Žarko Dolinar, jedan od prvih igrača "penholder" stilom u Evropi, po uzoru na Japance, sijao je strah i trepet svojim beskompromisnim napadom. Igrao je velikim četverouglastim reketom, na kojem je na poleđini bila nacrtana mrtvačka glava i ispisana imena svih poznatih igrača koje je uspio pobijediti
*****
London 1954. Svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu. Naš par Žarko Dolinar - Vilim Harangozo osvaja zlatnu medalju u muškom dublu. Jedinu zlatnu medalju na svjetskom prvenstvu u uspjesima bogatoj povijesti našega stolnog tenisa.
Zagrebački "ofenzivac" i subotički "defenzivac" odlično su se slagali, dopunjavali u igri. Ni glasoviti Englezi Bergmann i Leach, ni čudesno brzi Japanci Ogimura i Tanaka nisu im bili dorasli.
Dolinar i Harangozo upisali su se
zlatnim slovima u naš sportski vremeplov. Bili su preteče i uzori
kasnijim generacijama naših stolnotenisača: Vojkanu Markoviću, Ištvanu Korpi, Dragutinu Šurbeku i Antonu Stipančiću.
A sve je počelo još prije rata, u
Kairu 1939.
Tada smo na svjetskom prvenstvu osvojili svoje prve dvije brončane medalje, a svijet je prvi put čuo za jugoslavenske stolnotenisače.
Jednu medalju osvojila je muška reprezentacija (Hexner, Marinko, Tibor Harangozo, Dolinar, Heršković), a drugu u pojedinačnom natjecanju tada veoma mladi Žarko Dolinar.
Bilo je to doba kad je stolnoteniskim arenama vladao nenadmašivi Victor Barna, Mađar koji je nastupao za Englesku i kao od šale odvajao naslove prvaka svijeta - šest godina zaredom.
Danas još samo odlične loptice "Barna" s tri krune i stolovi "Barna" podsjećaju na toga stolnoteniskog velikana, najuspješnijeg šampiona u povijesti celuloidne loptice.
Tada smo na svjetskom prvenstvu osvojili svoje prve dvije brončane medalje, a svijet je prvi put čuo za jugoslavenske stolnotenisače.
Jednu medalju osvojila je muška reprezentacija (Hexner, Marinko, Tibor Harangozo, Dolinar, Heršković), a drugu u pojedinačnom natjecanju tada veoma mladi Žarko Dolinar.
Bilo je to doba kad je stolnoteniskim arenama vladao nenadmašivi Victor Barna, Mađar koji je nastupao za Englesku i kao od šale odvajao naslove prvaka svijeta - šest godina zaredom.
Danas još samo odlične loptice "Barna" s tri krune i stolovi "Barna" podsjećaju na toga stolnoteniskog velikana, najuspješnijeg šampiona u povijesti celuloidne loptice.
Dolinarova terapija
Poslije rata počelo je sve iznova. Živnula je igra za zelenim stolovima u Zagrebu, Subotici, Opatiji, Beogradu ... Rađali su se novi igrači, novi talenti. Igralo se danima i satima s mnogo entuzijazma. Ali, ni "stari" nisu zaboravili igrati.
Dolinaru i Tiboru Harangozu pridružio se Tiborov mlađi brat Vilim, pojavili su se Vogrinc, Gabrić, Grujić ... Krenulo je na masovnoj osnovi, koja je prije ili kasnije morala izbaciti kvalitetan vrh. Na to nije trebalo dugo čekati.
Već 1951. u Beču naša ekipa (V. Harangozo, Dolinar, Vogrinc, Gabrić, Uzorinac) osvaja brončanu medalju. U doba prevlasti Engleza (Bergmann, Leach), Čehoslovaka (Vana, Andreadis) i Madžara (Sido, Soos), naši se svrstavaju uz bok najboljim stolnotenisačkim reprezentacijama svijeta.
Uporni "lovac" Vilim
Harangozo, s gotovo neprobojnom obranom (po uzoru na svjetskog prvaka
Richarda Bergmanna) sve se više ističe pobjedama protiv najboljih
svjetskih igrača.
Žarko Dolinar, jedan od prvih igrača "penholder" stilom u Evropi, po uzoru na Japance, sijao je strah i trepet svojim beskompromisnim napadom.
Igrao je velikim četverouglastim reketom, na kojem je na poleđini bila nacrtana mrtvačka glava i ispisana imena svih poznatih igrača koje je uspio pobijediti.
Žarko Dolinar, jedan od prvih igrača "penholder" stilom u Evropi, po uzoru na Japance, sijao je strah i trepet svojim beskompromisnim napadom.
Igrao je velikim četverouglastim reketom, na kojem je na poleđini bila nacrtana mrtvačka glava i ispisana imena svih poznatih igrača koje je uspio pobijediti.
Došlo je zlatno doba našega stolnog
tenisa 1954-55.
London i Utrecht, dva svjetska prvenstva veoma uspješna za naše igrače.
U Londonu Dolinar i Harangozo osvajaju zlatnu medalju u igri parova, a godinu dana zatim u poznatom nizozemskom sveučilišnom gradu osvajamo još dvije srebrne medalje. Žarko Dolinar je drugi u pojedinačnoj konkurenciji, a naš par Dolinar - Harangozo ulazi u finale.
London i Utrecht, dva svjetska prvenstva veoma uspješna za naše igrače.
U Londonu Dolinar i Harangozo osvajaju zlatnu medalju u igri parova, a godinu dana zatim u poznatom nizozemskom sveučilišnom gradu osvajamo još dvije srebrne medalje. Žarko Dolinar je drugi u pojedinačnoj konkurenciji, a naš par Dolinar - Harangozo ulazi u finale.
Zanimljiv događaj vezan je uz
Dolinarov finalni nastup protiv Japanca Tanake u Utrechtu. Žarko
je prije toga deklasirao sve tada najbolje svjetske igrače,
četverostrukog prvaka svijeta Richarda Bergmanna i - u polufinalu - korpulentnog Madžara Sidoa, prvaka svijeta u Bukureštu 1953.
Prije finalnog nastupa protiv Tanake uhvatila ga je takva trema da je uzeo nekoliko pilula za umirenje.
No, kad se počeo zagrijavati za finalni susret, uvidio je da je doza bila prejaka, jer mu se počelo spavati, a refleksi su mu bili otupljeni, i to mu je sasvim dotuklo živce.
Prije finalnog nastupa protiv Tanake uhvatila ga je takva trema da je uzeo nekoliko pilula za umirenje.
No, kad se počeo zagrijavati za finalni susret, uvidio je da je doza bila prejaka, jer mu se počelo spavati, a refleksi su mu bili otupljeni, i to mu je sasvim dotuklo živce.
U finalu je djelovao bespomoćno i
apatično, pa ga je mladi Japanac lako pobijedio. Da nije bilo te
čuvene Dolinarove "terapije", tko zna kako bi završio
finalni susret.
Kasnije su drugovi iz reprezentacije zadirkivali Dolinara da nije smio sam sebi propisivati terapiju, jer nije za to kvalificiran, aludirajući pri tom na njegovu profesiju (Dolinar je veterinar!)
Kasnije su drugovi iz reprezentacije zadirkivali Dolinara da nije smio sam sebi propisivati terapiju, jer nije za to kvalificiran, aludirajući pri tom na njegovu profesiju (Dolinar je veterinar!)
Sjaj koji ne blijedi
Zlatno doba našega stolnog tenisa, generacije Dolinara, Harangoza, Vogrinca, podudara se nekako s prestankom dominacije evropskoga i početkom dominacije japanskoga stolnog tenisa. U Bombayu 1952. prvi put jedan Japanac (Satoh) osvaja naslov prvaka svijeta, a tada dolazi razdoblje trijumfa Ogimure (1954. i 1956.) i Tanake (1955. i 1957.).
Kinezi se pojavljuju na svjetskoj
stolnoteniskoj sceni tek 1959. u Dortmundu, kada Evropi potpuno
nepoznati Jung Kuo-Tuan u finalu pobjeđuje Madžara Sidoa i osvaja
prvi naslov svjetskog prvaka za Kinu.
Slijedi razdoblje dominacije fenomenalnog Čuang-Ce-Tunga, koji od Pekinga 1961. do Ljubljane 1965. triput zaredom osvaja najviši naslov.
