Pages

Filmsko leto 1984, Predrag Miki Manojlović: Cela ekipa Kusturičinog "Oca" čeka na jednog glumca




A znate li vi da je moj otac rođen u Nancyju?! Dakako da to niste znali... Pa moj je deda doktorirao na Sorboni, tamo u Parizu, upoznao je moju baku, Francuskinju, tada su se vjenčali i otišli da žive u Nancy. Djed mi je bio ljudina, dva ordena Legije časti je imao, ali to je druga priča

Predrag Miki Manojlović ovih dana intenzivno trenira boks, ali da to odmah kažemo - u ovom intervjuu ipak nije dijelio udarce na sve strane...


*****



Ako nije u Sarajevu na snimanju filma, tada je u Zemunu na probi komada koji treba da bljesne kao glavni kazališni događaj ove sezone u Beogradu. Ako nije ni tamo, tada je na stadionu Radničkog, na Crvenom krstu, trenira boks, opet zbog iste stvari, uz dužnu pažnju Milovana Tomića, nekadašnjeg višestrukog jugoslavenskog reprezentativca u polusrednjoj, srednjoj i teškoj kategoriji.

- Dobar je, dobar i discipliniran Miki Manojlović - reći će vam tada Tomić, u neko tmurno svibanjsko jutro, kakvo već zna da bude ovog hirovitog proljeća, a kakvo je za glumce i novinare otprilike uvijek takvo... ako je rano! -  To vam sada ne govorim tek tako, zato što pišete o niemu, nego zato što je doista talentiran. I živi sportski, barem otkad tu radimo. Eto, sinoć sam oko pola deset provjerio - bio je kod kuće! Potrebna mu je jaka kondicija, važno je da je noću ne potroši na nekoj sjedjeljci. A za boks je prirodno obdaren. Ima vrlo jak i precizan udarac.

Idemo dalje.

Propustite li trening i probu, tada pokušajte na Terazijama, u Savezu dramskih umetnika Srbije. Možda je tamo Predrag Miki Manojlović (34).

Ili u novinama, beogradsko izdanje. Pogledajte što se večeras daje u kazalištima, ali osobitu pažnju obratite na Narodno pozorište i Jugoslovensko dramsko, odnosno na predstave Kaligula i Hrvatski Faust.

Tako bi, u slučaju neke, ne daj bože, potjere za Mikijem Manojlovićem, bili označeni neki njegovi punktovi.

Pa što upali!

Otprilike je na tim relacijama u dvije-tri etape prikupljana i građa za ovaj tekst. Ponešto od svega - zašto i kako - bit će, nadajmo se, razjašnjeno. Ponešto ostaje nedorečeno, baš kao što je i Miki (srećom, ne i njegove uloge), uhvatljiv, pa ponekad i neshvatljiv.

Doktor Janko, frustrirani kirurg iz serije Nešto između (može se dogoditi da to bude najbolja ponuda ove godine, ili barem ove sezone, u tom žanru) ostao je iza nas, gotovo da mu u intervjuu nismo posvetili nikakvu pažnju.

Nije riječ o tome da je teško odabrati naglaske u kratkoj ali doista blistavoj karijeri ovog umjetnika - koji se domogao i samog Olimpa - već o obostranoj želji da se okrenemo aktualnijim događajima.


• Da počnemo od vaše posljednje uloge na filmu. To je Otac na službenom putu. Vi ste tu, pretpostavljam, tumač naslovne uloge?


To je posljednje što sam radio na filmu, ali još nije gotovo. Prekinuli smo snimanje zbog mojih obaveza tu, u Narodnom pozorištu, zbog predstave Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića, koji je sam dramatizirao svoj roman, sigurno jedan od najčitanijih u srpskoj književnosti posljednjih petnaest godina.


• Prolazi li Otac na službenom putu ovo ljeto kroz Pulu?


Ne, ne možemo stići, ali mislim da to nije ni bitno!...


• Znači, ove godine nećete imati nijednu ulogu u Puli? To je naprosto nevjerojatno!


