Jeste li čuli za Rifata Tepića? Momak je jak, nabijen, mišiće je dobio u rudnicima SR Njemačke. Pjevao je tek s vremena na vrijeme, za jarane. Jednog dana odlučio je zapjevati javno, ubrzo je snimio LP i već do sada prodao ga u 80 tisuća primjeraka. Pitajte Arsena Dedića ili Terezu Kesoviju kad su prodali toliko ploča
Dok većini Jugoslavena pada standard, većini narodnjaka rastu prihodi...
Od dvadeset jedan milijun prodanih
ploča u našoj zemlji, gotovo sedamdeset posto izbrazdano je
novokomponiranim zvukovima, a Nazif Gljiva, na primjer, autor pjesme
Neću, neću dijamante, bio je i zvijezda milijarderskog transfera
među disko-kućama.
Sevdah, mamurluk i "mercedesi"!
*****
Prije četiri godine, Lepa Brena
doputovala je na prvi obnovljeni izbor Mis Jugoslavije u Banju Luku starim "folksvagenom". U ovim
godinama, kad svakom Jugoslavenu pada standard, lijepa Fahreta Jahić
vozika sve skuplje automobile; trenutno neki "mercedes" tko
zna kojeg broja i tipa.
Ta narodnjačka fela na estradi gotovo
da uopće ne osjeća isto što i vi i ja. Većina je počela od
rakije, "mehke" ili "brije", a sad ne zna početi
dan ako nema viskija.
Narodnjaci odsjedaju u najskupljim
hotelima, puše elitne cigarete i svi šminkeri Jugoslavije mogu se
sakriti pred njima.
Preko noći, dakle, narodnjaci su postali lovaši,
a rokeri ili zabavnjaci mogu samo grickati prste.
Zaista, što se to dogodilo s našim
glazbenim ukusom i s jugoslavenskom diskografijom?
Od 21 milijuna ploča, koliko se
godišnje izda u našoj zemlji, gotovo 70 posto nosi novokomponirane
zvukove.
Naša domovina postala je posljednjih
godina toliko novokomponirana da pravo čuđenje izazivaju narodnjaci
pripravnici koji već prvom velikom pločom ne zapucaju do sto tisuća
primjeraka.
Jeste li čuli za Rifata Tepića?
Momak
je jak, nabijen, mišiće je dobio u rudnicima SR Njemačke. Pjevao
je tek s vremena na vrijeme, za jarane. Jednog dana odlučio je
zapjevati javno, ubrzo je snimio LP i već do sada prodao ga u 80
tisuća primjeraka.
Pitajte Arsena Dedića ili Terezu
Kesoviju kad su prodali toliko ploča. Dakako, krivci nisu ni Tereza
ni Arsen, nego naša diskografija koja godinama uporno slijedi samo
put do zarade.
O kvaliteti i ukusu nitko i ne razmišlja.
Istina, posljednji bastion zabavne i
ozbiljne glazbe zove se Jugoton, ali i on popušta. U kancelariju direktora sada gotovo da bez kucanja
može ući Nada Obrić. Jer, prva novokomponirana dama te tvrtke već
je dulje i prva na top-listi prodaje vinilnih proizvoda iz Dubrave.
Zajedno smo jači
No tko su, te kako žive i rade
zvijezde te vrste glazbe, koja sve agresivnije zapljuskuje naše
prostore?
Sjedio sam prije nekoliko mjeseci u
beogradskom Metropolu, u društvu famoznog Miodraga Ilića. Najednom je nestao i vratio se nakon 60
minuta.
- Izvini, trknuo sam do kuće da
napišem dva hita - ispričao se.
Ili nedavno, u jednoj bašti iznad
čuvene Bembaše, Nazif Gljiva, kompozitor onih Neću, neću
dijamante i Zanesen tom ljepotom, pjesmama što ih pjeva Halid
Bešlić:
- Slušaj, najbolje je ujutro kad
sam mamuran. Tada mi naviru ideje, misli, tonovi, sve moje najljepše
pjesme nastale su u mamurluku.
Gljiva i Bešlić započeli su
milijarderskim prijelaznim rokovima među disko-kućama. Poslije njih povampirili su se i zabavnjaci:
uslijedio je odlazak Nede Ukraden u sarajevski Diskoton, ili, ovih dana, Đorđa Balaševića iz PGP-a u
Jugoton.
Kada su Nazif i Halid dobili svoju
staru milijardu, mnogi su govorili da je Diskos iz Aleksandrovca
povukao najlošiji potez. No već sad se zna da pogreške nije bilo:
- Gljiva i Bešlić naše su zlatne
koke. Već su nam se isplatili. Album Zajedno smo jači prodali su u
360 tisuća primjeraka. Gljivi sad već dugujemo oko 300 starih
milijuna - objašnjava Muradif Brkić, predstavnik Diskosa iz
Sarajeva, inače poznatiji kao muž Hanke Paldum.
Prvi je građanin Sejo Pitić koji je
pjevao onu Plava žena, topla zima, ili sada, Radislav Rodić Roki,
iz Beograda, koji starta drugim albumom Linija života. Roki je tri
godine pjevao rock u SAD i SR Njemačkoj, ali otkrio je u domovini
što je unosnije.
Narodnjaci su uglavnom ljudi sa sela,
koji preko noći uspijevaju u gradovima zahvaljujući migraciji
stanovništva. Ne samo da to dokazuju pločama, nego se sve više
razbacuju lovom.
Recimo, Šerif Konjević stigao je
prije nekoliko godina s Kozare. Baš je kosio livadu kad ga je pri
grlenom pjevanju zatekao sarajevski skladatelj Damjan Babić, poznat
kao prijašnji direktor festivala Ilidža.
Šerif je stigao u Sarajevo i
promijenio nekoliko bijesnih automobila. Sad se vozika u nekakvom BMW-u, za koji tvrde da stoji više od stare milijarde.
- Ne zarađuje se u nas nego u
Njemačkoj - kaže mi jedan od onih bogatijih markama. - Tamo
se za jednu noć može zaraditi, pjevajući u nekoj kafani što je
drži Jugović, oko 2500 maraka. Toliko dobijemo mi koji smo na vrhu,
a oni koji tek počinju rade to i za 300 markica.
Ibrina blagajna
Gotovo cijela prva liga
novokomponiranih imena provodi zimu i proljeće u inozemstvu. Po popularnosti s njima se ondje ne može mjeriti nijedan zabavnjak. Dok
se zabavnjaci libe pevati po lokalima, narodnjaci već imaju i svoje
menedžere koji po njih dolaze čak iz Australije.
Prošlog ljeta, u Dubrovniku, upoznao
sam izvjesnog Ibru, koji je do prije 15 godina bio prosvjetni radnik
u Bosni, a od tada uspješan ugostitelj u Sidneyu. Čovjek nekoliko
puta godišnje zove preko bare naša novokomponirana grla i tako
sigurno puni i svoj lokal i kasu.
- Pitate zašto su narodnjaci
prevladali? Oni su najorganiziraniji dio naše estrade -
tvrdi Muradif Brkić. - U narodnjačkom bendu nema svirke
bez baterije bubnjeva, linije električnih gitara. Recimo, Halid
Muslimović je ortodoksni roker. Malo bolje poslušajte njegove
pjesme i aranžmane. I u garderobi, te praćenju mode, narodnjaci su
daleko otišli. U svemu mogu biti uzor klincima koji dolaze. Vidite,
generacije do pedeset i nekog godišta uopće nisu voljele narodnu
muziku, a sad i oni od sedamnaest godina pjevaju sve što izvode
Halid i drugi.
Nenad Bilić, direktor sarajevskog
Diskosa, tvrdi da jugo-diskografi godišnje obrnu oko 900 starih milijardi, od toga gotovo 650 milijardi
na narodnjacima.
- I ja sam se grozio gledajući te
napadne TV-spotove narodnjaka za vrijeme Mundijala. No ukus je jedno,
a posao drugo. Od nas se očekuje da budemo dohodovni, a kako da to
budemo ako nemamo dobre tiraže i male troškove proizvodnje?
Bilić kaže da troškovi snimanja
ploče jednog narodnjaka iznose u prosjeku 40 starih milijuna, dok su
zabavnjaci dvostruko skuplji.
Šaban Šaulić, koji se izdigao iznad
narodnjačkog prosječnog neukusa, vjeruje da je više šunda u skladbama zabavnjaka:
- Sjećam se kako su ranije od nas
bježali kao od kuge. Sada nam se svi približavaju. Jasno da jedan
Bregović ili Čolić posljednjih godina ne bi privlačili da nisu
imali narodnjačkih primjesa u pjesmama. Isto radi i Neda Ukraden,
samo što je ona postala potpuna narodna pjevačica... Nikad nije
bilo više pjevača, osobito ovih koji izvode novokomponiranu narodnu
muziku. Misle ljudi da tu lova stalno kaplje. Da samo znate koliko
sam muke ja vidio dok nisam postigao to što sad imam.
Stručnjak od nota
Šaban ima vilu na Dedinju i još mnogo
toga. No to nije toliko važno kao saznanje da većina skladatelja te vrste glazbe godišnje
ubere između jedne i dvije stare milijarde.
Već jedno desetljeće prvi porezni
obveznik Požarevca bio je skladatelj i pjevač Novica Urošević.
Što mislite, koliko je čovjek zaradio ako vam kažem da je dosad
prodao oko 21 milijun ploča?
U mnogim mjestima Srbije na svadbama je
važnije tko pjeva nego tko se ženi.
Mnogi su na svadbama razvili pravi
biznis. Recimo, Bora Spužvić Kvaka, ili Andrija Era Ojdanić,
vlasnici su golemih šatora koje iznajmljuju na svetkovinama. Pod
platnenim krovom svira se glazba po želji.
No što je uopće potrebno da bi se
postalo narodnjak?
- Ma pustite, ljudi, kakva škola,
kakva nauka! Važno je da si grlat. Većina mojih kolega, koji sebe
smatraju skladateljima, ne zna dobro ni Vukove znakove, a kamoli
notne! - uzvikuje Žarko Pavlović Valjevac, skladatelj koji se na
viđenijim mjestima pojavljuje samo u društvu ljepotica.
I to je nova manira estrade: nekad
rokeri, a sad narodnjaci glume džet-set.
Na narodnjačkom području estrade
najbolje žive oni koji znaju note. Takvi su na meti.
Svakodnevno ih salijeću skladatelji
koji svoje radove donose snimljene na kasetama. U mikrofon se otpjeva
pjesma koja nekome "padne na inspiraciju", a potom
stručnjak od nota sve to uskladi.
Oko skladatelja i pjevača stalno se
vrte i ljudi od reklame. U Beogradu, u kavani Šumatovac, ili u bečkom salonu sarajevskog hotela
Evropa, okupljaju se narodnjački štabovi koji kuju planove za
velike tiražne bitke.
Ako su u modi kafići, onda je refren
jednog od hitova "sreo sam je u malom kafiću".
Ako na televiziji pali reklama "kako
mama kaže", ubrzo se rađa i pjesma s takvim tekstom.
Sada su u modi one Kraševe “uzmite
bronhi, lakše se diše”. Ovih dana očekujem nekoliko pjesama u
tom stilu.
Napisao: Pavle Pavlović,
obrada: Yugopapir (Studio, jun 1986.)