Slijedi razdoblje dominacije fenomenalnog Čuang-Ce-Tunga, koji od Pekinga 1961. do Ljubljane 1965. triput zaredom osvaja najviši naslov.
Povlačenjem Dolinara i Harangoza iz
stolnoteniskih arena ne prestaju uspjesi naših igrača.
Pojavljuje se izvanredno daroviti Vojkan Marković, koji pobjeđuje na mnogim turnirima širom Evrope, ali nema sreće da se okiti titulom šampiona Evrope ili svijeta, jer živi i igra u vrijeme fenomenalnog Čuang-Ce-Tunga i nenadmašivog "lovca" Zoltana Berczika.
Pojavljuje se izvanredno daroviti Vojkan Marković, koji pobjeđuje na mnogim turnirima širom Evrope, ali nema sreće da se okiti titulom šampiona Evrope ili svijeta, jer živi i igra u vrijeme fenomenalnog Čuang-Ce-Tunga i nenadmašivog "lovca" Zoltana Berczika.
I Markoviću i - poslije - Korpi, kao i predstavnicima naše sadašnje izvanredne generacije Šurbeku i Stipančiću, uzor su bili Žarko Dolinar i Vilim Harangozo
i - kao igrači i kao ljudi.
Dolinar je danas profesor na Anatomskom institutu Medicinskog fakulteta u Baselu i priznat je kao istaknuti znanstveni radnik.
Hobi mu je skupljanje autograma poznatih ličnosti, pa posjeduje jednu od najvrednijih zbirki autograma na svijetu.
Vilim Harangozo umro je iznenada prošle godine, pošto je veći dio svog života posvetio stolnom tenisu odgojivši mnoge generacije igrača i posluživši mnogima za uzor.
Dolinar je danas profesor na Anatomskom institutu Medicinskog fakulteta u Baselu i priznat je kao istaknuti znanstveni radnik.
Hobi mu je skupljanje autograma poznatih ličnosti, pa posjeduje jednu od najvrednijih zbirki autograma na svijetu.
Vilim Harangozo umro je iznenada prošle godine, pošto je veći dio svog života posvetio stolnom tenisu odgojivši mnoge generacije igrača i posluživši mnogima za uzor.
I kad danas sa zadovoljstvom pratimo
nastupe i rezultate Dragutina Šurbeka i Antona Stipančića, ne
možemo a da se ne podsjetimo na Dolinara i Harangoza, njihove velike
prethodnike, pionire i utemeljitelje kasnijih velikih uspjeha
jugoslavenskoga stolnog tenisa.
I koliko god srebrna medalja Stipančića iz Kalkute 1975. ili lionsko evropsko zlato Šurbeka iz 1968, kao i mnoge srebrne i brončane medalje u ekipnoj konkurenciji i igrama parova imaju svoju specifičnu težinu i nesumnjivo visoku vrijednost, ostaje činjenica da je do danas jedina zlatna medalja sa svjetskih prvenstava u vitrinama našega stolnoteniskog saveza ona što su je Dolinar i Harangozo donijeli, iz Londona 1954.
U protekle 22 godine ona nije izgubila ništa od svog sjaja, čak bismo mogli reći da svojim zlatnim odbljeskom obasjava uspjehe današnje generacije naših igrača i nadahnjuje ih na još veće podvige.
I koliko god srebrna medalja Stipančića iz Kalkute 1975. ili lionsko evropsko zlato Šurbeka iz 1968, kao i mnoge srebrne i brončane medalje u ekipnoj konkurenciji i igrama parova imaju svoju specifičnu težinu i nesumnjivo visoku vrijednost, ostaje činjenica da je do danas jedina zlatna medalja sa svjetskih prvenstava u vitrinama našega stolnoteniskog saveza ona što su je Dolinar i Harangozo donijeli, iz Londona 1954.
U protekle 22 godine ona nije izgubila ništa od svog sjaja, čak bismo mogli reći da svojim zlatnim odbljeskom obasjava uspjehe današnje generacije naših igrača i nadahnjuje ih na još veće podvige.
Uzor budućima
U posljednja dva desetljeća stolni
tenis je ubrzano napredovao. Usavršeni su reketi, gume, novi materijali. Izmišljen
je "spin", usavršeni rezani servisi, intenziviran trening.
Za vrhunske rezultate danas više nije dovoljno trenirati 2-3 sata dnevno, potrebno je uza stol provesti svakodnevno i po 6-7 sati.
Iznikle su čitave plejade novih izvanrednih igrača. Poboljšan je prosjek, došlo je do velike izjednačenosti najboljih. Svatko može pobijediti svakoga. Nema izrazitih favorita, nema neprikosnovenih šampiona.
Evropa se opet izjednačila s Azijom. Kinezi i Japanci nisu više "bauk" za evropske igrače. Bengtson, Johansson, Stipančić, Jonyer, Šurbek i Orlowski ravnopravno se nose s najboljim Azijcima.
Za vrhunske rezultate danas više nije dovoljno trenirati 2-3 sata dnevno, potrebno je uza stol provesti svakodnevno i po 6-7 sati.
Iznikle su čitave plejade novih izvanrednih igrača. Poboljšan je prosjek, došlo je do velike izjednačenosti najboljih. Svatko može pobijediti svakoga. Nema izrazitih favorita, nema neprikosnovenih šampiona.
Evropa se opet izjednačila s Azijom. Kinezi i Japanci nisu više "bauk" za evropske igrače. Bengtson, Johansson, Stipančić, Jonyer, Šurbek i Orlowski ravnopravno se nose s najboljim Azijcima.
Stolni tenis je napredovao, ali je
postao još atraktivnijim za gledaoce. Zahvaljujući televiziji,
mečeve šampiona gledaju milijuni ljudi širom svijeta, pa se stolni
tenis razvija i u onim zemljama gdje prije nije bio na glasu.
Naši igrači igraju značajnu ulogu u svjetskom stolnom tenisu i baš su nedavno u Pragu osvojili naslov prvaka Evrope u muškoj ekipnoj konkurenciji a naš par Stipančić - Palatinuš u konkurenciji mješovitih parova.
Naši igrači igraju značajnu ulogu u svjetskom stolnom tenisu i baš su nedavno u Pragu osvojili naslov prvaka Evrope u muškoj ekipnoj konkurenciji a naš par Stipančić - Palatinuš u konkurenciji mješovitih parova.
U doba Dolinara i Harangoza nije bilo
televizijskih sportskih prijenosa, pa ni njihovi uspjesi nisu bili
dostupni milijunima gledalaca. Ali, i onda se igrao lijep i
atraktivan stolni tenis, a postati najbolji na svijetu nije bilo
nimalo lako.
Zadatak je našega sportskog vremeplova
da osvježi sjećanja na najbolje medu najboljima u
tridesetogodišnjoj poslijeratnoj povijesti našeg sporta, da otrgne
zaboravu najslavnija imena naše bogate sportske prošlosti, da
evocira uspomene na događaje koji ulaze u "zlatnu knjigu"
našeg sporta.
Žarko Dolinar i Vilim Harangozo svakako se ubrajaju u tu najužu elitu našega sportskog vremeplova, uz bok Gubijanu, Mihaliću, Ceraru, Đurđi Bjedov i ostalim velikanima.
Zbog zlatne medalje iz Londona, ali ne samo zbog nje već i zbog toga što su bili izuzetni sportaši koji mogu poslužiti kao primjer generacijama i generacijama onih što dolaze, onih što žele poći njihovim stopama, onih koji će možda sutra ući u anale našeg sporta, mladim sportašima koji će možda za 30 godina biti u fokusu našega sportskog vremeplova. Upravo zbog njih ne smijemo zaboraviti Harangoza i Dolinara i druge njima slične.
Žarko Dolinar i Vilim Harangozo svakako se ubrajaju u tu najužu elitu našega sportskog vremeplova, uz bok Gubijanu, Mihaliću, Ceraru, Đurđi Bjedov i ostalim velikanima.
Zbog zlatne medalje iz Londona, ali ne samo zbog nje već i zbog toga što su bili izuzetni sportaši koji mogu poslužiti kao primjer generacijama i generacijama onih što dolaze, onih što žele poći njihovim stopama, onih koji će možda sutra ući u anale našeg sporta, mladim sportašima koji će možda za 30 godina biti u fokusu našega sportskog vremeplova. Upravo zbog njih ne smijemo zaboraviti Harangoza i Dolinara i druge njima slične.
