Ožujak 1983: U novije doba kao da je u
cijeloj našoj zajednici povećano zanimanje za problematiku koju
zovemo zajedničkim imenom bratstvo i jedinstvo i ravnopravnost
naroda i narodnosti u Jugoslaviji.
Po samoj naravi stvari, i to je
područje izloženo društvenoj dinamici i zbivanja na njemu
zahtijevaju stalnu političku i društvenoteorijsku ocjenu.
Iz knjige
Predraga Matvejevića "Jugoslavenstvo danas", u izdanju
zagrebačkoga "Globusa" 1982. prenosimo poglavlje pod istim
naslovom.
Čini nam se zanimljivim prilogom javnim diskusijama
koje se danas vode...
- Značenje jugoslavenstva mijenjalo se u
našoj povijesti; od nacionalne ideje do državne ideologije; od
utopije do političke prakse; od pretpostavke narodnog jedinstva do
predmeta međunacionalnih nesporazuma i sporova.
Cijeli su se naraštaji u prošlosti
opijali jugoslavenskom idejom.
Triježnjenja nisu uvijek bila
najugodnija.
Utopije i ideali nisu, vjerojatno nigdje i nikada,
ostvarili sva očekivanja i težnje: na tom se polju rijetko događaju
čuda.
Ali, jugoslavenstvo nije bilo samo utopija ni jedino ideal.
Dugo se o jugoslavenstvu nije javno
raspravljalo. Ono se prepuštalo nadležnosti jednog uopćenog i
neodređenog govora čiji su zaključci obično unaprijed poznati.
Nakon što su objavljeni rezultati popisa stanovništva 1981. godine
(u kojem se relativno velik broj građana opredijelio kao
Jugoslaveni), počelo se ponovno raspravljati o jugoslavenskom
opredjeljenju svih nas zajedno i onih koji sebe smatraju samo
Jugoslavenima.
Pojava sigurno zaslužuje da se o njoj
govori drukčije nego što se to činilo u prošlosti. Valja, međutim,
najprije objasniti zašto se šutjelo.
Svaka je sredina imala svoje posebne
razloge da ne otvara raspravu o tome.
U Hrvatskoj (dopustimo sebi
slobodu da uopćimo stavove pojedinih sredina, svjesni granice takvog
uopćavanja) je na to navodio poseban odnos prema unitarizmu,
vlastitom i zajedničkom, prema tradicionalnim hrvatskim
konfrontacijama s unitarističkim jugoslavenstvom i odgovarajućim
nacionalnim osjetljivostima.
I na srpskoj strani to se pitanje najradije
zaobilazilo, da njegovo postavljanje ne bude protumačeno, po
običaju, kao obrana unitarizma kojem je velikosrpski nacionalizam
davao državotvorni pečat.
I u Sloveniji nije izgledalo korisno
izazivati vlastite tradicionalizme raspravljajući ponovno o tome.
Ostali narodi (narodnosti) imaju svojih razloga da tu temu ostave po
strani, među kojima je vjerojatno na prvome mjestu bojazan od onog
jugoslavenstva koje je poricalo ili nije dovoljno poštivalo
nacionalne posebnosti.
Svemu tome treba dodati i ponašanje
dijela birokracije, s vlastitim interesima i shvaćanjima vlasti, koja
se pokazala u raznim prilikama saveznikom "ekonomskih
nacionalizama", pokroviteljem svojevrsnih "autarkija",
zaštitnikom "samobitnosti" sumnjiva ukusa.
Ne zaboravljam,
naravno, ni dio inteligencije formirane u tradicionalnom duhu, s
bremenima različitih uspomena u svijesti, posebno one
predstavnike kulture koji u razdijeljenim manjim prostorima dobivaju
prividno veće značenje i unosniji položaj.
Zbog svega toga i raznih drugih stvari
o jugoslavenstvu se šutjelo na način koji nije uvijek bio ni nužan
ni koristan.
Pokušat ću najprije odijeliti neke pojmove nedovoljno
određene, koji se međusobno zamjenjuju ili miješaju, ponekad i namjerno.
 |
| Ilustracija: Mirko Ilić |
I danas kao i jučer postoje razni oblici jugoslavenstva...
Unitarizam jest preživjeli oblik
jugoslavenstva ali svako jugoslavenstvo nije unitarizam.
Ne može se
poistovetiti jugoslavenstvo koje je osporavalo imena i posebnosti
pojedinih jugoslavenskih nacija (narodnosti) i ono što je priznalo
svim nacionalnostima u Jugoslaviji pravo i na ime i na posebnost.
Nije
isto jugoslavenstvo na unitarnom ili plemenskom načelu i ono na
federativnoj i višenacionalnoj osnovi.
Jedno je jugoslavenstvo kao
nacionalizam, drugo ono koje se suprotstavlja nacionalizmima,
uključujući i onaj jugoslavenski. Postoje, neosporno, težnje i
pokušaji da se pod jugoslavenstvom prikrije centralizam, ali također
i jugoslavenski stavovi koji nisu i ne žele biti centralistički.
Znam da iznosim očevidnosti, ali takve
koje mnogi ne vide.
Jugoslavenstvo, kao ideologija (npr. u
prvim desetljećima našega stoljeća, nalik ostalim nacionalnim i
nacionalističkim ideologijama) i jugoslavenstvo kao narodno
zajedništvo razlikuju se - mogu se razlikovati - jedno od drugog.
Tu
nije presudna sama etnička srodnost, nego potreba naroda koji su se
okupili i združili da osiguraju vlastito postojanje i društveni
poredak, prevladaju terete povijesti i traume svijesti. Danas je,
očito, zastarjelo ono jugoslavenstvo kojem je bila jedina i osnovna
odrednica slavenstvo ili pak njegov romantični
mit (premda bi bilo nepravedno zanemariti sve one pozitivne težnje
koje su poticale na oslobođenje podjarmljenog slavenstva, posebice
slavenskog Juga).
Albanci, Mađari, Rumunji, Romi, Turci, Talijani i
svi ostali koji ovdje žive mogu biti jednakopravni Jugoslaveni, kao
i sami Južni Slaveni. Onaj tko imalo poznaje prilike u
mnogonacionalnim zemljama svijeta - i Istoka, i Zapada, i tzv.
Trećeg svijeta - zna kako je teško provesti u praksi projekte te
vrste, čak i tamo gdje je historija bila lakša, a demokratske
tradicije veće i osjetnije.
Na tom se polju, ponovimo to, ne
događaju čuda.
I danas kao i jučer postoje razni
oblici jugoslavenstva i različiti razlozi da se bude Jugoslavenom,
ostajući pri tom, manje ili više Srbinom ili Hrvatom, Muslimanom,
Makedoncem, Romom ili Turčinom pa, tko želi, i samo Jugoslavenom.
Navest ću neke od njih koji mi u ovom času izgledaju
najuvjerljiviji;
- jugoslavenstvo koje nastoji sačuvati, usprkos svim vanjskim i unutrašnjim iskušenjima, jugoslavensku zajednicu i dostojanstvo života u njoj, individualnog, nacionalnog, socijalnog;
- jugoslavenstvo koje nije samo proširena i neizmijenjena pripadnost nacionalnosti od koje potječemo (srpstva, hrvatstva, muslimanstva itd);
- jugoslavenstvo kojem je stran ne samo državni ili savezni centralizam nego i onaj republičko-pokrajinski ili pak nacionalni;
- jugoslavenstvo oslobođeno od lokalizma koji ne uspijeva nadići svoju lokalistićku ograničenost, od regionalizma koji ne može postati pozitivnim nacionalnim opredjeljenjem;
- jugoslavenstvo koje se suprotstavlja jugoslavenskom nacionalizmu na isti način kao i ostalim partikularnim nacionalizmima;
- jugoslavenstvo koje odbija patetični govor u ime nacije, odbacuje nacionalne mitove poštujući prava nacionalnosti;
- jugoslavenstvo (ovdje je riječ o etičkoj, a možda i estetičkoj kategoriji) bez onog dvoličnog izraza koji se mijenja ovisno o tome jesmo li okruženi svojim ili drugim;
- jugoslavenstvo kao poseban internacionalistički stav, koji u našim prilikama ne traži za sebe ni prevlast ni prvenstvo;
- jugoslavenstvo onih među nama koji vode porijeklo od raznih (jugoslavenskih) naroda i koji to svoje porijeklo ne mogu u sebi trgati ni dijeliti;
- ne zaboravljam napokon, ni jugoslavenstvo kao svojevrstan manjinski status, pa ni jugoslavenski izbor kao strast duhova koji vole biti u manjini.
Montesquieu: Ja sam nužno čovjek, Francuz sam slučajno
Poznate su manje i veće teškoće ili
nepogodnosti na koje nailazi svako od tih opredjeljenja.
Jugoslavenski duh, jugoslavenska orijentacija, jugoslavensko
opredjeljenje pojmovi su koje valja na nov način i s više
određenosti definirati.
Njih je u raznim upotrebama krivotvorila i
kompromitirala ideologija ili politika, u daljoj i bližoj prošlosti.
