Pages

Razija Jašarević i Ilija Sekulić, ljubavna priča koja traje: Otkud ovaj anđeo u kanjonu Drine... (1991)




I ja se sada često pitam: pa šta se ovo danas dešava? Ubijeđena sam da će razum i ljubav nadjačati i ova kvrgava vremena

Maj 1991: Huk Drine i Lima, strme litice kanjona, povremeni pisak "ćirine garave mašine" i - gradilište. A na gradilištu više stotina radnika i jedna ljubav... Između mladog inžinjera Ilije i mlađane Razije. U Međeđi, prije trideset godina...


*****



Bilo je to prije trideset godina. Evo ovako:

On - Ilija Iko Sekulić, kapetan, građevinski inženjer, rodom iz sela Police kod Ivangrada, 27 godina, ona - Razija Jašarević, djevojčurak, nesvršena srednjoškolka (babo nije dao da nastavi gimnaziju u Višegradu), iz Međeđe, nešto više od 18 godina.

Mjesto: Kanjon Drine, ušće Lima u Drinu, gradilište mosta na plahovitoj ljepotici, na putu u izgradnji Ustiprača - Višegrad.

Najbliže naselje: Međeđa.

Željeznička raskrsnica na pruzi Sarajevo - Višegrad - Beograd, odnosno: Sarajevo - Rudo - Priboj...

Posljednji dan decembra 1960.

Pred matičara u SO Foča Razija i Ilija su tog dana rekli ono životno "da"... 

Evo i "rezultata njihove ljubavi": sin Radosav i kćerka Biljana.

I iza Ilije kilometri puteva i mostova u zemlji i inostranstvu. I to u svim našim republikama, izuzev, vjerovali ili ne, rodne Crne Gore...

Od prije godinu i po Iko je penzioner. Svoj skromni stan u Beogradu ustupili su sinu Radosavu, a njih dvoje, Iko i Razija, žive u još skromnijoj kući u Smederevu koju su gradili gotovo petnaestak godina.


Tridesetak godina kasnije



Raza i Iko su nedavno ponovo bili u kanjonu Drine i Lima, u Međeđi. Mjestu njihove ljubavi i Razijinom rodnom selu. Ovog puta ih je pozvao sarajevski reditelj i dramski pisac Šemsudin Gegić koji je nedavno snimio dokumentarni film o žalu ljudi ovog kraja za nekadašnjim "ćirom", kanjonom Drine, zbog potapanja dijela Međeđe.

Jedni od "junaka" Gegićevog dokumentarca "Dopiši tugu" su i Raza i Ilija...

Vidjeli su nešto što prije tri decenije ni jedno ni drugo nisu gotovo mogli ni sanjati. Drina postala jezero (akumulaciono jezero HE "Višegrad") i sada teče "uzvodno" sve do Goražda.

Potopljeno pola Međeđe.

I onaj dio gdje se prije više od tri decenije nalazilo radničko naselje gdje su se Raza i Iko prvi put "susreli pogledima".

Nema više ni onog mosta na Drini koji je izgrađen kada i put Višegrad - Ustiprača 1961.

Prije godinu i po dana ljudi koji su gradili, maltene, i srušili su ga. Da ne smeta, kažu, brodovima kada budu plovili jezerom. I dvije trećine onda izgrađenog puta sada je pod vodom.

Nestali su tako most i put ljubavi, kako su to onda, gotovo odmilja, zvali Raza i Iko, a i graditelji među kojima i popularni inženjer Vića Vićentije Kaplarević koji je i ovako i onako kumovao da most "spoji" Razu i Ika...

Istina, nestali su putovi, mostovi, naselja, neki ljudi. Ali ljubav je ostala... Tako je to i sada.

Gore: parče neba koje paraju visoke stijene kanjona Drine i Lima. Kliktaji orlova i stada divokoza. Tišinu jedino narušavaju huk Drine i povremeni pisak "ćirine garave mašine".

Sada tu tišinu, poslije pedeset i više godina (kada je austrougarska carevina izgradila "ćiru") narušava gruvanje mina (ne računajući ona ratna gruvanja) i brektanje motora teških građevinskih mašina.

U Višegrad, odnosno Rudo, jedino se do tada, te 1961. godine, moglo stići "ćirom" ili splavom. Sada graditelji probijaju ljute stijene i kanjonom Drine od Ustiprače do Višegrada prave put...

Medu mnogobrojnim neimarima tadašnje vojne pošte iz Foče bio je i mladi kapetan JNA, inženjer građevinarstva Ilija Iko Sekulić koji je, tako reći, danonoćno radio na gradilištu, na trasi puta između Šipa i Ljučeva.

Dolje: neukrotiva, hladna a često i mutna Drina. I ambis. Surova kao i njen kanjon. Nenavikla da je neko "uznemirava". Ali...


Kad trešnje crvene



Maj 1960. Kažu mjesec ljubavi, cvijeća i pjesnika. Kada u Međeđi trešnje počinju da crvene. Ilija Sekulić poslije ručka, zna se, vojničkog pasulja, uđe u svoju kancelariju da nešto pogleda u projektnoj dokumentaciji.

Planovi su jedno a život, odnosno teren, nešto drugo. Zadubljen u dokumentaciju nije ni čuo kada je neko pokucao na vrata kancelarije.

Vrata se lagano, nježno otvoriše i na njima se pojavi djevojčurak! Uredno očešljane kose, savremeno odjevena!

- Izvinite, pogriješila sam! Tražim vašu šnajdericu. 

Reče i nestade. Ja zanijemio. Jedva izgovorih:

- Ništa, ništa! Možda i nisi pogriješila... 

Pomislih: odakle ovakav anđeo u ovoj divljini?

Prolaze dani, a onaj mi djevojčurak ne izlazi iz glave. Pričam to i svom vozaču Nikoli Kovačeviću, inače Višegrađaninu. Pokušavam da mu je opišem.

- Ama, bolan, to je moja "gazdarica"! Ja stanujem kod njenih roditelja. Ona je Jašarevićka, veli Nikola.

Prosto ne mogu da shvatim da ovakva djevojka postoji u Međeđi!

Od tada sam ja bio čest gost kod Nikole i njegove supruge. Uspjeli smo nekako da Razu privolimo da nam se i ona pridruži na sjedeljkama, da malo uz kafu proćaskamo. I da nas dvoje "razmijenimo" krišom poglede.

Znam: ona iz Međeđe. Jašarevićka. Naslućujem šta bi mogli da misle njen otac Ramo, Ramaga su ga zvali, majka Nura, braća Mustafa, Muhamed i Mumin, sestre Devla i Advija.

Šta opet, moji roditelji.

Ali... Za šest-sedam mjeseci našeg "zabavljanja", sastali smo se svega nekoliko puta. U Nikolinom stanu ili u Rogatici. Tamo je Raza imala tetku.


Đe rekosmo, dođosmo!



- Kako dani odmiču Raza mi sve draža (dok Ilija priča Raza pažljivo sluša i povremeno se smjehulji, inače ne voli puno da priča).

Kažem ja svom drugaru Vići (Vićentiju Kaplareviću):

- Hoću da se ženim Razom, ako me bude htjela. I to za Novu godinu 1960. 

- Ama, jok! Ako si već to odlučio - učini odmah, kaže mi Vićo.

Razmišljam: Vićo je u pravu... Bliži se Dan Republike. Kažem sam sebi: Reći ću večeras Razi:

Ako hoćeš da se udaš za mene izađi večeras gore, iznad tvoje kuće. Čekaćemo te u kamionu ja, Nikola i vozač. 

Ako te ne bude bilo - znači ništa nema od naše ljubavi!

Tako i bi: oko 20 sati mi izašli iznad kuće. Ugasili motor kamiona. Gore samo "oborena" svjetla. Čekamo. Malo potraja, kad evo ti Raze. Sva zadihana. Izađem ja iz kabine, a ona će ti meni:

- Slušaj, Ilija, najiskrenije te molim da budeš od riječi - ja idem s tobom samo ako ću ti biti žena. Ja nisam djevojka za avanture! 

- Razo, moj obraz i riječ su ti, a evo i ovi ljudi, garancija! 

Uđosmo u kamion.

Nikola upali motor. Snijeg pada kao iz rukava. Nikoli se otrgnu ona crnogorska, svatovska:

"Đe rekosmo, dođosmo, o janje moje, janje, o ružo, moja ružo! Tu djevojku nađosmo, janje moje janje, ružo, moja, ružo!... "


Ljubav nas je održala



Kamion grabi gore, prema Sjemeću, a mali Mumin, Razin brat, trči za nama i plače.

Ali mi grabimo.

Dođosmo u Višegrad. A onda u Vrnjačku Banju. Tu smo proveli medeni mjesec...

Javimo se pismima njenim i mojim.

Puncu Ramagi sam napisao da ću mu doći u kuću kada me pozove.

Istina, on me nije pozvao dok je bio živ, ali su nas svi njegovi i punica Nura brzo pozvali a još brže došli u posjetu.

Prvi je došao Razin burazer Fajko. Dobio sam i pismo od mojih. Kažu:

- Neka ti je, sine, sa srećom! Ti si sebi odabrao bračnog druga. Ona je nama draga. Ona je naša snaha. 

Raza je tražila da naš sin nosi djedovo ime: Radosav...

Od tada s Razom, ali često i bez nje, na gradilištu širom zemlje. Radosav se rodio u Sarajevu, Biljana u Maglaju.

- Bio sam i na raznim gradilištima u inostranstvu. Raza me je svuda pratila. Nije nam bilo lako. Bilo je i teških trenutaka - kaže Ilija Iko Sekulić.

- Za ovih više od tri decenije, koliko smo Ilija i ja u braku, nikada nismo ni pomislili šta je ko od nas po nacionalnosti. Znali smo a i sada znamo da smo ljudi, supružnici, da su nas ljubav i život spojili i približili. 

Zahvaljujući, prije svega, ljubavi i razumijevanju naš je brak, do sada, protekao srećno.

Znam, znam. I ja se sada često pitam: pa šta se sve ovo danas dešava? Ubijeđena sam da će razum i ljubav nadjačati i ova kvrgava vremena, kaže Raza.

I poslije svega što se desilo Međeđa se i dalje zove Međeđa. Drina je ipak starija od jezera. Ljubav je, izgleda, starija od ovoga...

Napisao: Nikola Bojić, obrada: Yugopapir (Ven, maj 1991.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate