Filmsko leto 1984, Darko Zubčević iz Pule: Zašto je "Davitelj protiv davitelja" najlošiji Šijanov film



Stvoriti u nas autorsku kinematografiju bilo je teško, a stvoriti kino za masovnu publiku s oskudnom komercijalnom inventivnošću - gotovo je nemoguće


Kamo sreće da se varam i da sam brzoplet, no sudeći po prva dva dana festivala, nakon kojih pišem ovaj izvještaj - čini se da je jugoslavenska kinematografija postala gotovo mrtvo more bez ikakvih valova.


*****



Kriza u kinematografiji ovaj put nije, kao što je to bilo dosad, financijska nego duhovna. 

Situacija je zapravo - a namjerno zanemarujem eventualne filmove-iznimke koji daju ili će dati stanovitu nadu - paradoksalna. 

Povorka filmova nije posljedica spontane komercijalizacije i blage industrijalizacije i kinematografije nego je riječ o umjetnom razvlačenju filmske pogače ne bi li se njome zaradilo novce i mimo njenog oskudnog futranja scenarističko-redateljskim idejama. 

Vjerovali ili ne, ali čini se da scenaristi i režiseri imaju manje komercijalnih ili bilo kakvih drugih ideja no što producenti imaju novca. 

Stvoriti u nas autorsku kinematografiju bilo je teško, a stvoriti kino za masovnu publiku s oskudnom komercijalnom inventivnošću - gotovo je nemoguće.

Umjesto autorskog filma u ruci, sada imamo komercijalni film na grani. Autori po vokaciji pribojavaju se pred kritikom i publikom da budu autori, kako ih ne bi optužili za "pretencioznost", a javno proklamirani "punitelji kina" filmujući za skupe pare "studiraju" (najčešće) američke žanrove, ne znajući kako da ih transponiraju u vlastitu životnu sredinu. 

Autori čeznu za publikom, a komercijalno nastrojeni režiseri-filmofili toliko se iscrpljuju u svojoj rekonstrukciji stranih filmskih modela i okvira da na kraju zaboravljaju što su uopće (ako su) htjeli unutar njih reći. 

Prvi više drže do onoga što su htjeli filmom iskazati, a drugi više do toga kako se filmom može doseći velika publika. 

Prvima je glavni scenarij, drugima režija scenarija. 

Godinama je nova kritika dokazivala da je film umjetnost režije (a režija je bila sve - od izbora prave teme, pisanja scenarija do montaže), i sada je došlo, čini se, do hipertrofirane primjene tih stavova. 

U širokom pojmu filmske režije režiseri su malo-pomalo zapustili važnost izbora teme i njenog scenarijskog uobličenja u ime svih drugih faza režije.

Parafraza jedne uzrečice francuskog kritičara Andrea Bazina, u povodu histerije oko autorskog filma, sada zvoni i u ušima naših kritičara, i to kao pitanje: 

"Režija da, ali režija - čega?"


Gdje je tu Šijanovo srce?



Naredni je film morao upravo neizbježno kritičara navesti na takva razmišljanja. "Davitelj protiv davitelja" Slobodana Šijana ironiziranje je jednog filmskog žanra koji u nas uopće nije utemeljen. 

Riječ je o horror-krimićima. 

No, dok je u "Maratoncima (koji) trče počasni krug" Šijan pokušao više ili manje uspjelo "izmisliti" u jugoslavenskoj kinematografiji žanr engleskog crnohumorskog filma, u Davitelju on se s užitkom filmofila podsmjehuje jednom žanru što ga on očito voli u anglo-američkom filmu, ali koji mu se u nas čini moguć jedino kao parodiran.

Šijan, dakle, opet nešto radi prvi put u jugoslavenskoj kinematografiji, no početi prvu utrku ne znači doći i prvi na cilj. 

I u scenariju, (Šijana i Nebojše Pajkića) i prilikom snimanja, trebalo je u svakom kadru žanr prvo uspostaviti, a onda ga parodijski destruirati. 

Da je riječ o "mitskom" žanru, poput npr. vesterna, parodiju ne bi bilo teško napraviti jer temelj žanra ne čini transformirana stvarnost nego mit.

Česi su to svojedobno dokazali s "Limunadnim Joeom".




Krimić s elementima horrora, za razliku od čistog horrora, vrlo je "nečist" žanr koji je, ma koliko stiliziran, još čvrsto prilijepljen za anglo-američku stvarnost i tradiciju popularne kriminalističke književnosti.

U takvim anglo-američkim filmovima novost je obično priča, a ne stvarnosno tijesto iz kojega se ona mijesi.

Šijan je pokušao izmisliti i kalup i ono što u njega ide.

A onda se htio tome svemu od srca nasmijati.

To je prekompliciran zadatak za režisera koji je u opasnoj fazi da mu veselje u filmofilskom preludiranju zamijeni melodiju koju je izgubio.

Ukratko, priča je Davitelja, o mladom beogradskom davitelju koji je u telepatskoj vezi s usamljenim starim daviteljem, jednako nevjerojatna i publici i samom režiseru. 

Kako poticaj za nastanak filma i nije bio drugo do želja za filmofilmskim zabavljanjem, to ništa stvarnosno u filmu ne čini priču ne samo vjerojatnom, nego čak ni mogućom.

Beogradski park snimljen na trenutak kao njujorški Central Park, ili parodija kakve hičkokovske scene ili Melvilleova "Crvenoga kruga", u kojem policijski inspektor također živi sam s jednim mačkom, samo su dio zgodnih šifara podastrtih za odgonetavanje filmofilima, ali, osim hladne filmske vježbe, nigdje ne otkrivaju režiserovo srce.

Zato je to, dosad, na žalost, najlošiji Šijanov film.

Posljednji je čas da ovaj režiser prodre u svoj osobni svijet koji će iskreno otkriti i širokoj publici, ili da vječito ostane zarobljenik fiimofilskog sna (samo) o dosjetljivom komercijalnom filmu.

Napisao: Darko Zubčević, karikatura: Petar Pismestrović, obrada: Yugopapir (Studio, VII 1984.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate