Pages

General Milutin Morača (2/3): Kada je i kako došlo do raskida između Jovanke i Tita? (1990)




Znam da je Jovanka Broz, trenutno, najtragičnija ličnost u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Ona se sve te godine poslije razlaza sa Titom nalazi u nekoj vrsti kućnog pritvora. Pa, zaboga, nju su maltretirali oko kuće gradeći je dvije godine. Gdje to ima da se tako postupa sa udovicom jednog predsjednika Republike?!

April 1990: Sa generalom Milutinom Moračom, članom KPJ od 1936. godine, organizatorom prvih ustaničkih akcija 27. jula 1941, komandantom Pete krajiške udarne divizije, načelnikom štaba Prve armije na sremskom frontu, komandantom sjeverne grupe divizija Narodnooslobodilačke vojske koja je izvršila proboj sremskog fronta, predratnim pravnikom i narodnim herojem, razgovarali smo u Dolini heroja na Tjentištu:

O napadima na SFRJ, o boračkim razmiricama, o Titu i Jovanki Broz, o njihovom razlazu, o Ljubičiću, Dolancu i Đoki Jovaniću, o Golom otoku, o Rankoviću i Ćeći Stefanoviću, o Jugoslaviji i njenom opstanku.

Njegova biografija dovoljan je povod za ovaj razgovor. Sledi drugi deo...




*****




NEDJELJA: Kada ste već pomenuli obmanu, možete li nam reći koliko su tačne priče o tome da je Tita u zadnjoj deceniji njegovog života, obmanjivala ili blokirala takozvana četveročlana komisija koju su, navodno, sačinjavali Dolanc, Ljubičić, Koliševski i Stevo Krajačić?


MORAČA: Mislim da Tito u zadnjim godinama nije mogao da rukovodi državom što je i normalno, s obzirom na njegove godine. U tom vremenu, osobito poslije maspoka u Hrvatskoj 1971. godine, Tito je govorio nama, njegovim ratnim komandantima, da nije zadovoljan odnosima među republikama, među rukovodstvima u tim republikama i pokrajinama.

Svjedok sam tih vremena i odgovorno tvrdim da je kazivanje Đoke Jovanića o tome da su Tita obmanjivali istinito, jer je i meni Tito govorio:

"Oni mene varaju. Govore jedno, a rade sasvim drugo, a situacija je sve lošija. Imao sam u njih povjerenja, međutim, desilo se da, eto, najvjerovatnije zbog nagomilanih problema, ni meni ne govore istinu. Ja u vas, ljude iz Armije, imam ogromno povjerenje".

Pred nama, njegovim ratnim komandantima, Tito je naprosto otvarao dušu.

Ili, što bi se reklo, govorio je kao otac sa svojim sinovima, otvoreno, neposredno, sugestivno i iskreno. Ne jednom se žalio:

"Jednostavno, mene neće da slušaju".

Sjećate se da je on govorio i o promašajima u privredi, o dupliranju kapaciteta, o neprivrednim investicijama i o svemu onome zbog čega ga sada kritikuju.

A da su Tita tada slušali, sada bi bila druga pjesma.

Govorio je takođe da nam nisu potrebne iste tvornice i u Srbiji, i u Crnoj Gori, i u Bosni, da samo rasipamo sredstva. Tito je govorio i upozoravao, ali nažalost, oni uz njega nisu ga slušali. A u sve to njegova supruga Jovanka nikada se nije miješala.

Članovi štaba 5. krajiške divizije, među kojima je
i Milutin Morača (foto: znaci.net)

NEDJELJA: Kada je, u stvari, došlo do raskida između Tita i Jovanke?


MORAČA: Eto, ti sad mene pitaš kao da sam ja bio među njima. Nego znaš šta, ima naših drugova koji sve znaju, pa najbolje je da njih lijepo o tome upitaš. Žalosno je, recimo, to da sada Titovi šefovi kabineta broje koliko je Tito imao dugih, a koliko kratkih čarapa.


NEDJELJA: Ipak, gotovo je nemoguće povjerovati da Vi kao Titov general i Jovankin ratni komandant, o tome periodu ne znate baš ništa.


MORAČA: Pa, dobro, kada me već povlačiš za jezik, reći ću da je u svemu tome oko Tita i Jovanke, značajnu ulogu odigrao i Nikola Ljubičić, pogotovo jer se tada služba koja se brinula o bezbjednosti Tita nije naročito dopadala Jovanki.

U to vrijeme je general Mišković, zadužen za Titovu bezbjednost, htio da promijeni cijeli personal kod Tita. Jovanka se tome suprotstavila, jer je recimo, Mišković tražio da se smijeni i čistačica i
spremačica i žena što pegla, i ona što pere. On je htio da dovede potpuno nove ljude.

Jovanka je, vjerovatno, sa tim ženama imala normalnu komunikaciju, i bilo joj je nelogično da se i one smjenjuju ako su dobro radile. Dakle, prvi sukob je izbio kada je Jovanka rekla Titu "Vidi Miškovića, hoće sve da mi promijeni".

Mišković je naš general. I on je bio dobar, ali je vjerovatno dobio takav zadatak i htio ga je sprovesti do kraja.


NEDJELJA: Od koga?


MORAČA: Pitanje je od koga. Po meni, sve je krenulo sa navodnim nastojanjima generala Đoke Jovanića da uz Jovankinu pomoć postane savezni sekretar za narodnu odbranu. Tome su se, navodno, suprotstavili Nikola Ljubičić i Stane Dolanc.

Dolanc je tada bio sekretar Izvršnog komiteta CK SKJ, prvi do Tita. Mislim da je Dolanc bio neslavna figura u našem partijskom vrhu i da je tamo napravio veliku smutnju.

Poznavajući Đoku Jovanića i njegov rad u JNA, mi, njegovi drugovi bili smo uvjereni da on nije imao nikakvih pretenzija na funkciju saveznog sekretara. On čak nije ni znao šta se kuva tu oko njega dok ga nismo upozorili.


NEDJELJA: Poslije te epizode sa Jovankom, Đoko Jovanić je praktično uklonjen iz javnog života?


MORAČA: Zvanično nije bio uklonjen, ali je bio penzionisan kad je Tito navodno doznao za taj njegov navodni plan oko potiskivanja Nikole Ljubičića sa mjesta saveznog sekretara za narodnu odbranu.


NEDJELJA: Da li je to bio i početak Titovog raskida sa Jovankom?


MORAČA: Jasno, jer Dolanc je obavijestio Tita da je Đoko htio da izvrši, maltene puč, uz Jovankinu pomoć. Od '77. godine Jovanka praktično više nije bila Titova žena, oni nisu razgovarali, ona je bila izolovana sve do njegove smrti.


NEDJELJA: Ipak, Jovanka Broz je dolazila Titu u Klinički centar 1980. godine.


MORAČA: Tačno je to, ali do pred samu Titovu smrt oni se nisu viđali, nisu komunicirali. Viđao sam se sa Titom sve vrijeme dok je on bio sa Jovankom. Što se tiče toga perioda, mogu da tvrdim da je Jovanka bila čestita žena, tolerantna ličnost, koja se nije miješala u političke razgovore iako je u njima aktivno učestvovala.

Recimo, ona je tu, a mi pričamo Titu o uspjehu ili neuspjehu nekog manevra u našoj armiji ili tome slično. Ona nekad ode, nekad dođe, ali se uopšte nismo plašili da Titu zbog njenog prisustva ne govorimo najdirektnije i najkonkretnije stvari.

Jer, ona je žena predsjednika, ona je, na koncu, naša partizanka.

Dakle, u periodu kada je Tito bio sa Jovankom, ništa se o njoj loše ne može reći. Međutim, šta se s njom desilo poslije svega, ne znam.

Samo znam da je Jovanka Broz, trenutno, najtragičnija ličnost u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Ona se sve te godine poslije razlaza sa Titom nalazi u nekoj vrsti kućnog pritvora.

Pa, zaboga, nju su maltretirali oko kuće gradeći je dvije godine. Gdje to ima da se tako postupa sa udovicom jednog predsjednika Republike?!

Ona se, naprosto, nigdje ne može kretati kao slobodan građanin. To su nečuvene stvari. Pa, ljudi moji, to je gore od Golog otoka. Valjda će takva izolacija definitivno jednoga dana prestati.


NEDJELJA: Kada?


MORAČA: Jovanka Broz je ličnost koja raspolaže brojnim informacijama. Kada bi ona javno progovorila, vjerovatno bi to naškodilo mnogim ljudima koji su i danas značajan faktor u političkom životu ne samo Srbije i Hrvatske nego i Jugoslavije.

Ljudi koji će sve to poslije ispitivati hladne glave, uvjeriće se u kakvim je uslovima živjela Jovanka Broz nakon razlaza sa Titom.


NEDJELJA: Čini se da niste potpuno odgovorili na postavljeno pitanje o ulozi četveročlane komisije u Jovankinom stradanju...


MORAČA: Precizan odgovor na ovo pitanje ne mogu dati iz prostog razloga jer ne znam toliko dovoljno koliko bi zadovoljilo znatiželju javnosti. Ali mogu ispričati jedan slučaj koji sam imao u mojoj BiH, sa tzv. četveročlanom komisijom, pa iz svega toga se mogu izvući određeni zaključci.

Kao general, narodni heroj i komandant krajiških jedinica, često sam išao u Krajinu. Jednom prilikom u funkciji komandanta Sarajevske armijske oblasti dođem u Bosansko Grahovo sa Đurom Pucarom.

I Grahovljani nas dvojicu pitaju da li znamo da u Bosanskom Grahovu od svih partizana niko do sada nije uspio da postane general. Odgovorio sam im da je to i moja, ali i greška Đure Pucara, jer trebalo je da vodimo računa o tome.

Drugom prilikom, takođe sa Đurom Pucarom, odem u Drvar, a Drvarčani nam odmah ponudiše da obiđemo tek adaptirani Muzej "25. maj". I odmah vidim da su sa kuće u kojoj je smješten Muzej skinuli spomen-ploču na kojoj je pisalo da je tu bio štab Petog krajiškog odreda, 1942.

Odmah ih pitam zbog čega je ta ploča skinuta i ko ju je skinuo.

Odgovore mi da su je skinuli drugovi iz neke komisije CK SKBiH, a ja im kažem:

"Ako tu ploču ne vratite, dovešću vam minere koji će vam raznijeti kuću".

I vratili su ploču. Nakon toga jednom prilikom Cvijetin Mijatović Majo mi veli:

"Milutine, mene drugovi u BiH zadužili da te pitam šta ti imaš protiv BiH".

"Nemam ništa" kažem.

"Da li si nešto ljut" - upita, a ja odgovorih: "Ljut jesam, ali to nije tako važno".

Neposredno poslije toga zove me predsjednik CK SKBiH Nikola Stojanović i kaže mi: "Nismo očekivali od tebe, druže Milutine, da nas javno kritikuješ na nekim mjestima".

Pitam ga: "A gdje sam vas to javno kritikovao"?

Tada mi Nikola pomenu Grahovo, gdje sam, navodno, kritikovao rukovodstvo BiH zbog toga što Grahovo nema generala. Potom mi pomene Titov Drvar i spomen-ploču koju su neki članovi komisije skinuli, pa mi još pomene mnoge razgovore čijih se sadržaja nisam više ni sjećao.

A ja ga gledam baš kao tele u šarena vrata, šta je to s tim Nikolom, pitam se. Otkud mu svi ti podaci, ko mu sve to dojavljuje. Uostalom, sve sam to izgovorio pred desetak ljudi. A oni meni pisali minuse.

Eto, takve su te komisije koje su vjerovatno i Jovanki Broz bilježile packe i minuse. Bilo gdje da se našla, i bilo šta da je izgovorila.


NEDJELJA: Da li se možda sjećate imena ljudi iz te Vaše tzv. četveročlane komisije?


MORAČA: Stojanović je sve te informacije dobijao sa terena, jer su nas komandante pratili iz Službe državne bezbjednosti. Oni su prisluškivali šta govorimo, kontrolisali nas kako razmišljamo.
To je žalosno, jer ja sam bio prisluškivan i u kući, ali i svi moji ratni drugovi, generali, komandanti.

Dobro, mnogi će reći, pa i bilo je logično da te prisluškuju jer ti si stanovao preko puta Tita. Dakle, naša tragedija jeste u tome što smo mi preuzeli metode NKVD. Naši kadrovi iz Službe bezbjednosti školovani su u SSSR-u, počevši od onog našeg čuvenog Ćeće Stefanovića pa do ostalih oficira Udbe koji su žarili i palili u toj službi.

Kamo puste sreće da ti naši ljudi nisu išli na školovanje u Moskvu.

Ljudi koji će sve to poslije ispitivati hladne glave, uvjeriće se u kakvim je uslovima živjela Jovanka Broz nakon razlaza sa Titom.


Razgovarao: Zoran O. Milanović, obrada: Yugopapir (Nedjelja, april 1990.)



3. deo: "Daj, Đuro, reci mu nekako da nismo Koreja da ga zasipaju cvećem" 




Podržite Yugopapir: FB TW Donate