General Milutin Morača (3/3): "Daj, Đuro, reci nekako Titu da nismo Koreja da ga zasipaju cvećem"




Daj, Stari, sada ćeš biti kod Tita, nekako mu reci da to ne valja. Nije to za nas, brate. Ne priliče nam takve svetkovine, takve svečanosti. Zar ćemo našu ljubav prema Titu ojačati zasipajući ga cvijećem? Tito je dovoljno veliki i bez toga

April 1990: Sa generalom Milutinom Moračom, članom KPJ od 1936. godine, organizatorom prvih ustaničkih akcija 27. jula 1941, komandantom Pete krajiške udarne divizije, načelnikom štaba Prve armije na sremskom frontu, komandantom sjeverne grupe divizija Narodnooslobodilačke vojske koja je izvršila proboj sremskog fronta, predratnim pravnikom i narodnim herojem, razgovarali smo u Dolini heroja na Tjentištu o napadima na SFRJ:

O boračkim razmiricama, o Titu i Jovanki Broz, o njihovom razlazu, o Ljubičiću, Dolancu i Đoki Jovaniću, o Golom otoku, o Rankoviću i Ćeći Stefanoviću, o Jugoslaviji i njenom opstanku.

Njegova biografija dovoljan je povod za ovaj razgovor. Sledi treći, poslednji deo...



*****




NEDJELJA: Maločas ste pominjali i Staneta Dolanca kao glavnog aktera Jovankinog stradanja. Postavlja se jedno sasvim principijelno pitanje: kako je takva ličnost uopšte mogla dugi niz godina da bude u samom partijskom vrhu zemlje i to tik uz Tita?


MORAČA: Svako voli da ima čovjeka koji mu podilazi. To je slabost manje-više svih ljudi. U tom podilaženju, kako tvrde mnogi, Dolanc je bio maestralan, ali mora se priznati, on je imao i neke organizacijske sposobnosti koje su Titu odgovarale.

Neprijatno mi je sad iznositi njegov prljavi veš u ovakvoj situaciji.

Ali, recimo, mnogi detalji iz Dolančevog života mogu da odslikaju kakva je on ličnost bio. Recimo, Dolanc je često išao u lov i znam da je jednom prilikom iza sebe ostavio veliki račun koji nikada nije platio.

Direktor tog lovišta muku je mučio da naplati račun, pa je predsjednik opštine tražio pare od privrede da namiri ono što je Dolanc potrošio. Kao čovjek na visokom položaju, on nije smio sebi dozvoliti takvo blamiranje.

Dolanc se, kako mnogi iz njegove blizine tvrde, ponašao bahato, u državi je gledao ogromnu kasu iz koje je mogao zahvatiti koliko hoće i koliko može. Ne bih želio da neko kaže: lako ti je sada govoriti o Dolancu kad je on otišao u penziju.

Mi smo njega zapamtili upravo po takvim stvarima. Veliko je pitanje šta je još sve uradio, a što javnost nikada neće saznati.

Milutin Morača uručuje odlikovanja borcima u Iloku '45.
(foto: znaci.net)

NEDJELJA: Ako se Titu zbog starosti mogu oprostiti "svi grijesi" koje je počinio zadnjih desetak godina života, mnogi njegovi kritičari nikako mu ne mogu oprostiti, između ostalog, ni Goli otok, gdje su se, kako pogotovo u posljednje vrijeme saznajemo, dešavala nečuvena zvjerstva.


MORAČA: Goli otok je velika mrlja u istoriji našeg komunističkog pokreta. Ona se ničim i nikako ne može sprati. Mislim da je Goli otok tipična imitacija ruskih koncentracionih logora. Po onoj narodnoj - gori poturica od Turčina.

Eto, tako su i naši kadrovi koji su se školovali u Rusiji postali gori od svojih surovih učitelja. To je tragedija jedne službe. Ona je ukaljala svoj ugled.

Niko ne može opravdati Goli otok. Sada svi koji pričaju da nisu znali za Goli otok, najblaže rečeno, ne govore istinu. Slušam neko veče Tempa kako kaže: "Nisam znao za Goli otok". Pitam se kako, pobogu brate, nisi znao za Goli otok. Pa ja sam znao za Goli otok.


NEDJELJA: Znači, znali ste i za sva mučenja?


MORAČA: Ama nisam znao za te surove metode, pobogu brate. Svaka država ima pravo da kažnjava ljude koji su protiv poretka.


NEDJELJA: Neko je, ipak, morao znati za sve te surove metode?


MORAČA: Tačno je da je neko morao znati. Ali ovdje se postavlja jedno sasvim opravdano pitanje: da li je to naše vrhovno rukovodstvo imalo toliko povjerenja u našu Udbu, ili u našu tajnu policiju koja je rukovodila hapšenjima i organizacijom Golog otoka. To ne mogu da znam.

Potpuno sam uvjeren da je Ćećo Stefanović to znao. On je bio Rankovićev zamjenik.


NEDJELJA: Da li je moguće da je Rankovićev zamjenik znao za metode mučenja na Golom otoku, a da sam Ranković o tome nije imao pojma?


MORAČA: Evo šta ja mislim. Ćeća Stefanović bio je učenik NKVD i pretpostavljam da je on bio inspirator svih tih surovih metoda. A kad je riječ o Rankoviću, i ako nije znao za takve metode, trebalo je da se zainteresira. Trebalo je da ode na Goli otok i spriječi to.

Ja sam kao komandant, pobogu brate, išao u sve te garnizone da vidim kako vojska živi i radi. Prvo sam obilazio kuhinju, sav sanitetski dio da vidim da li tu ima ikakvog izvora zaraze.


NEDJELJA: Ipak, nakon prvih godina mučenja, svjedoci tvrde da je Ranković obišao Goli otok.


MORAČA: O tome sam nedavno čitao. Drugarica koja je bila na Golom otoku tvrdi da je nakon Rankovićeve posjete situacija znatno ublažena. Kaže da su ukinute torture i mučenja. Zato mislim da je Ranković ili bilo ko drugi iz najvišeg rukovodstva Partije smatrao da svako u Službi bezbjednosti obavlja svoj posao kako treba.

Otuda vjerovatno i takve malverzacije. Jer, potpuno sam siguran da se danas tebi niko ne miješa u posao koji radiš, tako se vjerovatno ni ljudima koji su bili zaduženi za Goli otok niko nije miješao u njihov posao, pretpostavljajući da oni taj posao valjano obavljaju.


NEDJELJA: Je li Vam poznato da li se Tito kasnije ikad vraćao na temu Golog otoka i kako su ga doimala sva ta zvjerstva koja su tamo činjena?


MORAČA: Nije mi to poznato, ali znam da smo mi Titu govorili stvari koje su mu bile jako neprijatne. Tada bi obično bivao veoma ozbiljan, rekao bih, pokatkad i u grču.

Sjećam se, jednom prilikom, Tito je održao dobar govor u Bugojnu, u kojem je kazao, između ostalog, i to da se svako može izjašnjavati onako kako hoće i želi.

"Ako neko misli da treba da se izjasni kao Bosanac, neka se izjasni kao Bosanac, ako se osjeća Hercegovcem, neka se izjašnjava kao Hercegovac".

Baš je tako govorio.

Tada sam Titu rekao: "E, druže Tito, taj Vaš govor u Bugojnu nijedne novine nisu štampale."

A da su taj govor štampali, i da je Jugoslavija bila upoznata sa tim govorom, sigurno bi ljudi bili ohrabreni prilikom popisa stanovništva da se izjašnjavaju kao Jugosloveni, kao Bosanci itd.

Ne bi se natezali oko toga ko je Srbin, ko je Hrvat itd.

Znači, Titu se ipak moglo ponešto reći. Mnogi drugi su se bojali, pa su sve prešutkivali. Poslije bi ispalo da je Tito neki strašan čovjek.

Govorili su mu da je sve dobro, tako su mu vjerovatno govorili i za Goli otok i zato je sve ispalo kako je ispalo.


NEDJELJA: Zbog čega su se ljudi plašili, i to oni iz njegove neposredne blizine, da Titu saopšte istinu ili, ne daj bože, da ga zbog nekog njegovog pogrešnog poteza iskritikuju?


MORAČA: Veoma je teško govoriti o čovjeku kojeg više nema. Ali ono što je sigurno, jeste da je Tito oko sebe imao poltrone. Mislim da se svakom čovjeku koji dugo drži vlast poltroni naprosto nameću. Oni ga sa svih strana opkoljavaju, probijaju se do njega, provlače se pod njegov skut.

U dugogodišnjoj vladavini, Tito je neminovno morao oko sebe okupiti takve ljude.

Ne znam da li se sjećaš njegove posjete Koreji 1977. godine. Gledali smo sve prenose tog veličanstvenog dočeka i čudom se čudili kako korejski predsjednik i korejski narod mogu Tita dočekati veličanstvenije od nas samih.

Tim srdačnim dočekom Titu se htjelo pokazati kako je Koreja napredna zemlja. A ona je, zapravo, bila čemerna kao i mi.

