Razlozi popularnosti filma u prvom su redu u vrlo solidnom scenariju Leona Kovketa koji, kao u nekom nepretencioznom holivudskom filmu, prati transformaciju "ružnog pačeta" u ljepuškastu djevojku. Takvi zapleti u našoj kinematografiji uistinu su rijetki, pa je publika očito reagirala na tu šarmantnu anegdotu
Šarmantna priča o iskompleksiranoj
djevojci koja je mladoj glumici Sonji Savić donijela pulsku Zlatnu
arenu...
*****
Dečka je studentica tehničkog
fakulteta, i to ne toliko zbog stvarnog zanimanja za tehniku, koliko
zbog potrebe da bude na "muškom" fakultetu.
U dvadeset
drugoj godini, još je nevina, a nemogućnost uspostavljanja
seksualnih odnosa i stabilnih veza s muškarcima opravdava svojim
prevelikim nosom, "groznim" izgledom, lošim nogama i sl.
Neprestano je u jeansu, zbog muškobanjastog izgleda dobila je i
nadimak Dečka, a očito je u kriznom razdoblju života.
Njen otac,
major, radi u drugom gradu i rijetko je viđa, majka joj je umrla
vrlo mlada, pa je djevojka prepuštena sama sebi. Njen prijatelj Neša
zabavlja se s drugim djevojkama, ali mu se i Dečka dopada, unatoč
svim njenim kompleksima.
Prije polaska na studentsku ekskurziju,
Dečka naglo mijenja plan i kriomice odlazi na plastičnu operaciju,
nadajući se da će tako riješiti svoje probleme...
Odličan prijem "Šećerne vodice" u pulskoj areni
U trenutku realizacije filma Šećerna
vodica, malo je tko od producenata imao stvarnog povjerenja u
projekt. Scenarij Leona Kovketa (Momčila Kovačevića), koji je u
svojoj filmografiji dotad napisao jedino predložak za vrlo solidan
ali potcijenjen krimić Pozorišna veza (1980), pripremio je za
realizaciju Svetislav Bata Prelić.
On je filmaš koji je diplomirao
beogradsku Akademiju za pozorište, film, radio i TV još 1968.
godine, ali je od tada, umjesto da se uključi u kinematografiju kao
redatelj, uglavnom radio kao asistent i pomoćnik redatelja na
najrazličitijim projektima.
Od 1972. godine samostalno režira
dokumentarne i kratke igrane filmove, te televizijske dokumentarce,
sve dok 1984, naposljetku, ne debitira cjelovečernjim igranim
filmom.
Snimanje Šećerne vodice proteklo je s poprilično teškoća
- kako zbog niskog budžeta, tako i izmjene snimatelja: završno je
potpisan Branko Perak, snimatelj Makavejevljevih filmova s kraja šezdesetih godina.
Kad je rad
na filmu priveden kraju i napravljena finalna kopija, Šećernu
vodicu zasigurno nije pratila reputacija potencijalnog hita.
Ipak,
prvo iznenađenje uslijedilo je kad je film uvršten u službenu
konkurenciju pulskog festivala (a otpali su neki favoriziraniji
filmovi, npr. Varljivo leto 68 Gorana Paskaljevića), no
najznačajniji je svakako bio odličan prijem Šećerne vodice u
pulskoj areni.
Kritike su bile uglavnom pohvalne, tek povremeno
prigovarajući niskim produkcijskim standardima, a pulski žiri
nagradio je Sonju Savić kao najbolju glumicu festivala.
U
beogradskim kinima film je bio hit, vidjelo ga je oko sto i pedeset
tisuća gledalaca, a solidan odjek publike pratio ga je i u gotovo
svim drugim središtima.
Razlozi popularnosti filma u prvom su redu u
vrlo solidnom scenariju Leona Kovketa koji, kao u nekom
nepretencioznom holivudskom filmu, prati transformaciju "ružnog
pačeta" u ljepuškastu djevojku.
Takvi zapleti u našoj
kinematografiji, u kojoj filmovi kao da često nemaju nikakve priče,
uistinu su rijetki, pa je publika očito reagirala na tu šarmantnu
anegdotu.
Produkciono siromaštvo Šećerne vodice minus je filma, a
ne uspijeva ga pokriti ni pribjegavanje povremenim, poprilično
vulgarnim gegovima, tipičnim oznakama srpske folklorne komedije
(čiji produkcijski standardi također nisu osobito visoki).
Smeta i
neuvjerljiva maska Sonje Savić (njen "ružni" nos kao da
od scene do scene poprima drukčije oblike), a slične nedosljednosti
moglo bi se još nabrajati.
Ipak, u cjelini, film je dopadljiva
komedija koja je zavrijedila naklonost publike.
Šećernom vodicom Sonja Savić
postala je nedvojbeno "prva dama" domaćeg filma.
Na istom
festivalu nastupila je u još dva zapažena filma, prvonagrađenom
Balkanskom špijunu i Davitelju protiv davitelja Slobodana Šijana.
Pa, iako će mnogi pretpostaviti njene uloge u posljednja dva filma,
a Dečku u Šećernoj vodici proglasiti pomalo afektiranom glumačkom
ekshibicijom, ipak je to tipična glumačka parada koja plijeni - kako
naklonost žirija tako i publike, a nesumnjiv dio zasluga za uspjeh
filma treba pripisati upravo Sonji Savić.
Film ćemo ovaj put
gledati kao televizijsku seriju, no teško je pretpostaviti hoće li
Prelićeva Šećerna vodica time nešto novo dobiti.
Napisao: Nenad Polimac, obrada: Yugopapir (Studio, VI 1986.)
Ven: TV Novi Sad od 15. juna prikazuje "Šećernu vodicu"...
Postalo je nepisano pravilo da se od igranih filmova prave - televizijske serije. Tako je i ovog puta: od uspjelog igranog prvenca reditelja Svetislava Bate Prelića »Šećerna vodica«, Televizija Novi Sad je pripremila seriju koju će emitovati u tri epizode, počev od ove nedjelje, na prvom kanalu, u 21.45 sat.
Dečka, mlada i moderna djevojka, ima jedan problem.
Od oca je naslijedila veći nos nego što to »pristaje« jednoj djevojci. Zbog toga ima kompleks, pa odlučuje da se tajno prijavi za plastičnu operaciju. Ocu, naravno, ne priznaje, već kaže da ide na školsku ekskurziju. Međutim, i otac je upućen u istu bolnicu...
- Prilikom snimanja filma uradili smo nešto materijala koji se nije mogao iskoristiti u igranom filmu (zbog određenog trajanja), pa smo ga ostavili za seriju - kaže reditelj Prelić. - To u svakom slučaju nije materijal »nasilu« pravljen, već su to scene koje sasvim odgovaraju toku događaja i zbivanja, koje čak dopunjuju pravu sliku o devojci koja ne uspeva ostvariti svoj integritet i rešiti problem devojaštva, svoje adolescentske traume, nevolje i ispade koje čini i sebi i drugima...
Dobru saradnju za film i seriju »Šećerna vodica« reditelj Svetislav Prelić, koji je po završetku akademije četiri godine bio reditelj i pomoćnik režije, a od 1972. godine samostalno režira dokumentarne i kratke filmove, imao je u glumačkoj ekipi predvođenoj Sonjom Savić, Svetislavom Goncićem, Batom Živojinovićem, Ljubišom Samardžićem, Milenom Dravić i Zoranom Radmilovićem.
Sonja Savić je za ulogu Dečke nagrađena na Pulskom festivalu Velikom zlatnom arenom 1984. godine.
- Rado se sećam tog leta - kazala je Sanja Savić. - Tokom jula sa grupom vršnjaka boravila sam na poluostrvu Pelješcu ne razmišljajući ni o čemu drugom do o kupanju i sunčanju. Tek tri dana kasnije, a na osnovu nekoliko telegrama iz Beograda, koji su mi naknadno dostavljeni iz mesne pošte, saznala sam da sam dobitnica priznanja u Puli.
Nakon tog godišta Sonja Savić je započela svoj uspon u glumačkoj karijeri, premda ostaje da je upravo uloga u ovom filmu na vrlo upečatljiv način iskazala sve njene artističke vrline.
Posebno je zanimljivo obratiti pažnju na njenu vrlo efektnu kolektivnu igru sa kolegom iz iste glumačke klase - Svetislavom Goncićem.
Još nam je u sjećanju njihov zajednički »posao« obavljen u domaćem filmu »Živeti kao sav normalan svet«, u režiji Miše Radivojevića.
(Venov TV vodič, jun 1986.)
