Kako se živi sa prosječnim primanjima
ispričao nam je domaćin jedne od 1004 porodice koje statistika
svakog mjeseca anketira...
Urednik "Oslobođenja" Aco
Štaka htio je da mu za novogodišnji broj napravim razgovor sa
jednom od porodica koje statistici služe kao obrazac u računanju
jugoslovenskih prosječnih primanja i rashoda.
Na svom spisku takvih
četvoročlanih porodica statistika ima 1004, koje žive u 50
jugoslovenskih gradova.
Ja sam pokucao po Štakinom zadatku, na jedna
vrata koji dan uoči novogodišnjeg "urnebesa" i primljen
sam ne prosječno statistički nego domaćinski.
Razgovarali smo o
svemu i svačemu; otvorili su mi cijelo porodično knjigovodstvo, ali
su zamolili da ostanu za javnost onako kako ih statistika krsti - "prosječna jugoslovenska četvoročlana porodica".
- Eto, veli mi domaćin poslije treće
čašice prepečenice i bogate meze sastavljene od suve pečenice,
kobasice i kiselih, domaćih krastavaca - za ovaj
novogodišnji i praznik Republike ja i moja porodica, sa gostima, za
te dvije trpeze pojedemo jedan, nov-novcijat frižider od 180 litara. Naime, potrošimo toliko para za
pečenice, mezu, slatkiše i piće, odnosno dekoraciju, da bismo
mogli da kupimo taj frižider.
- Ma ja, imam frižider i ne treba mi
drugi, ali - nastavlja moj sagovornik - hoću da ti kažem kakva su
današnja vremena. Nekad sam ja za taj frižider morao da radim šest
mjeseci, a danas ga mogu kupiti za jednu platu. Za auto, ovaj
"stojadin", nekada sam mogao da odvojim 50, a sada mogu da
ga imam za 15 mojih plata.
Ja sam, međutim, sačekivao nekada još
jednu četvoročlanu porodicu na propisan, pristojan
ručak sa pet hiljada starih a danas mi za to treba najmanje 200
novih dinara. Odoše u nepovrat vremena kada sam jagnjetinu jeo za
900 starih dinara kilogram, bijeli sir za 500, a kajmak za hiljadu
starih dinara kilo.
Ali, dođoše, eto, nova vremena u kojima ja za
moju platu mogu da kupim sve što mi treba od glave do pete od
odjeće, a nekad nisam mogao jedan zimski kaput da kupim, od onog
"grombi" štofa koji je tada bio u modi.
I tako, priči ne bi bilo kraja da ja
ne upitah domaćicu da bude "konkretna".
Upitah je koliko
njoj treba da odvoji za hranu dnevno, pa da se u kući jedu normalna
tri obroka, djeca i užinu, da se pije kafa i ujutru, i kafa i
rakijica poslije podne i uveče.
I ona napravi računicu po kojoj
za običan radni dan za sve to se troši 80 do 90 dinara, a
nedjeljom i subotom 110 do 120.
Kad se u ovoj kući piruje...
Bio je utorak, tri dana prije početka Nove godine, i domaćica
nam izračuna šta je za taj dan uzela ne računajući bakaluk
(zejtin, brašno, šećer, kafu).
Kupila je 450 grama mljevenog
mesa, kilogram makarona, jednu paklicu parmezan sira, pola kilograma
luka, kilogram krompira, tri para viršli, litar mlijeka, četvoro
jaja i kilogram jabuka.
A jelovnik je bio: ujutro domaće slatko sa
vodom, bijela kafa i rovita jaja za djecu.
Za ručak je bila
paštašuta (italijanski makaroni sa saftom i mljevenim mesom),
salata od kiselog kupusa iz domaće kace, i voće, a za večeru
viršle ili jaja pržena i krofne, odnosno jabuke!
Pošto muž ima
topli obrok u fabrici, a djeca užinu u školi, to je nešto od ovog
spremljenog i kupljenog ostalo i za sljedeći dan kao dodatak onome
što će se sutra kuvati.
Ja vam neću dužiti više, samo da
napomenem, da ova četvoročlana porodica ima mjesečno primanja oko
6.200 novih dinara, da stanuje u dvosobnom komfornom i potpuno
namještenom stanu, da djeca idu u školu, tata sa drugarima ponekad
svrati na ljutu, da subotom i nedjeljom voze jedan stari "NS
princ 1000" od 1965. godine, kojeg će uskoro zamijeniti
"stojadin" jer su obezbijedili učešće za kredit.
I da se u ovoj kući slavi svaka subota
i nedjelja bogatijim ručkom i večerom, da se piruje za dva dječija
rođendana, Prvi maj, 29. novembar i za Novu godinu.
I da ćete ih
iznenaditi samo ponekad, pa u frižideru neće biti suvomesnatih
proizvoda, ali biće jaja, mlijeka i parče sira, a u špajzu ajvara,
kiselog kupusa i bar pet-šest tegli kiselih krastavaca ili
paradajza, odnosno domaćeg slatka.
- Da ne lažem, veli domaćica pošto
mi je objelodanila sve stavke svog porodičnog knjigovođstva - i meni su januar, maj i decembar najduži mjeseci u
godini, jer se za praznik Republike, Prvi maj i Novu godinu troši
nemilice. Ali zato naiđu mjeseci voća i povrća, odnosno jeftine
zelene pijace pa se to jedno s drugim prebije.
- Kada otplatimo kola, koja ćemo ako
mnogo ne poskupe na kredit kupiti do proljeća, počećemo
razmišljati i o vikendici - veli domaćin. - Ima jedan moj
drugar, takođe bravar-alataničar, parcelu jedno 15 kilometara od
grada i valjda ćemo moći nešto krova da sastavimo od kakvih dasaka
i balvana, tako da se može ljeti i u ranu jesen i proljeće bar
svaki drugi vikend noćiti u prirodi.
Sin mi raste a ja, pogledajte
me, još bih mogao jedno radno vrijeme da odradim dnevno, i mi ćemo
to sami, onako kako umijemo i mognemo da izgradimo, ako nas na neke
"vijuge" ne budu natjerali urbanisti.
A za Novu godinu...
Eto, takva nam je računica prosječne
četveročlane jugoslovenske porodice, koja je, kao i većina naših
porodica, novogodišnje praznike dočekala u svom domu, ispred malog
ekrana i bogate sofre.
Za tu sofru, kako nam je u povjerenju rekla
domaćice prije Nove godine, spremljena su četiri kg telećeg
pečenja, sarma od kiselog kupusa, kilogram i po suhomesnatih
proizvoda, torta, pita sa mesom i sirnica, 10 flaša piva, četiri
litra crnog i dva bijelog domaćeg vina, a od ranije je bilo rakije i
vinjaka.
Kćerka je za poklon dobila vezenu bluzu, a sin jednu
vindjaku.
Je li sve to pojedeno i popijeno, je li
bilo sve u rahatluku i veselju, ne znam, ali kada sam ih napuštao
bio sam ubijeđen da se u ovoj domaćinskoj kući domaćinski i živi
i slavi.
Napisao: Slavko Stanić (Ven, januar 1977.)
 |
| Dočekajte Novu 1977. uz Yugopapir |
