Stvoriti u nas autorsku kinematografiju bilo je teško, a stvoriti kino za masovnu publiku s oskudnom komercijalnom inventivnošću - gotovo je nemoguće
Kamo sreće da se varam i da sam
brzoplet, no sudeći po prva dva dana festivala, nakon kojih pišem
ovaj izvještaj - čini se da je jugoslavenska kinematografija postala
gotovo mrtvo more bez ikakvih valova.
*****
Kriza u kinematografiji ovaj
put nije, kao što je to bilo dosad, financijska nego duhovna.
Situacija je zapravo - a namjerno zanemarujem eventualne
filmove-iznimke koji daju ili će dati stanovitu nadu - paradoksalna.
Povorka filmova nije posljedica spontane komercijalizacije i blage
industrijalizacije i kinematografije nego je riječ o umjetnom
razvlačenju filmske pogače ne bi li se njome zaradilo novce i mimo
njenog oskudnog futranja scenarističko-redateljskim idejama.
Vjerovali ili ne, ali čini se da scenaristi i režiseri imaju manje
komercijalnih ili bilo kakvih drugih ideja no što producenti imaju
novca.
Stvoriti u nas autorsku kinematografiju bilo je teško, a stvoriti kino za masovnu publiku s oskudnom komercijalnom
inventivnošću - gotovo je nemoguće.
Umjesto autorskog filma u ruci, sada
imamo komercijalni film na grani. Autori po vokaciji pribojavaju se
pred kritikom i publikom da budu autori, kako ih ne bi
optužili za "pretencioznost", a javno proklamirani
"punitelji kina" filmujući za skupe pare "studiraju"
(najčešće) američke žanrove, ne znajući kako da ih
transponiraju u vlastitu životnu sredinu.
Autori čeznu za publikom,
a komercijalno nastrojeni režiseri-filmofili toliko se iscrpljuju u
svojoj rekonstrukciji stranih filmskih modela i okvira da na kraju
zaboravljaju što su uopće (ako su) htjeli unutar njih reći.
Prvi
više drže do onoga što su htjeli filmom iskazati, a drugi više
do toga kako se filmom može doseći velika publika.
Prvima je glavni scenarij, drugima režija scenarija.
Godinama je nova kritika
dokazivala da je film umjetnost režije (a režija je bila sve - od
izbora prave teme, pisanja scenarija do montaže), i sada je došlo,
čini se, do hipertrofirane primjene tih stavova.
U širokom pojmu
filmske režije režiseri su malo-pomalo zapustili važnost izbora
teme i njenog scenarijskog uobličenja u ime svih drugih faza režije.
Parafraza jedne uzrečice francuskog kritičara Andrea Bazina, u
povodu histerije oko autorskog filma, sada zvoni i u ušima naših
kritičara, i to kao pitanje:
"Režija da, ali režija - čega?"
Gdje je tu Šijanovo srce?
Naredni je film morao upravo neizbježno kritičara navesti na takva razmišljanja. "Davitelj protiv davitelja" Slobodana Šijana ironiziranje je
jednog filmskog žanra koji u nas uopće nije utemeljen.
Riječ je o
horror-krimićima.
No, dok je u "Maratoncima (koji) trče počasni krug" Šijan pokušao više ili manje uspjelo "izmisliti" u
jugoslavenskoj kinematografiji žanr engleskog crnohumorskog filma, u
Davitelju on se s užitkom filmofila podsmjehuje jednom žanru što ga
on očito voli u anglo-američkom filmu, ali koji mu se u nas čini
moguć jedino kao parodiran.
Šijan, dakle, opet nešto radi prvi put
u jugoslavenskoj kinematografiji, no početi prvu utrku ne znači
doći i prvi na cilj.
I u scenariju, (Šijana i
Nebojše Pajkića) i prilikom snimanja, trebalo je u svakom kadru
žanr prvo uspostaviti, a onda ga parodijski destruirati.
Da je
riječ o "mitskom" žanru, poput npr. vesterna, parodiju ne
bi bilo teško napraviti jer temelj žanra ne čini transformirana
stvarnost nego mit.
Česi su to svojedobno dokazali s "Limunadnim Joeom".
Krimić s elementima horrora, za razliku od čistog horrora, vrlo je
"nečist" žanr koji je, ma koliko stiliziran, još čvrsto
prilijepljen za anglo-američku stvarnost i tradiciju popularne
kriminalističke književnosti.
U takvim anglo-američkim filmovima novost je obično priča, a ne stvarnosno tijesto iz kojega se ona mijesi.
Šijan je pokušao izmisliti i kalup i ono što u njega ide.
A onda se htio tome svemu od srca nasmijati.
To je prekompliciran zadatak za režisera koji je u opasnoj fazi da mu veselje u filmofilskom preludiranju zamijeni melodiju koju je izgubio.
Ukratko, priča je Davitelja, o mladom beogradskom davitelju koji je u telepatskoj vezi s usamljenim starim daviteljem, jednako nevjerojatna i publici i samom režiseru.
Kako poticaj za nastanak filma i nije bio drugo do želja za filmofilmskim zabavljanjem, to ništa stvarnosno u filmu ne čini priču ne samo vjerojatnom, nego čak ni mogućom.
Beogradski park snimljen na trenutak kao njujorški Central Park, ili parodija kakve hičkokovske scene ili Melvilleova "Crvenoga kruga", u kojem policijski inspektor također živi sam s jednim mačkom, samo su dio zgodnih šifara podastrtih za odgonetavanje filmofilima, ali, osim hladne filmske vježbe, nigdje ne otkrivaju režiserovo srce.
Zato je to, dosad, na žalost, najlošiji Šijanov film.
Posljednji je čas da ovaj režiser prodre u svoj osobni svijet koji će iskreno otkriti i širokoj publici, ili da vječito ostane zarobljenik fiimofilskog sna (samo) o dosjetljivom komercijalnom filmu.
U takvim anglo-američkim filmovima novost je obično priča, a ne stvarnosno tijesto iz kojega se ona mijesi.
Šijan je pokušao izmisliti i kalup i ono što u njega ide.
A onda se htio tome svemu od srca nasmijati.
To je prekompliciran zadatak za režisera koji je u opasnoj fazi da mu veselje u filmofilskom preludiranju zamijeni melodiju koju je izgubio.
Ukratko, priča je Davitelja, o mladom beogradskom davitelju koji je u telepatskoj vezi s usamljenim starim daviteljem, jednako nevjerojatna i publici i samom režiseru.
Kako poticaj za nastanak filma i nije bio drugo do želja za filmofilmskim zabavljanjem, to ništa stvarnosno u filmu ne čini priču ne samo vjerojatnom, nego čak ni mogućom.
Beogradski park snimljen na trenutak kao njujorški Central Park, ili parodija kakve hičkokovske scene ili Melvilleova "Crvenoga kruga", u kojem policijski inspektor također živi sam s jednim mačkom, samo su dio zgodnih šifara podastrtih za odgonetavanje filmofilima, ali, osim hladne filmske vježbe, nigdje ne otkrivaju režiserovo srce.
Zato je to, dosad, na žalost, najlošiji Šijanov film.
Posljednji je čas da ovaj režiser prodre u svoj osobni svijet koji će iskreno otkriti i širokoj publici, ili da vječito ostane zarobljenik fiimofilskog sna (samo) o dosjetljivom komercijalnom filmu.
Napisao: Darko Zubčević, karikatura: Petar Pismestrović, obrada: Yugopapir (Studio, VII 1984.)