I dok za Wimbledon tvrde da je najelegantniji turnir, turnir atrakcija, servisa i voleja, Roland Garros je za tenisače-rudare. Satima na suncu, kopanje za svaki poen, jedan meč uprlja opremu prašinom koja leti na sve strane, i to tako da igrači katkad izgledaju kao da su se samo valjali po toj crvenkastoj zemlji. A u Wimbledonu uglavnom izgledaju kao manekeni
Igra se Roland Garros, jedan od četiri
najveća svjetska teniska Grand Slam turnira. Od Roland Garrosa,
odnosno otvorenog prvenstva Francuske u tenisu, naši će TV-gledaoci
vidjeti djelić, nešto od ženskog i muškog polufinala, obavezno
oba finala - no to će biti i ono najbolje, sam vrh svjetskog tenisa...
*****
Svake godine prije početka Wimbledona,
prema priznanju svih najveće svjetske teniske svečanosti ikad
viđene i organizirane, redovita nedjeljna sportska emisija BBC-a
nekoliko se puta uključuje na travnate terene All England Cluba.
Nedjelja je dan uoči starta, sve je u vrlo svečanom raspoloženju.
Čak i komentator. Dok sjedi na velikoj verandi, s koje može vidjeti
gotovo sve terene, polako pijucka šampanjac i nazdravlja najvećem
sportskom događaju godine.
Dakako, u svemu tome ima britanske
arogancije, ili, bolje rečeno, britanskog humora s laganim
pretjerivanjem, no i nije daleko od istine. Ako nije najveći,
zacijelo je jedan od najvećih.
Tenisači - rudari
A teniski turnir u Roland Garrosu, koji
se upravo ovih dana igra, ne zaostaje previše, ako uopće i
zaostaje, za londonskim događajem. Dakako, nužna je usporedba Wimbledona i Roland Garrosa, jer ta su dva turnira po mnogočemu
specifična u svijetu tenisa.
Ne razdvaja ih previše godina, Wimbledon se prvi put igrao 1877. godine, a Roland Garros startao je
četrnaest sezona poslije. Wimbledon je prva teniska priredba
travnatih terena, a Roland Garros zemljanih.
I dok za Wimbledon tvrde
da je najelegantniji turnir, turnir atrakcija, servisa i voleja,
Roland Garros je za tenisače-rudare. Satima na suncu, kopanje za
svaki poen, jedan meč uprlja opremu prašinom koja leti na sve
strane, i to tako da igrači katkad izgledaju kao da su se samo
valjali po toj crvenkastoj zemlji.
A u Wimbledonu uglavnom izgledaju
kao manekeni.
Ima tu i velikih razlika među
igračima. U Wimbledonu su godinama dominirali Amerikanci i
Australci. Iako je Björn Borg, sa pet uzastopnih pobjeda, na trenutak
prekinuo i tu dominaciju, a prošle godine i Boris Becker, ipak je
to turnir Amerikanaca i Australaca.
Roland Garros
proteklih tridesetak godina to nije bio. I pitanje je kad će, i hoće
li kad vise biti.
Taj spori zemljani teren nije za servere. Tu treba
biti strpljiv, raditi i graditi poen, pa je kao stvoren za Evropljane
i Južnoamerikance.
Uostalom, Tony Trabert bio je posljednji Amerikanac
s velikim trofejom, davne 1955. godine, Rod Laver posljednji
Australac; prošlo je otad već sedamnaest sezona.
Tenis je u proteklih desetak godina
imao nevjerojatan uzlet na rang-listi sportova. Golemi novci u
nagradnim fondovima prouzročili su razvoj kakav je malo tko
očekivao.
Nekad su profesionalci bili strogo odvojeni od amatera,
nekad su Pancho Gonzales i drugovi sami postavljali terene, igrali za
simbolične nagrade i pred stotinjak ili nešto više gledalaca.
Danas amatera više nema. Mnogi
vrhunski tenisači dobivaju i po 100.000 dolara ispod stola samo da
bi prihvatili nastup na određenom turniru. Uglavnom putuju
Concordima, a na svim turnirima ruše se rekordi u broju gledalaca.
I to svake godine sve više i više.
Ali i po tome se Wimbledon i Roland
Garros, dva najcjenjenija Grand Slam turnira svijeta, razlikuju od
ostalih.
Na tim turnirima nema garancija za nastup, a mnogi bi veliki
tenisači i sami platili da igraju, jer taj trofej donosi brojne
ugovore koji se mjere milijunima dolara.
Tisuću novinara
Medijski, to je sport koji danas
uistinu ide u rang najvećih sportskih događaja. Gotovo tisuću
novinara svih profila uputit će se u Pariz da bi dva tjedna više ili manje uspješno progonili svjetske zvijezde, uglavnom neuspješno,
pokušavajući da uhvate neku eksluzivu, nešto što će donijeti
veću nakladu.
Francuska televizija svakodnevno će emitirati gotovo
osam sati programa iz Roland Garrosa, uključujući sve najzanimljivije susrete na
centralnom terenu, gdje se počne igrati već u 11 sati, a završava
kasno, gotovo u mrklu noć.
Amerikanci, koji na svom programu
tretiraju tenis poput svojih najzanimljivijih sportova - footballa,
baseballa, košarke, hokeja na ledu, konjskih utrka, boksa - za Roland
Garros nisu previše zainteresirani.
I to zbog jednostavnog razloga - što u muškoj konkurenciji godinama nemaju uspjeha, a kad u finalu
nema Amerikanaca, zanimanje, pokazale su ankete, bitno opada.
Ali
zato su prije dvije godine kupili eksluzivna prava prijenosa od
Wimbledona, pa drugim zemljama nabijaju takvu cijenu da mnoge članice
Eurovizije, uključujući i nas, jednostavno ne mogu platiti onoliko
koliko se traži.
No zato ćemo moći uživati u tenisu
iz Roland Garrosa, bez obzira na to što neće biti glavne atrakcije
u muškoj konkurenciji - uvijek kontroverznog Amerikanca Johna
McEnroea.
Njegova teniska sudbina uistinu podsjeća na onu Bjorna
Börga. Već je sa osamnaest godina postao svjetski tenisač. Tada je
iz kvalifikacija bio polufinalist Wimbledona, a u dvadeet i sedmoj
kao da se zasitio natjecateljskog tenisa.
Već pet mjeseci nema ga s
reketom: najavio je da neće igrati tako dugo dok mu supruga i
glumica Tatum O'Neil, koja je, čini se, posve izmijenila njegov
život, ne rodi.
Ali veliko je pitanje hoće li ikad više imati onaj
žar, onu želju za treningom i natjecanjem.
Kad ju je Borg izgubio,
zauvijek je rekao zbogom tenisu, a sve više je onih koji vjeruju da
se McEnroe neće vratiti.
Uostalom, već prošle godine nije osvojio
ni jedan Grand Slam turnir, doživio je krah u Roland Garrosu,
Wimbledonu, Flushing Meadowu i Melbourneu, te prepustio teniski tron
najvećem rivalu, Čehoslovaku koji godinama živi u SAD - Ivanu
Lendlu.
Čiji je trofej?
Među prvih sedam nosilaca čak je
sedam Šveđana, no mnogi, pa i mi, skloni smo tvrditi da pobjednika
treba tražiti samo među četvoricom.
Zapravo, većina novinara
smatra da ćemo vidjeti finalnu reprizu Šveđanina Matsa Wilandera
i Ivana Lendla, s time da bi ovaj put Lendl mogao uzvratiti.
Ali nitko ne
odbacuje ni izglede domaćeg momka Yannicka Noaha, koji igra sve
bolje, te Šveđanina Joaquima Nyströma.
Od naših tenisača su u
glavnom turniru Slobodan Živojinovič i Bruno Orešar.
Godinama
čekamo da netko prođe tri kola, od sedamdesetih (Pilić i
Franulović bili su pojedinačni finalisti) nismo imali većeg
uspjeha, a na ponavljanje tih rezultata zacijelo ćemo još čekati.
I danas se mnogi sjećaju dramatičnog
prošlogodišnjeg finala u ženskoj konkurenciji.
Martina Navratilova
i Chris Evert godinama su najbolje tenisačice svijeta, godinama su
dijelile gotovo sve velike finalne utakmice, a ove sezone opasno im
prijeti mlada 16-godišnja Njemica Steffi Graf, koja je i jednu i
drugu u posljednjih mjesec dana već pobijedila.
Ako tu još
dodamo i uvijek nepredvidljivu Hanu Mandlikovu, time ćemo i zatvoriti krug tenisačica koje bi mogle osvojiti veliki trofej.
Sve bi ostalo uistinu bila prava senzacija.
Sjetit ćemo se da je
1977. godine tu pobijedila naša Mima Jaušovec, da je još dva puta
bila u finalu, i nadati se da Sabrina Goleš, koja ove godine igra
bolje nego ikada, na naleti prerano na neku od favoritkinja.
Bit će to dva tjedna svjetskog tenisa
i svjetske mode svih onih sretnika koji će dobivati ulaznice, i to
pogotovu onih za centralni teren i finalna nadmetanja.
Sasvim je
sigurno da će u ta dva tjedna tenis vidjeti više od 300.000
znatiželjnika, a zacijelo će i ove sezone biti oboren rekord.
Novinari će raditi u najboljim mogućim
uvjetima, na brojnim kompjutorima, koji im u svakom trenutku mogu
izbaciti potrebne rezultate, pa makar bili i desetak godina stari.
Brojni monitori u velikoj televizijskoj sobi prikazivat će i deset
terena istodobno, a drugi će im iz gema u gem dočarati atmosferu na
svih dvadesetak terena.
Trebat će samo čekati i dočekati
pobjednike. I još nešto. Morat će raditi. Od jutra do navečer. Od
kave do zakašnjele čaše pića. I tako svake godine.
Napisao: Neven Bertičević, obrada: Yugopapir (Studio, VI 1986.)