Pages

Andrija Artuković na suđenju '86: Ratni zločinac se rasplakao videvši u sudnici svog sina Radoslava




Nije, dakle, sporno da se sudi ratnome zločincu, kao ni to da ga treba stići zaslužena kazna. Glavni je zadatak medija da prikaže "blizinu" i stalnu mogućnost postojanja "Artukovića" u svakom vremenu, to jest i danas, i sutra, da, rekli bismo, iskoristi mehanizam filmova strave, kad se gledalac, nakon što je bio u kinu, počne bojati i u vlastitome stanu


Izvještavajući o suđenju ratnom zločincu Andriji Artukoviću, televizija je, kao najutjecajniji medij, u prvi plan stavila objektivnost, korektnost, legitimnost i meritornost suda. No, elektronski zapis nije trajan, pa se poruke za budućnost bilježe na - filmskoj vrpci...


*****



Središnji dio dosadašnjeg toka rasprave. Optuženi pita je li njegov sin prisutan ("Hoću znati je li on ovdje?), može li ga vidjeti ("Može li se dići sa sjedišta?"; "Može li mi prići?"). 

Predsjednik sudskog vijeća dopustio je Radoslavu Artukoviću da priđe optuženičkoj klupi i primakne se ocu, ne bliže od metra (dužna mjera osiguranja optuženog), a da optuženi kaže kada ugleda sina...

Optuženi poslije toga, potresen, prepoznaje sina i javlja to predsjedniku vijeća, koji je poslije toga prekorio zastupnike obrane što su stvorili u sudnici "potpuno nepotrebnu scenu"... 

Nakon pauze, liječnici sudski vještaci naglašavaju da je emocionalna reakcija optuženog koju su zamijetili svi u sudskoj dvorani ocijenjena kao normalna reakcija oca koji se trenutno nalazi u specifičnim uvjetima, kojih je svjestan, te koji sa sinom nije kontaktirao posljednjih mjeseci... 

Činjenica da se pri tom rasplakao, s obzirom na osjećajnu vezanost za sina, a i njegovu biološku dob, nema, konstatirano je, posebnog značenja...

Tako su, otprilike, pisale novine.

Koliko riječi, i truda, da bi novinar-izvjestitelj dočarao, primjerice, atmosferu susreta optuženog ratnog zločinca Andrije Artukovića sa sinom Radoslavom, petog dana glavne rasprave, u petak, 18. travnja, u sudskoj dvorani Okružnog suda u Zagrebu.

Televizija, zahvaljujući "samodovoljnoj" autentičnoj i sugestivnoj snazi svoje "slikovnosti", nema tih problema. 

O svemu tome, slika govori sama.

No, s druge strane, uvijek je najteže prikazati upravo ono što je posve jasno, dočarati, vjerno predočiti - najočitije stvari. U tome, uostalom, i jest sva umjetnost "medija". 

Osim toga, TV nema mogućnost da se - jer svoju vizuelnu autentičnost ipak mora "poduprijeti" tekstom - raspiše na nekoliko "kartica" - čitav TV-dnevnik traje 25 minuta, i standardi dozvoljavaju da se Artukovićevu suđenju posvete tek dvije-tri minute.

Tek, ili čak? Je li to puno, ili malo? Je li TV pogodila pravu mjeru?


Odgovornost medija



Ako je sve, a jest, u vezi sa suđenjem (prema međunarodnome pravu: ratnome zločincu) Andriji Artukoviću, historijski, pravno i, napose, politički jasno, onda se, naime, kao glavni problem nameće zapravo onaj medijski.

Jer, medij je taj koji, prateći odnosno bilježeći svjetski događaj, u konkretnome slučaju, ima najveću odgovornost, veću od sudačke, porotničke, odvjetničke. Svjetsku!

Nije, dakle, sporno da se sudi ratnome zločincu, kao ni to da ga treba stići zaslužena kazna. 

Glavni je zadatak medija da prikaže "blizinu" i stalnu mogućnost postojanja "Artukovića" u svakom vremenu, to jest i danas, i sutra, da, rekli bismo, iskoristi mehanizam filmova strave, kad se gledalac, nakon što je bio u kinu, počne bojati i u vlastitome stanu.

Masovna identifikacija i sugestivnost medijski je, naime, "podobna" samo na razini zločina protiv osnovnih humanih vrednota. Jer, suđenje ratnom zločincu Andriji Artukoviću nikako nije - što je valjda ipak svima jasno - suđenje koje treba da dokaže samo njegovu odgovornost za svega četiri inkriminacije zbog kojih je stjecajem zakonsko-pravnih okolnosti, izručen zemlji u kojoj je počinio zločine, nego kako je to, uostalom, istaknuto i u dispozitivu optužnice 

"ima svoj aktualan i izvanredan značaj kao svijest i savjest pravde, i opomena ljudima i čovječanstvu za zločine koji se ne smiju zaboraviti, za koje se mora odgovarati, za zločine stare, za zločine danas, za sve moguće zločine protiv nasilja, protiv mira, protiv nečovječnih i zločinačkih postupaka nad ljudima i narodima".


Ta dimenzija, da se TV oslonila samo na (premda svakodnevno) izvještavanje iz sudnice u TV-dnevniku, nikako, dakako, ne bi mogla biti pogođena. 

Zato je TV, primjerice, odmah sutradan po izručenju Artukovića, emitirala polusatnu emisiju o Artukoviću kao ratnom zločincu, o njegovoj ulozi i djelovanju u tzv. NDH, a kasnije, u popodnevnom terminu (u 18.15 sati, dakle uoči izvještavanja sa suđenja) i tri polusatne emisije pod naslovom "Ustaše - ideologija i zločin".

Nadalje, postavlja se pitanje je li ispunjen onaj esencijalni zahtjev TV-medija da suđenje bude - uključujući svoju dramaturgiju, "iznenađenja", "preobrate"... - samostalna cjelina, a ne puko prenošenje pravne ili procesualne procedure, da naglasak bude na ličnosti samoj, a ne na onome što ona zapravo predstavlja, to jest - da li je gledaocu dovoljno "objašnjena" svakodnevica u kojoj se dešavalo sve ono što je kontekst inkriminacija za koje se sudi Andriji Artukoviću? 

Njega, dakako (gledaoca - op. a.), zanimaju sve one okolne finese, "lične" priče svjedoka pune "nevažnih" detalja, bez frazeologije i suvišnog političkog osuđivanja, a to posebno važi, razumije se, za krunske svjedoke.


Legitimnost i meritornost



Je li TV i u tome smislu imala svoj medijski "pogodak"?

Praveći svoj program praćenja suđenja, TV je u prvi plan, logično, stavila objektivnost i korektnost, legitimnost suda i meritornost njegovih odluka, a u stranu upuštanje u komentare ili pretenziju da slika ličnost, jer dnevno informiranje nije film, nego ono što mu samo ime kaže. 

Izvukla je, ipak umjesto nizanja npr. suvišnih brojki, ili nabrajanja, što, po prirodi stvari, nema sugestivnost (ni na TV, ni u štampi) - neke važne detalje, npr. tonske inserte svjedoka, vodeći računa da ipak, unatoč zadatku "pukog" izvještavanja u ograničenom vremenu, dođe do izražaja sva širina optužnice i težina Artukovićevih i ustaških zločina.

Treba imati na umu da Zagrebačka TV nije imala mnogo vremena da se pripremi za taj komplicirani i delikatni posao.

I za nju je Artukovićeva ekstradicija bila iznenađenje. 

Dobivši jedina (džentlemenskim dogovorom među jugoslavenskim radio-televizijama, kako bi se suđenje moglo odvijati što bešumnije i nesmetanije) pravo ulaska u sudnicu (inače, odluku da suđenje bude javno, odnosno da se može snimati, donio je, u skladu s našim zakonskim propisima, Vrhovni sud) - Zagrebačka TV dobila je i veliku odgovornost. 

Za praćenje suđenja prijavilo se, primjerice, šest inozemnih TV-ekipa, i još jedanput toliko TV-novinara koji su koristili njezine tehničke usluge. 

Ili, materijal o dolasku Artukovića u Zagreb, istoga dana ponuđen Euroviziji (uz sliku daje se i popratni teleks-tekst, uz međunarodni originalni ton, što svaka agencija, dakako, koristi prema vlastitom nahođenju), uzelo je 28 stranih zemalja (u nekima je, koje Dnevnik emitiraju u ranijem terminu, viđen i prije nego na našoj TV), zajedno s portretom ratnog zločinca Andrije Artukovića. 

Eurovizija je, nadalje, preuzela i snimke načinjene u toku istražnog postupka, čime je RTV Zagreb -pokazavši da Artuković hoda, govori, da, štoviše, vrlo lukavo i spretno sriče svoje iskaze - već tada udarila packu nedobronamjernima koji su tvrdili da je Jugoslaviji izručen bolestan, dementan starac, nesposoban da sudjeluje u sudskom procesu.

No, treba reći da je Zagrebačkoj televiziji, uz snimanje za dnevne potrebe jugoslavenske i svjetske javnosti (JRT i Euroviziju) povjeren još jedan zadatak: interno snimanje cjelokupnog procesa (Radio Zagrebu povjereno je tonsko snimanje i ozvučenje dvorane), koji novinari prate u tzv. B-dvorani, a koje služi - ili bolje reći: koje će tek poslužiti - i u dokumentarističke svrhe.


Film za budućnost



U ime onih najznatiželjnijih, iznesimo i podatak da je snimanje elektronsko, ali budući da elektronske vrpce s vremenom ipak "apšisaju", to jest izgube na kvaliteti, u sudnicu je odobren ulazak i jednoj filmskoj kameri. 

Suđenje prati i Lordan Zafranović sa svojom ekipom, kako bi Artukovićevu obranu, potresne izjave svjedoka i cijeli niz već skupljenih dokumentarnih zapisa ukomponirao u dokumentarni film Civitas dei, a u sudnici su, prvoga dana, bile čak i goleme, stare, šumeće kamere Filmskih novosti. 

Ta filmska kamera snima, reklo bi se u najkraćem - za budućnost. Za buduće generacije.

Ako ste ovih dana, dok traje suđenje Artukoviću, prolazili pored zgrade Okružnog suda, mogli ste zapaziti kod samog ulaza u zgradu reportažna kola. Tamo je zapravo formirana cijela "mala televizija", neovisan, zatvoren TV-krug, što ga ispunjavaju kamere, magnetoskopi, monitori, veze, kablovi, rasvjeta, povjeren ekipi od tridesetak ljudi. 

O sudbini dragocjenog materijala još se ne odlučuje, zasad se samo neprekidno snima i snima, još se ni "filmovi" ne razvijaju - možda će se napraviti film, možda dokumentaristička emisija o cjelokupnom toku procesa, možda i jedno i drugo, nešto treće... 

O tome će RTV Zagreb donijeti odluku kad proces završi, kad bude imala cjelinu. A onda će se ispraviti i svi eventualni propusti ili "medijske pogreške", izvući, primjerice, "deblja" paralela s nekim drugim, sličnim zločinima, čvršće naglasiti prava pouka i poruka suđenja ratnom zločincu Andriji Artukoviću.

Napisala: Zorica Nikolić, obrada: Yugopapir (Studio, V 1986.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate