Jedna riječ kao jedan refren u pjesmama Zdravka Čolića, ljubimca podjednako i starije i mlađe publike i, kako brojni kažu, "slabijeg" ili - ljepšeg pola.
Da je to tačno mogao sam se uvjeriti nekoliko puta kada je Čolić morao pobjeći u hotel pred "najezdom obožavalaca" (no, većinu su sačinjavale obožavateljke).
Stoga je bilo i razumljivo što sam ga pitao i o pjesmi "Ljubav
je samo riječ", koju i sam posebno voli - naime, koliko ima bojazni u svjesnosti da je i ta
popularnost uzrok "da ženska srca kucaju jače", čim ga
vide.
- Ne treba zaboraviti - kaže Zdravko - da
ta pjesma još kaže: "Čežnja i strepnja su već nešto
drugo...", ili "ruka u ruci", ili "Ponekad je
samo pogled uzrok bezbroj budnih noći...", i tako dalje.
No, ja ne bih vezao niti jednu pjesmu za određeni trenutak u mom privatnom životu. To je nešto drugo... Ja sam dobijao pjesme i prihvatao ih. Čak neke koje je trebalo da pjeva drugi pjevač, ili pjevačica!...
Eto, "Sinoć nisi bila tu" trebalo je da pjeva Josipa Lisac. Ali, nije bila tu! I onda sam ja pozvan. "Mogao bi taj dečko" govorili su. A ostalo znate...
No, ja ne bih vezao niti jednu pjesmu za određeni trenutak u mom privatnom životu. To je nešto drugo... Ja sam dobijao pjesme i prihvatao ih. Čak neke koje je trebalo da pjeva drugi pjevač, ili pjevačica!...
Eto, "Sinoć nisi bila tu" trebalo je da pjeva Josipa Lisac. Ali, nije bila tu! I onda sam ja pozvan. "Mogao bi taj dečko" govorili su. A ostalo znate...
Nisam se uobrazio!
Da se nekom može učiniti kako su novinari pretjerali u hvaljenju "tog uzornog momka". Ali, zašto ne? pitaće drugi. Zar je ikome potrebno - a sigurno nije - da je "popularan" na novinskim stupcima posvećenim nedoličnom ponašanju ili nečemu sličnom, ili nečem gorem...
- Čovjek u svakoj pjesmi može naći
nešto svoje, pa tako i pjevač... Dakle i ja. Ali, tumačiti nešto
doslovno da se meni to dogodilo baš tako ili da pjevam ono što
tako mislim i osjećam pogrešno je. Ja mnogo volim i "Dome
moj", i, naravno, "Gori vatra", ili "Loše vino",
"Vagabund"... I ima uz gotovo svaku pjesmu neka priča...
kako je ona nastala ili kako se mijenjala... mislim tekst...
Bilo kako bilo ostaje činjenica da se
u Čolićevim pjesmama najviše pjeva o ljubavi, o onoj koja je bila
i prošla, pa "Zvao sam je Emili", a da se upravo takve
dopadaju publici. I, mora se reći, ne samo zbog teksta...
Mada ostaje zanimljivo kako to da mi, sloveći kao muževan narod (misli se na "jači pol"), mnogo volimo pjesme u kojima se podosta "ljubavno pati". Mada, mora se priznati, vrijeme takvo već prolazi, pa i Čolić pjeva "Sad malo ja kažem ne"...
Mada ostaje zanimljivo kako to da mi, sloveći kao muževan narod (misli se na "jači pol"), mnogo volimo pjesme u kojima se podosta "ljubavno pati". Mada, mora se priznati, vrijeme takvo već prolazi, pa i Čolić pjeva "Sad malo ja kažem ne"...
- Publike što se tiče - kaže Zdravko - moram reći da i te kako mislim o njoj, da vodim računa o tome da ona ne bude nezadovoljna... Mada ljudi nekad kažu:
"Eno ga! Uobrazio se!", želim da kažem da ja sa svakim
nastojim da stanem, porazgovaram, ali ne mogu baš svima
udovoljiti...
A ima i ljudi koji se neugodno ponašaju. Da ne govorim sada o brojnima koji iz minuta u minut zovu telefonom... često bez ikakvog razloga, ili samo spuste slušalicu. A sve to, ipak, treba izdržati i... ja izdržavam...
A ima i ljudi koji se neugodno ponašaju. Da ne govorim sada o brojnima koji iz minuta u minut zovu telefonom... često bez ikakvog razloga, ili samo spuste slušalicu. A sve to, ipak, treba izdržati i... ja izdržavam...
Ljubitelji šaraju zidove
Dok smo vodili ovaj razgovor telefon je
često zvonio, Zdravko je ustajao, odgovarao, a nama se javila misao
da je dobro ponekad i nemati telefon, ili ga bar isključiti...
Pogotovo ako je čovjek popularan, pa ima i takvih koji mu (čitaj:
koje mu) ispisuju "ljubavne poruke" čak i na zidu ulaza u
njegovu zgradu, jer, pisma im valjda nisu dovoljna.
Pitao sam se, gledajući to, nije li i njemu, kao Đorđu Marjanoviću, kućni savjet "naložio" da plati prefarbavanje tog iškrabanog zida...
Pitao sam se, gledajući to, nije li i njemu, kao Đorđu Marjanoviću, kućni savjet "naložio" da plati prefarbavanje tog iškrabanog zida...
- A onda, ako ćemo pravo, gotovo svakom
pjevaču draga je svaka nova pjesma, svaka dobra pjesma, pa i meni... Mislim ona koju
pjeva... koja je posljednja snimljena... A za mene je to sada "Ti
si bila, uvijek bila"... I stvarno, oko te pjesme je takođe
bilo događaja...
Prvo taj tekst koji se mijenjao tri puta... Eto, druga varijanta bila je "Kada te ruka umora ščepa"... pa smo taj tekst mijenjali... Prva je bila "Dona di strada", koja, vjerovatno, ne bi baš "prošla"...
A onda ova konačna verzija. No, i na tome je rađeno... Stalno se nešto dotjerivalo, mijenjalo dva dana do snimanja, a ja još ne znam sve riječi...
Pa onda na Zagrebačkom festivalu u programu je najavljeno "Ako te ruka umora ščepa"... I onda, pričalo se kako sam ja očekivao da ću pobijediti... A ja to nikada nisam rekao...
Razgovarao: Branko Vlačić, obrada: Yugopapir (Ven, decembar 1976.)
INFO PLUS: Zdravko Čolić, koji je treći put (uzastopno) osvojio titulu pjevača godine revije VEN, a prema glasanju jugoslovenskih kompozitora, priprema veliki koncert u sarajevskoj "Skenderiji", 15. januara 1977, sa "Indeksima", Arsenom Dedićem, Kornelijem Kovačem i Goranom Bregovićem. Time, zapravo, počinje velika jugoslovenska turneja Čolića i "Indeksa".
