslikava i stanje u kojem žive.
Mi s pomoću njihovih sudbina vidimo, zapravo, njihovu životnu situaciju. Preko njihove istine - opću istinu! Po tome, smatram, taj je film političkiji od onih koji inzistiraju na suštoj politici. Umjetnost se ne smije udvarati politici, a stavljajući je u prvi plan - ona to neminovno čini.
- Pomalo se zaboravlja da ste vi, prije
Rade Šerbedžije, tumačili lik Josipa Broza Tita u Bombaškom
procesu. Bilo je to u radio-drami. Kad je Branko Ivanda snimao istu
temu za TV-seriju, dobili ste ulogu državnog tužioca. Morali ste
suditi onome čiji ste lik tumačili u drugom mediju. A, osim toga,
dok se snimala Sutjeska, Stipe Delić vam je ponudio ulogu Tita.
Pričalo se da ste eliminirani poslije pokusnog snimanja zato što
ste, navodno, imali veliku tremu. Naposljetku, Tita je igrao Richard
Burton. Što se, zapravo dogodilo?
Preplašio se ja ili ne, duboko sam
uvjeren da bi tu ulogu ipak igrao Burton. Postojali su neki drugi
razlozi zašto je trebalo da tu ulogu igra poznati glumac, a ne ja, u
svijetu anoniman Drach.
Što se tiče treme, svaki ozbiljan čovjek mora imati pred javnim nastupom tremu, i to zbog odgovornosti. No, iako sam bio uvjeren da je poziv na pokusno snimanje formalnost, ostalo je to da ja još ne znam kako se mogla interpretirati povijesna osoba koja je tada još bila živa, među nama.
Smatram da je za takvo što potrebna vremenska distanca, kad više nije bitna fizička sličnost, kad ljudi više nemaju u uhu njegov glas, kretnje...
Što se tiče treme, svaki ozbiljan čovjek mora imati pred javnim nastupom tremu, i to zbog odgovornosti. No, iako sam bio uvjeren da je poziv na pokusno snimanje formalnost, ostalo je to da ja još ne znam kako se mogla interpretirati povijesna osoba koja je tada još bila živa, među nama.
Smatram da je za takvo što potrebna vremenska distanca, kad više nije bitna fizička sličnost, kad ljudi više nemaju u uhu njegov glas, kretnje...
- Ove biste sezone mogli proslaviti
30-godišnjicu rada. Hoćete li?
Ne! Mislim da je to danas
anahronizam. Nema smisla!
- Odigrali ste mnogo uloga. Ove sezone
(potkraj ožujka) igrat ćete čak i dugo priželjkivanog Wengera u
Krležinom Vučjaku. Nosite veliko bogatstvo za jedan glumački
život. Pa, ipak, što je s preostalim?
Vučjaka sam prvi put vidio dok sam
studirao medicinu, i to u sjajnoj Gavellinoj režiji, s velikim
glumačkim imenima i kreacijama.
Ali, usjeklo mi se u sjećanje kako je Viktor Bek dao Wengera. Sad, evo, došao je trenutak da se i ja okušam u toj ulozi koju je teško naći u svjetskoj dramaturgiji. U kratko vrijeme, od desetak minuta, odjednom iskrsne to lice s tako bogatim sadržajem. Dramatično lice, s mnogo poticaja u sebi.
No, ove mi se sezone posrećilo da igram Orlanda u osječkoj postavi Puta u raj, u režiji Georgija Para. Zanimljivo je da sam u istoj predstavi, ali 1974. godine, u režiji Dina Radojevića u zagrebačkom HNK, igrao Bernarda, a Jovan Ličina igrao je Orlanda.
U ovoj postavi, Zoričiću je dopalo da se pomuči s Bernardom, i to mu je sjajno uspjelo. A što se tiče preostalih uloga, imao sam sreće i prilike da ih se dovoljno naigram.
Ali, usjeklo mi se u sjećanje kako je Viktor Bek dao Wengera. Sad, evo, došao je trenutak da se i ja okušam u toj ulozi koju je teško naći u svjetskoj dramaturgiji. U kratko vrijeme, od desetak minuta, odjednom iskrsne to lice s tako bogatim sadržajem. Dramatično lice, s mnogo poticaja u sebi.
No, ove mi se sezone posrećilo da igram Orlanda u osječkoj postavi Puta u raj, u režiji Georgija Para. Zanimljivo je da sam u istoj predstavi, ali 1974. godine, u režiji Dina Radojevića u zagrebačkom HNK, igrao Bernarda, a Jovan Ličina igrao je Orlanda.
U ovoj postavi, Zoričiću je dopalo da se pomuči s Bernardom, i to mu je sjajno uspjelo. A što se tiče preostalih uloga, imao sam sreće i prilike da ih se dovoljno naigram.
- Pamtite Beka, igrali ste s Ličinom,
danas igrate uloge koje su oni igrali. Smeta li vam to ili, možda,
pomaže?
Trebalo mi je gotovo mjesec dana truda
da potpuno izbrišem iz sjećanja Ličinina Orlanda. Tek tada mogao sam postupno graditi svoga. A što se tiče Beka, bilo je to tako
davno...
- Putovali ste šest godina s Teatrom u
gostima, igrali ste i pred ljudima koji su tada prvi put vidjeli
kazališnu predstavu, upoznali ste publiku u svim njenim slojevima.
Kakav je, zapravo gledalac?
Za mene je sva publika, bilo koja
ista! Ja je ne razlikujem. Mislim da je na nama koji sačinjavamo
kazalište, koji se pred publikom pokazujemo, veća odgovornost nego
u onima koji nas dođu gledati. Naš je posao da tražimo komunikaciju s publikom. Pa, ako radimo
takvu vrst kazališta kao što je Teatar u gostima, koji unaprijed
zna i hoće da ide u sredine gdje nikada nije bilo kazališta, mora
računati s publikom koja još nije vidjela kazalište.
Stoga, ponavljam, na nama je hoćemo li uspostaviti komunikaciju s tim gledaocima ili nećemo.
Stoga, ponavljam, na nama je hoćemo li uspostaviti komunikaciju s tim gledaocima ili nećemo.
Meni su gotovo svi gledaoci oduvijek
bili jednako dragi. Izuzetak su agresivni gledaoci. Njih ne volim!
Naime, ne volim agresivnost. To je osobina koja ne služi čovjeku na
diku. Ne volim ni publiku kojoj nije stalo što će gledati, onu koja
je u kazalište došla zbog nekih drugih razloga.
Ne volim ni onu koju je netko natjerao da dođe, jer je ona dokaz naših nesretnih pokušaja da dovedemo u kazalište one koji za njim nemaju potrebu. Čovjek mora doći sam, ne smije biti doveden. Jer to nasilje nad ljudima da dođu vidjeti nešto što ih ne zanima - to je strašno! Između takvih i pozornice postoji nepremostiva rampa koja se nikako ne može prijeći.
Nikad neću zaboraviti foto-reportažu u jednom časopisu o velikoj skupini seljaka iz najzabitijih krajeva jedne socijalističke zemlje, koje su doveli u muzej. Na fotografijama su se vidjela izbezumljena lica, drama koju su proživljavali ti ljudi dok su gledali velika platna slavnih majstora.
Pa, to nema nikakve veze s kulturom, s konzumiranjem umjetnosti! Time se postiže suprotan efekt.
Mislim da se ta socijalizacija umjetnosti u društvu kakvo je i naše čini na pogrešan način. Ide se obrnutim putem. Umjesto da se čovjeku omogući da sam dođe do potrebe da čita knjige, da ide u muzej, u kazalište, u kino, a ne da se nekoga tko nema nikakvog mosta do toga jednostavno dovede, recimo na kazališnu predstavu.
E, to je gore nego da je nikad nije ni vidio!
Ne volim ni onu koju je netko natjerao da dođe, jer je ona dokaz naših nesretnih pokušaja da dovedemo u kazalište one koji za njim nemaju potrebu. Čovjek mora doći sam, ne smije biti doveden. Jer to nasilje nad ljudima da dođu vidjeti nešto što ih ne zanima - to je strašno! Između takvih i pozornice postoji nepremostiva rampa koja se nikako ne može prijeći.
Nikad neću zaboraviti foto-reportažu u jednom časopisu o velikoj skupini seljaka iz najzabitijih krajeva jedne socijalističke zemlje, koje su doveli u muzej. Na fotografijama su se vidjela izbezumljena lica, drama koju su proživljavali ti ljudi dok su gledali velika platna slavnih majstora.
Pa, to nema nikakve veze s kulturom, s konzumiranjem umjetnosti! Time se postiže suprotan efekt.
Mislim da se ta socijalizacija umjetnosti u društvu kakvo je i naše čini na pogrešan način. Ide se obrnutim putem. Umjesto da se čovjeku omogući da sam dođe do potrebe da čita knjige, da ide u muzej, u kazalište, u kino, a ne da se nekoga tko nema nikakvog mosta do toga jednostavno dovede, recimo na kazališnu predstavu.
E, to je gore nego da je nikad nije ni vidio!
Na žalost, kritičari često moraju izbjegavati istinu
- Glumili ste u istoj predstavi koju su
u određenom razmaku režirala dvojica režisera. Na primjer,
Matkovićeva Herakla jednom je režirao prof. Vlado Habunek, a potom Georgij Paro. Nemojmo uspoređivati tu dvojicu izvrsnih režisera,
ali bilo bi zanimljivo čuti kako se glumac osjeća kad mora istom
poznatom liku prići na neki drugi način.
Glembajeve sam radio s dvojicom
režisera, s prof. Perkovićem i s Gerićem. No, kad čovjek pravi
takve usporedbe, mislim da nisu važne razlike kako i na koji način
režiser želi oblikovati predstavu! Glumcu je mnogo važnija,
odnosno presudna, zahtjevnost režisera, njegov pristup.
U našem glumačkom zanatu budući da upotrebljavamo naš materijal za izražavanje, koji nije izvan nas nego u nama, u našoj psihofizičkoj konstituciji - mi, na žalost - ne možemo provjeravati rezultate svoga rada. Dakako, iz iskustva se nešto osjeti i zna, ali pravu sliku toga što je glumac učinio, te koliko je to što je vidljivo i dobro - e, to može verificirati samo netko drugi!
Zato je izvanredno važan režiser u kazalištu. Glumcu je važan, on je jedino njegovo pravo mjerilo. Jer, ako ne postoji prava komunikacija i povjerenje između režisera i glumca - nema ni pravog posla u kazalištu.
Glumac mora vjerovati kad mu režiser kaže da je to i to dobro. Dakako, govorim o vrsnim režiserima!
U našem glumačkom zanatu budući da upotrebljavamo naš materijal za izražavanje, koji nije izvan nas nego u nama, u našoj psihofizičkoj konstituciji - mi, na žalost - ne možemo provjeravati rezultate svoga rada. Dakako, iz iskustva se nešto osjeti i zna, ali pravu sliku toga što je glumac učinio, te koliko je to što je vidljivo i dobro - e, to može verificirati samo netko drugi!
Zato je izvanredno važan režiser u kazalištu. Glumcu je važan, on je jedino njegovo pravo mjerilo. Jer, ako ne postoji prava komunikacija i povjerenje između režisera i glumca - nema ni pravog posla u kazalištu.
Glumac mora vjerovati kad mu režiser kaže da je to i to dobro. Dakako, govorim o vrsnim režiserima!
Glumac ima određene mogućnosti, no za
pravo stvaralaštvo mora te svoje mogućnosti nadrasti, mora proći
dalje od toga što "može", uvijek moći više napraviti
nego što misli da može. Ali, na to ga jedno može navesti režiser.
Režiserova je zahtjevnost tu presudna. Ona mu jedina može pomoći
da probije tu ljušturu glumčeva iskustvenog limita.
Tek kad se probiju vlastite mogućnosti, u kazalištu nastaju veliki događaji. I općenito u umjetnosti! To je ono što se zove čudom.
Tek kad se probiju vlastite mogućnosti, u kazalištu nastaju veliki događaji. I općenito u umjetnosti! To je ono što se zove čudom.
- Sve se češće događa da publika
neku predstavu nagradi frenetičnim aplauzom, a kritika je - da ne
kažem u slengu - đonira.
Bitno za uspjeh kazališne predstave i
svijest o tome što je jedna kazališna družina napravila - zapravo
je samo ocjena publike. Kritika, ipak, nije i ne smije biti
zanemarena. Ali, da bi ona mogla biti u svojoj funkciji, morala bi
biti - prije svega - istinita. Istinitija čak i od gledališta!
Stoga, čini mi se, kad već postoji kritika, kad postoji sud jednog čovjeka, znači kad postoji pretpostavka da će taj čovjek donijeti objektivan sud, da će s visokim estetskim kriterijima ocijeniti predstavu, da će, možda, i otvoriti neke nove mogućnosti koje predstava nije uspjela ostvariti iako je dobra, ta kritika, dakle, morala bi biti prije svega istinita!
Stoga, čini mi se, kad već postoji kritika, kad postoji sud jednog čovjeka, znači kad postoji pretpostavka da će taj čovjek donijeti objektivan sud, da će s visokim estetskim kriterijima ocijeniti predstavu, da će, možda, i otvoriti neke nove mogućnosti koje predstava nije uspjela ostvariti iako je dobra, ta kritika, dakle, morala bi biti prije svega istinita!
Na žalost, kritičari često moraju
izbjegavati istinu. Jer da bi bili štampani, oni često ne mogu reći
bitno o predstavama.
Primjer za to jest Brešanova predstava
Hamleta iz sela Mrduša Donja. Naša kazališna kritika nije rekla ni
jedne jedine prave istinite rečenice. Estetizirali su, pričali o
sasvim nevažnim stvarima, a o bitnom, o onome oko čega je poslije
došlo do velikih zabuna, pa gotovo i do zabrane predstave - o tome
naša kritika nije rekla ni jedne jedine riječi!
Prema tome, nije ispunila svoju osnovnu funkciju, tj. bila je lažna! Takvih je predstava bilo mnogo. Takva je predstava i Ostavka. Ni o njoj nije rečeno sve što je trebalo reći.
Prema tome, nije ispunila svoju osnovnu funkciju, tj. bila je lažna! Takvih je predstava bilo mnogo. Takva je predstava i Ostavka. Ni o njoj nije rečeno sve što je trebalo reći.
Pa, ne postoji ta predstava zato da
rekonstruiramo jedno povijesno vrijeme, nego zato da bismo vidjeli
što iz tog povijesnog vremena ima konotaciju danas, u ovom našem
vremenu.
Zbog čega se Ostavka sviđa gledalištu? Pa, ne zbog toga što gledalac može sudjelovati u vremenu kad se kazalište, u kojemu sada sjedi, gradilo, nego zbog konotacija koje spajaju današnjeg gledaoca s ondašnjim vremenom.
Mogao bih nabrojiti još mnogo primjera, no za ilustraciju i to je dovoljno.
Zbog čega se Ostavka sviđa gledalištu? Pa, ne zbog toga što gledalac može sudjelovati u vremenu kad se kazalište, u kojemu sada sjedi, gradilo, nego zbog konotacija koje spajaju današnjeg gledaoca s ondašnjim vremenom.
Mogao bih nabrojiti još mnogo primjera, no za ilustraciju i to je dovoljno.
- Ostavimo malo po strani vašeg
Khuen-Hedervaryja, Orlanda, Bernarda, Herakla, Popivu, Edgara, Pilata,
Leonea, Aurela (Krleža, Leda, nagrada na osmom Sterijinom pozorju),
Ezopa, Blithauera... Ostavimo i Franza von Gerlacha (J. P. Sartre,
Zatočenici iz Altone, Nagrada grada Zagreba). S kakvim bismo se
Vanjom Drachom sreli u vlastitoj kući?
Nikad nisam htio svojim poslom
opterećivati obitelj. A to je kazalište, i moj glumački poziv! Izbjegavao sam čak i
da se o tome previše govori. No, unatoč tome, u kući ipak postoji
atmosfera koju unose prijatelji, iako nisu svi iz branše u kojoj
radim.
Sjećam se što se dogodilo dok sam snimao Kušanovu dječju seriju Dvadeset slavnih, a moj sin Saša još je bio mali. Bavio sam se njime kad sam god imao vremena.
Jednom, u Mokricama, igrali smo se, a neka su me djeca prepoznala. Odjednom, počela su se okupljati oko nas, zapitkivati me. Opazio sam da je Sašu to smetalo. Bio je ljubomoran. Eto, taj mi je detalj jasno pokazao da se obitelj ne smije opterećivati svojom profesijom.
Mrzim mistifikaciju bilo koje vrste, a jedan vid mistifikacije može se dogoditi i u vlastitoj kući. Na primjer, kad počnete praviti oltar od svog posla, kad maltretirate ukućane da hodaju na prstima, gotovo da ne dišu, jer vi - zaboga - radite!
Sjećam se što se dogodilo dok sam snimao Kušanovu dječju seriju Dvadeset slavnih, a moj sin Saša još je bio mali. Bavio sam se njime kad sam god imao vremena.
Jednom, u Mokricama, igrali smo se, a neka su me djeca prepoznala. Odjednom, počela su se okupljati oko nas, zapitkivati me. Opazio sam da je Sašu to smetalo. Bio je ljubomoran. Eto, taj mi je detalj jasno pokazao da se obitelj ne smije opterećivati svojom profesijom.
Mrzim mistifikaciju bilo koje vrste, a jedan vid mistifikacije može se dogoditi i u vlastitoj kući. Na primjer, kad počnete praviti oltar od svog posla, kad maltretirate ukućane da hodaju na prstima, gotovo da ne dišu, jer vi - zaboga - radite!
Moje djetinjstvo u Vinkovcima bilo je posve različito od Sašinog. Bilo je mirnije. Imao sam Bosut,
prašinu, mogao sam krasti voće, mogao sam gacati bos po šancu kad
je u njemu bilo malo vode i zbog toga dobit batine, kada sam izlazio
iz škole mogao sam izuti cipele, vezati ih pertlama i objesiti oko
vrata...
Zbog toga uvijek žalim što moj sin nije odrastao u manjem mjestu. I to ne samo zato što je ono kao ambijent prirodniji za odrastanje, nego što su djeca iz manjeg mjesta mnogo znatiželjnija.
Za mene je, na primjer, veliki svijet bio Osijek. A da i ne govorim o svom prvom susretu sa Zagrebom! Bio je to čudesno uzbudljiv događaj. A za mojega Sašu takav je doživljaj bio tek kad je otišao u Ameriku! Koja razlika?!
Zbog toga uvijek žalim što moj sin nije odrastao u manjem mjestu. I to ne samo zato što je ono kao ambijent prirodniji za odrastanje, nego što su djeca iz manjeg mjesta mnogo znatiželjnija.
Za mene je, na primjer, veliki svijet bio Osijek. A da i ne govorim o svom prvom susretu sa Zagrebom! Bio je to čudesno uzbudljiv događaj. A za mojega Sašu takav je doživljaj bio tek kad je otišao u Ameriku! Koja razlika?!
U doba mog djetinjstva, kad još nije bilo televizije, sve smo morali saznavati iz knjiga. Morali smo zamišljati kako to što piše izgleda negdje u velikom svijetu. Morali smo uključiti fantaziju...
- Što je razlog da ste najprije počeli
studirati medicinu?
Zanimljivo je da je u mom razredu, u
gimnaziji, većina nas bila okrenuta prema prirodnim znanostima. Tako
smo se i razdijelili prema medicini, veterini... ali, baš nekako u
to doba u osmom razredu gimnazije, otkrio sam i sklonosti prema
glumi.
Razvile su se tek u Zagrebu kad sam vidio kazalište - veliko, lijepo, pravo! Završilo se tako da sam napustio medicinu.
Zapravo, medicina je umrla u meni. Ugasila se u meni, a rodila se želja za glumom.
Mnogo su me puta vaši kolege zapitali: "Zašto ste postali glumac?" Mogu vam reći da ni sada, kad su mi pedeset i četiri godine, ne bih znao odgovoriti zašto i zbog čega.
Mislim da je odgovor na to pitanje doživio veliku transformaciju. Dok sam bio mlađi, činilo mi se da znam, a danas znam jedino to da kad bih se ponovo rodio sigurno bih opet bio glumac. Ali zašto - ne znam!
Razgovarala: Maja Benović, snimio: Željko Čupić, obrada: Yugopapir (Studio, V 1986.)
Razvile su se tek u Zagrebu kad sam vidio kazalište - veliko, lijepo, pravo! Završilo se tako da sam napustio medicinu.
Zapravo, medicina je umrla u meni. Ugasila se u meni, a rodila se želja za glumom.
Mnogo su me puta vaši kolege zapitali: "Zašto ste postali glumac?" Mogu vam reći da ni sada, kad su mi pedeset i četiri godine, ne bih znao odgovoriti zašto i zbog čega.
Mislim da je odgovor na to pitanje doživio veliku transformaciju. Dok sam bio mlađi, činilo mi se da znam, a danas znam jedino to da kad bih se ponovo rodio sigurno bih opet bio glumac. Ali zašto - ne znam!
Razgovarala: Maja Benović, snimio: Željko Čupić, obrada: Yugopapir (Studio, V 1986.)
