Već i samo njegovo ime podsjeća na
fotografiju trga u Valjevu na kojem su podignuta vješala, a pod
njima stoji mlad čovjek s omčom oko vrata, s partizanskom kapom na
glavi, koji uzdignutih pesnica nešto izvikuje... Posljednji herojski pothvat mladog
partizanskog ratnika zapamtili su dobro i prijatelji i neprijatelji -
za neprijatelje je on bio nemili dokaz nepokorenosti, a za sve borce
narodne revolucije uzor hrabrosti...
Već i ime Stjepana Filipovića -
Steve, Fildusa, narodnog heroja, metalca, ratnika, komandira čete i
komandanta bataljona Tamnavsko-kolubarskog partizanskog odreda, odmah podsjeća na fotografiju, dobro poznatu i starijim i mlađim
čitaocima: fotografiju trga u Valjevu, trga na kojem su uz proljetno
olistalo drveće podignuta vješala, a pod njima stoji mlad čovjek s
omčom oko vrata, s partizanskom kapom na glavi, koji uzdignutih
pesnica nešto viče.
Oko njega stoje neprijateljski vojnici, četnici
i Nijemci, njegovi krvnici, a sa strane uplašeni, stisnuti u gomili
stanovnici Valjeva, ljudi koje su okupatorske vlasti dovele da
prisustvuju izvršenju smrtne kazne nad partizanom.
To je vješanje
moralo poslužiti kao opomena svima koji su pomišljali da idu u partizane, i onima koji su se već nalazili u redovima narodnooslobodilačke vojske.
To će im vješanje pokazati kako će se svaki otpor kazniti bez milosti i bez suđenja.
No, okupatorski vojnici, pomognuti domaćim izdajnicima četnicima, nisu izabrali dobar primjer:
Mladić, partizanski borac, komunist, komandant bataljona Stjepan Filipović svojim je držanjem prije izvršenja kazne a i u toku dugotrajnog i zvjerskog mučenja prije toga pokazao da se ne predaje ni on sam, a da se neće predati niti narod kojemu on pripada.
Po svom hrabrom držanju, po svojoj neustrašivosti, Stjepan Filipović je postao simbol borbenosti ne samo osobne nego i naroda koji je tada vodio ogorčenu borbu za slobodu i socijalizam.
O njemu, o njegovoj herojskoj smrti pričali su njegovi suborci i drugi ratnici, seljaci i radnici, ali čak i njegovi neprijatelji.
Demonstracije i štrajkovi
Stjepan Filipović, kasniji Stevo i
Fildus, rođen je u Opuzenu, na ušću Neretve, 27. siječnja 1916.
godine u siromašnoj obitelji. U Opuzenu završio je osnovnu školu,
a zatim je zajedno s ocem Antom, majkom i braćom otišao u Mostar,
vjerojatno u potrazi za zaradom i kruhom.
Stanovnik Mostara bio je sve do
1928. godine i tu je završio dva razreda gimnazije i učio bravarski
zanat. Tada je obitelj odselila najprije u Županju, a kad im je
umrla mati, sinovi su nagovorili oca da potraže posao u Kragujevcu.
Stjepan i njegova dva brata zaposlili
su se u Vojno-tehničkom zavodu, tvornici oružja. Došavši među
radnike ubzo se opredijelio za ideje komunističkog pokreta. Tom je
pokretu prišao 1937. godine, uključivši se, vjerojatno, u akcije
sindikata koji su djelovali pod utjecajem Komunističke partije.
Kragujevac je u to vrijeme, naime, bio značajno radničko središte
(najveća tvornica - Vojno-tehnički zavod - uoči rata imalo je oko
12.000 radnika). U takvom središtu bio je razvijen sindikalni pokret
pod utjecajem ilegalne KPJ.
Taj pokret nije svoje djelovanje
ograničavao samo na organiziranje radnika u političkoj i ekonomskoj
borbi, i na okupljanje i drugih radnih slojeva i naprednih snaga.
Mnogo se pažnje posvećivalo i kulturno-prosvjetnom radu među
radnicima i za radnike.
Jedno od kulturno-prosvjetnih radničkih
društava koja su legalno djelovala bilo je i društvo "Abrašević",
u kojem je, vjerojatno, bio član i Stjepan Filipović.
Mladi se Filipović isticao u
demonstracijama, štrajkovima i u drugim akcijama koje su vodili
Komunistička partija i njezini sindikati u okviru politike Narodne
fronte, politike koja je značila angažiranje svih naprednih snaga u
borbi protiv režima, reakcionarnih političkih i društvenih
grupacija, protiv opasnosti od rata i sve većeg utjecaja fašizma.
U
to vrijeme još nije bio organizirani član Komunističke partije,
ali je kao simpatizer i pristaša već tada svim svojim snagama
nastojao da se provodi politika te stranke. Zbog te svoje
djelatnosti upao je u oči policiji i 1939. godine bio uhapšen.
Nakon iscrpne policijske i sudske istrage, osuđen je na godinu dana
zatvora. Izdržavši kaznu bio je prognan u rodno mjesto, što se
događalo i drugim osuđenicima, prije svega političkim.
Pripreme za revoluciju
U to je vrijeme mladi Stjepan-Stevo
postao i organizirani član komunističke partije Jugoslavije. Mlad, pun poleta i ideala, Filipović nije dugo mogao izdržati pod neprekidnom
policijskom paskom u Opuzenu, i iskoristio je prvu mogućnost da se vrati odakle je došao, među svoje drugove,
i da nastavi gdje je počeo.
To mu je i uspjelo jer su to bili
zapravo posljednji dani Kraljevine Jugoslavije.
Neposredno prije aprilskog rata 1941. i
okupacije vratio se u Kragujevac i tu se odmah aktivirao u mjesnoj
partijskoj organizaciji. Vjerojatno je bio jedan od sudionika u
žestokim demonstracijama koje su izbile i u Kragujevcu protiv
sklapanja sramnog pakta režima Cvetković-Maček s hitlerovskom
Njemačkom, pakta potpisanog 25. ožujka 1941.
Na ulice Kragujevca
izašlo je nekoliko tisuća demonstranata, kojima su istaknuti
partijski ljudi govorili i objašnjavali situaciju. Demonstracije su
u Kragujevcu počele 24, a završile 27. ožujka 1941. Uz mladog
Stjepana bila su i njegova braća - Nikola i Simun, koji su također,
poslije, dali svoje živote u narodnooslobodilačkoj borbi, u borbi
za bolje i sretnije dane svih jugoslavenskih naroda.
Ubrzo nakon tih događaja došlo je do
sramne kapitulacije tadašnjeg režima. Jugoslaviju su okupirale
njemačke, mađarske i talijanske divizije. Raspao se dotadašnji
režim u političkom, vojnom, upravnom pogledu.
Uz pomoć domaćih
izdajnika, pripadnika građanskih stranaka, okupatori su uspostavili
svoj upravni, vojni režim, uvjereni da su pokorili osvojenu zemlju.
Srbiju su Nijemci zadržali za sebe i uspostavili tzv. komesarsku
vladu Milana Aćimovića koja je bila izravno podvrgnuta njemačkom
upravnom štabu za Srbiju.
Jedina snaga koja je mogla i koja se
gotovo odmah organizirano oduprla najezdi okupatora i počela
organizirati općenarodni ustanak bila je Komunistička partija.
Otpor okupatoru
Kako je Filipović bio kompromitiran u
Kragujevcu, partijsko ga rukovodstvo upućuje u Valjevo. U tom se
mjestu vrlo živo angažirao na organiziranju i pripremanju oružanog
otpora okupatoru i na osnivanju partizanskih jedinica.
Ubrzo je takva
aktivnost u samom Valjevu postala vrlo opasna zbog stroge kontrole
okupacionih snaga nad kretanjem stanovnika i Filipović se uputio u
Valjevski partizanski odred.
Partizanske borbe su u Srbiji počele u
prvoj polovici srpnja 1941, i uvelike se razmahale. Već u kolovozu i
rujnu u zapadnoj Srbiji i u Šumadiji imale su značaj općenarodnog
ustanka. Oslobođena su mnoga mjesta, a njemačke su okupacione
jedinice bile blokirane u Valjevu, Kraljevu, Kragujevcu, borbe su se
vodile čak i na prilazima Beogradu.
Pokazao je već u prvim okršajima veliku osobnu hrabrost i neustrašivost, a osobito se istaknuo 15. kolovoza 1941. u napadu na Lajkovac.
Njegov herojski
pothvat u tom napadu nije ostao nezapažen: dobio je pismenu
pohvalu Vrhovnog komandanta.
Neustrašivost i hrabrost ostale su
njegove značajke i nadalje.
Prednjačio je riječima i djelom,
osobito djelom. Veliku je hrabrost pokazao prilikom napada na Krupanj
i na Šabac, kad su ta mjesta oslobođena. Ubrzo je postao komandir
čete Tamnavsko-kolubarskog odreda.
Tako se Filipović uključio u
narodnooslobodilački rat najprije kao organizator, borac, i ubrzo je
zbog svoje velike hrabrosti postao i rukovodilac.
On sam i njegov
odred uvelike su pridonijeli neizmjernom iznenađenju okupatora
takvim razvojem događaja u okupiranoj Jugoslaviji.
O tome svjedoči i ovaj kratki citat iz izvještaja doktora Turnera, njemačkog višeg savjetnika pri okupacionoj upravi u Srbiji, upućenog u Berlin:
O tome svjedoči i ovaj kratki citat iz izvještaja doktora Turnera, njemačkog višeg savjetnika pri okupacionoj upravi u Srbiji, upućenog u Berlin:
"Ne pomaže ni pojačana propaganda koja govori o tome da boljševicima ide na frontu loše. Dobivam dojam da ni vijesti o kapitulaciji SSSR ne bi dovele do kapitulacije ovih bandita."
To više ih je iznenađivao i
onespokojavao, plašio žilavi otpor, borba za svaku stopu zemlje,
kad su se sjetili kako se lako, bez borbe, rasula vojska Kraljevine Jugoslavije.
Zato su i
tražili svaku mogućnost, pratili su svaki trag kako bi otkrili
aktivne borce i njihove pomagače u okupiranim mjestima i gradovima.
Tako je, iznenada, uhvaćen i Stjepan Filipović, tada komandant
bataljona Tamnavsko-kolubarskog partizanskog odreda.
Zarobljen je 24.
veljače 1942. godine i odmah odveden u zatvor u Valjevo.
Višemjesečna mučenja
Podvrgli su ga zvjerskim mučenjima, i
psihičkim i fizičkim, u nastojanju da od njega doznaju mnoge važne
pojedinosti iz partizanskog načina ratovanja. Filipović je herojski
izdržao ta višemjesečna mučenja. Nije rekao ni riječi.
Zbog toga su Nijemci i četnički vođe
odlučili da ga za primjer svim tadašnjim i budućim partizanima,
narodnim borcima, borcima za slobodu, javno kazne.
Izabrali su jednu
od najtežih smrtnih kazni: vješanje.
Njihov je bijes bio to
jači što su partizanski uspjesi, uspjesi Narodnooslobodilačke
vojske bili veći, što se revolucija više rasplamsavala i ne samo u
Srbiji nego u cijeloj Jugoslaviji.
Naredili su
obvezno prisustvovanje izvršenju te smrtne kazne stanovnicima
Valjeva kako bi ih zaplašili, kako bi u začetku slomili svaku
pomisao na otpor, kako bi time pokazali i Valjevčanima i svima
ostalima u Srbiji i čitavoj Jugoslaviji što čeka partizanske
borce.
Stjepan Filipović, mladi partizanski
radnik, učinio je tada svoj posljednji herojski pothvat, pothvat
koji su zapamtili i prijatelji i neprijatelji, pothvat koji je
pokazao da se komunist ne predaje ni kad stoji oči u oči sa smrt.
Takvo je njegovo držanje postalo simbol heroizma, uzor kojega su se
mnogi drugi znani i neznani borci naše revolucije prisjećali i
držali.
Neprijateljski su vojnici, Nijemci i
četnici, mislili da su dugotrajnim mučenjem slomili u Filipoviću i
svaku pomisao na otpor.
Ali, Stjepan-Stevo Filipović priredio im je
iznenađenje.
Jer, taj mladi revolucionar, partizanski borac i
komandant, taj mladi metalski radnik i u posljednjim je trenucima
života i njima i okupljenim Valjevčanima pokazao svoju vjeru u
ideale Komunističke partije, vjeru u pravednu borbu jugoslavenskih
naroda protiv okupatora i domaćih izdajnika.
To se vrlo dobro može
vidjeti iz ovog odlomka izvještaja jednog nedićevskog oficira, koji
je bio prisutan vješanju Stjepana Filipovića, a svoj je izvještaj
uputio načelstvu okruga valjevačkog:
Uzor heroizma
"Pratnja od deset stražara vodila je osuđenog, a to je moglo biti oko 10.40 časova. Osuđeni se je usput derao i vikao:
'Živjeli narodni oslobodioci, dole fašisti i izdajice srpskog naroda, živeli komunisti', pozivajući srpski narod u borbu protiv okupatora i još neke nerazumljive reči je govorio, kada je sa pratnjom bio stigao već do samih vešala.
Kada su se sprovodnici sa osuđenim zaustavili pred vešalima, osuđeni je počeo da viče i govori, vređajući okupatora pa i samog Vođu velikog nemačkog rajha vičući:
’Živeli komunisti, živela radnička borba’ našto je jedan od prisutnih nemačkih oficira, kojih je bilo više, dao nalog da se izvrši smrtna kazna iako još nije bilo 11 časova."
Tako je 22. svibnja 1942. u Valjevu
herojskom smrću završio svoj mladi život narodni heroj Stjepan
Filipović.
Njegove uzdignute stisnute pesnice, njegovi poklici
Komunističkoj partiji i borbi koju su tada vodili radnička klasa
Jugoslavije i narodi Jugoslavije - neposredno prije izvršenja smrtne
kazne, pod vješalima koje su podigli njemački okupatori uz pomoć
domaćih izdajnika-četnika - postali su simbol neustrašivosti i
hrabrosti ne samo jednog mladog čovjeka, radnika, borca,
revolucionara nego i simbol neustrašivosti čitavoga jednog
pokoljenja.
Zbog toga je i 14. prosinca 1949. proglašen za narodnog
heroja, pa je tako i zbog svoga herojskog djela i kao narodni heroj
neizbrisivo zapisan na stranicama povijesti narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije i povijesti jugoslavenskih naroda uopće.
Napisao: Dr B. Janjatović, obrada: Yugopapir (Fokus, 1974.)