Zamalo da kažem: ne, neću imati film na pulskom festivalu. Ali prevario bih vas mada ne mnogo. Glumim kod Rajka Grlića, u njegovu najnovijem djelu U raljama života. Moja uloga traje minutu i
pol! Jasno - minutaža, kad je riječ o Grliću, uopće nije važna.

On je redatelj kod kojeg sam dao možda moju najbolju ulogu na filmu i za nju dobio najveća priznanja, u zemlji i inozemstvu. Dakako, to je film Samo jednom se ljubi. Strasno volim tu ulogu jer je to pošten i human lik.



Trebalo je da igram u "Sivom domu"




• Kažete da ste dobili najveća priznanja...


Tu mislim i na nagrade, iako one nisu najvažnije u tom našem poslu. Ali nisu ni zanemarljive, pogotovu ako o njima odlučuju kompetentni ljudi koji pošteno dijele pravdu... Dobio sam Grand-prix u Nišu, na festivalu glumačkih ostvarenja, a onda o čemu se kod nas malo zna, odnosno tome nije pridavano neko značenje - dobio sam i Grand-prix Mediterana 1981, na uglednom međunarodnom festivalu u Valenciji. Tada je Isabelle Adjani dobila Grand-prix za žensku, ja za mušku ulogu.


• Tko je, ako se sjećate, bio još u konkurenciji?


Pa recimo, Michel Piccoli, Alan Bates... Ali mislim da je za mene važnije to što su u žiriju, između ostalih, sjedili Berlanga, De Santis, Angelopulos... Još je nešto vrlo važno, možda još važnije: i naš je film dobio Grand-prix! O tome je odmah izvijestio Reuter, a Tanjug je to javio, ne znam zašto, nakon dva dana!


• Vi, inače, niste snimili mnogo filmova. Čini se da ste jedan od rijetkih naših glumaca koji biraju, odnosno odbijaju uloge?


Točno, odbijam neke ponude jer ne želim sudjelovati u projektima u kojima, kako mi se čini prema scenariju, neću moći dati svoj maksimum...


• Što bi rekao Vuk Karadžić - mačka se u vreći ne kupuje!


To je jedna strana cijelog slučaja, ako tako mogu reći. A druga je svakako kompleksnija, i o tome možemo posebno. Mislim na tu jurnjavu iz filma u film, kad moje kolege, a na žalost ima ih dosta, dolaze nepripremljeni, maltene uskaču u kadar, na gotovo.


• Opet da potegnem Vuka koji je za slične slučajeve zabilježio narodnu mudrost: Metni ti na policu, a ja ću lako na stolicu!


Otprilike tako. Ja to sebi neću dopustiti! Što se tiče uloge u Kusturičinu filmu, tu je moje opredjeljenje bilo trenutno, bez ikakve dileme. Vi vjerojatno znate za tu prilično mučnu prethistoriju da se snimanje toga filma oteglo iz raznih razloga, da je trebalo početi još lani, a vjerojatno i završiti.

Sutjeska film je propala, nije bilo novca; uopće je kinematografija bila u vrlo teškoj situaciji.

I tada se pojavio taj Film Forum. Mislim da su oni ili distributeri, ili čak prikazivači. Osjećao sam i neku obavezu prema cijeloj toj situaciji. Ali, jasno, to što je presudilo to je uloga, to je scenarij Abdulaha Sidrana i Emira Kusturice.

Sidran je pjesnik, a Kusturici pero nije daleko. To su pedesete godine, vrijeme IB-a, i ja sam, po nekom svom kriteriju, procijenio da je to trenutno ono najbolje u rasporedu s mojim snagama, da to može biti dobra kreacija.


• Zato je režiser Darko Bajić ostao bez vas u seriji Zapisi iz sivog doma?


Da, tu sam trebao igrati glavnu ulogu, onog dobrog odgojitelja (to je sada Dragan Nikolić - op. p.), ali tako je moralo biti. Tu je, opet, prevagnuo scenarij. Mihićev tekst je dobar, ali ja sam se opredijelio za Sidrana i Kusturicu.

No moram priznati da je tu Televizija Beograd bila vrlo korektna, odnosno mladi Bajić i urednica dječjeg programa Donka Špiček. Oni su me dugo čekali, čekali su kakav će rasplet biti tamo, u Sarajevu.

Tek kad su sredstva za film Otac na službenom putu bila napokon osigurana, oni su u kruševačkom popravnom domu počeli snimati. Da se odmah razumijemo, za tu bih seriju vjerojatno dobio veći honorar, ali tako je moralo biti, tu je honorar bio u trećemu planu.


• Ali sad je i Kusturica privremeno ostao bez vas. Ne samo on, nego cijela ekipa glumaca čeka da se vratite. To je, priznat ćete, ipak privilegij koji ne mogu imati barem 95 posto vaših kolega!


Priznajem! Kad smo već pri tom, rado bih spomenuo i ostale glumce iz toga filma. Mirjana Karanović, Mustafa Nadarević, Mira Furlan, Pavle Vujisić, Pepi Laković. Tu je i jedan veliki makedonski glumac, nepoznat filmskoj publici, Ace Čorčev; znaju ga neki kazališni gledaoci jer je dao sjajnu ulogu u predstavi Gorana Stefanovskog Hi-Fi...

E, a sada o onome zbog čega me moraju čekati. Shvatili su moje obaveze prema kazalištu, jer ja sam prije svega kazališni glumac.


• I tu, čini se, birate uloge?


A vi me, čini se, stalno primoravate da sve to govorim kao s neke visine! Ne bih volio da tako ispadne, ali takva je, valjda, sudbina tih intervjua i zato ih ne volim mnogo. To stalno ponavljam, ali ponekad... popustim!



Kad su cvetale tikve




Ovu fazu razgovora vodimo u garderobi Jugoslavenskog dramskog pozorišta, na Cvetnom trgu. Sobica je malena, ali su glumci koji se tu zadržavaju veliki. I svi su gosti ove kuće: Ljuba Tadić (Sumrak Isaka Babelja), Danilo Bata Stojković (Balkanski špijun Dušana Kovačevića) i Miki Manojlović (Hrvatski Faust Slobodana Snajdera). Pričamo o Tikvama, o proljeću na Dušanovcu, o uličnim tučnjavama, o silovanju u šumici, o pedesetim godinama, IB-u...


• Ljuba Vrapče ili Ljuba Šampion bit će nesumnjivo velika ali teška uloga.


Lako neće biti, to je sigurno. A predstava Kad su cvetale tikve sigurno nije stavljena na repertoar tek tako, da se nešto igra. Narodno pozorište u ovoj je sezoni od novih a velikih stvari izvelo samo Mefista, također u režiji Vide Ognjenović.

Požnjeli su lijepe uspjehe u MES-u u Sarajevu. Ali to je za jednu tako uglednu kuću malo. Tikve bi trebale donijeti nekoliko važnih, presudnih poena. Da Narodno malo stane na noge.


• I tu ste, čini se, kao neki spasilac, kao što ste u slučaju Kusturičinog filma, koji bi mogao povratiti ugled bosanskohercegovackoj kinematografiji - važna karika?


Recimo da je tako! Ali Tikve još nisu gotove, ima malo dana a mnogo obaveza, pa i rizika. Tako, valjda, mora da bude kad se rađa nešto veliko.


• Svojedobno je maltene bilo nepristojno ako nisi pročitao Tikve!


Sada da malo budem sjetan: još kako smo svi voljeli Tikve, kao dječaci i mladići! Dvaput sam čitao tu knjigu i tko zna koliko sam joj se puta htio vratiti. Sjećam se jednog zanimljivog detalja iz 1969. Bio sam tada na drugoj godini Akademije, u klasi Ognjenke Milićević.

Mislim da nam je bezuvjetno svima stavila u zadatak da obvezatno pročitamo roman, a za kraj toga ljetnog semestra, za ispitne vježbe, odabrane su dvije-tri scene iz knjige koja, sama po sebi, sjećate se vjerojatno i vi toga, ima tko zna koliko gotovih dramaturških cjelina.

Zamislite koliko sam bio razočaran kad u tim podjelama nije bilo mene; moja je vježba bio neki drugi pisac! Ali, eto, došle su mi sada Tikve. To je sigurno jasno; ja nisam nervozan kad čekam neku ulogu. Znam biti strpljiv.


Možda je trenutak da se podsjetimo neke od tih ključnih scena. Recimo, obračun između Ljube Šampiona i Stoleta Apaša na jednoj padini podno sanatorija za plućne bolesnike u Surdulici. Stole, zavodnik i kabadahija, nekadašnji strah i trepet Dušanovca, koji je silovao Ljubinu sestru, a ova potom počinila samoubojstvo, obolio je od tuberkuloze i tu se lijeci. Ljuba je došao da izvrši svoju strašnu osvetu:


*****



"... Ćuteći, polako pođoh.

Sevnuše pesnice obojici oko glave, obojica dobismo po dva-tri komada. Odmakoh se korak, pa počučnuh i kljucnuh ga levom u pleksus, a desnom u bradu. On mi opet uzvrati, još jedanput me dobro uzdrma.

Ja opet korak nazad, opet čučanj, i, sad levom, opet ga pogodih najpre u pleksus, a zatim pod bradu, ali tako da ga, samo malo, pipnuh u grkljan. Moj prijatelj Stole odmah kašljucnu.

Pobeže od mene korak-dva i zastade. Začudi se, pobele.

'Stole, kažem, ni ti nisi tako tvrd orah kao što si nekad bio.'

On stoji, ovolikih, osvetljenih očiju. Preplašen. Grudi mu, čujem, pomalo šište.

'Ah, kurvo! kaže. To znaš!'

Sad mu je spas bio još jedino u tome da me brzo, što pre obori. Poleteo je jedanput - i ja sam mu se izvukao. Poleteo je i drugi put ja sam mu se opet izmigoljio. Već malo zaduvan, poleteo je i treći put. Izvukoh mu se opet i tada - duf! - iz sve snage ga pogodih u grudi.

On zastade kao da ga neko podupire motkom za veš, izduži se u visinu i zakašlja. Unutra kao da mu nešto prepuče. Saže glavu kao da nešto u sebi osluškuje, a lice mu i u onom mraku nabreknu.

Zatim pred sebe pljunu u prašinu nešto crno. Brzo čučnu za tim na zemlju i maši se maramice. Obrisa usta.

'Zar opet?' tiho kaže gledajući u maramicu. Onda kao nehotice krete nekud pored mene. U bolnicu valjda.

Stanem pored njega.

'Stole, još nismo gotovi.'

I sad pamtim njegove oči tog trenutka.

Ćutke se vrati korak-dva unazad. Zatim rukavom obrisa usta, pa se spremi da me dočeka.

Opet polako pođem.

Načinim fintu, pa ga levom dvaput, jednim za drugim potkačim u glavu. Ništa strašno. Ali on mi se refleksno otvori i ja opet - duf - još jače nego maločas, u prsa.

On se povede unazad, i ostade na nogama. Ali tada iz njega provali.

Jeste li kad videli kako umiru tuberani?

Kao da mu je nešto zastalo u grlu. Stole se najpre dugo i oštro zakašlja... "

(Stoleta Apaša glumit će Boris Komnenić, još jedan od garde koja dolazi i koja je i te kako željna afirmacije.)


*****



- Sve će to ući baš tako u predstavu - naglašava Miki. - Sve osim onih dijelova na početku i na kraju, kada Ljuba Sretenović priča o Švedskoj gdje se, nakon svega, obreo kao emigrant. Inače, što se mene tiče, na samoj sceni moram boksati četiri kompletna meča, a tučnjave i ne računam!

Znači, četiri meča po tri runde. I zato je vrlo bitan boks, zato moram ući u njegove tajne...

Moje su ambicije velike. Nijedna borba ne smije biti koreografirana, kao mačevanje, recimo. Mora biti slobodna. Publika u dvorani mora povjerovati da ja i moji partneri na ringu znamo boks, odnosno da je borba neizvjesna, a ne izrežirana.

Tako misli i režiserka Vida Ognjenović, tako mislim ja, tako mislimo svi. Tako bi trebalo da ostane.


• Strahujete da nešto ipak neće ostati?


