Zanimljivo je da pitanje opstanka Jugoslavije ne potiče izvana. Jugoslaviju hoće da rastoče upravo ljudi koji žive u njoj. To je ono što mene kao borca narodnooslobodilačkog rata, koji sam sasvim svjesno pošao u odbranu zemlje, najviše užasava i boli. Mislim da će proći mnogo vremena da se demokratske snage u Jugoslaviji uspješno suprotstave svim tim retrogradnim idejama koje su danas u opticaju
April 1990: Sa generalom Milutinom Moračom,
članom KPJ od 1936. godine, organizatorom prvih ustaničkih akcija
27. jula 1941, komandantom Pete krajiške udarne divizije, načelnikom
štaba Prve armije na sremskom frontu, komandantom sjeverne grupe
divizija Narodnooslobodilačke vojske koja je izvršila proboj
sremskog fronta, predratnim pravnikom i narodnim herojem, razgovarali
smo u Dolini heroja na Tjentištu:
O napadima na SFRJ, o boračkim
razmiricama, o Titu i Jovanki Broz, o njihovom razlazu, o Ljubičiću,
Dolancu i Đoki Jovaniću, o Golom otoku, o Rankoviću i Ćeći
Stefanoviću, o Jugoslaviji i njenom opstanku.
Njegova biografija dovoljan je povod za
ovaj razgovor.
*****
NEDJELJA: Kako Vi kao general i
ratni komandant preživljavate poplavu političke hipokrizije u
Jugoslovenskom društvu?
MORAČA: U ovom momentu kada
mnogi žele raspad Jugoslavije, veoma se loše osjećam. Ovo je
tragičan trenutak u istoriji naše zemlje. Tragičan zbog toga što
su svi narodi i narodnosti u Jugoslaviji dali velike žrtve u
stvaranju i čuvanju jedinstvene Jugoslavije u okviru savremene
Evrope, a danas, čini mi se, činimo sve da sav taj napor, nakon
više od 40 godina, obezvrijedimo.
Mi smo za stvaranje nove Jugoslavije
dali oko milion i 700 hiljada života, kako u ratu, tako i u
logorima, a danas nakon svih tih žrtava dolazi u pitanje ta ista
Jugoslavija.
Zanimljivo je da pitanje opstanka
Jugoslavije ne potiče izvana.
Jugoslaviju hoće da rastoče upravo
ljudi koji žive u njoj. To je ono što mene kao borca
narodnooslobodilačkog rata, koji sam sasvim svjesno pošao u odbranu
zemlje, najviše užasava i boli.
Mislim da će proći mnogo vremena da
se demokratske snage u Jugoslaviji uspješno suprotstave svim tim
retrogradnim idejama koje su danas u opticaju.
 |
| Milutin Morača, komandant Pete divizije (foto: znaci.net) |
NEDJELJA: Da li se, po Vama,
bliži čas kada ćemo ponovo stvarati neku novu Jugoslaviju? Kolike
bi žrtve tada pale?
MORAČA: Mi imamo Jugoslaviju.
Tragično bi bilo da se ponovo borimo oružjem uz prolijevanje krvi
za nju. Jer, nas niko ne napada spolja. Mislim da se unutar zemlje
medu ljudima koji vode politiku i privredu može uspostaviti
normalan, ljudski, demokratski dijalog.
Kada bi poslije ove sadašnje euforije
koja se strašno razvila bilo razumnih ljudi da sjednu za sto i da
razgovaraju o tome kako dalje treba razvijati Jugoslaviju, uvjeren
sam da uspjeh ne bi izostao.
No, ukoliko razum ne nadvlada krv i
nož, koji se otvoreno nude u pojedinim dijelovima zemlje, nije
isključeno da ćemo se ponovo boriti za stvaranje neke nove
Jugoslavije.
O žrtvama tim povodom ne bih govorio,
jer bi one bile ogromne.
NEDJELJA: Čini se da sadašnjem
rukovodstvu zarad očuvanja sopstvenih pozicija odgovara upravo
ovakvo napeto stanje?
MORAČA: Današnji političari
su suviše osuđeni na svoje sopstveno mišljenje. Naime, oni
smatraju da su njihovi stavovi bogomdani i jedini ispravni. Došlo je
vrijeme da ti političari ne mogu da prihvate razgovor na kritičkoj
osnovi i bez ljutnje.
Da saslušaju mišljenje drugoga i da
drugome tolerantno iznose svoje stavove. Zaista se čini da se u vrhu
zemlje stvara nekoliko neprijateljski raspoloženih tabora. U
najkraćem, vrag je ušao u naše političare.
NEDJELJA: Da li je nekako moguće
istjerati iz njih toga vraga?
MORAČA: E, to je za sada
nemoguće, jer se svi oni pozivaju na demokratiju, a ne shvataju da
im je svijest totalitarna.
Kojem god se političaru danas obratiš,
on tvrdi da je za demokratsku, civilizovanu, tolerantnu Jugoslaviju.
A niti je demokrata, niti je tolerantan, a ponajmanje civilizovan.
Ukratko, oni se ponašaju, što bi naš
narod rekao, kao rogovi u vreći.
NEDJELJA: Da li se možda i Vi,
kao borac za ovakvu Jugoslaviju, plašite da bi Vas sutra oni koji je
žele razbiti mogli izvesti na optuženičku klupu? Uostalom, to se
već čini sa Vašim vrhovnim komandantom?
MORAČA: Lično se ne plašim.
Jer, na koncu, ja sam svoje proživio. Generalno, plašim se zbog
Jugoslavije. Jer tada na optuženičku klupu ne bi bili stavljeni
samo vrhovni komandant ni njegovi saborci, bio to Morača,
Peko, ili neko treći.
Tada bi na optuženičku klupu bila
izvedena ova i ovakva Jugoslavija i svi narodi i narodnosti u njoj.
Malo je reći da bi posljedice takvog suđenja bile katastrofalne.
Zato se nimalo ne bih iznenadio da, ako
se stvari budu odvijale ovako kako se odvijaju, sutra svi borci NOR-a
budu izvedeni na optuženiku klupu.
To bi bio povratak u mračnjaštvo.
Nisam potpuno siguran šta bi tada
činio jedan Drašković u Srbiji, ili Tuđman po Hrvatskoj, ali sam
potpuno siguran da bi ustaše i četnici ponovo harali ovim našim
prostorima.
NEDJELJA: Kako Vi gledate na sve
češće napade na Tita?
MORAČA: Evo, "Politika"
ovih dana objavljuje razgovore sa Dedijerom. Govoriću o Titu upravo
onako kako je i Dedijer o njemu govorio u tom feljtonu. Tito je bio
velika ličnost i izvanredno sposoban komandant. Čovjek koji je
poveo i KPJ a i sve narode i narodnosti Jugoslavije u borbu protiv
fašizma, protiv okupatora.
Znači, Tito je bio velika i
neizbrisiva ličnost u našoj novijoj istoriji čiji je najznačajniji
doprinos bio da se sačuvamo od međusobnog istrebljenja.
To Titu niko ne može osporiti.
Druga je stvar što njegovi sadašnji
kritičari imaju primjedbe na njegov lagodan život, sklonost ka
hedonizmu.
Međutim, siguran sam, kao i mnogi
borci s kojima sam razgovarao, da je Tito odigrao nezamjenjivu ulogu
u očuvanju integriteta SFRJ. Bez njega i naše partije to ne bi bilo
moguće.
NEDJELJA: Nesumnjivo je da je
Tito volio raskošan život. Međutim, nesumnjivo je i to da mu danas
mnogi kritičari prebacuju čak i zbog dobrog apetita. Još malo pa
će se i na dekagrame početi vagati šta je on, gdje i koliko pojeo?
MORAČA: Znaš kako sam ja našeg
Tita doživljavao? Kao čovjeka od reda, čovjeka koji se dobro
odijeva, koji hoće da bude uredan, da bude savremen i u ponašanju,
i da svoga gosta dočeka u ambijentu evropske razine.
Vjerovatno znaš da se Tito i kao
ilegalac odijevao savremeno. Uz to njegovo evropsko držanje išla je
i titula inženjera u ilegali, uvijek je nosio najskuplja odijela,
prstenje na ruci, sve kako ga policija ne bi tjerala, da prevari
svoje progonitelje, da bude stvarno, što bi se reklo, u toj Evropi
gospodin čovjek.
Vjerovatno je tako stekao naviku da se
i kasnije ponaša raskošno, lagodno. Među nama borcima i poslije
rata on je odavao utisak čovjeka od reda, gotovo savršenog
gospodina. Na koncu, i na mene je Tito ostavljao fascinantan utisak.
Jer, ne zaboravite da sam ja prije rata bio svršeni pravnik. Pa,
meni jedan drug govori:
"Slušaj, Milutine, ti si
najljepše obučen čovjek među nama".
A ja mu kažem: "Moraš biti
uredan, a ne nekakav zamašćen i neugledan".
Hoću da kažem da je takva uglađenost,
takva urednost i čistota kod Tita nekom smetala. Meni lično ne. Ono
što je meni smetalo jeste to što je Tito imao dosta prstenja na
rukama.
Nije mi se dopalo ni to što je imao
zasebne kuće u svim našim republičkim centrima. A kad sam o tome
razmišljao, onda su mi ljudi rekli "pa šta hoćeš, mi te
kuće pravimo za naše potrebe, za opštenarodnu odbranu".
A što se, recimo, tiče Briona, tu se
radi o specijalnom tretmanu. Malo je poznato, bar kako čitam u
štampi, da su Brioni i za vrijeme Austro-Ugarske bili odmaralište
austrougarske vlastele. Ili, na primjer, Brdo kod Kranja, bilo je
lična rezidencija kralja Aleksandra.
Dakle, to nije Titovo djelo, to je bila
državna imovina, i najlakše je sve to sada svaliti na Tita. Ili,
Beli dvor u Beogradu. To su bili dvorci i vile i za vrijeme stare
Jugoslavije koje je kasnije s vremena na vrijeme koristio i Tito.
U početku, smatrao sam da je sasvim
normalno da Tito ima takve rezidencije zbog mnogobrojnih kontakata sa
raznim gostima iz zemlje i inostranstva, ali kada se to dalje
proširivalo, onda sam počeo da sumnjam u potrebe tolikih
rezidencija.
I o tome sam razgovarao sa našim
viđenijim rukovodiocima, naravno sa onima sa kojima sam mogao o tome
razgovarati. Jer, svi su se plašili takvih razgovora. Nisu voljeli o
tome da pričaju. Tada su mi govorili:
"Mi te objekte pravimo u svrhu
odbrane zemlje".
Tako, recimo Titova vila u šumi
Koprivnici kod Bugojna treba da služi za glavni štab Republike BiH
u slučaju ratne opasnosti. Tek kasnije je došla ona kuća u
Bugojnu. Kad sam bio komandant armijske oblasti u Sarajevu, Titu su
napravili kuću u Stojčevcu, ali su mi tada rekli da je to za
potrebe glavnog štaba BiH, što je bilo u potpunosti tačno.
E, sad da ta kuća ne bi bila prazna,
ona se koristila kada bi Tito boravio u Sarajevu. To sam smatrao
sasvim normalnim. Međutim, ono što mi se nije sviđalo jeste da su
sve republike pravile neke nove vile za Tita.
A u stvari su oni to pravili za sebe.
Znači, zaklanjajući se za Titovu
ličnost, oni su htjeli sebi da obezbijede lagodniji i luksuzniji
život. Tako su ti naši drugovi iz republika i pokrajina pravili to
navodno za Tita, a koristili su u stvari za sebe.
Međutim, Tito je ipak trebao sve to da
sagleda i da ne dozvoli takvu raskoš ni sebi ni drugima. To je
njegova greška i to treba da se kritikuje.
NEDJELJA: Kada se ne napada
direktno Tito, napada se neko drugi iz njegove uže familije.
Trenutno je Jovanka Broz, njegova supruga, na tapetu u nekim
sredstvima informisanja. S obzirom na to da ste Vi bili njen ratni
komandant, možete li nam reći nešto pobliže o svemu tome?
MORAČA: Prije svega, želim da
kažem da je Jovanka Budisavljević-Broz uz Tita vrlo brzo poprimila
osobine savremene žene, a vjerovatno je to i Tito od nje tražio.
Ona je bila partizanka, major kod mene, u Prvoj armiji. Ponašala se
kao normalan partizan.
A kao Titova supruga, morala je da ima
i posebnu odjeću i sve što joj i priliči. Postepeno, ona je
postala žena koja se dotjerivala po mjeri žene predsjednika
Republike.
Po mom mišljenju, bila je evropska
dama. Ona je imala savršenu frizuru, držanje, stav. Tako se nosila,
bila je u trendu. Bilo bi nelogično da se nosila drugačije. Jer,
ona je u susretima koje je Tito imao na najvišem nivou prezentovala
i našu zemlju.
I, pored toga, Jovanka je ostala
partizanka. U našim razgovorima ona je bila naša partizanka.
Govorila mi je Vi, a ja njoj kažem:
"Drugarice Jovanka, nemoj mi se tako obraćati. Hajde da me ne
persiraš".
Đoko mi je Jovanić isto pričao da ni
njemu Jovanka nikako neće da se obrati sa ti. Hoću da kažem da je
ona nas poštovala kao ljude koji su u ratu bili iznad nje, koji su
bili njeni komandanti. Jovanka je izvršavala naša naređenja kao
sanitetski oficir. Nisam joj govorio Vi ni kada je postala Titova
supruga, jer sam joj i u partizanima govorio ti.
Eto, to je taj odnos bez kojeg se, čini
mi se, Jovankina ličnost ne može pravilno shvatiti. Njoj je bilo
neobično drago kada bismo mi, njeni ratni drugovi, došli kod njih u
posjetu. Ona se među nama veoma dobro osjećala.
I još nešto. Tito je volio šale. I
kad se susretao sa drugovima iz rata, on je bio veoma raspoložen i
divan čovjek, i trpio je izvjesne šale koje vjerovatno neko drugi
ne bi dozvolio.
Jovanka je uvijek bila prisutna kao domaćica, nije
se nametala, ali je živo učestvovala u konverzaciji. Ničim tada
nije pokazivala da ima vlast nad Titom niti da bitno utiče na
njegove eventualne odluke.
Dapače, uvijek je bila skromna i prema
nama i prema njemu. Nikada se nije izravnavala ni sa Titom, a ni sa
nama, i bila je uvijek Titova supruga, i naša draga partizanka. U
takvom društvu osjećali smo se vrlo ugodno.
Dakle, Jovanka je bila vjerna Titu, i
ona ga nije obmanjivala. Tito se često žalio da ga privrednici,
ekonomisti i ostali iz političkog života obmanjuju, lažu. Bio je
svjestan toga, ali u poodmaklim godinama života naprosto nije imao
snage da se svemu tome odupre.
Razgovarao: Zoran O. Milanović, obrada: Yugopapir (Nedjelja, april 1990.)
2. deo: Kako je došlo do raskida između Tita i Jovanke?