Oni nisu konstante i pravo je čudo kako ih se s različitim
namjerama uspijevalo predstaviti ili tretirati kao da to jesu, kao da
su isključivo ostatak prošlosti.
Zaostalost i primitivizam skloni su, po
svojoj prirodi, pojednostavljenjima: stoga teško u sebi pomiruju
dvojnost nacionalnog i jugoslavenskog pripadništva, obično na štetu
ovog drugog.
Vrijeme u kojem živimo i način života koji nam se
nameće mijenjaju u današnjem svijetu razna tradicionalna znamenja
nacije i naroda, čak i neka od njih koja smo smatrali bitnim.
Uočljive su posvuda, u manjoj ili većoj mjeri, karakteristične
preobrazbe svojstava i posebnosti. Tome se, naravno, treba na
odgovarajući način odupirati. Pogrešno je, međutim, u našim
prilikama optuživati za to samu jugoslavensku zajednicu.
S obzirom na sve ono što ga je pratilo
u prošlosti, jugoslavenstvo danas ne smije dopustiti ni da ga
prisvajaju unitarizmi niti da ga obeshrabre nacionalizmi.
Između
jugoslavenstva i unitarizma može se uspostaviti isti odnos kao
između nacionalnog osjećaja i nacionalizma.
Jugoslavenstvo se
ponekad mora pravdati da nije unitarizam, na isti način na koji se
legitimni nacionalni osjećaj opravdava da nije nacionalizam.
Proglašavati unitarizmom svaki kritički stav koji se poziva na
jugoslavenstvo jednako je neosnovano kao i svaku kritiku koja polazi
s posebnog nacionalnog stajališta - vidjeli smo takav odnos
prema pozitivnim kritikama i centralizma i unitarizma -
poistovjećivati s nacionalizmom. (Poznat nam je govor koji u
optužbama nacionalizma nalazi opravdanja za unitarizam ili pak u
kritici unitarizma alibi za nacionalizam, zatvoreni krug te vrste
govora.)
U naroda kao što su naši, s
historijom kakvu smo imali, gotovo je prirodno i možda neizbježno
da se, na odgovarajućem stupnju građanskih sloboda, pojave, uza sve
ostalo, i nacionalizmi.
Od te nesretne boljke stradaju ponekad
najosjetljiviji među nama, noseći ja trajno u sebi, umirući s
njom.
Svatko se od nas našao u prilici - i u našim međusobnim
odnosima i u odnosima s drugima da podijeli sudbinu pripadnika
ranjive nacije.
Netrpeljivosti na ovom tlu, čim se izraze, postaju
sredstva, okreću se ne samo jedne protiv drugih, nego i protiv svih
zajedno, pa i protiv sebe samih.
Postoje i takvi zastupnici
jugoslavenstva koji gledaju na hrvatstvo, crnogorstvo, muslimanstvo
itd., pa čak i na srpstvo, s istom podozrivošću s kojom na njih
gleda hrvatski, muslimanski, crnogorski, srpski ili neki drugi nacionalizam; pritom sami
sebe ne vide ni kao unitarizam niti kao nacionalističku
isključivost.
Svi smo skloni da sebe gledamo onako kako nam
odgovara, da manje ili više osporavamo ono što drugi vide u našem
stavu.
Nije li jugoslavensko zajedništvo isto
što i jugoslavenstvo? - tako često glasi i pitanje i odgovor.
Zajedništvo može biti i manje i više od toga.
Jugoslavenstvo
pretpostavlja zajednička opredjeljenja, ali ne bilo koje vrste.
Uvjerenje da je dovoljno biti dobar Srbin ili Hrvat, Slovenac ili
Makedonac itd, pa da smo već samim tim dobri Jugoslaveni, uvriježilo
se u naša gledanja na sebe. (Začuđuje koliko je takvo uvjerenje
prošireno i kako se lako prihvaća.)
Bez svijesti koja je kadra
nadići isključivu pripadnost vlastitoj naciji i ograničenja same
vlastitosti - ta se svijest ne nasljeđuje nego stječe - ne može se
utemeljiti zajedništvo s razlikama, potvrditi se u stvarnom
zajedničkom životu.
U evropskoj tradiciji poznato je
prosvjetiteljsko shvaćanje odnosa prema svojoj naciji i svijetu na
koje ovdje vrijedi podsjetiti.
Montesquieu ga je izrazio u formuli
koja se često navodi:
"Ako bih znao da je nešto korisno mojoj domovini, a da to šteti Evropi, ili pak da je korisno Evropi, a da šteti ljudskom rodu, ja bih na to gledao kao na zločin... Ja sam nužno čovjek, Francuz sam slučajno".
(Montesquieu; "Mes
Pensees", u "Encyclopedie de la Pleiade" - "Historire
des litteratures", str. 709. sv. III, izd. Gallimard, Pariz
1946.)
Naše predodžbe o tome kako je tko
nacionalno ispravan valjalo bi suočiti i s takvom humanističkom
provjerom:
- ono što ide u korist svojoj sredini ili regiji, vlastitoj naciji ili republici, koristi li cijeloj zemlji i zajednici?
Po
raznim pokazateljima u politici, ekonomici, kulturi, u samoj
svakodnevici, znamo kako stvari stoje: postoje ukorijenjeni
regionalizmi koji ne dosižu ni do nacionalne razine, zadrti
partikularizmi koji se teško izdižu do one "socijalističke
jugoslavenske svijesti koja nije nikakva suprotnost demokratskoj
nacionalnoj svijesti" (Edvard Kardelj: "Razvoj slovenačkoj
nacionalnog pitanja" predgovor: "Povodom drugog izdanja",
str. 47, izd. Komunist, Beograd 1973.)
I zbog toga je potrebno
raspravljati povremeno o jugoslavenstvu.
Nekadašnji pokušaji velikih
nadnacionalnih sinteza, kao što su germanstvo, sveslavenstvo,
latinski ili romanski duh, panarabizam i sl. pokazali su se
neostvarivi, štetni, ponegdje i tragični.
Jugoslavenstvo ne spada u
kategorije te vrste (mi smo, uostalom, suviše ograničeni za to).
Ono - podrazumijevam, naravno, jugoslavenstvo bez unitarizma - ne
podvodi dijelove koji ga tvore jedne pod druge i ne umanjuje im značenje,
nego ih, naprotiv, potvrđuje u cjelini; sama cjelina tako može
postati značajnija od zbira svojih sastavnica. (Naši prijatelji u
svijetu tako su povremeno gledali na nas, na dio naše najnovije
historije.)
U većini slučajeva jugoslavensko
opredjeljenje je osjećaj zajedništva, a ne nacionalni osjećaj u
uobičajenom smislu riječi.
U njega se, dakako, uključuju i posebni
nacionalni osjećaji kao i ono u njih: jugoslavenska je komponenta
prisutna, u manjoj ili većoj mjeri, u oblikovanju nacionalne
svijesti svakog naroda Jugoslavije.
Jugoslavenstvo može imati i
elemenata koji se navode kao odrednice nacionalnog opredjeljenja ili
su srodni s njima: dio zajedničke prošlosti, sjećanja na prošlost
(uspomena, slika, mitova), zajednički proživljene historije,
društvenih i kulturnih tekovina, teritorija, donekle i jezika.
Tu se
postavlja pitanje primarnosti ili sekundarnosti pojedinih osobina,
njihove konzistencije, oblika u kojima manifestiraju: jugoslavenstvo
stoga može biti jedan od identiteta za koje se opredjeljuju naši
sunarodnjaci.
Srbi-Srbi, Hrvati-Hrvati, Albanci-Albanci...
Podrobnija sociološka ispitivanja
mogla bt potvrditi određene razlike između slijedećih kategorija
ili stupnjeva opredjeljenja:
- oni koji se nacionalno osjećaju prije svega Hrvatima, Makedoncima, Slovencima, Srbima itd, i istodobno Jugoslavenima (što je najčešće slučaj);
- oni koji su najprije Jugoslaveni, pa zatim Srbi, Slovenci, Makedonci ili Hrvati (isticanje prednosti nacionalnog ili jugoslavenskog stava može ovisiti i o okolnostima i samoj stvari za koju se u danom slučaju opredjeljujemo);
- oni koji se osjećaju samo Jugoslavenima (taj se dio pučanstva osjetno povećao u popisu 1981; neki od tako upisanih spadaju i u prethodnu kategoriju);
- svakodnevica (a i povijest) pokazala nam je da među nama nije malen broj onih koji su samo Srbi (Srbi-Srbi), samo Hrvati (Hrvati-Hrvati), samo Albanci (Albanci-Albanci) itd.
Brojni praktično-politički razlozi ne
ohrabruju istraživanja koja bi potvrdila porekla ili precizirala
takva hipotetička razvrstavanja. Odnose između nacionalnog i
jugoslavenskog opredjeljenja ne treba predočavati kao alternative
koje se isključuju.
Poznata su nam negativna iskustva iz prošlosti,
kakva bi valjalo izbjeći u budućnosti.
Svatko je najprije ono što
jest.
Često nas prilike navode da budemo isto toliko Jugoslaveni
koliko i pripadnici pojedinačnih jugoslavenskih nacija, ponekad
najprije Jugoslaveni pa tek onda ono što smo po nacionalnosti (u
obrani zemlje, samostalnosti i ravnopravnosti u njoj, u određivanju
zajedničkog federativnog i samoupravnog poretka, u odnosima
Jugoslavije prema svijetu).
Čim pređemo državnu granicu najčešće
postajemo, čak i za najbliže susjede, htjeli to ili ne, samo
Jugoslaveni.
Ne možemo ne voditi računa o načinu na koji svijet
gleda na nas, makar taj pogled bio suviše uopćen ili nedovoljno
određen, kao što je, uostalom, i naš kad gledamo na druge zemlje i
kulture, ponekad i na cijele kontinente.
Unatoč tome, vrijedi
predočavati stvarne posebnosti naših nacija i nacionalnih kultura:
ali, ako ih pritom suviše odvajamo jedne od drugih, teško ćemo izbjeći
podozrenje ili čak optužbu za partikularizam.
Nisu rijetki naši sugrađani koji su nepriznati kao Jugoslaveni
Jugoslavenstvo onih koji sebe smatraju
samo Jugoslavenima bez drugih nacionalnih obilježja posebno je
pitanje.
To opredjeljenje (koje je, vjerojatno, potaknuto i odbojnošću prema isključivostima i banalnosti nacionalizma) može
biti identitet a da ne bude nacionalnost u tradicionalnom smislu; ne
može se, naravno, dopustiti da ono postane nadnacionalnost; u
današnjim okolnostima ono i nema mogućnosti za to; jedva je steklo
pravo da ga se prizna kao jedan od izbora.
Što je veći broj takvih
prava društvo je u načelu tolerantnije i slobodnije. To vrijedi i
za jugoslavensko društvo.
U svakoj situaciji i svakom pojedinom
primjeru presudne su same razlike između unitarističkog svođenja na jedno, uz pomoć prisile ili ideologije, i individualnog
izbora identiteta ili pak koegzistencije više identiteta: to ima
posebno značenje u jednom vremenu koje će u svoju neveliku
humanističku bilancu uknjižiti, možda na prvome mjestu, pravo na razliku i, na kraju ovoga stoljeća deziluzija, brigu o ljudskim
pravima uopće.
Nisu rijetki naši sugrađani koji žive
i rade uz nas osjećajući se na neki način prikraćeni ili
nepriznati kao Jugoslaveni, ustručavajući se da izraze taj svoj
osjećaj: pribojavajući se drugih Jugoslavena, Slovenaca, Hrvata,
Muslimana, Srba, Albanaca, svih onih pojedinaca ili grupa koji su među
nama isključivi.
Začudo, upravo oni koji su najosjetljiviji na sve
što se tiče identiteta vlastite nacionalnosti najteže prihvaćaju
i priznaju jugoslavensko opredjeljenje kao jedan od mogućih
identiteta.
Tolika je bojazan od unitarizma, centralizma, hegemonije,
takva su sjećanja na prošlost.
Ali možda nije jedino to posrijedi: i
tradicionalni nacionalni osjećaj umije ponekad sam po sebi biti
isključiv; tko god stvarno drži do njega, morao bi nastojati da mu
se povrati dostojanstvo.
Pogrešno je, usprkos svemu, svoditi
pitanje jugoslavenstva - kao što danas obično činimo - na pitanje
može li netko biti samo Jugoslaven i je li dobro da to bude.
Tek kad
su priznata sva prava moguće je suditi o vrijednosti svakog
pojedinog izbora.
Ljudske se vrijednosti ne ostvaruju samo kao
nacionalne vrijednosti niti pak u našim prilikama jedino kao
jugoslavenske.
O jugoslavenstvu danas može se
razmišljati izvan uobičajenih predodžbi o preimućstvu i
partikularnostima o prevlasti cjeline nad dijelovima ili pojedinih
dijelova nad cjelinom.
Ne smijemo pritom zanemariti pitanja
kulture federalizma i naše spremnosti da je prihvatimo i razvijemo.
Odnos prema svemu onom što je u
prošlosti kompromitiralo jugoslavenstvo ostaje, reklo bi se, i
dan-danas takav da se svaki pokušaj rasprave o tome, pa možda i
ovaj, može osumnjičiti za ciljeve koji su mu strani.
Taj smo rizik
prihvatili na samu početku.
Napisao: Predrag Matvejević, obrada:
Yugopapir (Start, III 1983.)