Znate i sami, kad je IB u pitanju, tu smo vrlo osjetljivi. Sjećate se, sigurno, sudbine ovog istog komada mislim samo da je tada, 1969, dramatizaciju, zajedno s autorom, radio redatelj Boro Drašković, na ovoj sceni, u Jugoslavenskom dramskom.

Nakon premijere i samo nekoliko repriza, jedna od najboljih beogradskih predstava toga doba bila je skinuta.

Miša Janketić glumio je Ljubu Šampiona, trenirao je boks s Duškom Bogdanovićem jedno četiri-pet mjeseci. I sve je to propalo.

Ja ću taj boks brže. Moram, iako ne vjerujem da će to biti uzalud... a Ljuba Šampion mora na sceni djelovati onako kako je rekao kapetan Zorić (glumi ga Mima Karadžić - op. p): da ima brzinu kao bantamaš, eskivažu kao velteraš, a udarac kao u teškaša. A pri svemu tome da bude u srednjoj!


• Nije uobičajeno da se premijera zakazuje za kraj sezone, konkretno, u vašem slučaju, za 8. lipnja. Ali Narodno pozorište pretrpjelo je u proteklom razdoblju i doživjelo svašta, pa mu je, možda, i sve dopušteno i sve oprošteno?


Pa, sad se malo lakše diše. Dobivamo za ovu godinu 43 milijarde (stare, naravno - op.p), ali to je sve zajedno za dramu, balet, operu. Ipak, dobro je, bilo je gusto...

Ali da vam odgovorim na prvi dio: trebali smo odavna biti gotovi, a počeli smo tek prije desetak dana...

Opet zbog mene i mojih obaveza u Sarajevu, a sve se i tamo odužilo, zbog Olimpijade, snijega i tako dalje. Inače, u mojoj matičnoj kući na Trgu Republike, od Kaligule nisam imao ni jednu novu ulogu, tako smo se dogovorili.

Znate, moram to priznati, za razliku od drugih mladih glumaca koji ospu paljbu, ja sam u kući baš bio, da se tako izrazim, vođen kako treba, njegovan i usmjeravan, pa ponekad i mažen. Vidite, u toku proteklih godina nastupao sam gotovo u svim velikim projektima Narodnog pozorišta. Nije ih bilo mnogo, ali to su doista značajne predstave: Mandragola, Ribarske svađe, Smrt trgovačkog putnika, Nečista krv i najzad Kaligula, koji zaokružuje tu fazu.

Onda je došlo, ako to mogu reći, do 'zamora materijala', bio mi je potreban odmor od... nekih nepotrebnih predstava i tankih kazališnih uloga, i to mi u Narodnom nitko nije osporavao.



U borbi za glumačka prava




• Zaobišla vas je prošlogodišnja Sterijina nagrada za ulogu u Hrvatskom Faustu, a zna se i zašto, ali dobili ste, također vrijednu, nagradu publike. Nadate li se čemu u Nancyju, na Teatru nacija?Direktorica tog uglednog festivala, naša Mira Trailović, pozvala je Hrvatski Faust kao jedinu predstavu iz Beograda...


Iz Jugoslavije, Hrvatski Faust jedina je predstava iz Jugoslavije na Teatru nacija, nemojte tu pogriješiti! To je, mislim, najznačajniji kazališni festival na svijetu. .. To nije BITEF, kad tako moram kazati! A što se tiče Novog Sada, sve me to zaboljelo...


A onda se ona njegova čuvena, rekao bih depresivna, očajnička, gotovo brodolomnička grimasa najednom pretvori u bezazlen osmijeh.


A znate li vi da je moj otac rođen u Nancyju?! Dakako da to niste znali... Pa moj je deda doktorirao na Sorboni, tamo u Parizu, upoznao je moju baku, Francuskinju, tada su se vjenčali i otišli da žive u Nancy.

Djed mi je bio ljudina, dva ordena Legije časti je imao, ali to je druga priča... Uglavnom, ja tamo imam rođake, doći će sigurno na predstavu, to je negdje sredinom lipnja... Doduše, imat će na ušima slušalice i simultani prijevod, ali neće mi ni zbog toga biti lako.


• Vama nikad nije lako, to je i normalno, što bi rekao Vuk...


