Zvonko Varošanec, HTV: Kad novinarima ne daju da rade svoj posao, onda je vrag odnio šalu (1991)

U Kninu sam osjetio toliku iracionalnu mržnju prema nekome tko nikad nije bio ekstreman u stavovima, jer zaista nikad nisam bio isključiv u bilo kojem smislu i imam široko razumijevanje za sve vrste problema. Upravo zbog takve sam mržnje već prije želio napustiti politiku. Kad novinarima ne daju da rade svoj posao, onda je vrag odnio šalu

Zvonko Varošanec jedna je od onih televizijskih osoba koje smo viđali u naizgled nespojivim vrstama programa. Bilo da je razgovarao s mališanima u emisiji "Dobar dan", izvještavao o političkoj situaciji iz gotovo ratnih uvjeta ili, kao što je sada, da razgovara sa starijim osobama u vrlo gledanoj emisiji Drugog programa HTV srijedom "Pedeset plus", Varošanec je uvijek uspijevao biti nenametljiv i ugodan novinar.

U trideset pet godina života, on je preko glave premetnuo svašta i kušao neke od najtvrđih kora novinarskog zanata. Završio je dva fakulteta - Filozofski i novinarstvo na Političkim naukama, i to ga je itekako osposobilo za televizijski zanat. A priča teče ovako:

- Na Televiziju sam došao prije dvanaest godina i, poput svih, radio sam honorarno u Informativnom centru. Zatim sam prešao u Zagrebačku panoramu i dvaput na tjedan radio po petnaest minuta kulture. Sam sam pripremao prikaz kulturnog života Zagreba i pokrivao sva područja, išao iz sata u sat na sve moguće kulturne priredbe u gradu.

• Kako ste iz kulture zalutali u politiku?

Nakon nekih sukoba, gotovo po kazni, bio sam prebačen u politički program, točnije u gradsku rubriku, gdje sam morao pratiti Socijalistički savez. Iz inata htio sam pokazati da mogu raditi i to.

• Kažete, iz inata! A što ste vi željeli raditi?

Moji afiniteti, i službeni i privatni, tiču se područja kulture i umjetnosti, pa i zabave. No, kad je čovjek mlad, pronalazi izazov i u onome što mu netko odredi da radi po kazni. Tako sam se prihvatio politike i počeo dobivati pohvale pretpostavljenih, iako su me se možda tada htjeli čak i riješiti.

S vremenom sam i sam otkrio neke afinitete prema toj vrsti novinarstva i radio sam to do prije nekih mjesec dana. U političkom sam novinarstvu stekao i neku afirmaciju, iako mislim da taj posao nije ni izdaleka plaćen i prihvaćen toliko koliko je težak.

• I opasan?

I opasan, dakako! Izračunao sam da smo nas nekoliko iz političke redakcije proveli na Kosovu svaki po nekih šest mjeseci života, i to u najžešćim trenucima. A nedavno sam u Kninu gotovo zaglavio, malo je nedostajalo da me "kresnu".

• Kako je to bilo?

- Bilo je vrlo ružno! Krenuli smo u Knin, prošli čak i barikade i negdje oko dva sata ušli u milicijsku stanicu. Već sam imao neke kontakte s načelnikom i htio sam saznati kakva je situacija. Upravo su tada preko radija počeli govoriti da dolaze specijalci i nastala je nevjerojatna panika.

Ljudi su bezglavo trčali poput kunića po cesti, tako da gotovo nisam mogao vjerovati vlastitim očima. Nitko se nije smijao i vidjelo se da su ljudi zaista uplašeni, a to i nije čudno ni neobično jer im već godinu dana pune glave kao smo mi genocidni narod i da je nova vlast genocidna vlast.

Uto su se ljudi počeli okupljati oko stanice i vikati milicajcima da izbace ustaše, to jest nas!

Nekako smo uspjeli prebaciti automobil na službeni parking, no ubrzo su nam uskratili gostoprimstvo u stanici milicije. Istjerali su nas i rekli kako bi za nas bilo bolje da što prije nestanemo iz Knina.

Nakon dva sata maltretiranja, mahanja pištoljima i puškama, unošenja u lice na parkingu - uz pomoć onih manje ekstremnih među ekstremnima uspio sam se s ekipom domoći Šibenika. Drugi smo se dan vratili u Zagreb, ali preko Karlobaga.

U Kninu sam osjetio toliku iracionalnu mržnju prema nekome tko nikad nije bio ekstreman u stavovima, jer zaista nikad nisam bio isključiv u bilo kojem smislu i imam široko razumijevanje za sve vrste problema.

Upravo zbog takve sam mržnje već prije želio napustiti politiku. Kad novinarima ne daju da rade svoj posao, onda je vrag odnio šalu.

• Ipak, uspjeli ste se vratiti svojim afinitetima.

Već nekoliko posljednjih godina nastojim približiti posao osobnim zanimanjima i hobijima. Pišem dječje pjesme i vodio sam zbor, sve dok nisam upao u taj vrtlog, u kojem mi je bila glava u torbi. Ipak, dospio sam snimiti i kasetu sa svojim zborom od stotinu djevojčica - zovu se "Vjeverice" i zbor su općine Maksimir.

Napisao sam riječi i glazbu i snimili smo kasetu "Igrajmo se stonoge", koja je, dakako - u okvirima malih naklada, postigla određen uspjeh i prodala se. Uspijevao sam pomiriti dvije zaista velike krajnosti: puške pod nosom i dječje pjesmice.

Možda i zato što sam rođen u znaku Blizanaca, a oni vole sve tjerati odjednom.

• Znam kako je to, i ja sam Blizanac!

- Onda vam je sve jasno. Za Blizance kažu da su dvolični, no ja mislim da su samo raznovrsni i možda krajnji u svojim manifestacijama. Tako sam uspijevao raditi oba posla, sve do prije nekih godinu dana, kad sam osjetio da me novinarstvo rastrojilo i udaljilo od moga hobija.

Ne možeš pisati o nečemu što sam nisi prošao

• Imate još neobičnih interesa, nije li tako?

- Da, moja su velika ljubav speleologija i speleoronjenje. Bio sam član Društva za snimanje i istraživanje krških fenomena, i nas nekoliko entuzijasta s TV - Darko Halapija, Boris Watz i ja - dvije smo se godine pripremali za ekspediciju u podzemni tok rijeke Korane.

Petnaestak kilometara poslije Plitvica, Korana ponire i ondje je čitav sistem podvodnih spilja, koje nikad nisu bile istražene. Preronili smo nekih četrnaest-petnaest kilometara tih spilja i tunela, od kojih su neki suhi, a neki sasvim pod vodom, i snimili polusatni film koji je već emitiran, a osvojio je i jednu od nagrada na speleološkom festivalu u Budimpešti.

To je bio zaista prekrasan posao. Pravo televizijsko istraživanje, za koje su samo pripreme trajale dvije godine, jer valja se dobro pripremiti, položiti sve ronilačke i speleološke ispite da bi se izvukla živa glava.

• Zašto ste to radili?

- Pristalica sam one stare teorije da ne možeš pisati o nečemu što sam nisi prošao. Nisam mogao gledati ulaz u spilju i čekati da izađe ekspedicija i da mi njeni članovi ispričaju što je unutra. Osim toga, volim ronjenje i podvodni ribolov, tako sam opet uspio spojiti hobi i posao, a to mislim da je idealna kombinacija.

• "Pedeset plus". Kako ste se našli u toj emisiji?

- Držim da novinarstvo treba biti konkretno, da pomaže ili nekom čovjeku ili nekoj grupi ljudi. Ne mislim da od apstrakcije ima neke koristi. Sada se obraćam konkretnoj skupini ljudi, kao što sam radio u emisiji "Dobar dan", gdje sam razgovarao s klincima.

Meni je potreban neposredan kontakt s ljudima, da radim za nekoga i da mi taj netko odgovara. Zato sada radim sa zanimljivom skupinom ljudi koji nisu imali svoju specijaliziranu emisiju, nisu imali program u koji su se mogli ili željeli uključiti.

Osim toga, uvjeren sam da upravo zrela srednja i starija generacija najviše gleda televiziju. Među njima je mnogo ljudi koji još mnogo toga mogu dati i neka mi nitko ne govori da generacije koje dolaze mogu potpuno nadomjestiti jednu Sandu Langerholz ili Đanija Šeginu, da ne nabrajam dalje!

To sam primijetio u Italiji, gdje Domenico Modugno pjeva do posljednjeg daha, kao i Sinatra u SAD. U nas stariji ljudi uopće nemaju kamo otići i družiti se, pa im s malom mirovinom ne preostaje druga zabava osim televizije.

Moja ideja vodilja u osmišljavanju emisije bilo je pitanje: "Tko gleda televiziju?"

Također, to se podudara s mojim zanimanjem za starije ljude. Možda i zbog moje bake, koju silno volim. Općenito, volim ljude i, mislim da se taj posao drukčije ne može ni raditi.

• Opet ste otišli u krajnost. Nakon djece - djedovi i bake!?

- Mislim da su upravo te dvije generacijske grupe izuzetno zahvalne, jer u njih je sve plastično. Oni nisu tako interesno komercijalno vezani za neke stvari, nego su poput nekih boema. Djeca zbog svoje nevinosti, a stariji zbog svoje zrelosti.

Oni su vrlo izravni i bez dlake na jeziku pa se s njima uspostavlja izvanredna komunikacija. Sa svim svojim gostima sprijateljio sam se, i to je kapital koji nitko ne može platiti.

• Kako birate goste?

- Uglavnom biram medijski poznate osobe. Dijelom zato što su zanimljivi, a dijelom stoga što su to sve iskusni ljudi koji imaju što reći. Nije nužno da budu stariji od pedeset godina, ali važno je da je njihov repertoar namijenjen generaciji "pedeset plus".

• Imate li već neke nove planove?

- Zasad mi sasvim odgovara to što radim, no nikad se ne zna. Budem li iz bilo kojih razloga prestao raditi "Pedeset plus", u budućnosti bih volio raditi glazbeni kviz. .....

Razgovarao: Boro Šantić, snimio: Mladen Belovitić, obrada: Yugopapir (Studio, veljača 1991.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate