Ja ne pripadam nikakvoj partiji, pa ni komunističkoj, ali su sve moje simpatije na strani komunizma. Vjerujem u komunizam kao sistem kojem pripada budućnost čovječanstva. Naravno, vjerujem u onaj pravi komunizam... u onaj za koji vjerujem da ga upravo vi Jugoslaveni nastojite stvoriti
Kratko vrijeme prije toga izjurili smo
iz središta Ascota, otprilike jedan sat vožnje automobilom od
Londona i sada smo se vozili uskom cestom što je vijugala kroz
neobično gustu i prekrasnu šumu, iz koje su se samo nazirale
starinske vile građene poput nekadašnjih zamkova i malih ladanjskih
dvoraca.
U tom blaženom kutku Engleske žive samo najbogatiji stanovnici Londona.
U tom blaženom kutku Engleske žive samo najbogatiji stanovnici Londona.
Ograda je bila visoka tri metra,
građena od kamena, dugačka najmanje dva kilometra. Kad smo došli
do njenog kraja, spazio sam skupinu američkih hipija, koji su
stajali na kapiji i "izgubljeno" zurili unutra.
U tom trenutku shvatio sam dvije stvari: da smo zaista stigli Lennonu (što je u danim okolnostima imalo samo praktičko značenje) i da nisu baš ni najmanje istinite uporne glasine o padu popularnosti Beatlesa - iako oni više ne postoje kao Beatlesi nego samo kao John Lennon (Džon), Paul McCartney (Pol Mekartni), George Harrison (Džordž) i Ringo Star.
Poslije, u toku razgovora, Lennon mi je za to dao jednu veoma uvjerljivu potvrdu financijsko-statističkog tipa, koja me ipak malko iznenadila... jer pop-glazba ipak je nešto sa čim nisam nikada bio "u toku" u takvoj mjeri da bi to moglo zadovoljiti bilo kojeg njenog žarkog poklonika.
U tom trenutku shvatio sam dvije stvari: da smo zaista stigli Lennonu (što je u danim okolnostima imalo samo praktičko značenje) i da nisu baš ni najmanje istinite uporne glasine o padu popularnosti Beatlesa - iako oni više ne postoje kao Beatlesi nego samo kao John Lennon (Džon), Paul McCartney (Pol Mekartni), George Harrison (Džordž) i Ringo Star.
Poslije, u toku razgovora, Lennon mi je za to dao jednu veoma uvjerljivu potvrdu financijsko-statističkog tipa, koja me ipak malko iznenadila... jer pop-glazba ipak je nešto sa čim nisam nikada bio "u toku" u takvoj mjeri da bi to moglo zadovoljiti bilo kojeg njenog žarkog poklonika.
Otprilike prije tri mjeseca bio sam
poslao Lennonu telegram tražeći da se ponovno sastanemo. (Miles je već bio intervjuisao slavnog Beatlesa, o čemu govori OVDE)
U međuvremenu sam nekoliko puta bio u Londonu, ali se ipak nismo sastali.
Znao sam zašto: u posljednje vrijeme on opet neobično mnogo putuje, i to, za razliku od nekad, najčešće "privatnim poslom".
Dva puta bio je u New Yorku da pomoću tamošnje privatne i službene policije i basnoslovno skupih advokata uđe u trag sinu Yoko Ono i da ga za nju, sudskim putem, otme od dječakova oca, prvog Yokina muža.
Yoko mi je poslije pričala da je na tome angažiran i njen "tata", a kad sam je zapitao da li je istina da je njen "tata" prilično bogati japanski bankar, ona je prasnula u smijeh i rekla:
"Vidite, John se ne može potužiti da je siromašan, ali je njegov novac sitnica prema onom što ima moja obitelj u Tokiju. Znam da nije ukusno da se o tome govori ali, vidite, kada sam bila mala, meni su kod kuće govorili da u cijelom Japanu postoje, osim carske, samo tri obitelji: Micui, Micubiši i moja obitelj."
Rekao sam:
"Onda to znači da je zajedno s Micuima i Micubišima upravo vaša obitelj pripremila Japan da stupi u drugi svjetski rat!"
Yoko Ono mirno je odgovorila:
"Da, tako je! To su uvijek bile tri najmoćnije obitelji u Japanu... nešto kao japanski Kruppovi ili Rockefelleri... vlasnici pravih imperija banaka, kompanija, industrija. Naravno da je moja obitelj i inače s njima povezana, osim poslovno. Uzmimo, moj brat ne radi s ocem nego kod Micubišija."
Nisam mogao odoljeti a da je ne zapitam kako se slaže s "tatom" i "mamom", ako se uzme u obzir ono što je "izvodila" i što "izvodi".
Rekla je:
"U početku su naprosto padali u nesvijest, figurativno govoreći. Onda su, kako to ja barem mislim, našli rješenje koje njima najbolje odgovara: zaključili su da smo mi ipak obitelj koja sebi može sve dopustiti!"
U međuvremenu sam nekoliko puta bio u Londonu, ali se ipak nismo sastali.
Znao sam zašto: u posljednje vrijeme on opet neobično mnogo putuje, i to, za razliku od nekad, najčešće "privatnim poslom".
Dva puta bio je u New Yorku da pomoću tamošnje privatne i službene policije i basnoslovno skupih advokata uđe u trag sinu Yoko Ono i da ga za nju, sudskim putem, otme od dječakova oca, prvog Yokina muža.
Yoko mi je poslije pričala da je na tome angažiran i njen "tata", a kad sam je zapitao da li je istina da je njen "tata" prilično bogati japanski bankar, ona je prasnula u smijeh i rekla:
"Vidite, John se ne može potužiti da je siromašan, ali je njegov novac sitnica prema onom što ima moja obitelj u Tokiju. Znam da nije ukusno da se o tome govori ali, vidite, kada sam bila mala, meni su kod kuće govorili da u cijelom Japanu postoje, osim carske, samo tri obitelji: Micui, Micubiši i moja obitelj."
Rekao sam:
"Onda to znači da je zajedno s Micuima i Micubišima upravo vaša obitelj pripremila Japan da stupi u drugi svjetski rat!"
Yoko Ono mirno je odgovorila:
"Da, tako je! To su uvijek bile tri najmoćnije obitelji u Japanu... nešto kao japanski Kruppovi ili Rockefelleri... vlasnici pravih imperija banaka, kompanija, industrija. Naravno da je moja obitelj i inače s njima povezana, osim poslovno. Uzmimo, moj brat ne radi s ocem nego kod Micubišija."
Nisam mogao odoljeti a da je ne zapitam kako se slaže s "tatom" i "mamom", ako se uzme u obzir ono što je "izvodila" i što "izvodi".
Rekla je:
"U početku su naprosto padali u nesvijest, figurativno govoreći. Onda su, kako to ja barem mislim, našli rješenje koje njima najbolje odgovara: zaključili su da smo mi ipak obitelj koja sebi može sve dopustiti!"
Samo iste naočale
S Lennonom sam imao veliki, gotovo
trosatni intervju u proljeće 1969. godine u Amsterdamu.
Međutim, onda je došao poznati raspad Beatlesa (nešto što mi je on bio nagovijestio neizravno još u onom prvom intervjuu) i serija Lennonovih intervjua, uglavnom listovima američkih hipija i najzagrižljivijih struja "nove ljevice".
Lennon je odjednom postao za mene opet zanimljiv.
To više što je u nekoliko intervjua spomenuo svoju golemu želju da vidi što se to događa u Jugoslaviji.
Međutim, onda je došao poznati raspad Beatlesa (nešto što mi je on bio nagovijestio neizravno još u onom prvom intervjuu) i serija Lennonovih intervjua, uglavnom listovima američkih hipija i najzagrižljivijih struja "nove ljevice".
Lennon je odjednom postao za mene opet zanimljiv.
To više što je u nekoliko intervjua spomenuo svoju golemu želju da vidi što se to događa u Jugoslaviji.
Provezli smo se kroz kapiju kraj one
skupine američkih hipija.
Pred nama se odjednom stvorila golema bijela, poput snijega ili kreča bijela, vila - jednako obojena kao zidovi "Appleove" zgrade u londonskom Saville Rowu.
(Sjetio sam se da je Lennon bio oduvijek fasciniran bijelim.)
Prišao sam vratima i pritisnuo na zvonce.
Prošle su dvije minute, ali se nitko nije pojavio.
Provirio sam kroz prozorčić pokraj vrata. U prostoriji koju sam spazio vidjela se samo šuma filmskih kamera, reflektora, električni vodovi, ljestve - sve u strašnom neredu.
Opet sam pritisnuo na zvonce, ali nisam začuo njegov zvuk. Počeo sam lupati po vratima, sve jače. Opet se nisu otvorila. Obišli smo kuću.
Kroz jedan prozor u prizemlju spazio sam Lennona i Yoko Ono. Sjedili su za drvenim stolom u golemoj kuhinji s nekim nepoznatim ljudima. Čula se glazba. Pokucao sam na prozor osjećajući se kao sv. Nikola.
Lennon me spazio, sklopio na šaljiv način ruke kao da me zaklinje da nešto uradim i pokazao mi pokretima da odem do posljednje, četvrte strane kuće i uđem kroz vrata što vode u vrt.
Ondje me dočekala Diana, Lennonova sekretarica i potrkalo, privlačna i još posve mlada djevojka s izgledom tipične londonske "šizike".
Malo kasnije već smo sjedili za onim velikim drvenim stolom u kuhinji (Lennon mi je objasnio da je u kući "prava ludnica", jer se cijeli donji dio preuređuje u filmski studio, s tim da će tri prostorije biti uređene kao "Osobni muzej Yoko Ono". U tom trenutku sjetio sam se da sam potpuno smetnuo s uma činjenicu da je Yoko kiparica, ali ne samo to. Međutim, o tome poslije). (Lennon je u to vreme završavao snimanje "Imagine" - op. Y.)
Pred nama se odjednom stvorila golema bijela, poput snijega ili kreča bijela, vila - jednako obojena kao zidovi "Appleove" zgrade u londonskom Saville Rowu.
(Sjetio sam se da je Lennon bio oduvijek fasciniran bijelim.)
Prišao sam vratima i pritisnuo na zvonce.
Prošle su dvije minute, ali se nitko nije pojavio.
Provirio sam kroz prozorčić pokraj vrata. U prostoriji koju sam spazio vidjela se samo šuma filmskih kamera, reflektora, električni vodovi, ljestve - sve u strašnom neredu.
Opet sam pritisnuo na zvonce, ali nisam začuo njegov zvuk. Počeo sam lupati po vratima, sve jače. Opet se nisu otvorila. Obišli smo kuću.
Kroz jedan prozor u prizemlju spazio sam Lennona i Yoko Ono. Sjedili su za drvenim stolom u golemoj kuhinji s nekim nepoznatim ljudima. Čula se glazba. Pokucao sam na prozor osjećajući se kao sv. Nikola.
Lennon me spazio, sklopio na šaljiv način ruke kao da me zaklinje da nešto uradim i pokazao mi pokretima da odem do posljednje, četvrte strane kuće i uđem kroz vrata što vode u vrt.
Ondje me dočekala Diana, Lennonova sekretarica i potrkalo, privlačna i još posve mlada djevojka s izgledom tipične londonske "šizike".
Malo kasnije već smo sjedili za onim velikim drvenim stolom u kuhinji (Lennon mi je objasnio da je u kući "prava ludnica", jer se cijeli donji dio preuređuje u filmski studio, s tim da će tri prostorije biti uređene kao "Osobni muzej Yoko Ono". U tom trenutku sjetio sam se da sam potpuno smetnuo s uma činjenicu da je Yoko kiparica, ali ne samo to. Međutim, o tome poslije). (Lennon je u to vreme završavao snimanje "Imagine" - op. Y.)
Naočale - "anarhistički model"
Nije se baš ništa promijenio od našega posljednjeg susreta. Ta tvrdnja kategorički nalaže objašnjenje. U Amsterdamu je bio duge kose i brade.
Današnji Lennon nosi samo relativno dugu kosu, potpuno je obrijan, jer je brada iščezla, i to temeljito: on danas ne samo da se, uzmimo, ne brije električnim aparatom nego se brije u takvoj mjeri, vjerojatno sa dva tri izbrijavanja, da mu je lice glatko kao stražnjica novorođenčeta.
Drži zaliske, "tipično engleske", riđe.
Naočale su ostale iste: "anarhistički model" iz prošlog stoljeća s tankim, posve okruglim metalnim okvirom.
Kroz njihova stakla dočekuje sugovornika prodorni pogled dva plava oka.
Pogled je najčešće sumnjičav: sumnjičavost je valjda, a barem je on za to imao razloga, postala Lennonova "druga priroda".
Traperice i obična košulja s raskopčanim ovratnikom, pripijena uz dosta dobro građeno, ali ipak slabašno tijelo, koje ipak, skupa s fizionomijom, djeluje poput dinama.
Upravo takav, naoko slabašan, ali pun neke unutrašnje dinamike, Lennon je zapravo slika i prilika mladog čovjeka koji se sviđa današnjim djevojkama...
(ako se može suditi po tome s kakvim mladićima "hodaju" najljepše djevojke u Londonu, Parizu, Stockholmu, Kopenhagenu ... zapravo bilo kojem zapadnoevropskom gradu - "Tarzani" kao da naprosto nisu u modi, a naočale su prije plus nego minus. Bez obzira na činjenicu da je u Engleskoj jedan od velikih "seksualnih simbola" Tom Jones, koji ipak, recimo, izgleda drukčije, zar ne?)
... Lennon ima o tome svoje mišljenje, koje je, doduše, izrazio posredno i nehotice, gotovo nehotice u jednom posve nevezanom razgovoru.
Kad smo završili intervju i vratili se u vilu iz parka koji je okružuje (ima dimenzije Maksimira i kao Maksimir ima vlastito veliko prirodno jezero sa šašom), čavrljali smo neko vrijeme u kuhinji.
Yoko mi je ispričala kako se upoznala s glasovitim japanskim književnikom (Mišima - op. Y.) koji je prije nekoliko mjeseci uzbudio svijet neuspjelim pokušajem da izvrši državni udar i uspješnim pokušajem da izvrši harakiri.
"On je na jednoj večeri sjedio točno kraj mene, ali mi nije rekao ni jednu jedinu riječ, što je bilo naprosto nepristojno! Bio je inače fizički vrlo zgodan muškarac!"
U tom trenutku začuo se Lennonov glas:
"Da, bio je zgodan. Bio je jedan od onih što kao mahniti uzgajaju muskulaturu. Bio je ukratko - peder! Notorni peder! Čitao sam negdje da je takvih bilo sva sila u SS-trupama! Takvi su često najogavniji reakcionari i fašisti!"
Lennon je to rekao mirno, kao što se
konstatiraju najbanalnije činjenice, ali se ipak nisam mogao oteti
dojmu da čak ni harakiri nije spasio japanskog pisca od Lennonove
averzije.
Averzije koja nije bila izazvana time što je pisac bio homoseksualac, nego naprosto zato što je svojim nepristojnim ponašanjem zanemario ženu koju Lennon voli u takvoj mjeri da termin "zaljubljen preko ušiju" vrijedi i danas.
Onaj tko nije vidio Yoko Ono u naravi, teško može shvatiti da je to zapravo veoma zgodna, fizički privlačna, ljepuškasta mlada žena, puna one šarmantne umiljatosti koja resi sve Japanke, bile lijepe ili ružne.
Jedina je nezgoda u tome - to sam joj rekao i Lennon je to s neobičnim žarom potvrdio - da je ona naprosto nefotogenična.
Na svakoj fotografiji izgleda najmane deset godina starija, zgubi se sjaj njenih očiju, boja puti, iskrivljuje se profinjena anatomija lica ... i milijuni čitalaca širom svijeta pitaju se "što je to Lennon na njoj našao".
Averzije koja nije bila izazvana time što je pisac bio homoseksualac, nego naprosto zato što je svojim nepristojnim ponašanjem zanemario ženu koju Lennon voli u takvoj mjeri da termin "zaljubljen preko ušiju" vrijedi i danas.
Onaj tko nije vidio Yoko Ono u naravi, teško može shvatiti da je to zapravo veoma zgodna, fizički privlačna, ljepuškasta mlada žena, puna one šarmantne umiljatosti koja resi sve Japanke, bile lijepe ili ružne.
Jedina je nezgoda u tome - to sam joj rekao i Lennon je to s neobičnim žarom potvrdio - da je ona naprosto nefotogenična.
Na svakoj fotografiji izgleda najmane deset godina starija, zgubi se sjaj njenih očiju, boja puti, iskrivljuje se profinjena anatomija lica ... i milijuni čitalaca širom svijeta pitaju se "što je to Lennon na njoj našao".
Lennon želi u Jugoslaviju
Dok je Barrie Wentzel pripremao svoje
kamere, a ja polagano namještao magnetofon, sjedili smo i čavrljali.
"Što ima novo u Jugoslaviji?"
zapitao me Lennon.
"Nemate pojma kako nas to zanima!"
rekla je Yoko.
U prvom trenutku osjetio sam napast da
im naprosto odgovorim:
"Dođite, pa ćete vidjeti!"
Hic Rhodus, hic salta!
Samo u prvom trenutku prostrujila mi je glavom misao da je njihovo pitanje izražaj konvencionalne pristojnosti, pažnje prema gostu, koji dolazi iz jedne male zemlje, na što sam uvijek alergičan.
Ili da su razne njihove izjave u posljednje vrijeme o tome da bi željeli posjetiti Jugoslaviju zapravo puka afektacija.
Međutim, vidio sam da me oboje gledaju ozbiljnim, smirenim pogledima, pogledom što ga ima netko tko je postavio iskreno i ozbiljno pitanje i želi ozbiljan odgovor.
"Dođite, pa ćete vidjeti!"
Hic Rhodus, hic salta!
Samo u prvom trenutku prostrujila mi je glavom misao da je njihovo pitanje izražaj konvencionalne pristojnosti, pažnje prema gostu, koji dolazi iz jedne male zemlje, na što sam uvijek alergičan.
Ili da su razne njihove izjave u posljednje vrijeme o tome da bi željeli posjetiti Jugoslaviju zapravo puka afektacija.
Međutim, vidio sam da me oboje gledaju ozbiljnim, smirenim pogledima, pogledom što ga ima netko tko je postavio iskreno i ozbiljno pitanje i želi ozbiljan odgovor.
"Što ima novo, pitate? Posljednji
put, u Amsterdamu, pričao sam vam o uvođenju samoupravljanja u nas.
To je uvijek novo, jer je nešto u čemu se neprestano nešto novo
događa.
Ono što je ’staro’, na neki način, to je da mi želimo pokazati da se može ostvariti nešto što dosad nitko nije ostvario: komunizam plus osobna sloboda plus visoki životni standard.
Samo, mi to ne radimo zato da bismo svijetu pokazali da je to moguće. Mi to radimo rade sebe u prvom redu. Mi ni od koga ne tražimo da uči od nas."
Ono što je ’staro’, na neki način, to je da mi želimo pokazati da se može ostvariti nešto što dosad nitko nije ostvario: komunizam plus osobna sloboda plus visoki životni standard.
Samo, mi to ne radimo zato da bismo svijetu pokazali da je to moguće. Mi to radimo rade sebe u prvom redu. Mi ni od koga ne tražimo da uči od nas."
- Ja sam mnogo slušao i čitao o
tome što se događa u vas. Yoko i ja bili bismo presretni ako bismo
mogli posjetiti vašu zemlju da to sve vidimo! Da razgovaramo s vašim
ljudima, s vašim studentima, radnicima i intelektualcima, da im
govorimo o našim idejama, da im pokažemo svoje filmove ...
No, poslije, u jednom posve drugom
kontekstu, shvatio sam da Lennonu, iako potpuno iskreno voli
Jugoslaviju i njena nastojanja nisu ipak jasne neke stvari u vezi s Jugoslavijom.
Rekao mi je da mu iz Jugoslavije dolaze "jake vibracije" što nema baš nikakve veze s telepatijom, kako bi netko mogao pomisliti, nego je naprosto termin kojim se hipiji služe dok govore o nekom ili nečem tko ili što vrši neku, najčešće mentalnu aktivnost koja izaziva njihove simpatije.
U najširem smislu "hvatati nečije vibracije" znači isto što u našem žargonu znači "raditi na istoj valnoj dužini".
Da mu sve stvari jasne u vezi s Jugoslavijom, zacijelo mi ne bi bio postavio apsurdno pitanje da li je u nas dopuštena prodaja njegove ploče "Vlast narodu"!
Rekao mi je da mu iz Jugoslavije dolaze "jake vibracije" što nema baš nikakve veze s telepatijom, kako bi netko mogao pomisliti, nego je naprosto termin kojim se hipiji služe dok govore o nekom ili nečem tko ili što vrši neku, najčešće mentalnu aktivnost koja izaziva njihove simpatije.
U najširem smislu "hvatati nečije vibracije" znači isto što u našem žargonu znači "raditi na istoj valnoj dužini".
Da mu sve stvari jasne u vezi s Jugoslavijom, zacijelo mi ne bi bio postavio apsurdno pitanje da li je u nas dopuštena prodaja njegove ploče "Vlast narodu"!
MILES: Eto, magnetofon je ukopčan, provjeren, testiran. Možemo započeti intervju...
U nastavku:
"Nije kriva Yoko Ono, razišao sam se sa Paulom jer je on desničar"
"Vjerujem u onaj pravi komunizam... u onaj za koji vjerujem da ga upravo vi Jugoslaveni nastojite stvoriti"
Razgovarao: Konstantin Miles, obrada: Yugopapir (VUS, VIII 1971.)