Poslije te posjete, Dolanc i njegovi ljudi primijenili su isti princip Titovog dočeka u Jugoslaviji kao ovi u Koreji, pa su čitave ulice u gradu bile okićene, posute cvijećem, radnici izašli iz tvornica, učenici iz škola...

Čak je i to bilo malo. Njegov put preko Livna i Kupresa, pa do Splita, bio je zasut cvijećem. Jer, ako mogu oni u Koreji, zašto ne bismo mogli i mi!

Onda je došla ona proslava na Neretvi 1978. godine kada sam rekao Đuri Pucaru, jer smo bili dobri drugovi:

"Daj, Stari, sada ćeš biti kod Tita, nekako mu reci da to ne valja. Nije to za nas, brate. Ne priliče nam takve svetkovine, takve svečanosti. Zar ćemo našu ljubav prema Titu ojačati zasipajući ga cvijećem? Tito je dovoljno veliki i bez toga."

A Đuro Pucar Stari razmišlja o svemu tome, pa mi kaže:

"Teško je sve to Titu reći. On je autoritet."

Zaćutao je i kao da je želio dodati: "Ja se to ne usuđujem kazati."

I doista mu ništa nije rekao.

Suština demokratije jeste u tome da možeš svakome reći ono što želiš, i obrnuto.

Ali za takvu demokratiju potrebno je mnogo vremena, prije svega mislim da je to kulturni čin do kojeg mi još nismo u stanju dosegnuti.

Demokratija nije da napadaš čovjeka bez razloga i da mu naturaš svoju volju, ono što sadašnje stranke u Jugoslaviji, ili bar dobar dio njih, pokušavaju da učine.

Demokratija pretpostavlja civilizovani odnos čovjeka prema čovjeku, kulturan odnos. Mislim da mi nismo dorasli takvom dijalogu među ljudima. Ovaj stranački sistem će nam pomoći da idemo ka tome, odbacujući, svakako, ove reakcionarne elemente.


NEDJELJA: Koliko su borci Jugoslavije doprinijeli ovakvom stanju u zemlji?


MORAČA: Mnogo, veoma mnogo. Borci su veoma odgovorni za ovakvo stanje i tu ih ništa ne može opravdati. Ali, nisu samo oni siromasi krivi tome. Pa zar Savez komunista Jugoslavije nije vodeća snaga u tom raskolu?

Sve je poteklo od republičkih i pokrajinskih Saveza komunista, od njihovih rukovodstava. Ali šta se desilo. Svi naši borci koji su bili vrlo čestiti ljudi, koji su bili spremni poginuti za ovu zemlju, vremenom su se priklanjali svojim republičkim rukovodstvima.

I sad pokušavamo da kažemo našoj djeci da se mi nismo borili samo za Hrvatsku, Srbiju, Bosnu, mi smo se borili za Jugoslaviju.

Da smo u to vrijeme razmišljali na način kako to danas čine neki borci, kako bih ja sa svojom Petom krajiškom iz Bosne išao da oslobađam Beograd ili tamo neku Kuršumliju!?

Ima, nažalost, boraca koji su zastranili, pa u svoje republičko rukovodstvo gledaju kao u neku svetinju. I zato ovo malo boraca koji istinski žive za Jugoslaviju pokušavaju danas da stišaju euforiju da bar postignemo jedinstvo oko onih suštinskih pitanja o našoj zemlji.


NEDJELJA: Koliko nam je poznato, Vi niste učestvovali ni na jednom protestnom skupu boraca iz Bosne koji žive u Beogradu, a koji su davali podršku određenim republičkim rukovodstvima?


MORAČA: To je tačno. Dolazili su oni meni i govorili: Pa, brate Milutine, gdje si ti? A ja im kažem: Gdje bih trebalo da budem? Ja sam u Jugoslaviji i ne interesuje me nikakva podrška ni bosanskom, ni srpskom, ni hrvatskom rukovodstvu. Nisam se borio za republičke interese, niti me to interesuje.

Neka me zbog toga proganjaju i iz Sarajeva, i iz Beograda. A kakva su vremena, čovjek se mora svići na proganjanja raznih vrsta.

Da budem iskren, ako se proganjanja nisam plašio prije i za vrijeme rata, neću se bogami plašiti ni danas.


Razgovarao: Zoran O. Milanović, obrada: Yugopapir (Nedjelja, april 1990.)


(1/3): O raspadu Jugoslavije, Titovom luksuzu, Jovanki

Podržite Yugopapir: FB TW Donate