Daj, Stari, sada ćeš biti kod Tita, nekako mu reci da to ne valja. Nije to za nas, brate. Ne priliče nam takve svetkovine, takve svečanosti. Zar ćemo našu ljubav prema Titu ojačati zasipajući ga cvijećem? Tito je dovoljno veliki i bez toga
O boračkim razmiricama, o Titu i Jovanki Broz, o njihovom razlazu, o Ljubičiću, Dolancu i Đoki Jovaniću, o Golom otoku, o Rankoviću i Ćeći Stefanoviću, o Jugoslaviji i njenom opstanku.
Njegova biografija dovoljan je povod za ovaj razgovor. Sledi treći, poslednji deo...
*****
NEDJELJA: Maločas ste pominjali
i Staneta Dolanca kao glavnog aktera Jovankinog stradanja. Postavlja
se jedno sasvim principijelno pitanje: kako je takva ličnost uopšte
mogla dugi niz godina da bude u samom partijskom vrhu zemlje i to tik
uz Tita?
MORAČA: Svako voli da ima
čovjeka koji mu podilazi. To je slabost manje-više svih ljudi. U
tom podilaženju, kako tvrde mnogi, Dolanc je bio maestralan, ali
mora se priznati, on je imao i neke organizacijske sposobnosti koje
su Titu odgovarale.
Neprijatno mi je sad iznositi njegov
prljavi veš u ovakvoj situaciji.
Ali, recimo, mnogi detalji iz
Dolančevog života mogu da odslikaju kakva je on ličnost bio.
Recimo, Dolanc je često išao u lov i znam da je jednom prilikom iza
sebe ostavio veliki račun koji nikada nije platio.
Direktor tog lovišta muku je mučio da
naplati račun, pa je predsjednik opštine tražio pare od privrede
da namiri ono što je Dolanc potrošio. Kao čovjek na visokom
položaju, on nije smio sebi dozvoliti takvo blamiranje.
Dolanc se, kako mnogi iz njegove
blizine tvrde, ponašao bahato, u državi je gledao ogromnu kasu iz
koje je mogao zahvatiti koliko hoće i koliko može. Ne bih želio da
neko kaže: lako ti je sada govoriti o Dolancu kad je on otišao u
penziju.
Mi smo njega zapamtili upravo po takvim
stvarima. Veliko je pitanje šta je još sve uradio, a što javnost
nikada neće saznati.
 |
| Milutin Morača uručuje odlikovanja borcima u Iloku '45. (foto: znaci.net) |
NEDJELJA: Ako se Titu zbog
starosti mogu oprostiti "svi grijesi" koje je počinio
zadnjih desetak godina života, mnogi njegovi kritičari nikako mu ne
mogu oprostiti, između ostalog, ni Goli otok, gdje su se, kako
pogotovo u posljednje vrijeme saznajemo, dešavala nečuvena
zvjerstva.
MORAČA: Goli otok je velika
mrlja u istoriji našeg komunističkog pokreta. Ona se ničim i
nikako ne može sprati. Mislim da je Goli otok tipična imitacija
ruskih koncentracionih logora. Po onoj narodnoj - gori poturica od
Turčina.
Eto, tako su i naši kadrovi koji su se
školovali u Rusiji postali gori od svojih surovih učitelja. To je
tragedija jedne službe. Ona je ukaljala svoj ugled.
Niko ne može opravdati Goli otok. Sada
svi koji pričaju da nisu znali za Goli otok, najblaže rečeno, ne
govore istinu. Slušam neko veče Tempa kako kaže: "Nisam znao
za Goli otok". Pitam se kako, pobogu brate, nisi znao za Goli
otok. Pa ja sam znao za Goli otok.
NEDJELJA: Znači, znali ste i za
sva mučenja?
MORAČA: Ama nisam znao za te
surove metode, pobogu brate. Svaka država ima pravo da kažnjava
ljude koji su protiv poretka.
NEDJELJA: Neko je, ipak, morao
znati za sve te surove metode?
MORAČA: Tačno je da je neko
morao znati. Ali ovdje se postavlja jedno sasvim opravdano pitanje:
da li je to naše vrhovno rukovodstvo imalo toliko povjerenja u našu
Udbu, ili u našu tajnu policiju koja je rukovodila hapšenjima i
organizacijom Golog otoka. To ne mogu da znam.
Potpuno sam uvjeren da je Ćećo
Stefanović to znao. On je bio Rankovićev zamjenik.
NEDJELJA: Da li je moguće da je
Rankovićev zamjenik znao za metode mučenja na Golom otoku, a da sam
Ranković o tome nije imao pojma?
MORAČA: Evo šta ja mislim.
Ćeća Stefanović bio je učenik NKVD i pretpostavljam da je on bio
inspirator svih tih surovih metoda. A kad je riječ o Rankoviću, i
ako nije znao za takve metode, trebalo je da se zainteresira. Trebalo
je da ode na Goli otok i spriječi to.
Ja sam kao komandant, pobogu brate,
išao u sve te garnizone da vidim kako vojska živi i radi. Prvo sam
obilazio kuhinju, sav sanitetski dio da vidim da li tu ima ikakvog
izvora zaraze.
NEDJELJA: Ipak, nakon prvih
godina mučenja, svjedoci tvrde da je Ranković obišao Goli otok.
MORAČA: O tome sam nedavno
čitao. Drugarica koja je bila na Golom otoku tvrdi da je nakon
Rankovićeve posjete situacija znatno ublažena. Kaže da su ukinute
torture i mučenja. Zato mislim da je Ranković ili bilo ko drugi iz
najvišeg rukovodstva Partije smatrao da svako u Službi bezbjednosti
obavlja svoj posao kako treba.
Otuda vjerovatno i takve malverzacije.
Jer, potpuno sam siguran da se danas tebi niko ne miješa u posao
koji radiš, tako se vjerovatno ni ljudima koji su bili zaduženi za
Goli otok niko nije miješao u njihov posao, pretpostavljajući da
oni taj posao valjano obavljaju.
NEDJELJA: Je li Vam poznato da
li se Tito kasnije ikad vraćao na temu Golog otoka i kako su ga
doimala sva ta zvjerstva koja su tamo činjena?
MORAČA: Nije mi to poznato, ali
znam da smo mi Titu govorili stvari koje su mu bile jako neprijatne.
Tada bi obično bivao veoma ozbiljan, rekao bih, pokatkad i u grču.
Sjećam se, jednom prilikom, Tito je
održao dobar govor u Bugojnu, u kojem je kazao, između ostalog, i
to da se svako može izjašnjavati onako kako hoće i želi.
"Ako neko misli da treba da se
izjasni kao Bosanac, neka se izjasni kao Bosanac, ako se osjeća
Hercegovcem, neka se izjašnjava kao Hercegovac".
Baš je tako govorio.
Tada sam Titu rekao: "E, druže
Tito, taj Vaš govor u Bugojnu nijedne novine nisu štampale."
A da su taj govor štampali, i da je
Jugoslavija bila upoznata sa tim govorom, sigurno bi ljudi bili
ohrabreni prilikom popisa stanovništva da se izjašnjavaju kao
Jugosloveni, kao Bosanci itd.
Ne bi se natezali oko toga ko je Srbin,
ko je Hrvat itd.
Znači, Titu se ipak moglo ponešto
reći. Mnogi drugi su se bojali, pa su sve prešutkivali. Poslije bi
ispalo da je Tito neki strašan čovjek.
Govorili su mu da je sve dobro, tako su
mu vjerovatno govorili i za Goli otok i zato je sve ispalo kako je
ispalo.
NEDJELJA: Zbog čega su se ljudi
plašili, i to oni iz njegove neposredne blizine, da Titu saopšte
istinu ili, ne daj bože, da ga zbog nekog njegovog pogrešnog poteza
iskritikuju?
MORAČA: Veoma je teško
govoriti o čovjeku kojeg više nema. Ali ono što je sigurno, jeste
da je Tito oko sebe imao poltrone. Mislim da se svakom čovjeku koji
dugo drži vlast poltroni naprosto nameću. Oni ga sa svih strana
opkoljavaju, probijaju se do njega, provlače se pod njegov skut.
U dugogodišnjoj vladavini, Tito je
neminovno morao oko sebe okupiti takve ljude.
Ne znam da li se sjećaš njegove
posjete Koreji 1977. godine. Gledali smo sve prenose tog
veličanstvenog dočeka i čudom se čudili kako korejski predsjednik
i korejski narod mogu Tita dočekati veličanstvenije od nas samih.
Tim srdačnim dočekom Titu se htjelo
pokazati kako je Koreja napredna zemlja. A ona je, zapravo, bila
čemerna kao i mi.
Poslije te posjete, Dolanc i njegovi
ljudi primijenili su isti princip Titovog dočeka u Jugoslaviji kao
ovi u Koreji, pa su čitave ulice u gradu bile okićene, posute
cvijećem, radnici izašli iz tvornica, učenici iz škola...
Čak je i to bilo malo. Njegov put
preko Livna i Kupresa, pa do Splita, bio je zasut cvijećem. Jer, ako
mogu oni u Koreji, zašto ne bismo mogli i mi!
Onda je došla ona proslava na Neretvi
1978. godine kada sam rekao Đuri Pucaru, jer smo bili dobri drugovi:
"Daj, Stari, sada ćeš biti kod
Tita, nekako mu reci da to ne valja. Nije to za nas, brate. Ne
priliče nam takve svetkovine, takve svečanosti. Zar ćemo našu
ljubav prema Titu ojačati zasipajući ga cvijećem? Tito je dovoljno
veliki i bez toga."
A Đuro Pucar Stari razmišlja o svemu
tome, pa mi kaže:
"Teško je sve to Titu reći. On
je autoritet."
Zaćutao je i kao da je želio dodati:
"Ja se to ne usuđujem kazati."
I doista mu ništa nije rekao.
Suština demokratije jeste u tome da
možeš svakome reći ono što želiš, i obrnuto.
Ali za takvu demokratiju potrebno je
mnogo vremena, prije svega mislim da je to kulturni čin do kojeg mi
još nismo u stanju dosegnuti.
Demokratija nije da napadaš čovjeka
bez razloga i da mu naturaš svoju volju, ono što sadašnje stranke
u Jugoslaviji, ili bar dobar dio njih, pokušavaju da učine.
Demokratija pretpostavlja civilizovani
odnos čovjeka prema čovjeku, kulturan odnos. Mislim da mi nismo
dorasli takvom dijalogu među ljudima. Ovaj stranački sistem će nam
pomoći da idemo ka tome, odbacujući, svakako, ove reakcionarne
elemente.
NEDJELJA: Koliko su borci
Jugoslavije doprinijeli ovakvom stanju u zemlji?
MORAČA: Mnogo, veoma mnogo.
Borci su veoma odgovorni za ovakvo stanje i tu ih ništa ne može
opravdati. Ali, nisu samo oni siromasi krivi tome. Pa zar Savez
komunista Jugoslavije nije vodeća snaga u tom raskolu?
Sve je poteklo od republičkih i
pokrajinskih Saveza komunista, od njihovih rukovodstava. Ali šta se
desilo. Svi naši borci koji su bili vrlo čestiti ljudi, koji su
bili spremni poginuti za ovu zemlju, vremenom su se priklanjali
svojim republičkim rukovodstvima.
I sad pokušavamo da kažemo našoj
djeci da se mi nismo borili samo za Hrvatsku, Srbiju, Bosnu, mi smo
se borili za Jugoslaviju.
Da smo u to vrijeme razmišljali na
način kako to danas čine neki borci, kako bih ja sa svojom Petom
krajiškom iz Bosne išao da oslobađam Beograd ili tamo neku
Kuršumliju!?
Ima, nažalost, boraca koji su
zastranili, pa u svoje republičko rukovodstvo gledaju kao u neku
svetinju. I zato ovo malo boraca koji istinski žive za Jugoslaviju
pokušavaju danas da stišaju euforiju da bar postignemo jedinstvo
oko onih suštinskih pitanja o našoj zemlji.
NEDJELJA: Koliko nam je poznato,
Vi niste učestvovali ni na jednom protestnom skupu boraca iz Bosne
koji žive u Beogradu, a koji su davali podršku određenim
republičkim rukovodstvima?
MORAČA: To je tačno. Dolazili
su oni meni i govorili: Pa, brate Milutine, gdje si ti? A ja im
kažem: Gdje bih trebalo da budem? Ja sam u Jugoslaviji i ne
interesuje me nikakva podrška ni bosanskom, ni srpskom, ni hrvatskom
rukovodstvu. Nisam se borio za republičke interese, niti me to
interesuje.
Neka me zbog toga proganjaju i iz
Sarajeva, i iz Beograda. A kakva su vremena, čovjek se mora svići
na proganjanja raznih vrsta.
Da budem iskren, ako se proganjanja
nisam plašio prije i za vrijeme rata, neću se bogami plašiti ni
danas.
Razgovarao: Zoran O. Milanović, obrada: Yugopapir (Nedjelja, april 1990.)
 |
| (1/3): O raspadu Jugoslavije, Titovom luksuzu, Jovanki |
