Nije, dakle, sporno da se sudi ratnome zločincu, kao ni to da ga treba stići zaslužena kazna. Glavni je zadatak medija da prikaže "blizinu" i stalnu mogućnost postojanja "Artukovića" u svakom vremenu, to jest i danas, i sutra, da, rekli bismo, iskoristi mehanizam filmova strave, kad se gledalac, nakon što je bio u kinu, počne bojati i u vlastitome stanu
Izvještavajući o suđenju ratnom
zločincu Andriji Artukoviću, televizija je, kao najutjecajniji
medij, u prvi plan stavila objektivnost, korektnost, legitimnost i
meritornost suda. No, elektronski zapis nije trajan, pa se poruke za
budućnost bilježe na - filmskoj vrpci...
*****
Središnji dio dosadašnjeg toka
rasprave. Optuženi pita je li njegov sin prisutan ("Hoću znati je
li on ovdje?), može li ga vidjeti ("Može li se dići sa sjedišta?"; "Može li mi prići?").
Predsjednik sudskog vijeća dopustio je
Radoslavu Artukoviću da priđe optuženičkoj klupi i primakne se
ocu, ne bliže od metra (dužna mjera osiguranja
optuženog), a da optuženi kaže kada ugleda sina...
Optuženi
poslije toga, potresen, prepoznaje sina i javlja to predsjedniku
vijeća, koji je poslije toga prekorio zastupnike obrane što su
stvorili u sudnici "potpuno nepotrebnu scenu"...
Nakon pauze,
liječnici sudski vještaci naglašavaju da je emocionalna reakcija
optuženog koju su zamijetili svi u sudskoj dvorani ocijenjena kao
normalna reakcija oca koji se trenutno nalazi u specifičnim
uvjetima, kojih je svjestan, te koji sa sinom nije kontaktirao
posljednjih mjeseci...
Činjenica da se pri tom rasplakao, s obzirom
na osjećajnu vezanost za sina, a i njegovu biološku dob, nema,
konstatirano je, posebnog značenja...
Tako su, otprilike,
pisale novine.
Koliko riječi, i truda, da bi
novinar-izvjestitelj dočarao, primjerice, atmosferu susreta optuženog
ratnog zločinca Andrije Artukovića sa sinom Radoslavom, petog dana
glavne rasprave, u petak, 18. travnja, u sudskoj dvorani Okružnog
suda u Zagrebu.
Televizija, zahvaljujući
"samodovoljnoj" autentičnoj i sugestivnoj snazi svoje
"slikovnosti", nema tih problema.
O svemu tome, slika
govori sama.
No, s druge strane, uvijek je najteže
prikazati upravo ono što je posve jasno, dočarati, vjerno predočiti - najočitije stvari. U tome, uostalom, i jest sva umjetnost "medija".
Osim toga, TV nema mogućnost da se - jer svoju vizuelnu autentičnost
ipak mora "poduprijeti" tekstom - raspiše na nekoliko
"kartica" - čitav TV-dnevnik traje 25 minuta, i standardi
dozvoljavaju da se Artukovićevu suđenju posvete tek dvije-tri
minute.
Tek, ili čak? Je li to puno, ili malo? Je li TV pogodila pravu mjeru?
Odgovornost medija
Ako je sve, a jest, u vezi sa suđenjem
(prema međunarodnome pravu: ratnome zločincu) Andriji Artukoviću,
historijski, pravno i, napose, politički jasno, onda se, naime, kao glavni problem nameće zapravo onaj medijski.
Jer, medij je taj koji, prateći
odnosno bilježeći svjetski događaj, u konkretnome slučaju, ima
najveću odgovornost, veću od sudačke, porotničke, odvjetničke.
Svjetsku!
Nije, dakle, sporno da se sudi ratnome
zločincu, kao ni to da ga treba stići zaslužena kazna.
Glavni je
zadatak medija da prikaže "blizinu" i stalnu mogućnost
postojanja "Artukovića" u svakom vremenu, to jest i danas,
i sutra, da, rekli bismo, iskoristi mehanizam filmova strave, kad se
gledalac, nakon što je bio u kinu, počne bojati i u vlastitome
stanu.
Masovna identifikacija i sugestivnost
medijski je, naime, "podobna" samo na razini zločina
protiv osnovnih humanih vrednota. Jer, suđenje ratnom zločincu
Andriji Artukoviću nikako nije - što je valjda ipak svima jasno - suđenje koje treba da dokaže samo njegovu
odgovornost za svega četiri inkriminacije zbog kojih je stjecajem
zakonsko-pravnih okolnosti, izručen zemlji u kojoj je počinio
zločine, nego kako je to, uostalom, istaknuto i u dispozitivu
optužnice
"ima svoj aktualan i izvanredan značaj kao svijest i savjest pravde, i opomena ljudima i čovječanstvu za zločine koji se ne smiju zaboraviti, za koje se mora odgovarati, za zločine stare, za zločine danas, za sve moguće zločine protiv nasilja, protiv mira, protiv nečovječnih i zločinačkih postupaka nad ljudima i narodima".
Ta dimenzija, da se TV oslonila samo na
(premda svakodnevno) izvještavanje iz sudnice u TV-dnevniku, nikako,
dakako, ne bi mogla biti pogođena.
Zato je TV, primjerice, odmah sutradan po izručenju Artukovića, emitirala polusatnu emisiju o
Artukoviću kao ratnom zločincu, o njegovoj ulozi i djelovanju u
tzv. NDH, a kasnije, u popodnevnom terminu (u 18.15 sati, dakle uoči
izvještavanja sa suđenja) i tri polusatne emisije pod naslovom "Ustaše - ideologija i zločin".
Nadalje, postavlja se pitanje je li
ispunjen onaj esencijalni zahtjev TV-medija da suđenje bude -
uključujući svoju dramaturgiju, "iznenađenja",
"preobrate"... - samostalna cjelina, a ne puko prenošenje
pravne ili procesualne procedure, da naglasak bude na ličnosti
samoj, a ne na onome što ona zapravo predstavlja, to jest - da li je
gledaocu dovoljno "objašnjena" svakodnevica u kojoj se
dešavalo sve ono što je kontekst inkriminacija za koje se sudi
Andriji Artukoviću?
Njega, dakako (gledaoca - op. a.), zanimaju sve
one okolne finese, "lične" priče svjedoka pune "nevažnih"
detalja, bez frazeologije i suvišnog političkog osuđivanja, a to
posebno važi, razumije se, za krunske svjedoke.
Legitimnost i meritornost
Je li TV i u tome smislu imala svoj
medijski "pogodak"?
Praveći svoj program praćenja
suđenja, TV je u prvi plan, logično, stavila objektivnost i
korektnost, legitimnost suda i meritornost njegovih odluka, a u
stranu upuštanje u komentare ili pretenziju da slika ličnost, jer
dnevno informiranje nije film, nego ono što mu samo ime kaže.
Izvukla je, ipak umjesto nizanja npr. suvišnih brojki, ili
nabrajanja, što, po prirodi stvari, nema sugestivnost (ni na TV, ni
u štampi) - neke važne detalje, npr. tonske inserte svjedoka,
vodeći računa da ipak, unatoč zadatku "pukog"
izvještavanja u ograničenom vremenu, dođe do izražaja sva širina
optužnice i težina Artukovićevih i ustaških zločina.
Treba imati na umu da Zagrebačka TV
nije imala mnogo vremena da se pripremi za taj komplicirani i
delikatni posao.
I za nju je Artukovićeva ekstradicija
bila iznenađenje.
Dobivši jedina (džentlemenskim dogovorom među
jugoslavenskim radio-televizijama, kako bi se suđenje moglo odvijati
što bešumnije i nesmetanije) pravo ulaska u sudnicu (inače, odluku
da suđenje bude javno, odnosno da se može snimati, donio je, u
skladu s našim zakonskim propisima, Vrhovni sud) - Zagrebačka TV
dobila je i veliku odgovornost.
Za praćenje suđenja
prijavilo se, primjerice, šest inozemnih TV-ekipa, i još jedanput
toliko TV-novinara koji su koristili njezine tehničke usluge.
Ili,
materijal o dolasku Artukovića u Zagreb, istoga dana ponuđen
Euroviziji (uz sliku daje se i popratni teleks-tekst, uz međunarodni
originalni ton, što svaka agencija, dakako, koristi prema vlastitom
nahođenju), uzelo je 28 stranih zemalja (u nekima je, koje Dnevnik
emitiraju u ranijem terminu, viđen i prije nego na našoj TV),
zajedno s portretom ratnog zločinca Andrije Artukovića.
Eurovizija
je, nadalje, preuzela i snimke načinjene u toku istražnog postupka,
čime je RTV Zagreb -pokazavši da Artuković hoda, govori, da,
štoviše, vrlo lukavo i spretno sriče svoje iskaze - već tada
udarila packu nedobronamjernima koji su tvrdili da je Jugoslaviji
izručen bolestan, dementan starac, nesposoban da sudjeluje u sudskom
procesu.
No, treba reći da je Zagrebačkoj televiziji, uz snimanje za dnevne potrebe
jugoslavenske i svjetske javnosti (JRT i Euroviziju) povjeren još
jedan zadatak: interno snimanje cjelokupnog procesa (Radio Zagrebu
povjereno je tonsko snimanje i ozvučenje dvorane), koji novinari
prate u tzv. B-dvorani, a koje služi - ili bolje reći: koje će tek
poslužiti - i u dokumentarističke svrhe.
Film za budućnost
U ime onih najznatiželjnijih, iznesimo
i podatak da je snimanje elektronsko, ali budući da elektronske
vrpce s vremenom ipak "apšisaju", to jest izgube na
kvaliteti, u sudnicu je odobren ulazak i jednoj filmskoj kameri.
Suđenje prati i Lordan Zafranović sa svojom ekipom, kako bi
Artukovićevu obranu, potresne izjave svjedoka i cijeli niz već
skupljenih dokumentarnih zapisa ukomponirao u dokumentarni film
Civitas dei, a u sudnici su, prvoga dana, bile čak i goleme, stare,
šumeće kamere Filmskih novosti.
Ta filmska kamera snima, reklo bi
se u najkraćem - za budućnost. Za buduće generacije.
Ako ste ovih dana, dok traje suđenje
Artukoviću, prolazili pored zgrade Okružnog suda, mogli ste
zapaziti kod samog ulaza u zgradu reportažna kola. Tamo je zapravo
formirana cijela "mala televizija", neovisan, zatvoren
TV-krug, što ga ispunjavaju kamere, magnetoskopi, monitori, veze,
kablovi, rasvjeta, povjeren ekipi od tridesetak ljudi.
O sudbini
dragocjenog materijala još se ne odlučuje, zasad se samo neprekidno
snima i snima, još se ni "filmovi" ne razvijaju - možda će
se napraviti film, možda dokumentaristička emisija o cjelokupnom
toku procesa, možda i jedno i drugo, nešto treće...
O tome će RTV
Zagreb donijeti odluku kad proces završi, kad bude imala cjelinu. A
onda će se ispraviti i svi eventualni propusti ili "medijske
pogreške", izvući, primjerice, "deblja" paralela s
nekim drugim, sličnim zločinima, čvršće naglasiti prava pouka i
poruka suđenja ratnom zločincu Andriji Artukoviću.
Napisala: Zorica Nikolić, obrada: Yugopapir (Studio, V 1986.)