Kad ste već navalili s Vukom, na jesen počinje snimanje serije o njemu.


• Što vi u njoj glumite?


Pa, Vuka Karadžića! To treba da bude jedan od najvećih serijskih projekata ikad snimljenih u nas. Snimat će se godinu i pol, a scenarij piše Milovan Vitezović. Tu ću, na konkretnom primjeru, pokušati da provedem u djelo to o čemu ovih dana bijemo bitku u našem Savezu.

To više nije Udruženje, to je Savez dramskih umjetnika Srbije, što će reći da je Socijalistički savez odlučio da nam prizna status društvene organizacije. To više nije kao do jučer, kao društvo ljubitelja prirode...


• Vi ste predsjednik Saveza?


Da, otprije mjesec dana, ali ja ne želim biti prvi u rukovođenju nego prvi u akciji, kao što Šnajder kaže Janku (u seriji Sedam sekretara SKOJ-a, koja se reprizira subotom na II programu i u kojoj Miki glumi sjajno, kao i obično, prvog od sedam legendarnih sekretara komunističke omladine, Zlatka Šnajdera - op.p).

Naši su planovi vrlo ambiciozni, a u prvome redu trebaju unijeti više reda u cijelu ovu kaotičnu i improvizatorsku situaciju koja traje tko zna otkad. Važno je da se najprije svi ujedinimo i da potpišemo samoupravni sporazum sa, ako tako mogu reći, poslodavcima: filmskim i RTV kućama.


• Što bi se tu moglo izdvojiti kao najvažnije?


Nešto smo malo dotakli prije: ne može više glumac istodobno glumiti dvije, pa i tri uloge kako se to dosad događalo. Ako se to ipak dogodi, ako se samoupravni sporazum ignorira, isključit ćemo ga iz organizacije!

Ako ga i nakon toga netko angažira, producent je dužan da Savezu plati iznos u visini honorara koji će taj 'otpisani' tamo dobiti.

Kad sam maločas rekao da ću u seriji Vuk Karadžić dati ličan primjer, to konkretno znači da nakon Kusturičinog filma, koji ćemo završiti ljetos, počevši od jeseni pa za narednu godinu i pol neću smjeti prihvatiti ni jednu filmsku ili TV ulogu!

Ostaju samo obaveze u pozorištu... Zatim, kad govorim o udarnim točkama našega programa, moramo ojačati ekonomsku bazu.

Sve će to ići sporo, potrebno je najprije promijeniti svijest. To je polje prilično neistraženo, prilično maglovito, zato je tu bilo svega i svačega...


• Na primjer?


Ne znam koliko ćete prostora dati tome, a mogli bismo dugo i detaljno. Dakako, precizirat će se honorari, premda to nije najvažnije. Ali, recimo - nećemo više prihvatiti robovlasničke ugovore s Televizijom ili s filmskim producentom - svejedno.

Da ne bježim od toga da - ako treba, ako se mora - radim i po dvadeset sati, i ne samo ja nego i mnoge moje kolege. Ali ako se to radi zato što vlada kaos i posvemašnja dezorganizacija, tada to više nećemo trpjeti.

Ja se, na primjer, cijelu noć pripremam za tu i tu scenu, dođem ujutro na snimanje, a oni kažu: Znaš, nismo napravili to i to u scenografiji, daj da snimimo onu scenu koja je predviđena za sutra!

Tada to ispadne na brzinu, i netko s pravom može prigovoriti kada to bude poslije gledao na ekranu, što se njega tiču uvjeti u kojima sam radio? Ovdje je Miki loš, što mu je!?

E, vala, dosta je bilo takve upotrebe glumca. Zloupotrebe, zapravo...

Dakle, zaštita kvalitete - nastavlja žarom zanesenjaka. - Ako ne uspijemo, barem će se znati da nešto ne može, da ili sami glumci ili poslodavci ne žele red!

Eto, tako napišite.


Napisano je, nema druge! Jer Miki sada zna kako da udari jako, ali, srećom, ne i - nisko!

Razgovarao: Slobodan Šterić, obrada: Yugopapir (Studio, lipanj 1984.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate