Pages

Koja je razlika između Roland Garrosa i Wimbledona 86: Da li si tenisač-rudar ili tenisač-maneken?




I dok za Wimbledon tvrde da je najelegantniji turnir, turnir atrakcija, servisa i voleja, Roland Garros je za tenisače-rudare. Satima na suncu, kopanje za svaki poen, jedan meč uprlja opremu prašinom koja leti na sve strane, i to tako da igrači katkad izgledaju kao da su se samo valjali po toj crvenkastoj zemlji. A u Wimbledonu uglavnom izgledaju kao manekeni


Igra se Roland Garros, jedan od četiri najveća svjetska teniska Grand Slam turnira. Od Roland Garrosa, odnosno otvorenog prvenstva Francuske u tenisu, naši će TV-gledaoci vidjeti djelić, nešto od ženskog i muškog polufinala, obavezno oba finala - no to će biti i ono najbolje, sam vrh svjetskog tenisa...


*****



Svake godine prije početka Wimbledona, prema priznanju svih najveće svjetske teniske svečanosti ikad viđene i organizirane, redovita nedjeljna sportska emisija BBC-a nekoliko se puta uključuje na travnate terene All England Cluba. 

Nedjelja je dan uoči starta, sve je u vrlo svečanom raspoloženju. Čak i komentator. Dok sjedi na velikoj verandi, s koje može vidjeti gotovo sve terene, polako pijucka šampanjac i nazdravlja najvećem sportskom događaju godine.

Dakako, u svemu tome ima britanske arogancije, ili, bolje rečeno, britanskog humora s laganim pretjerivanjem, no i nije daleko od istine. Ako nije najveći, zacijelo je jedan od najvećih.


Tenisači - rudari



A teniski turnir u Roland Garrosu, koji se upravo ovih dana igra, ne zaostaje previše, ako uopće i zaostaje, za londonskim događajem. Dakako, nužna je usporedba Wimbledona i Roland Garrosa, jer ta su dva turnira po mnogočemu specifična u svijetu tenisa. 

Ne razdvaja ih previše godina, Wimbledon se prvi put igrao 1877. godine, a Roland Garros startao je četrnaest sezona poslije. Wimbledon je prva teniska priredba travnatih terena, a Roland Garros zemljanih. 

I dok za Wimbledon tvrde da je najelegantniji turnir, turnir atrakcija, servisa i voleja, Roland Garros je za tenisače-rudare. Satima na suncu, kopanje za svaki poen, jedan meč uprlja opremu prašinom koja leti na sve strane, i to tako da igrači katkad izgledaju kao da su se samo valjali po toj crvenkastoj zemlji.

A u Wimbledonu uglavnom izgledaju kao manekeni.

Ima tu i velikih razlika među igračima. U Wimbledonu su godinama dominirali Amerikanci i Australci. Iako je Björn Borg, sa pet uzastopnih pobjeda, na trenutak prekinuo i tu dominaciju, a prošle godine i Boris Becker, ipak je to turnir Amerikanaca i Australaca. 

Roland Garros proteklih tridesetak godina to nije bio. I pitanje je kad će, i hoće li kad vise biti. 

Taj spori zemljani teren nije za servere. Tu treba biti strpljiv, raditi i graditi poen, pa je kao stvoren za Evropljane i Južnoamerikance. 

Uostalom, Tony Trabert bio je posljednji Amerikanac s velikim trofejom, davne 1955. godine, Rod Laver posljednji Australac; prošlo je otad već sedamnaest sezona.

Tenis je u proteklih desetak godina imao nevjerojatan uzlet na rang-listi sportova. Golemi novci u nagradnim fondovima prouzročili su razvoj kakav je malo tko očekivao. 

Nekad su profesionalci bili strogo odvojeni od amatera, nekad su Pancho Gonzales i drugovi sami postavljali terene, igrali za simbolične nagrade i pred stotinjak ili nešto više gledalaca.

Danas amatera više nema. Mnogi vrhunski tenisači dobivaju i po 100.000 dolara ispod stola samo da bi prihvatili nastup na određenom turniru. Uglavnom putuju Concordima, a na svim turnirima ruše se rekordi u broju gledalaca.

I to svake godine sve više i više.

Ali i po tome se Wimbledon i Roland Garros, dva najcjenjenija Grand Slam turnira svijeta, razlikuju od ostalih. 

Na tim turnirima nema garancija za nastup, a mnogi bi veliki tenisači i sami platili da igraju, jer taj trofej donosi brojne ugovore koji se mjere milijunima dolara. 


Tisuću novinara



Medijski, to je sport koji danas uistinu ide u rang najvećih sportskih događaja. Gotovo tisuću novinara svih profila uputit će se u Pariz da bi dva tjedna više ili manje uspješno progonili svjetske zvijezde, uglavnom neuspješno, pokušavajući da uhvate neku eksluzivu, nešto što će donijeti veću nakladu. 

Francuska televizija svakodnevno će emitirati gotovo osam sati programa iz Roland Garrosa, uključujući sve najzanimljivije susrete na centralnom terenu, gdje se počne igrati već u 11 sati, a završava kasno, gotovo u mrklu noć. 

Amerikanci, koji na svom programu tretiraju tenis poput svojih najzanimljivijih sportova - footballa, baseballa, košarke, hokeja na ledu, konjskih utrka, boksa - za Roland Garros nisu previše zainteresirani.

I to zbog jednostavnog razloga - što u muškoj konkurenciji godinama nemaju uspjeha, a kad u finalu nema Amerikanaca, zanimanje, pokazale su ankete, bitno opada. 

Ali zato su prije dvije godine kupili eksluzivna prava prijenosa od Wimbledona, pa drugim zemljama nabijaju takvu cijenu da mnoge članice Eurovizije, uključujući i nas, jednostavno ne mogu platiti onoliko koliko se traži.

No zato ćemo moći uživati u tenisu iz Roland Garrosa, bez obzira na to što neće biti glavne atrakcije u muškoj konkurenciji - uvijek kontroverznog Amerikanca Johna McEnroea

Njegova teniska sudbina uistinu podsjeća na onu Bjorna Börga. Već je sa osamnaest godina postao svjetski tenisač. Tada je iz kvalifikacija bio polufinalist Wimbledona, a u dvadeet i sedmoj kao da se zasitio natjecateljskog tenisa. 

Već pet mjeseci nema ga s reketom: najavio je da neće igrati tako dugo dok mu supruga i glumica Tatum O'Neil, koja je, čini se, posve izmijenila njegov život, ne rodi. 

Ali veliko je pitanje hoće li ikad više imati onaj žar, onu želju za treningom i natjecanjem. 

Kad ju je Borg izgubio, zauvijek je rekao zbogom tenisu, a sve više je onih koji vjeruju da se McEnroe neće vratiti. 

Uostalom, već prošle godine nije osvojio ni jedan Grand Slam turnir, doživio je krah u Roland Garrosu, Wimbledonu, Flushing Meadowu i Melbourneu, te prepustio teniski tron najvećem rivalu, Čehoslovaku koji godinama živi u SAD - Ivanu Lendlu.


Čiji je trofej?



Među prvih sedam nosilaca čak je sedam Šveđana, no mnogi, pa i mi, skloni smo tvrditi da pobjednika treba tražiti samo među četvoricom. 

Zapravo, većina novinara smatra da ćemo vidjeti finalnu reprizu Šveđanina Matsa Wilandera i Ivana Lendla, s time da bi ovaj put Lendl mogao uzvratiti. 

Ali nitko ne odbacuje ni izglede domaćeg momka Yannicka Noaha, koji igra sve bolje, te Šveđanina Joaquima Nyströma. 

Od naših tenisača su u glavnom turniru Slobodan Živojinovič i Bruno Orešar

Godinama čekamo da netko prođe tri kola, od sedamdesetih (Pilić i Franulović bili su pojedinačni finalisti) nismo imali većeg uspjeha, a na ponavljanje tih rezultata zacijelo ćemo još čekati.

I danas se mnogi sjećaju dramatičnog prošlogodišnjeg finala u ženskoj konkurenciji. 

Martina Navratilova i Chris Evert godinama su najbolje tenisačice svijeta, godinama su dijelile gotovo sve velike finalne utakmice, a ove sezone opasno im prijeti mlada 16-godišnja Njemica Steffi Graf, koja je i jednu i drugu u posljednjih mjesec dana već pobijedila. 

Ako tu još dodamo i uvijek nepredvidljivu Hanu Mandlikovu, time ćemo i zatvoriti krug tenisačica koje bi mogle osvojiti veliki trofej. 

Sve bi ostalo uistinu bila prava senzacija. 

Sjetit ćemo se da je 1977. godine tu pobijedila naša Mima Jaušovec, da je još dva puta bila u finalu, i nadati se da Sabrina Goleš, koja ove godine igra bolje nego ikada, na naleti prerano na neku od favoritkinja.

Bit će to dva tjedna svjetskog tenisa i svjetske mode svih onih sretnika koji će dobivati ulaznice, i to pogotovu onih za centralni teren i finalna nadmetanja. 

Sasvim je sigurno da će u ta dva tjedna tenis vidjeti više od 300.000 znatiželjnika, a zacijelo će i ove sezone biti oboren rekord.

Novinari će raditi u najboljim mogućim uvjetima, na brojnim kompjutorima, koji im u svakom trenutku mogu izbaciti potrebne rezultate, pa makar bili i desetak godina stari. 

Brojni monitori u velikoj televizijskoj sobi prikazivat će i deset terena istodobno, a drugi će im iz gema u gem dočarati atmosferu na svih dvadesetak terena. 

Trebat će samo čekati i dočekati pobjednike. I još nešto. Morat će raditi. Od jutra do navečer. Od kave do zakašnjele čaše pića. I tako svake godine.

Napisao: Neven Bertičević, obrada: Yugopapir (Studio, VI 1986.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate